U njegovom apartmanu, ovdje podno hercegnovske Kanli kule, gdje čika Vlado tihuje devetu deceniju života, razgovaramo o nekim vremenima, ljudima i dogadjajima koje tek još rijetki pamte

Čika Vlado! Ovako  komšije i poznanici Bokeške ulice u Hereg Novom oslovljavaju  penzionisanog potpukovnika, Vladimira  Kekovića. U njegovom apartmanu, ovdje podno Kanli kule, gdje čika Vlado tihuje devetu deceniju života, razgovaramo o nekim vremenima, ljudima i dogadjajima koje tek još rijetki pamte.

Rođen je u Podgorici, u Hercegovačkoj ulici na broju 54.  Šestoro djece i pored oskudnih sredstava roditelji su uspijevali da školuju. Braću na studije, sestre u srednje škole, sa ponosom ističe. I onda lom:  ”Počeo je rat. Nevolje. Nema se ni para,  ni hrane”.

Šestog aprila 1941. dok su njemački avioni bombardovali Beograd,  italijanska eskadrila sijala je smrt po gradu pod Goricom. ” Jedanaestogodišnji Vlado Keković bio je u to vrijeme kod tetke na selu.” Šta je bombardovanje”, pitao je dječak.Odgovorili su mu: ” Ajde kući kod majke pa ćeš da vidiš”.Vidio je i zapamtio. Grad urušen, iskopani rovovi, mrtvi i ranjeni. Pola porodičnog doma  bombardovanjem je uništeno. Otac teško ranjen. Povrijedjenu nogu liječio je sam. Dugo.  Pamti i dane italijanske okupacije i batine koje je dobio od  italijanskog vojnika. Pustio je kozu koju je čuvao da brsti travu u jednom dvorištu. Onako mali, nije ni obraćao pažnju na bačve koje su u dvorištu ležale, niti je shvatio da su napunjene benzinom, a on  osumjničen  kao neko ko prebrojava i špijunira dragocjeno gorivo.

U dom Kekovića uselili su italijanski vojnici. „Bahati i osorni“, tako ih pamti.  Jedan od njih krenuo je da odvali dio drvene ograde u domu Kekovića, kako bi  njim naložio vatru. Talijan je bio na ljestvama, a majka žestoko se protiveći drmala  stube i vikala: ”Skloni se”. Talijan je krenuo sjekirom da je udari po glavi. Zločin je spriječio drugi Italijan koji se tu zatekao…Privedeni su na saslušanje i otac i majka. Pušteni su.  Vladov otac je sve do Prvog svjetskog rata živio u Argentini. Lako se, na jeziku te zemlje sličnom talijanskom, sporazumio sa Italijanima. Ispratili su ga sa vrećama pasulja, brašna, oriza i pašte…

„Kraljevina  Jugoslavija je kapitulirala, otac je ostao u kući da čuva to malo sirotinje što smo imali, brat je bio u ilegali, a mi smo sa majkom pošli u selo Komane i ostali tamo do kraja rata ”, objašnjava  Keković.

U Komanima su bila dva odbora, jedan civilnih, a drugi partizanskih vojnih vlasti. „ Miloje Radulović došao je jedan dan i pitao moju majku: ‘Da  li bi ovaj mali’ mogao da dodje i radi za mene kao kurir’. Odmah sam odgovorio da hoću i da jedva čekam. Tako sam postao kurir. E kako su samo te godine padale kiše, kakvo je blato bilo na putevima, ako se one kozje staze i mogu zvati putem…”

Sa još dvojicom drugova,  kurira,  Keković je prenosio informacije od štaba do seljana, upozoravao ih na opasnost od četničke ili njemačke najezde. „ Dolazili smo da ih obavijestimo da se spreme da bježe, a zauzvrat dobijali malo ognja da se ogrijemo i osušimo, ili da nešto pregrizemo”, sjeća se Vlado Keković.

Znao je, kaže,  da je opasno to što je radio. „ Četnici bi me zaklali da su me uhvatili, a ko zna kako bih prošao i sa Njemcima. Ali, ako bježiš, imaš šansu da pobjegneš, ako čekaš ubiće te”, sumira svoje iskustvo.

Najavljivao je Keković i njegovi drugovi kuriri i obavijesti  da će kroz selo proći partizanska jedinica. Da se zakolje stoka, pripreme kotlovi i ručkovi za gladne drugove. Od četnika se bježalo  u brda. „ Ako odstupamo vodimo i stoku sa sobom. Jednom smo uzeli da vodimo nekom seljaku  tele i kravu.Sjećam se jedno tele se uporno vraća u štalu. Pustim ga i mislim, ajde ti Vlado, spasavaj glavu…’ dočarava mučne dane.

Keković je tih ratnih godina prevodio do Primorja partizane iz jedinica koje su do tada bile stacionirane oko Podgorice,. Formirana je ratna mornarica, pa su svi  koji su služili u mornarici pozvani da se jave u Boku. „ Po bogazama i kozjim  stazama vodio sam te momke i predavao ih na unaprijed dogovoreno mjesto.”

Sjećanja na te godine i dogadjaje naviru. Čika Vlado priča: „ Pun sam vaški. Poskidam sve sa sebe, potopim da se operem i legnem go. Kad stiže kurir iz Komande mjesta i obavještava da dolaze četnici i da se povlačimo. Iscijedim džemper i čarape i sve ono mokro opet obučem.Ujutro ne mogu na noge da stanem, groznica me trese.Oktobar je ’44, kiša lije kao iz kabla, a ja po zadatku idem u selo da nadjem nekog čovjeka koji namješta prelome. Ne znam put, zapnem na neko kamenje i dobro se povrijedim.Sav sam u krvi, boli, ali ne plačem, jer partizan ne smije da se žali…”

Pamti čika Vlado i ” drska  četnička zlodjela”. Pamti  i da  su ih Njemci ponekad sprječavali u tome. „ Povežu mlade skojevce oko stoga sijena pa hoće da pucaju u njih.A,  onda ih njemački oficir  upozori riječima, nemojte to raditi, jer sudiće vam se posle rata…” Pamti i četničog komandanta,  Jakova Jovovića, pomorskog oficira. Nije razumio  zašto su oko njega stalno neki ljudi, pa su mu objasnili da je to Jovovićeva zaštita.

Rat se završio. Vlado Keković je nastavio  školovanje. Mala matura, a potom srednja ekonomska škola. U to vrijeme,  u istoriji zapisano kao doba Rezolucije  IB-a,  postao je omladinski rukovodilac, brigadir i udarnik na radnim akcijama u Crnoj Gori i Makedoniji.

Osjetio je  svu nesigurnost i strah tog vremena. Školski drug i doušnik UDBE   prijavio ga je. Ni danas ne zna šta je pogrešno rekao, ali zna da su ga ispitivali i da se, samo zahvaljujući intervenciji Branka Nilevića koji je vodio Komitet, spasio dalje istrage. Stariji brat ga je tada upozorio da pogleda kako su neki od drugova prošli osudjeni po Ib-u.” Pa ako misliš da prodješ kao oni i dalje ponavljaj, nije mi jasno ovo ili ono…” rekao je.

Bratovo upozorenje je  vrlo ozbiljno shvatio. Bez imalo volje nastavio je školovanje na vojnoj školi  za intendante u Somboru.” Želio sam da odustanem,  ali nije se moglo. Majka je bila očajna. ‘Ubi’ i mene i oca, pa onda idi gdje god hoćes’, rekla mi je. Pokunjim se i nastavim školovanje”.

Bilo je mnogo teških godina. Ljudi su ostavljali tragove. Mnogo poznatijeg  mladjeg rodjaka i imenjaka Vladimira Kekovića, glavnog operativca i šefa  crnogorske DB sretao je na porodičnim proslavama i žalostima.”Pisao je pjesme i knjige i bio jedan od onih koji je razgovarao sa ljudima tokom ispitivanja, a ne mučio ih”, tvrdi Vlado za svog rodjaka. Ali, napominje nije ni očekivao,  ni  tražio pomoć od njega.

Bez previše pitanja nizale su se godine života i rada na poslovima intendanta pri JNA. Nije pitao ni da li je trogodišnja služba na ostrvu Lastovo bila kaznena mjera. Ali,  založio se za  sudbinu jedne krave,  koju je jedan od njegovih vojnika muzao i nosio mlijeko  porodicama kolega koji su imali malu djecu. Naredbu da se krava zakolje i da se komanda o tome izvijesti, ignorisao je. Komandi je javio da je zadatak izvršen.

Major Vladimir Keković unapredjen je u čin potpukovnika odlaskom u penziju 1985.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO