Zdravko Krivokapić je pred preuzimanje premijerskog mandata, za svoju vladu zatražio 200 dana „nenapadanja“. Nije dobio ni 20 minuta. Na pola tog puta, nameće se pitanje da li su minulih 100 dana bili prvi ili posljednji „kvartal“  vlade. Makar u ovom sastavu

Tri i po mjeseca od početka mandata Vlade premijera Zdravka Krivokapića, o njenim namjerama jedva da znamo nešto više od onoga što je izrečeno početkom decembra. A to je bilo (pre)malo. Vlada još nema program rada, budžet za 2021. i dalje se priprema a najavljeni antikoruptivni zakoni ostali su samo obećanja.

Zato varnice vrcaju na sve strane. Vladu, očekivano, kritikuje parlamentarna opozicija koja, ohrabrena disonantnim tonovima unutar novoformirane većine, na račun novih vlasti pokušava prebaciti i sve probleme koje su oni ostavili.  Istovremeno, Vladu kritikuje i parlamentarna većina. Konačno, početkom nedjelje čuli smo i prve javne nesuglasice između premijera i njegovih ministara.

Počelo je prošle nedjelje, kada je objavljena informacija da je Ministarstvo kapitalnih investicija Vladi predložilo članove novog borda direktora Elektroprivrede Crne Gore (EPCG). Odabir je, kažu, obavljen nakon javnog poziva kandidatima i razgovora, stručnih provjera i političkih konsultacija sa partijama članicama vladajuće koalicije zainteresovanim za učešće u upravljanju najvećom i najvrednijom državnom kompanijom. Neki su bili manje, neki više (ne)zadovoljni, ali izbor ministra Mladena Bojanića niko nije doveo u pitanje. Makar ne javno. Ako izuzmemo uobičajene zamjerke tipa – taj je blizak crkvi a onaj nekoj od partija sadašnjih/bivših vlasti…

Na dan održavanja Skupštine akcionara EPCG, premijer Krivokapić je odlučio da promiješa karte. Na telefonskoj sjednici Vlade izmijenjena je odluka donijeta pet dana ranije tako što su promijenjena četiri od sedam kandidata koje je Skupština akcionara EPCG proizvela u članove Odbora direktora.

„Očigledno je, sad već po ko zna koji put, da Krivokapić ne drži riječ i ne poštuje ni svoj princip niti javni interes. Poigrava se sa uglednim i ostvarenim ljudima koji imaju sve reference i istaknuti su stručnjaci u svojim oblastima, da bi kreirao svoj interesni lobi ili radio u interesu nekog lobija koji će kontrolisati najznačajniji crnogorski resurs“, obznanila je i optužila poslanica PzP Branka Bošnjak prebacujući premijeru da ne poštuje dogovoreno. „Stav Vlade je bio da ne mogu penzioneri biti u bordovima, pa su odbili neke vrhunske stručnjake i profesore UCG, ali kada je u pitanju Krivokapićev interes onda i taj stav više ne važi.”

Čelnike PzP naljutila je odluka da se sa popisa predloženih kandidata za članove borda EPCG izbaci njihov kandidat – građevinski inženjer Veljko Vasiljević. I to nakon što je resorni ministar prihvatio njegovu kandidaturu. Ta se odluka među poslanicima većine u parlamentu tumači kao Krivokapićev odgovor na likovanje predsjednika PzP Nebojše Medojevića nakon lokalnih izbora u Nikšiću: „Pobijedili smo Predsjednika države, Predsjednika Vlade i Predsjednika Skupštine!“

Prema sličnim interpretacijama, premijer Krivokapić je odlučio da uspješno partnerstvo sa listom Mir je naša nacija na izborima u Nikšiću nagradi prestižnim i uticajnim mjestima u bordu EPCG. A, ako učinjeno nije u skladu sa uspostavljenim principima – šteta po principe. I međusobno povjerenje, koje se u premijerovom okruženju tanji.

Nije prvi put da Krivokapić sjutridan suštinski preokrene sve ono za šta su njegovi saradnici/sagovornici mislili da je tvrdo dogovoreno. Najgrublje je to  učinio uoči formiranja Vlade kada je, doslovno preko noći, raskinuo dogovor o imenovanju Gorana Đurovića za ministra odbrane. Tom odlukom je bio zatečen i drugi čovjek vlade Dritan Abazović. Krivokapić se tada potrudio da izgleda kao neko kome je konačno rješenje nametnuto od strane neimenovanog autoriteta. A ko je ta viša sila pokušavali su da nam ukažu premijerovi kritičari iz redova vladajuće koalicije, ponavljajući kako Krivokapić mora više da se konsultuje sa njima a manje sa ambasadorima. Isto ponavljaju i danas, dok premijera sve jače bije glas da se ne drži datih obećanja i olako krši dogovoreno.

Tu je i ono suštinsko pitanje: ako Ministarstvo kapitalnih investicija ne učestvuju u izboru čelnih ljudi državnih kompanija koje su pod njihovom ingerencijom, kako će provesti planove o ozdavljenju tih preduzeća? I ko će odgovarati za eventualni neuspjeh?

Zdravko Krivokapić je, u ekspozeu, kao prioritete kabineta koji predlaže Skupštini, naveo: „U prvom planu su ekonomija, borba sa covidom-19 i vladavina prava“. Uz obećanje kako će „poštovanje zakona biti mjera svega“ .

Polemike oko u zakonitosti rada nove Vlade započele su prvog dana njenog rada, usvajanjem Uredbe o organizaciji i načinu rada državne uprave  na konstitutivnoj sjednici. Broj ministarstava je, tom uredbom, smanjen sa 17 na 12 a broj uprava povećan za jednu (Uprava za sport i mlade). Potom je neko izvršnim vlastima „došapnuo“ da Zakon o budžetu za 2020. godinu ne prepoznaje takvu organizaciju državne uprave. I da novoformirana ministarstva ne mogu raspolagati sredstvima koja su Zakonom o budžetu namijenjena drugima, dok ti drugi više ne postoje (Ministarstvo rada i socijalnog staranja, Ministarstvo saobraćaja, Ministarstvo kulture, Ministarstvo obrazovanja…).Već na sljedećoj sjednici, Vlada usvojila Uredbu o dopuni Uredbe o organizaciji.

To rješenje jeste efikasno ali je nezakonito, upozoravali su pravnici uz konstataciju da Vlada parlamentu, ipak, mora dostaviti prijedlog rebalansa DPS  budžeta za 2020. Iz Vlade su, prvo, najavili da će to uraditi skupa sa prijedlogom budžeta za ovu godinu. Potom je premijer obznanio odluku o odlaganju Zakona budžeta za 2021. I o privremenom finansiranju države dok on ne bude pripremljen i usvojen u Skupštini. Privremeno stanje traje. Dok je Vladino obećanje zakon je mjera svega stavljeno na probu prilikom zaduženja od 750 miliona eura u prvim danima njenog mandata a, možda još više, načinom na koji je pripremljen i usvojen novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti.

Izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti pripremljene su, baš kao i osnovni (DPS) Zakon, netransparentno. Bez javne rasprave, stručne debate ili neke druge mogućnosti da se čuju  argumenti drugih. Čak je i izgovor bio isti – hitnost postupka.

Predstavnici Barske nadbiskupije, Kotorske biskupije, Islamske zajednice u Crnoj Gori i Jevrejske zajednice Crne Gore stavili su javnosti do znanja da su sa novim Zakonom fakultativno upoznati, bez suštinske prilike da utiču na njegov sadržaj. Zvaničnici SPC su ćutali, stvarajući utisak da su za njih važila neka druga pravila (čuš čit’o – pis’o) dok za pravoslavne Crnogorce u toj priči nije bilo mjesta. Sem što im je Abazović, naknadno, objasnio kako je sada – hvala Vladi – sve u najboljem redu sa njihovim pravom na slobodu vjeroispovijesti. Kao što je i bilo minulih sto godina, od kada je SPC prisvojila Crnogorsku pravoslavnu crkvu.

Na slične prepreke naišla je i narečena borba protiv kriminala i korupcije. Očekivano, pokazalo se da je tužilaštvo pod komandom SDT Milivoja Katnića (VDT Ivica Stanković je, izgleda, zapao u hibernaciju) pretvoreno u armirano utvrđenje nekadašnjih centara moći, ojačano godinama (nezakonito?) prikupljanim podacima o potencijalnim oponentima iz svijeta politike, biznisa i nevladinog sektora. Naum nove većine da odnos snaga promijeni izmjenom tzv. tužilačkih zakona, propao je, ili je odložen, zbog nesposobnosti zakonodavnih i izvršnih vlasti da poštuju poznate i sa njihove strane prihvaćene procedure. Dok još u izbornoj noći obećane zakone o lustraciji i provjeri porijekla imovine i dalje čekaju. Najuporniji.

Borba protiv korupcije i kriminala se svela na personalne promjene u Upravi policije i ANB-u (koje ne treba podcjenjivati), privođenje Branislava Brana Mićunovića zbog naoružanja pronađenog u automobilu kojim je upravljao (saputnici tvrde da je njihovo, svi su ubrzo pušteni iz pritvora) i selektivno procesuiranje više ili manje značajnih figura bivšeg režima. O čemu, za sada, konačnu riječ ima Katnić.

Još veći neuspjeh Vlada je doživjela u borbi protiv bujajuće epidemije korona virusa (o tome opširno možete čitati na stranicama Monitora). Uglavnom, slika  Vladinih zvaničnika koji na aerodromu u Podgorici čekaju pošiljku vakcina doniranih iz Beograda jedna je od onih koje su obilježile prvih sto dana njihovog mandata. Pitanje  – kada ćete tako dočekati Svetozara Marovića – i dalje je bez odgovora.

Ekonomija je teren na kome bi se aktuelna Vlada mogla pohvaliti najznačajnijim dometima. Istovremeno, neizvjesna ekonomska budućnost je ono što, uz zdravstvenu krizu, najviše brine građane. Taj, na prvi pogled, paradoks uslovljen je stanjem u kome je privredu i državne finansije ostavila bivša vlada DPS-a.

Problemi su se ređali: nacionalna aviokompanija ne može da leti zbog dugova, a država ne može da joj pomogne jer su bivše vlasti „ispucale“ sve legalne načine za finansijsku pomoć. MA i njegovi radnici su stavljeni na led, a nova Vlada je krenula u proces formiranja nove državne aviokompanije. Brodovi državnih pomorskih kompanija (oba) ne mogu da plove, takođe zbog dugova. Problem je,  privremeno, riješen. Kredite ne mogu da vraćaju ni željeznička preduzeća. Plantaže će propasti ako im država, hitno, ne udijeli nekoliko miliona, pohvalio  se predsjednik borda Plantaža Božidar Mihailović, objašnjavajući kako bi najbolje bilo da pozajmica bude bespovratna. Termoelektrana je, prijevremeno, potrošila odobrene radne sate pa i njoj prijeti zaustavljanje ukoliko nam se ne smiluju nadležni iz evropskih centar moći. Pregovori su u toku. Konačno, i  vlasnik Uniproma Veselin Pejović je zaprijetio da će zaustaviti proizvodnju u nekadašnjem Kombinatu aluminijuma i tako državi napraviti štetu od nekih četvrt milijarde. Ukoliko mu i nove vlasti ne budu naklonjene koliko i prethodne.

Tamo gdje problemi nijesu ekonomske prirode, napravi ih politika. Odnosno raspodjela funkcija po dubini kako bi se namirili političko-finansijski interesi članica vladajuće koalicije. Nove probleme najavljuje zahtjev DF-a da se razgovara o rekonstrukciji vlade. Zapravo, o njihovom ulasku u izvršnu vlast. Premijer kaže da za tim „nema potrebe“. Makar dok mu ne zatreba 41 ruka u parlamentu. A to nije daleko.

Krivokapić je pred preuzimanje premijerskog mandata za svoju Vladu zatražio 200 dana „nenapadanja“. Nije dobio ni 20 minuta. Sad je pitanje da li su minulih 100 dana bili prvi ili posljednji „kvartal“ njegove Vlade. Makar u ovom sastavu.

Zoran RADULOVIĆ