Povežite se sa nama

MONITORING

VLAST I NERASVIJETLJENA UBISTVA:Procesuiranje žrtvi

Objavljeno prije

na

Ovdašnji paradržavni mediji ovlašćeni su da saopšte: ,,Ubistvo Budvanina Saše Markovića povezano je sa razračunavanjem grupe međunarodnih švercera narkotika porijeklom sa eksjugoslovenskih prostora, pokazuju dosadašnji rezultati policijske istrage…”. I detalj više, za eventualne nevjerne tome: ,,crnogorska policija je ustanovila vezu Markovića sa nekim bezbjednosno interesantnim osobama sa Crnogorskog primorja, iz Budve i Kotora, koji uglavnom svoje operacije izvode u inostranstvu”.

Ako se, nepovjerljivi, zapitate – otkud sva ova priča kada prvih četiri-pet dana nakon Markovićevog ubistva ni najbolje obaviješteni novinarski izvori o posljednjoj žrtvi budvanskih sačekuša nijesu znali praktično ništa više od biografskih podatak sa interneta, evo odgovora: ,,Prema procjeni crnogorske policije ubistvo nema nikakvu političku pozadinu”.

I nije slučajno to što su svi ovdašnji mediji istog dana (prošla srijeda, 22. april) zapljusnuti talasom praktično identičnih nezvaničnih informacija. U kojima, ipak, nedostaje nekoliko elementarnih odgovora.

Kako je, na primjer, moguće da je policija tek nakon Markovićevog ubistva ustanovila veze nekadašnjeg poslanika u Skupštini Crne Gore i SCG sa bezbjednosno interesantnim osobama. Valjda takve neko drži na oku vodeći računa o tome s kim, kako i zašto kontaktiraju? Ili je dovoljno to što se povremeno, po potrebi posla, javljaju službi.

Jednako je zanimljiva ta već izvikana, iako krajnje nestvarna, priča o 300 kilograma crnogorsko-srpsko-hrvatskog kokaina koji je, kažu, nestao u Valensiji u oktobru prošle godine. Navodno iz stana nedavno ubijenog Gorana Radomana (Cetinjanin, od ranije poznat policiji, ubijen je pred ulaznim vratima stana u Beogradu, sredinom februara ove godine). Isti taj kokain je, tvrde isti izvori, nedavno zaplijenjen na jahti Infraganti, u blizini španske obale. Španska policija je na brodu uhapsila tri osobe – po jednog državljanina Srbije, Hrvatske i Crne Gore.

Ako naša policija sve to zna, zašto niko nije uhapšen? Ili makar sačuvan od eksploziva i(li) kiše metaka plaćenih ubica. Markovićevo ubistvo je već treći, četvrti, a možda i peti zločin koji se ,,pouzdano” povezuje sa kokainom nestalim u Španiji. Ali uvijek sa nekoliko dana zakašnjenja.

Ta, naknadna pamet, podsjeća na priče koje smo već slušali. Prisjetimo se makar dva slična događaja.

Maj – jun 2010. godine. Još se Dragan Dudić zvani Fric, jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi u Bokokotorskom zalivu i, prema nezvaničnim interpretacijama verziranih, desna ruka kokainskog bosa Darka Šarića, borio za život u podgoričkom KBC-u, nakon što je na njega pucao sugrađanin Ivan Vračar… kad je iz policije stigla nezvanična interpretacija počinjenog zločina. Tu verziju je dan-dva kasnije potvrdio i tadašnji direktor Uprave policije Veselin Veljović. Dok se Vračar branio ćutanjem, Veljović je obznanio kako je uhapšeni u najmoćnijeg Kotoranina pucao kako bi osvetio Dejana Đukovića, svog prijatelja iz djetinjstva i vlasnika kotorskog Red taksija koji je ubijen godinu ranije. Veljović je u isto vrijeme i na istom mjesto saopštio kako policija nije imala informaciju da Vračar sprema Dudićevo ubistvo i da nema saznanja o tome ko je i zašto ubio Dejana Đukovića.

Veljović je prećutao da se ubijeni Dudić nepuna dva mjeseca prije smrti sa srpskim tužiocima i agentima BIA-a dogovarao o statusu svjedoka-saradnika u procesu protiv Šarića, njegovih pomagača ali i mogućih nalogodavaca (Monitor 13. februar 2015). Da li je moguće da direktor Uprave policije za sve to nije znao u junu 2010?

I to je bolje od optužbi da su za Dudićevo ubistvo krivi – novinari. ,,Mislim da su mediji dosta doprinijeli da dođe do ovog ubistva”, rekao je koji dan po ubistvu Andrija Popović, tadašnji potpredsjednik kotorske Skupštine, a danas poslanik vladajuće koalicije i predsjednik Liberalne partije.

Vratimo se u proljeće 2004. godine. Samo koji dan nakon ubistva Duška Jovanovića vlasnika i urednika dnevnika Dan, (nalogodavci i neposredni izvršioci ovog zločina do danas nijesu otkriveni ) na talasima Antene M Milo Đukanović skoro pa da prima saučešća. ,,Ova vlast je vjerovatno, uz porodicu Duška Jovanovića, bila najviše zainteresovana da on bude živ i zdrav”. Premijer je osim jadanja upro prstom: ,,A da li je neko drugi imao suprotne interese – da destabilizuje Crnu Goru ili da možda ponudi novu šansu opoziciji, treba svi malo ozbiljnije da promisimo”!?

To ubistvo ostaje jedna od tema kojoj se Đukanović, u minulih 10 -11 godina, redovno vraćao. Nikad na isti način. Tako se Đukanović ovom temom pozabavio i na konferenciji za štampu posvećenoj rezultatima njegove Vlade nakon 100 dana mandata, u martu 2013. godine. ,,Duška Jovanovića je ubio onaj ko ga je najviše koristio dok je bio živ”, ustvrdio je Đukanović. Skicirao je i profil naručioca ubistva: ,,Taj čovjek, koji, uzgred, ponekad zna i da zapali poneku ambasadu velike države u Beogradu, ima jednu gadnu naviku: kada zaključi da neko ko mu vjerno služi dok je živ može više poslužiti kao mrtav onda ga učini mrtvim”. Da bi odagnao moguće sumnje, dodao je detalj: „To je isti onaj koji nosi politički kišobran za ubistvo Zorana Đinđića”. Samo koji dan ranije je Vladimir Beba Popović pomenuti politički kišobran smjestio u ruke Vojislava Koštunice.

Đukanović je insistirao da njegove optužbe nijesu politički blef u jeku predsjedničke kampanje: „Ne mislite valjda da bih se služio ovakvim optužbama da bih konstruisao na nečiji račun.” Istovremeno su nas njegovi saradnici uvjeravali u suprotno.

,,Premijer je iznio svoj politički stav”, objašnjavao nam je Duško Marković, kao potpredsjednik Vlade. Istovremeno, bilo je to početkom prošle godine, bivši direktor ANB-a je objelodanio da je državna bezbjednost, prije ubistva, imala informacije da je bezbjednost Duška Jovanovića ugrožena. ,,Tada smo ukazivali… na određene rizike i opasnosti koji se tiču bezbjednosti gospodina Jovanovića. Pisao sam gospodinu (Andriji) Jovićeviću odgovarajuća pisma da se o tome povede više računa, tako da ja ne osjećam nikakvu odgovornost”, objašnjavao je Marković.

Isti principi, izgleda, važe i danas. Tako su čelnici crnogorske policije i ANB ignorisali informacije (Blic, decembar 2014) da je Baranin Armin Muša Osmanagić ubijen dok je – zbog informacija da je naručeno njegovo ubistvo – bio pod pojačanim nadzorom ovdašnjih bezbjednosnih službi. ,,Neko je zakazao u bezbjednosnim strukturama, jer je nedopustivo da čovjek koji je bio pod nadzorom bude ubijen usred dana”, citirao je Blic svog sagovornika. Nadležni su sve to prećutali.

Zato je svaka sličnost sa novim talasom ubistava i (ne)zvaničnom reakcijom na zločine očekivana i namjerna. Premijer ponovo ima glavnu riječ. Ne smeta mu ni to što je, nakon deset godina prozivki na račun navodnih naručilaca ubistva Duška Jovanovića, revidirao vlastite stavove. ,,Ponavljam svoju verziju, koja ne mora biti istinita”, saopštio je Đukanović prošlog ljeta u parlamentu da bi nedugo zatim, u Državnom tužilaštvu, saopštio kako su njegove izjave o ubistvu Jovanovića ,,date u političkom kontekstu i da je o nalogodavcima govorio iz političke vizure”.

A sada, nakon ubistva Saše Markovića, optužuje ,,medije, političke subjekte i NVO sektor” da su, praktično, u dosluhu sa zločincima: ,,Nema nikakve sumnje da je jasno sugerisano onome ko bi se mogao identifikovati kao počinilac ili poručilac posljednjeg ubistva u Budvi, da se blagovremeno skloni”, kazao je Đukanović. O tome otkud informacije, i zašto u prozivkama i spekulacijama prednjače mediji pod kontrolom različitih frakcija vladajuće koalicije – ni riječi.

Po pravilu, ova vlast krivce ne traži da bi ih izvela pred lice pravde, već da bi pritvrdila njihovu lojalnost. Zločin ili kazna.

Zločin i statistika

Prošlogodišnja stopa kriminaliteta u Crnoj Gori bila je najmanja među državama u regionu, pohvalio se nedavno premijer, tokom premijerskog sata. Tvrdnju o padu stope kriminaliteta ilustrovao je i podatkom o 18 ubistava tokom 2014. (svako četvrto ostalo neriješeno). Ako vam je teško da računate: ni dva ubistva mjesečno.

,,Prema podacima policije od 1992. do kraja 2014. godine, od ukupnog broja izvršenih krivičnih djela ubistva, riješeno je 91,5 odsto…”, poigrao se procentima predsjednik Vlade – kao da je riječ o ostvarenoj proizvodnji aluminijuma ili planiranom deficitu u državnoj kasi.

Kada se iskazani procenti života prekinutih nasilnom smrću pretvore u koliko toliko razumljive brojke, dolazimo do podatka da su od 1992. u Crnoj Gori izvršena 504 ubistva, dok ubice nijesu pronađene u čak 43 slučaja. Iako je priličan broj ovih ubistava, sudeći po načinu na koji je počinjen zločin i policijskoj interpretaciji, bio djelo plaćenih profesionalaca, njihovi nalogodavci nijesu otkriveni i osuđeni praktično ni u jednom jedinom slučaju.

Da se vratimo jeziku statistike. Ako ste odrasla osoba koja živi u Crnoj Gori, postoji vjerovatnoća od približno 1:900 da bi u narednih četvrt vijeka mogli biti ubijeni – u kancelariji, kafani, kući, automobilu, na podgoričkom korzou, budvanskim ulicama i plažama… Za pripadnike tzv. jačeg pola pomenuta mogućnost je, otprilike, dva puta veća.

Tek poređenja radi: bukmejkeri cijene kako je mogućnost da će neki ljubitelj klađenja pogoditi konačan ishod (pobjeda, poraz, remi) svih deset utakmica jednog kola engleske prve lige manja od 1:2000.

Znate li, uostalom, za još neku zemlju u kojoj je predsjednik parlamenta svjedok profesionalnog ubistva izvršenog kasno poslijepodne, u centru glavnog grada. Žrtva – načelnik Pete uprave tadašnje Službe državne bezbjednosti CG Darko Beli Raspopović. ,,Naišao sam u trenutku kada je ubica stajao iznad žrtve. Nijesam mu vidio lice, jer je meni bio okrenut leđima. Gledalo ga je barem pedeset prolaznika. Toliko se komotno ponašao da sam u prvom momentu pomislio da je on policajac. Onda se mirno udaljio. Vjerovatno je u pitanju neki ekstra profesionalac”, svjedoči Ranko Krivokapić u januaru 2001.

Raspopovićev ubica do danas je ostao nepoznat.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Joanikije  Mićović je nakon izbora za mitroplita ostao vjeran ideji i srpskog i ruskog sveta. Od šestorice arhijereja potpisnika pisma, kojim su dali podršku studentima u Srbiji, Joanikijev potpis je izazvao najviše iznenađenja, kako kod javnosti, tako i kod beogradskih vlasti

 

 

Kako raste nervoza srbijanskog režima zbog studentskih protesta u zemlji i povećanja uloga i tenzija u Bosni, usljed protivustavnih mjera vlasti u Banja Luci, dio arhijereja Srpske crkve (SPC) je opet javno oponirao beogradsku centralu (i svjetovnu i duhovnu). Mitropoliti njemački Grigorije Durić, crnogorski Joanikije Mićović, žički Justin Stefanović, hercegovački Dimitrije Rađenović i episkopi zapadnoamerički Maksim Vasiljević i istočnoamerički Irinej Dobrijević uputili su krajem februara otvoreno pismo javnosti. Reakcija je uslijedila nakon “različitih optužbi na račun studenata” režimskih medija ali i “crkvenih velikodostojnika…i putem zvaničnih glasila SPC”. Šestorica su pozvala na “poštovanje studenata i njihove pravedne i dostojanstvene borbe, kao i na odgovorno izražavanje i izveštavanje”. Usprotivili su se njihovom “dehumanizovanju”, “ponižavanju”,  “stavljanju u kontekst ‘obojene revolucije’“ i “srpskih ustaša“. Studentima je epitet “ustaša” stigao nekoliko dana ranije sa portala Eparhije kruševačke u kojoj stoluje, režimu odani, David Perović. U svom tekstu mitropolit David je podržao tezu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da je studentski protest zapravo „obojena revolucija“. U tvrdio je da studenti imaju mentore “koji ih obučavaju kako da postanu ‘srpske ustaše’ i novi zlodusi Lubjanke (sjedište zloglasnog KGB-a ispod koga je i zatvor)“.

Mitropolit David je slovio za nasljednika Amfilohija Radovića kao kandidat Vučića i Irineja Bulovića, moćnog episkopa bačkog i uzdanicu Kremlja. Vlada premijera Zdravka Krivokapića nije bila za to rješenje i, uz lobiranje pojedinih uticajnih zapadnih ambasadora kod Vučića, ishodovano je  da Joanikije preuzme Mitropoliju crnogorsko – primorsku (MCP).  Vučić i Patrijaršija su ukinuli Episkopski savjet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, uklonili mitropolitu titulu arhiepiskopa cetinjskog i sve ostale oblike autonomije koje je Amfilohije posljednjih godina počeo omeđavati u odnosu na Beograd i Vučića. Vučićev odboj prema Joanikiju je dodatno pojačan njegovim odbijanjem da predsjedniku Srbije dozvoli održati govor na sahrani u Podgorici budući da je za života s Amfilohijem bio u lošim odnosima. Vučić je javno negirao da je tražio da govori. Monitor je tada pisao da je imao uvid u brojne tekstualne poruke savjetnika predsjednika poslatih Joanikijevom najbližem okruženju u kojima se, maltene prijeteći, insistiralo da se Vučiću da riječ.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za ozbiljan, zahtjevan i vrlo odgovoran posao, rad Odbora je oročen na tri mjeseca, sa mogućnošću produženja od 15 dana. Kako će se u tako kratkom roku uraditi ono što nova vlast nije uspjela za posljednje četiri godine, ostaje da se vidi. Za sada javnost nije detaljnije obavještena ni o načinu njegovog rada

 

 

 

Za šefa Anketnog odbora koji će se baviti istraživanjem politički motivisanih ubistava i napada na novinare i intelektualce iza kojih navodno stoje policijski službenici poznati kao Crne trojke,
Demokratska partija socijalista (DPS) predložila je šefa svog poslaničkog kluba Andriju Nikolića.DPS je to učinio nakon što im je predsjednik parlamenta Andrija Mandić uputio dopis u kom je naveo da imaju pravo da, kao najjača opoziciona stranka, predlože da čelnik odbora bude jedan od njihova dva člana tog tijela. Za drugog člana predložili su poslanika Oskara Hutera.

Iz DPS-a su razjasnili da pristanak da učestvuju u radu anketnog odbora ne znači povratak redovnom radu u Skupštini. Ponovili su svoj stav da je formiranje Anketnog odbora izraz političke nemoći trenutne vlasti da obezbijedi efikasan i nezavisan rad institucija. Pojašnjavaju da su se za učešće u radu odlučili da ne bi ostavljali prostor manipulacijama da nemaju političku volju ili institucionalnu odgovornost da se uključe u razgovor o događajima koji će biti u fokusu rada ovog parlamentarnog radnog tijela.

Odgovornost za nepočinstva čelnika ove partije tokom trodecenijske vladavine još uvijek nije institucionalno utvrđena.

Mandić je ranije najavljivao da će to tijelo voditi poslanik opozicione Ujedinjene Crne Gore Vladimir Dobričanin. Opozicija je poručivala da neće učestvovati u radu odbora ako ga Dobričanin bude vodio, uz opasku da on kao i njegova partija nijesu opozicioni već su dio vlasti.

Pet članova anketnog odbora biraće Administrativni odbor iz opozicije, a pet iz vladajuće većine.

Odluku o formiranju Anketnog odbora Skupština je donijela 20. februara – bez prisustva opozicije i rasprave. Najavljeno je da će se odbor baviti istragama slučajeva ubistva nekadašnjeg saveznog ministra odbrane Pavla Bulatovića i bivšeg urednika lista Dan Duška Jovanovića, policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića, te o slučajevima napada na novinareTufika Softića, Oliveru Lakić, Željka Ivanovića, torturom u slučajevima Orlov let i Lim

Mandić je otvarajući ove bolne teme poručio da se ne radi o političkoj priči niti prostoj proceduri već o „istorijskoj odluci“. Obećao je i rezultate kojima će se Crnoj Gori vratiti dostojanstvo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠTA UTIČE NA VISOKE CIJENE U NAŠIM TRGOVINAMA: Između njive i trpeze – država kupi kajmak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijeru Spajiću ponovo je zasmetalo “opšte mjesto” svih nezavisnih  analiza o ekonomskim kretanjima u Crnoj Gori, koje  konstatuju da je program Evropa sad 1 značajno podstakao inflatorna kretanja u Crnoj Gori. Zbog čega je ovdašnja inflacija, kumulativno, znatno veća od one u ostatku euro zone

 

 

Jednonedjeljni bojkot najvećeg trgovinskog lanca u Crnoj Gori (Voli), uz brojne polemike koje je izazvao, doprinio je makar jednom: proširio se fokus priče o previsokim cijenama i maržama u maloprodaji. Sada se, makar uz manjak preciznih podataka, pažnja pomjerila i na proizvođačke cijene, domaće i uvozne, marže uvoznika i veletrgovaca i, konačno, na poziciju države u lancima snabdijevanja i podjeli zarade ostvarene u razlici između proizvodne i prodajne cijene.

Zanimljiva je pozicija države, odnosno Vlade, u aktuelnom sukobu kupaca nezadovoljnih previsokim cijenama i trgovačkih lanaca stiješnjenih, kako tvrde, visokim troškovima nabavke i velikim državnim dažbinama. Ako bi zbog bojkota potrošača ili iz nekih drugih razloga koji sada nijesu vidljivi ni na horizontu, maloprodajni lanci značajnije snizili svoje cijene, zadržavajući profit od nekih tri odsto (zvanični podaci), država bi se našla u ozbiljnim finansijskim problemima.

Prema računici koju nam je predočio Miloš Vuković, izvršni direktor Fideliti konsaltinga, Vlada je prošle godine na ime poreza na dodatu vrijednost (PDV) prihodovala 1,22 milijarde eura. Još 370 miliona donijela joj je naplata akciza, dok je na ime poreza na međunarodnu trgovinu i transakcije u državnu kasu ušlo još 60 miliona. Ukupno, 1,65 milijardi eura ili, približno, dvije trećine  budžetskih prihoda.

Vlada očekuje da će se tokom ove godine, na ime istih prihoda, u državnu kasu sliti makar 200 miliona više. Uslov za ostvarenje tih planova je da potrošnja nastavi da raste a da cijene ne budu bitno niže od aktuelnih. U suprotnom, mrka kapa za državnu kasu. A možda i za neke od  onih koji se iz nje finansiraju preko isplate plata, penzija, ugovora o djelu, izvođača kapitalnih investicija… Samo bi zajmodavci zadovoljno trljali ruke.

Međutim, računica ima i drugi dio. Vuković  pomenutih 1,65 milijardi državnog prihoda od PDV-a i akciza stavlja u srazmjeru sa ličnom potrošnjom građana koja, prema podacima Monstata, iznosi 5,5 hiljada eura godišnje (u prosjeku). Rezultat kaže da više od 30 odsto te potrošnje završi u državnoj kasi. Preciznije, da svaki stanovnik Crne Gore, plaćajući PDV i akcize tokom svakodnevnih kupovina, u državnu kasu tokom godine proslijedi, u prosjeku, 1.800 eura. “Proizilazi da država ima veću maržu od trgovinskih lanaca”, zaključuje osnivač Fideliti konsaltinga.

Tih 1.800 eura predstavljaju iznos identičan sa tri minimalne neto zarade. Proizilazi pride, pošto se Monstatova računica o prosječnoj ličnoj potrošnji ne odnosi samo na građane koji imaju redovna primanja (plate ili penzije), već i na one bez njih,  da zapošljeni i penzioneri, preko modela oporezivanja potrošnje svih članova njihovog domaćinstva, državi daju još veći dio ličnih prihoda.

Otud je konstituentima vladajuće većine jasno da, uz postojeće troškove života, njihov rad ne može dobiti prelaznu ocjenu. Posebno kada je najveći dio priče o uspjesima Vlade Milojka Spajića zasnovan na tvrdnjama da je, povećanjem plata i penzija, značajno povećan standard građana Crne Gore. Dok svaki odlazak u trgovinu tu priču dovodi u pitanje.

Zato nam sada izgleda kako su uhvaćeni u tamnom vilajetu vlastitog populizma. Utiču li svojim odlukama na pad cijena u maloprodaji imaće zadovoljnije građane ali će u državnoj kasi faliti još više novca za plaćenje sve većih obaveza. Na drugoj strani, nastavi li se dalji rast troškova života – kao što to obećava i najavljena stopa ovogodišnje inflacije od oko četiri odsto (pokazalo se da cijene hrane u Crnoj Gori rastu brže od zvanične stope inflacije) – imaće sve nezadovoljnije građane/glasače. Šta god urade, neće biti bez glavobolje. Ni oni ni mi.

Da se vratimo cijenama. I pomalo neobičnoj situaciji u kojoj nam se vlasnik najvećeg maloprodajnog lanca u Crnoj Gori Dragan Bokan žali na činjenicu da je “sve poskupjelo”, premijer podržava bojkot trgovina, dok resorni podpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj ubjeđuje javnost da je akcija limitirane cijene “ubjedljivo uticala na stabilizaciju cijena osnovnih životnih namirnica, kao i na ukupnu nisku stopu inflacije”. Pa na šta se to onda, i kome, žalimo?

Prema podacima Monstata, cijene hrane u Crnoj Gori povećane su u periodu od 2021- 2024. za 41 odsto, znatno više od ukupne inflacije koja je, u istom periodu, iznosila 30,5 odsto. Najviše su, prema tim podacima, poskupjeli mlječni proizvodi i  jaja (blizu 50 odsto) pa meso (skoro 40 odsto), dok su najmanje porasle cijene voća (21,5 odsto).

Rast cijena hrane je globalna pojava, dok su pandemija i rat u Ukrajini, pokazalo se, glavni izgovori. Međutim, prema izvještaju Oksfama iz 2023, koji nosi naslov Profitiranje od bola, na tome skoku cijena ekstremno je profitiralo”samo četiri do šest” dominantnih firmi koje, zaključili su, globalno kontrolišu svaki aspekt prehrambene industrije, od proizvodnje poljoprivrednih mašina do izrade farmaceutskih proizvoda za životinje. U tom izvještaju piše kako su baroni hrane „maksimalno iskoristili sveobuhvatne krize kako bi još jače stisli svaku kariku u industrijskom lancu ishrane”, dok su time, uz potrošače, podrivena i “prava seljaka, malih zemljoposjednika, ribara i stočara koji proizvode hranu za svoje zajednicee”. Na drugoj strani, ti su baroni hrane  uvećavali svoje bogatstvo, između 2020. i 2022. godine, za milijardu dolara na svaka dva dana.

Jedina moguća odbrana od te pošasti je domaća proizvodnja hrane. A ona je u Crnoj Gori – u padu. Pride, kada uvoznicima dozvole da ubiju proizvodnju neke poljoprivredne kulture, ovdašnje vlasti zadrže uvedene carine. Da krajnji potrošači, prilikom kupovine uvezenih proizvoda, još jedan dio svog novca proslijede državi. Na jedan takav slučaj podsjetio je Nik Đeljošaj. Nakon konstatacije Miloša Vukovića (Reflektor, TV Vijesti) da smo 2019. mogli da kupimo gajbu domaćeg paradajza za 1,5 euro, a sada za te pare ne možemo kupiti ni jedan kilogram, Đeljošaj je najavio da će Vlada, pošto domaće proizvodnje paradajza više nema (besmisleno je proizvoditi gubitke) razmotriti mogućnost ukidanja postojeće carine od 30 euro centi po kilogramu.

Potpredsjednik Vlade dodatno nas je obradovao najavom mogućeg smanjenja stope PDV-a na voće i povrće. I ta najava je iznuđena, pošto je ovdašnja javnost od trgovaca saznala da su stope PDV-a koje se u Crnoj Gori obračunavaju na voće, povrće i  ribu preko četiri puta veće od onih u Hrvatskoj, kao najbližoj članici EU (21 naspram pet odsto). Opet, ta nas najava vraća na postavljeno pitanje: kolike gubitke u prihodima ovogodišnjeg budžeta Vlada smije sebi dozvoliti a da to ne proizvede potrebu dodatnog i neplaranog zaduženja?

Iz Volija pod bojkotom dobili smo i podatak da približno 900 proizvoda sa njihovih rafova u svojoj cijeni, uz PDV, sadrži i dodatne državne namete (carine, akcize) koji utiču na konačnu cijenu proizvoda. Država na te prozivke uglavnom ćuti, baš kao i ostali trgovinski lanci koji se, valjda, nadaju da se neće naći pod bojkotom ukoliko budu dovoljno tihi. I, eventualno, prošire katalog proizvoda na cjenovnim akcijama.

Sa aktuelnom skupoćom nije se tako lako izboriti.

Analiza Ekonomskog fakulteta u Podgorici, urađena prošle godine na inicijativu Privredne komore, pokazala je da su marže uvoznika i veletrgovaca slične ili čak veće od onih koje se zaračunavaju u maloprodaji. Dok im je ostvarena profitna stopa znatno veća. Prema tim podacima, prosječna bruto marža uvoznika, distributera i veleprodavaca u 2021. godini iznosila je 19,92 odsto, u 2022. – 19,48, a u 2023. godini je narasla na 23,54 odsto.  Paralelno, rasla je čista zarada koja je u svakoj od analiziranih godina bila značajno veća od stopa profita kod maloprodajnih lanaca. Prosječna profitna neto marža uvoznika i distributera u 2021. godini iznosila je 3,62 odsto, u 2022. bila je 3,34 odsto da bi u 2023. narasla na 5,6 odsto, konstatuje se u Analizi.

Rasle su dakle: nabavne cijene, troškovi transporta, povećale su se marže uvoznika i veleprodavaca, država je dosljedno ubirala svoj dio kolača, a ponegdje dodala i nove namete. Vlasnici maloprodajnih lanaca su, uglavnom, zadržali ili donekle smanjili svoje marže ali im je to, zbog većih cijena, donosilo veći prihod i profit.

“Glavni razlog rasta cijena prehrambenih proizvoda u periodu 2021-2023. godine je povećanje proizvođačkih i uvoznih cijena, dok je povećanje marži kod velikih trgovaca izazvano rastom bruto troškova za zarade koji je u 2024. u odnosu na 2021. godinu bio veći prosječno za 42 odsto i pored smanjenja dažbina na zarade”, navodi se u Analizi. Uz konstataciju da je produktivnost za to vrijeme – padala.

Pokazalo se da su detalji Analize Ekonomskog fakulteta najviše pogodili premijera Milojka Spajića. Dokument je nazvao “sramotnim” i, gostujući u Uniji poslodavaca,  najavio: “Popričaću sa tim ljudima koji su je radili, jer je to čista laž”.

Premijeru je ponovo zasmetalo “opšte mjesto” svih nezavisnih  analiza o ekonomskim kretanjima u Crnoj Gori, koje – praktično do jedne – konstatuju da je program Evropa sad 1 značajno podstakao inflatorna kretanja u Crnoj Gori. Zbog čega je ovdašnja inflacija, kumulativno, znatno veća od one u ostatku euro zone. Jednako, analitičari smatraju da će Evropa sad 2 cijene pogurati u istom smjeru – na gore – samo nešto manjim intenzitetom.

Premijerova ljutnja teško da može spriječiti dalji rast cijena. Mada, možda, može uticati na to da neke druge važne teme ostanu van fokusa javnosti. Recimo, podaci Uprave prihoda koji pokazuju da tri četvrtine zapošljenih u Crnoj Gori prima platu manju od prosječne. Dok se polovina njih nalazi između dva vladina minimalca (600 i 800 eura). Upravo te ljude, uz penzionere i nezaposlene, najviše pogađaju visoke cijene osnovnih životnih namirnica. Dok vlada sprema analize. I skida kajmak.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo