U zatvorskoj sobi punoj praznih kreveta, septembra ’92, sjedio je u ćošku, za pisaćom mašinom. Razgovaramo kao stari prijatelji. Plače. Pita me da li smo na različitim stranama, začuđen da sam mogla da uđem kod njega. Na komadiću papira zapisuje poruku za Vuka Draškovića. „Molim te da ga obavijestiš da sam ovdje”. U Karadžićevom zatvoru Kula kod sarajevske Lukavice

Vladimir Srebrov, pjesnik, čovjek od kontroverzi, pritvoren je u septembru 1992. godine, suđen i osuđen, prvo na smrtnu kaznu, a par mjeseci kasnije, kazna je preinačena na pet godina zatvora. Ratno rukovodstvo bosanskih Srba presudilo je: „Slabio je moral srpskih vojnika i počinio djela koja vode u veleizdaju”. Na brojne apele za oslobođenje Srebrova, koji su stizali na adresu lidera bosanskih Srba, Karadžić je odgovarao: „Srebrov nije uhapšen kao pjesnik, već kao agitator za srpsku predaju i probijanje fronta, a to se kažnjava u cijelom svijetu”. Petnaestak dana kasnije posjetila sam Vladimira Srebrova u zatvoru Kula kod sarajevske Lukavice.

„Ne znam da li sam uhapšen, znam samo da sam prevaren. Isprebijan sam.   Vezali su mi ruke i tukli me. Zbog toga je i moj glas tiši. Ovdje na Kuli dobio sam ljekarsku pomoć i da nije bilo te pomoći ne bih preživio”.

Uhapšen je čovjek koji je pred rat javno tvrdio da se u Bosni osjeća „ugrožen i kao čovjek i kao Srbin” da bi, samo par godina kasnije, užasnut ratnim zbivanjima, ponavljao: „S ponosom kažem da je Bosna moja domovina i otadžbina”.

U Bosni i u Sarajevu je živio, pjevao i pisao: „Granete padaju oko nas, mnogo granata, mnogo metaka, mnogo gelera. Svaki sumrak je sve teži, svaka noć sve groznija. Svjetleći meci ih čine strašnijim, a mi još živimo djevojčice moja, živimo sa svojim sugrađanima, kojih je iz dana u dan sve manje, a humki pod prozorima kuća sve više. Naš grad, naše Sarajevo, postaje jedna velika humka slobodi i zvijezdama u njoj i nad nama.To zapamti”.

U zatvorskoj sobi, punoj praznih kreveta, sjedio je u ćošku, za pisaćom mašinom. Razgovaramo kao stari prijatelji. Srebrov plače. Pita me da li smo to sad na različitim stranama, začuđen da sam mogla da uđem kod njega. Na komadiću papira zapisuje poruku za Vuka Draškovića. „Molim te da ga obavijestiš da sam ovdje…”

Vuk je reagovao: „Uhapšen si,Vlado, onog dana kada si prije izbijanja rata u Sarajevu, onima koji su krivotvorili krštenicu i sebe nazivali srpskim intelektualcima u lice sasuo srpsku reč. Tada su vrebali priliku da te uhvate. Tebe pesnika, zatvorio je pesnik. Prve javne čestitke primio je od srpskih pesnika. Sad će dve godine od tada.Ti si još u zatvoru i još je rat. I još je najveći zločin izgovarati srpsku reč”.

U ime Srba, građana Sarajeva, tog drugog septembra Srebrov je prešao na srpsku ratnu teritoriju s namjerom da pregovara o prestanku razaranja Sarajeva i eventualnom otvaranju koridora preko Ilidže kako bi hrana mogla stići opkoljenom gradu. Uz obećanje, tvrdi, ovjereno srpskom pravoslavnom riječju, da može bezbjedno doći i da mu se ništa desiti neće. Dočekali su ga Karadžićevi poslušnici, polomili mu rebra i vilicu. Narednih par mjeseci hodao je sa štakama.

U zatvorskoj ćeliji je govorio: „Još je gore, kad se sjetim umiranja od gladi, kad se sjetim da nisam više u Sarajevu, gradu u kojem živim od svoje četvrte godine. Gradu gdje je rođena moja ćerka Dijana, kad se sjetim svih prebijenih drugova, svih ljudi koje sam poznavao, kad se sjetim kako sam gledam kako padaju granate… Ovdje u ćeliji preživljavam tih 140 dana…

Pa nastavljao: „Ispred motela Košuta na Jahorini vidim mladića od dvadest godina, koji je izvadio nož sa usirenom krvlju i hvalio se kako je dva sata klao Muslimane. Tada sam se sjetio drugog Srbina, setio sam se Goranove Jame, sjetio sam se onog ustaškog koljača, koji je na suđenju rekao da ne može da spava jer mu na san dolazi onaj starac koji mu je, dok je klao, rekao:’Radi ti svoj posao sinko’”.

Vladimir Srebrov je rođen je u Požarevcu, u učiteljsko-oficirskoj porodici, pod imenom Milan Nikolić. Kao Vladimir Srebrov prvi put se potpisao na zbirci poezije Breze na asfaltu, da bi vremenom postalo njegovo, javno, prepoznatljivo ime.

Aktivno, politikom se počeo baviti devedesetih. U to vrijeme postao je predsjednik Inicijativnog odbora za formiranje Srpske demokratske stranke BiH i predsjednik  glavnog odbora Mlade Bosne. Govorio je da „ne želi da bude lider, već buntovnik srpskog naroda u BiH, onaj koji će tom narodu javno reći da ustane sa koljena i da bude ono što jeste, srpski narod, a ne nečija fukara i bilo čiji hamal. Samo dvije godine kasnije razgovarao je sa ljudima i jedan mu je rekao: „Volio bih da te koljem uz svirku gusala”. Srebrov ga je upitao: „Jesi li Srbin”. Odgovorio je: „Jesam”.

Sa mjesta predsjednika Glavnog odbora Mlade Bosne, Srebrova je smijenio Radovan Karadžić. Povod su bili „gotovo militantni istupi magistra Srebrova, koji su nespojivi sa duhom srpskog naroda”, objasnio je smjenu tada „miroljubivi” Karadžić. Potom su dva pjesnika nastavila javnu polemiku.

Političku aktivnost Srebrov nastavlja kao aktivista Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića. Poslije izbornog neuspjeha ove stranke na izborima decembra 90′-e zahtijeva smjenu Vuka Draškovića, a dočekaće samo svoju sopstvenu.

Onda, počinje rat u Sarajevu. Na prvim sjednicama ratnog Predsjedništva BiH, koje je već zasijedalo bez srpskih predstavnika Biljane Plavšić i Nikole Koljevića, zabilježeno je i prisustvo Vladimira Srebrova. Koga je predstavljao? Zvanično nikog. Sjedio je i ćutao. Uskoro, predložiće Marka Vešovića i sebe za popunu „srpskih mjesta” u Predsjedništvu. Marko Vešović je odbio uz obrazloženje da ni u razredu ne može da održi red.

U 140 dana, koliko je proveo u Sarajevu, kao saradnik beogradskih listova Borba i Vreme, ostao je upamćen po pitanjima i diskusijama na konferencijama za štampu, ali i po čestim istupanjima na sarajevskoj televiziji i muslimanskom Hajat-u. Alija Izetbegović mu je ponudio status zaštićenog građanina, obezbjeđenje, automobil i sigurniji stan. Onaj u kojem je stanovao na Koševskom brdu pogođen je granatom.

Privilegije je izgubio kada je, na konferenciji za štampu, upitao Stjepana Šibera, Hrvata, jednog od komandanata Armije BiH: „Zašto se u zvaničnim izvještajima, ali i u sarajevskim medijima, ne pominju spaljena srpska sela u Hercegovini, iako se za to sa sigurnošću zna?” Poslije te izjave fizički je napadnut.

Početkom septembra došao je na Ilidžu, pod srpskom kontrolom, kako je tvrdio, na njihov poziv. „Rekli su da žele da razgovaraju sa prvakom Građanske stranke Srba i Srba građana Sarajeva. Prije toga, imao sam nekoliko razgovora sa srpskim komandirom milicije Budišom, koji mi je dao srpsku i pravoslavnu riječ da mi se ništa neće dogoditi ako dođem”. Dobio je batine. Ovaj put od Budišinih ljudi.

Nakon 39 mjeseci, duže od tri godine provedenih u zatočeništvu, Srebrov je nastavio da živi u Sarajevu. U ljeto 1999. godine, u 45. godini života, preminuo je.

Petko Budiša, koji ga je uhapsio, naziva Srebrova „budaletinom i psihijatrijskim slučajem”. Tomo Kovač, Budišin nadređeni, čest je gost srbijanskih medija.

“Zaboravljeni heroj povlačenja”

U knjizi  Scenografija rata, danski pisci J.M. Eriksen i F.Stjernfelt, posvetili su jedno poglavlje Vladimiru  Srebrovu. U poglavlju  Zaboravljeni heroj povlačenja, bilježe: “Srebrov je  ustao protiv drakonskih posljedica nacionalističkog ludila i završo slomljen u ćeliji, obeščašćen. Zbog tog puta humanosti i ljudskosti Srebrov je i danas neomiljen u srpskim krugovima koji i dalje sanjaju o velikoj Srbiji”

Lidija KOJAŠEVIĆ-SOLDO