Povežite se sa nama

OKO NAS

VLADIN PREDLOG ZAKONA O USTAVNOM SUDU: Daleko je Strazbur

Objavljeno prije

na

Zakonodavni odbor Skupštine se početkom ove nedjelje pozitivno izjasnio o Vladinom Prijedlogu zakona o Ustavnom sudu, što znači da je dobio zeleno svjetlo da se o njemu glasa u parlamentu. Previđeno je da to bude na sjednici zakazanoj za 26. januar.

Ako se taj zakon usvoji, upozoravaju u Akciji za ljudska prava (HRA), građanima Crne Gore bi bilo otežano da stignu do Strazbura i tamošnjeg Evropskog suda za ljudska prava.

HRA je krajem prošle nedjelje zato uputila amandman poslanicima u kom se protivi prijedlogu Vlade da skrati rok za podnošenje ustavne žalbe sa 60 na 30 dana, kao i da se iz zakona potpuno izbaci rok za odlučivanje Ustavnog suda, koji je bio propisan na 18 mjeseci.

U HRA smatraju da bi usvajanje predloga da se rok za ustavnu žalbu skrati na 30 dana dovelo do većeg broja slučajeva u kojima bi građanima Crne Gore bilo onemogućeno da ostvare svoja prava pred Evropskim sudom za ljudska prava. Jer, podsjećaju, u slučaju da se zakasni sa podnošenjem ustavne žalbe, gubi se pravo na zaštitu pred međunarodnim sudovima koji zahtijevaju da se prethodno iscrpe svi pravni ljekovi u zemlji, kako bi se oni bavili tim slučajem. Isto bi se desilo i u slučaju potpunog ukidanja roka u kom bi Ustavni sud trebalo da rješava žalbe, pošto je to jedan od zadnjih domaćih pravnih ljekova koji se mogu preduzeti prije predstavke međunarodnom sudu.

,,Imali smo prilike da vidimo slučajeve u kojima su ljudi ostali bez zaštite samo zato što nisu bili svjesni roka od 60 dana za podnošenje ustavne žalbe, bilo zato što ih advokat nije obavijestio o toj mogućnosti, ili zato što i nisu imali advokata da ih posavjetuje. Predlagali smo ranije da se i taj rok produži, ali se sada umjesto toga, predlaže da se i on prepolovi, valjda samo zato da bi se olakšalo Ustavnom sudu, da bi mu se smanjio obim posla”, kaže za Monitor Mirjana Radović iz HRA.

Ona podsjeća da je rok od 18 mjeseci u kom Ustavni sud mora da odluči o predmetu 2013. uveden u zakon. ,,Mi smo tada predlagali da taj rok za odlučivanje bude godinu dana, smatrajući da je to sasvim optimalno vrijeme, ali sada se odustaje i od tog s mukom usvojenog roka od godinu i po dana. Izostavljanje roka nije dobro rješenje imajući u vidu koliko je do sada bio neažuran Ustavni sud”, kaže Radović.

Iz HRA podsjećaju da je Ustavnom sudu trebalo tri ili čak pet godina da odluči o pojedinim ustavnim žalbama.

Evo nekoliko primjera: O ustavnoj žalbi (zbog povrede prava na pravično suđenje) Damira Mandića, sud je odlučio tek poslije više od tri i po godine (žalba je podnijeta u novembru 2010, a odlučeno je u julu 2014). HRA više od tri godine čeka na odluku po inicijativi za ocjenu ustavnosti i zakonitosti odluke Glavnog grada prema kojoj pravo na obroke u narodnoj kuhinji za socijalno ugrožene imaju samo crnogorski državljani. Prošle godine je Ustavni sud poslije više od tri godine odlučio da nijesu ustavne odredbe Zakona o javnom okupljanju, postupajući po inicijativi Građanske alijanse.

Ustavnom sudu trebalo je čak više od šest godina da odluči da član ZKP-a kojim se policiji omogućavao nesmetani pristup telefonskim listinzima i bez naredbe suda nije u skladu s Ustavom, na inicijativu MANS-a, koja je podnijeta u julu 2008, a Ustavni sud je odlučio u novembru 2014.

U HRA kao posebno skandalozno ocjenjuju to što Ustavni sud do danas nije odlučio o predlogu za ocjenu ustavnosti izbora sopstvenih sudija, koju je Ombudsman podnio još 15. novembra 2013. On je tvrdio da su na osnovu odredaba Ustavnog zakona za spro-vođenje amandmana na Ustav CG i Zakona o Ustavnom sudu sudijama tog suda protivustavno prekinuti mandati, jer je razlog za prestanak njihove funkcije mimo uslova određenih Ustavom propisan aktom niže pravne snage. Po logici stvari, to je svakako bio prvi i osnovni predlog za ocjenu ustavnosti o kome je taj sud morao odlučiti – jer ako je predlog osnovan, sadašnji sastav tog suda morao bi sam sebe da ukine i svoj izbor proglasi pravno nevažećim, što naravno dovodi u pitanje i sudbinu svih njihovih odluka.

,,Ovakvo postupanje urušava autoritet Ustavnog suda i čini ga nedjelotvornim tijelom za zaštitu ljudskih prava. Pokušavajući to da promijenimo, zalažemo se za obavezno propisivanje roka u kome taj sud mora da donese odluku”, navodi Mirjana Radović.

U budućnosti trebalo bi da se ostvari cilj da dominantna zaštita građana mora biti pred nacionalnim organima, pa bi tada Ustavni sud trebalo da ima ulogu Evropskog suda za ljudska prava na nacionalnom nivou. No da smo još daleko od toga, potvrdila je i kritika upućena Ustavnom sudu od strane zastupnika Crne Gore pred sudom u Strazburu Zorana Pažina. On je krajem prošlog mjeseca pred članovima skupštinskog Odbora za ljudska prava kazao da bi Ustavni sud trebalo da daje bolja i bogatija obrazloženja prilikom ukidanja presuda Vrhovnog suda.

,,Ukinuti odluku Vrhovnog suda, na kojoj je radilo devet sudija (jedan Osnovnog, troje Vi-šeg, pet Vrhovnog) – za to treba „dobro doručkovati”, pa dobro obrazložiti. Takva odlu-ka treba da bude mini-naučno djelo”, kazao je Pažin. On je istakao da bi obrazloženja Ustavnog suda morala da budu mnogo bogatija, te da nije dovoljno prosto pozivanje na predmete Suda u Strazburu, bez dovođenja tih presuda i prakse u činjenični i pravni kontekst predmeta koji se razmatra pred Ustavnim sudom. ,,Razumijem zabrinutost su-dija Vrhovnog suda nakon postupka u tri instance. Nekada se sa nepodnošljivom lako-ćom te presude ukidaju, bez dostatnog obrazloženja”, zaključio je Pažin.

Crna Gora se nalazi među državama sa visokim indeksom predstavki Evropskom sudu (4,70), dok je u zemljama članicama Savjeta Evrope taj pokazatelj znatno niži (0,79). Statistika Evropskog suda za ljudska prava za 2014. godinu je trenutno u izradi i još uvijek je nedostupna. Pažin je kazao da je pred kraj 2013. godine bilo 1062 predstavke protiv države Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava, a sada ih je oko 800.

Na ovonedjeljnoj sjednici Zakonodavnog odbora, poslanik SNP-a Neven Gošović kazao je da mora postojati rok u kom bi trebalo da bude završena procedura kako bi se osigurao djelotvoran rad Ustavnog suda, a sa njim su se saglasili i ostali predstavnici opozicionih partija u Odboru. Opozicija je izrazila zabrinutost da se ukidanjem roka za završetak postupka daje još veći prostor zloupotrebe Ustavnog suda od strane vlasti, te da se time podupire njegova neažurnost i neefikasnost.

Branka Lakočević, pomoćnica ministra pravde, je kazala da takva odredba ne postoji ni u uporednoj praksi i stoga se nije našla ni u Prijedlogu. Objasnila je da je rok izostavljen iz Prijedloga zato što je u važećem zakonu postojao samo kao ,,instrukcioni”, što, kako je kazala, znači da nije obavezivao i za njegovo kršenje nije mogla biti predviđena sankcija.

Da je tako potvrđuju i primjeri u kojima se suđenje, umjesto predviđenih 18, oteglo na preko 70 mjeseci.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo