Ovdašnji paradržavni mediji ovlašćeni su da saopšte: ,,Ubistvo Budvanina Saše Markovića povezano je sa razračunavanjem grupe međunarodnih švercera narkotika porijeklom sa eksjugoslovenskih prostora, pokazuju dosadašnji rezultati policijske istrage…”. I detalj više, za eventualne nevjerne tome: ,,crnogorska policija je ustanovila vezu Markovića sa nekim bezbjednosno interesantnim osobama sa Crnogorskog primorja, iz Budve i Kotora, koji uglavnom svoje operacije izvode u inostranstvu”.
Ako se, nepovjerljivi, zapitate – otkud sva ova priča kada prvih četiri-pet dana nakon Markovićevog ubistva ni najbolje obaviješteni novinarski izvori o posljednjoj žrtvi budvanskih sačekuša nijesu znali praktično ništa više od biografskih podatak sa interneta, evo odgovora: ,,Prema procjeni crnogorske policije ubistvo nema nikakvu političku pozadinu”.
I nije slučajno to što su svi ovdašnji mediji istog dana (prošla srijeda, 22. april) zapljusnuti talasom praktično identičnih nezvaničnih informacija. U kojima, ipak, nedostaje nekoliko elementarnih odgovora.
Kako je, na primjer, moguće da je policija tek nakon Markovićevog ubistva ustanovila veze nekadašnjeg poslanika u Skupštini Crne Gore i SCG sa bezbjednosno interesantnim osobama. Valjda takve neko drži na oku vodeći računa o tome s kim, kako i zašto kontaktiraju? Ili je dovoljno to što se povremeno, po potrebi posla, javljaju službi.
Jednako je zanimljiva ta već izvikana, iako krajnje nestvarna, priča o 300 kilograma crnogorsko-srpsko-hrvatskog kokaina koji je, kažu, nestao u Valensiji u oktobru prošle godine. Navodno iz stana nedavno ubijenog Gorana Radomana (Cetinjanin, od ranije poznat policiji, ubijen je pred ulaznim vratima stana u Beogradu, sredinom februara ove godine). Isti taj kokain je, tvrde isti izvori, nedavno zaplijenjen na jahti Infraganti, u blizini španske obale. Španska policija je na brodu uhapsila tri osobe – po jednog državljanina Srbije, Hrvatske i Crne Gore.
Ako naša policija sve to zna, zašto niko nije uhapšen? Ili makar sačuvan od eksploziva i(li) kiše metaka plaćenih ubica. Markovićevo ubistvo je već treći, četvrti, a možda i peti zločin koji se ,,pouzdano” povezuje sa kokainom nestalim u Španiji. Ali uvijek sa nekoliko dana zakašnjenja.
Ta, naknadna pamet, podsjeća na priče koje smo već slušali. Prisjetimo se makar dva slična događaja.
Maj – jun 2010. godine. Još se Dragan Dudić zvani Fric, jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi u Bokokotorskom zalivu i, prema nezvaničnim interpretacijama verziranih, desna ruka kokainskog bosa Darka Šarića, borio za život u podgoričkom KBC-u, nakon što je na njega pucao sugrađanin Ivan Vračar… kad je iz policije stigla nezvanična interpretacija počinjenog zločina. Tu verziju je dan-dva kasnije potvrdio i tadašnji direktor Uprave policije Veselin Veljović. Dok se Vračar branio ćutanjem, Veljović je obznanio kako je uhapšeni u najmoćnijeg Kotoranina pucao kako bi osvetio Dejana Đukovića, svog prijatelja iz djetinjstva i vlasnika kotorskog Red taksija koji je ubijen godinu ranije. Veljović je u isto vrijeme i na istom mjesto saopštio kako policija nije imala informaciju da Vračar sprema Dudićevo ubistvo i da nema saznanja o tome ko je i zašto ubio Dejana Đukovića.
Veljović je prećutao da se ubijeni Dudić nepuna dva mjeseca prije smrti sa srpskim tužiocima i agentima BIA-a dogovarao o statusu svjedoka-saradnika u procesu protiv Šarića, njegovih pomagača ali i mogućih nalogodavaca (Monitor 13. februar 2015). Da li je moguće da direktor Uprave policije za sve to nije znao u junu 2010?
I to je bolje od optužbi da su za Dudićevo ubistvo krivi – novinari. ,,Mislim da su mediji dosta doprinijeli da dođe do ovog ubistva”, rekao je koji dan po ubistvu Andrija Popović, tadašnji potpredsjednik kotorske Skupštine, a danas poslanik vladajuće koalicije i predsjednik Liberalne partije.
Vratimo se u proljeće 2004. godine. Samo koji dan nakon ubistva Duška Jovanovića vlasnika i urednika dnevnika Dan, (nalogodavci i neposredni izvršioci ovog zločina do danas nijesu otkriveni ) na talasima Antene M Milo Đukanović skoro pa da prima saučešća. ,,Ova vlast je vjerovatno, uz porodicu Duška Jovanovića, bila najviše zainteresovana da on bude živ i zdrav”. Premijer je osim jadanja upro prstom: ,,A da li je neko drugi imao suprotne interese – da destabilizuje Crnu Goru ili da možda ponudi novu šansu opoziciji, treba svi malo ozbiljnije da promisimo”!?
To ubistvo ostaje jedna od tema kojoj se Đukanović, u minulih 10 -11 godina, redovno vraćao. Nikad na isti način. Tako se Đukanović ovom temom pozabavio i na konferenciji za štampu posvećenoj rezultatima njegove Vlade nakon 100 dana mandata, u martu 2013. godine. ,,Duška Jovanovića je ubio onaj ko ga je najviše koristio dok je bio živ”, ustvrdio je Đukanović. Skicirao je i profil naručioca ubistva: ,,Taj čovjek, koji, uzgred, ponekad zna i da zapali poneku ambasadu velike države u Beogradu, ima jednu gadnu naviku: kada zaključi da neko ko mu vjerno služi dok je živ može više poslužiti kao mrtav onda ga učini mrtvim”. Da bi odagnao moguće sumnje, dodao je detalj: „To je isti onaj koji nosi politički kišobran za ubistvo Zorana Đinđića”. Samo koji dan ranije je Vladimir Beba Popović pomenuti politički kišobran smjestio u ruke Vojislava Koštunice.
Đukanović je insistirao da njegove optužbe nijesu politički blef u jeku predsjedničke kampanje: „Ne mislite valjda da bih se služio ovakvim optužbama da bih konstruisao na nečiji račun.” Istovremeno su nas njegovi saradnici uvjeravali u suprotno.
,,Premijer je iznio svoj politički stav”, objašnjavao nam je Duško Marković, kao potpredsjednik Vlade. Istovremeno, bilo je to početkom prošle godine, bivši direktor ANB-a je objelodanio da je državna bezbjednost, prije ubistva, imala informacije da je bezbjednost Duška Jovanovića ugrožena. ,,Tada smo ukazivali… na određene rizike i opasnosti koji se tiču bezbjednosti gospodina Jovanovića. Pisao sam gospodinu (Andriji) Jovićeviću odgovarajuća pisma da se o tome povede više računa, tako da ja ne osjećam nikakvu odgovornost”, objašnjavao je Marković.
Isti principi, izgleda, važe i danas. Tako su čelnici crnogorske policije i ANB ignorisali informacije (Blic, decembar 2014) da je Baranin Armin Muša Osmanagić ubijen dok je – zbog informacija da je naručeno njegovo ubistvo – bio pod pojačanim nadzorom ovdašnjih bezbjednosnih službi. ,,Neko je zakazao u bezbjednosnim strukturama, jer je nedopustivo da čovjek koji je bio pod nadzorom bude ubijen usred dana”, citirao je Blic svog sagovornika. Nadležni su sve to prećutali.
Zato je svaka sličnost sa novim talasom ubistava i (ne)zvaničnom reakcijom na zločine očekivana i namjerna. Premijer ponovo ima glavnu riječ. Ne smeta mu ni to što je, nakon deset godina prozivki na račun navodnih naručilaca ubistva Duška Jovanovića, revidirao vlastite stavove. ,,Ponavljam svoju verziju, koja ne mora biti istinita”, saopštio je Đukanović prošlog ljeta u parlamentu da bi nedugo zatim, u Državnom tužilaštvu, saopštio kako su njegove izjave o ubistvu Jovanovića ,,date u političkom kontekstu i da je o nalogodavcima govorio iz političke vizure”.
A sada, nakon ubistva Saše Markovića, optužuje ,,medije, političke subjekte i NVO sektor” da su, praktično, u dosluhu sa zločincima: ,,Nema nikakve sumnje da je jasno sugerisano onome ko bi se mogao identifikovati kao počinilac ili poručilac posljednjeg ubistva u Budvi, da se blagovremeno skloni”, kazao je Đukanović. O tome otkud informacije, i zašto u prozivkama i spekulacijama prednjače mediji pod kontrolom različitih frakcija vladajuće koalicije – ni riječi.
Po pravilu, ova vlast krivce ne traži da bi ih izvela pred lice pravde, već da bi pritvrdila njihovu lojalnost. Zločin ili kazna.
Zločin i statistika
Prošlogodišnja stopa kriminaliteta u Crnoj Gori bila je najmanja među državama u regionu, pohvalio se nedavno premijer, tokom premijerskog sata. Tvrdnju o padu stope kriminaliteta ilustrovao je i podatkom o 18 ubistava tokom 2014. (svako četvrto ostalo neriješeno). Ako vam je teško da računate: ni dva ubistva mjesečno.
,,Prema podacima policije od 1992. do kraja 2014. godine, od ukupnog broja izvršenih krivičnih djela ubistva, riješeno je 91,5 odsto…”, poigrao se procentima predsjednik Vlade – kao da je riječ o ostvarenoj proizvodnji aluminijuma ili planiranom deficitu u državnoj kasi.
Kada se iskazani procenti života prekinutih nasilnom smrću pretvore u koliko toliko razumljive brojke, dolazimo do podatka da su od 1992. u Crnoj Gori izvršena 504 ubistva, dok ubice nijesu pronađene u čak 43 slučaja. Iako je priličan broj ovih ubistava, sudeći po načinu na koji je počinjen zločin i policijskoj interpretaciji, bio djelo plaćenih profesionalaca, njihovi nalogodavci nijesu otkriveni i osuđeni praktično ni u jednom jedinom slučaju.
Da se vratimo jeziku statistike. Ako ste odrasla osoba koja živi u Crnoj Gori, postoji vjerovatnoća od približno 1:900 da bi u narednih četvrt vijeka mogli biti ubijeni – u kancelariji, kafani, kući, automobilu, na podgoričkom korzou, budvanskim ulicama i plažama… Za pripadnike tzv. jačeg pola pomenuta mogućnost je, otprilike, dva puta veća.
Tek poređenja radi: bukmejkeri cijene kako je mogućnost da će neki ljubitelj klađenja pogoditi konačan ishod (pobjeda, poraz, remi) svih deset utakmica jednog kola engleske prve lige manja od 1:2000.
Znate li, uostalom, za još neku zemlju u kojoj je predsjednik parlamenta svjedok profesionalnog ubistva izvršenog kasno poslijepodne, u centru glavnog grada. Žrtva – načelnik Pete uprave tadašnje Službe državne bezbjednosti CG Darko Beli Raspopović. ,,Naišao sam u trenutku kada je ubica stajao iznad žrtve. Nijesam mu vidio lice, jer je meni bio okrenut leđima. Gledalo ga je barem pedeset prolaznika. Toliko se komotno ponašao da sam u prvom momentu pomislio da je on policajac. Onda se mirno udaljio. Vjerovatno je u pitanju neki ekstra profesionalac”, svjedoči Ranko Krivokapić u januaru 2001.
Raspopovićev ubica do danas je ostao nepoznat.
Zoran RADULOVIĆ
IN ENGLISH3 sedmice
IN ENGLISH3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
SVIJET4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS4 sedmice