Povežite se sa nama

INTERVJU

VLADIMIR BELJANSKI, PREDSJEDNIK ADVOKATSKE KOMORE VOJVODINE, PREDSTAVNIK SRBIJE U MEĐUNARODNOJ UNIJI ADVOKATA: Sudstvo u Srbiji nije treća grana vlasti

Objavljeno prije

3 godine

na

Od toga šta ćemo sami preduzeti, koliko ćemo biti hrabri, mudri, uporni i sistematični zavisi u kakvoj ćemo zemlji živeti

 

MONITOR: Predsjednik Aleksandar Vučić je na TV Pink rekao je da se u Vojvodini radi o agresivnim građanski orijentisanim pojedincima i grupama. „Neću da kažem antisrpski orijentisanim“, rekao je pridajući  učesnicima protesta i niz „namera“ (uvođenje sankcija Rusiji, uništavanje Republike Srpske, podršku priznavanju nezavisnosti Kosova). Šta ovakva izjava govori?

BELJANSKI: Vučićeva izjava nije iznenađenje. Usmerena je na dodatnu diskreditaciju učesnika protesta i na opravdanje primene sile od strane policije i privatnog obezbeđenja. Vučić je veoma vešt političar i inteligentan čovek, ali čovek jedne dimenzije posvećen usmeravanju mišljenja građana. On se ovom izjavim ne obraća učesnicima protesta niti onima koji bi mogli da ih podrže, već onima koji imaju pojednostavljen način razmišljanja, a na čemu se u Srbiji vredno radi više od 30 godina. Batine su, dakle, dobili antisrbi, neprijatelji Rusije, srpskog Kosova i Republike Srpske. I tačka. Jednostavno, prihvatljivo, a da li je tačno je nešto do čega se uglavnom ni ne dolazi. Negovanje nekritičkog prihvatanja svega sto se ponudi sa pozicije autoriteta je preovlađujući način formiranja mišljenja većine. Odanost kao najveća vrlina je postala paradigma. Slepa vernost vođi, partiji, tuđim vrednosnim sudovima je postao skoro jedini način da se lagodno živi. To podrazumeva odricanje od značajnog dela slobode kojom bi trebalo da raspolažemo.

MONITOR: Svojevremeno ste se javno „pobunili“ zbog odbacivanja krivične prijave protiv dvojice policajaca koji su 2020. prebili mladića sa posebnim potrebama. Ovih dana svjedočimo i da moćnici preko tužilaštva pokušavaju da kriminalizuju poteze načelnika Odeljenja za borbu protiv trgovine narkoticima. Postoji li otpor prema pritiscima organizovanog kriminala i korumpiranog dijela policije?

BELJANSKI: Od policije se na opskuran način očekuje da se manje bavi svojim poslom, a više da štiti nezakonite aktivnosti pojedinih grupa. Načelnik Milenković je samo jedan od primera kakva je sudbina onih koji svoj posao pokušaju da rade nezavisno. Što se tiče premlaćivanja mladića sa posebnim potrebama u julu 2020-e, on nije bio učesnik demonstracija i tu je krivični postupak obustavljen nakon pogrešnih i deplasiranih istražnih radnji, jer bi inače mogao da bude osuđen policajac koji je podoban i potreban određenim grupama povezanim sa vlašću. Slično funkcionišu razne kriminalne organizacije. Sektor unutrašnje kontrole policije može da bude rešenje za ove probleme, ali se on mora izmestiti iz okvira MUP-a i mora postati vrsta nezavisne agencije. Nisam optimista  da će se to dogoditi, a ni da bi čak i tada takva agencija mogla da bude van domašaja vrha vlasti.

MONITOR: Poklanjali ste dosta pažnje „fenomenu“ javne uloge visokog funkcionera SNS-a i advokata Vladimira Đukanovića. Iz načina na koji obavlja advokatsku profesiju moglo bi se sumnjati da on  igra ulogu posrednika između optuženih i moćnika koji bi njihovim izjavama mogli biti ugroženi. Ima li to veze sa Vašom konstatacijom da postoje i „advokatski karteli“?

BELJANSKI: Advokatu je zabranjeno da javne nastupe koristi za agitovanje i podsticanje na nedozvoljene pritiske u korist klijenta u predmetu koji nije pravnosnažno okončan. To je propisano Kodeksom profesionalne etike advokata. Malo kome bi moglo pasti na pamet da je moguće da advokat ima svoje emisije u kojima intervjuiše klijente kojima su sudski postupci u toku. Videli smo kakav uticaj ovo ima na javnost. U vezi sa takvim postupanjem postoji mogućnost vođenja disciplinskog postupka u Advokatskoj komori Beograda. Drugo pitanje je da li advokat može istovremeno da bude na funkcijama na kojima se nalazi Đukanović i od kakvog je to uticaja na ispravan rad pravosuđa. Odgovor na to daje Zakon o sprečavanju korupcije. Advokat ima interes da njegov klijent bude oslobođen. Ako je advokat istovremeno predsednik skupštinskog Odbora za pravosuđe, član Odbora za bezbednost, član Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca i td.,  nema nikakve dileme da tada postoji sukob interesa. Đukanovićev način rada je samo namerno eksponiran na ovaj način. Postoje grupe advokata koje su privilegovane zbog bliskih odnosa sa vlašću, koji  honorare dele sa onima koji im poveravaju zastupanje i koji su se u poslednjih nekoliko godina domogli velikog bogatstva. To direktno utiče na egzistenciju brojnih drugih advokata, posebno mlađih. To izlazi van okvira sankcionisanja od strane advokatskih komora i predstavlja pitanje za tužilaštvo. Tužilaštvo, opet nema načine da delotvorno istraži važna pitanja jer iako ima formalnu vlast nad policjom, u stvarnosti je obrnuto.

MONITOR: Od kada je SNS na vlasti, vrlo često najviši funkcioneri govore o nečijim namjerama da se organizuje  državni udar, te da su  Vučić i njegova porodica glavne mete. Tu se povremeno upliću navodni pobunjenici iz bezbjednosnih snaga i službi, ali i osobe iz kriminogenog regionalno umreženog miljea. I nema posljedica?

BELJANSKI: Bezbednost svakog predsednika države je veoma ozbiljno pitanje. Srbija ima dugu tradiciju atentata, političkih ubistava i nasilnih promena vlasti. Nadležne službe moraju da obezbede bezbednost šefa države. Igranje kroz medije sa pitanjem pokušaja ubistva predsednika ili državnog udara nanosi veliku štetu. Posledica zato što se olako pristupilo izlasku u medije sa ovakim tvrdnjama. Od ozbiljnih službi bih prvo očekivao da uhapsi one koji se na tako nešto spremaju, a onda izađu u javnost sa činjenicama i kvalifikacijama. U suprotnom mogu da zaključim samo da je u pitanju manipulacija koja ima i obeležja krivičnog dela povezanog sa lažnim vestima i uznemiravanjem javnosti.

MONITOR: U kakvom je onda stanju „treća grana vlasti“?

BELJANSKI: Treća grana vlasti, sudstvo, zapravo nije vlast u Srbiji. Moralo bi i moglo bi da bude, ali mi se čini da ne želi. Da bi sudstvo bilo vlast neophodno je da tu vlast primenjuje, realizuje, da kazni svakog ko pokuša da utiče i da je ometa. Sudije imaju odgovornost ne samo za predmete u kojima postupaju nego i za položaj sudstva. Za predmete je potrebna stručnost i nepristrasnost. Za položaj sudstva je potrebna nezavisnost i hrabrost. Sudije ne treba i ne smeju da zastupaju interese političkih organizacija, ali moraju biti prisutni u javnom diskursu. Naše pravosuđe je tromo, nezainteresovano i posmatra svet sa bezbedne distance koju pogrešno pokušava da predstavi kao objektivnost. Tako tone još dublje, gubi poverenje, autoritet, ali i samopouzdanje.  Ne smemo smetnuti s uma ni broj slučajeva u kojima postoji sumnja da je odsustvo ekspeditivnosti ili osude, posledica neprimerenih i tendencioznih izjava s vrha vlasti.

MONITOR: Da li pitanje sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu i statusa Kosova, potpuno marginalizuje značaj unutrašnje situacije u Srbiji i položaj njenih građana čini nakaradno „stabilnim“?

BELJANSKI: Problem je u tome što većina učesnika u pravosuđu smatra da je jedino što mogu postići hrabrim i ispravnim stavom i postupanjem – sopstveno stradanje. Zbog toga svoj posao posmatraju sa sigurne udaljenosti. Kod nas se i dalje koriste slični metodi kao 90-ih i ista terminologija kada nekog treba diskreditovati ili sprečiti da dalje dela. Pitanje Kosova i Rusije je u prvom planu i vešto se koristi da u domaćoj javnosti stavi senku na druga važna pitanja. Vučić je vešto i uspešno sebe na svetskoj sceni prikazao kao dovoljno moćnog da u Srbiji održi stabilnost i kurs bez previše skretanja. To je još jedan od dokaza da liberalno demokratski poredak nije prioritet međunardone zajednice, bar kada je Srbija u pitanju, a da svetski poredak nije demokratski konstituisan. Ne preostaje nam ništa drugo nego da shvatimo da  od nas zavisi mnogo više nego što mislimo. Od toga šta ćemo sami preduzeti, koliko ćemo biti hrabri, mudri, uporni i sistematični zavisi u kakvoj ćemo zemlji živeti.

 

Do svojih prava – kroz bunt

MONITOR: Kraj jula obilježili  su protesti građana u Novom Sadu – prvo protiv usvajanja novog Generalnog urbanističkog plana i zbog primjene prekomjernog od strane privatnog obezbeđenja koje je angažovala gradska vlast. Kako ocjenjujete te događaje?

BELJANSKI: Mene su ovi događaji obradovali. Mislim da je važno da u demokratskom društvu postoji zdrava snaga koja će se probuditi i protestovati kada smatra da su odluke vlasti loše i koja je spremna da to javno pokaže. Nema ničeg lošeg da se to učini na ulici, ispred skupštine, bilo gde, pa čak i da se koriste sredstva koja su provokativna i koja prelaze granicu prihvatljivog na prvi pogled, sredstva primerena opravdanoj građanskoj neposlušnosti. Zar nisu mnogi obespravljeni dolazili do svojih prava kroz bunt? I možda je vreme da razmisljamo o još jednom, novom ljudskom pravu koga nema ni u aktima UN ni EU. Pravo na pobunu, pravo da kada ne možete da izdržite više pritisak, poniženja, egzistencijalnu ugroženost, zaglupljivanje, korupciju… Ne morate baš uvek da čekate sledeće izbore. Možete da izađete na ulicu i zahtevate da gradski planovi za koje smatrate da vas pogađaju i ometaju, budu preispitani ili stavljeni van snage.To je više od prava na slobodno izražavanje i slobodu javnog okupljanja. Možda je to jedini ispravan i preostali način u očima onih koji su zbog obespravljenosti odlučili da iznesu svoj revolt. A ako hoćete reakciju koja je neprimerena akciji onda je to parapolicija, plaćeni batinaši. Mislim da je to poruka koju šalje vlast – i mi možemo preko dozvoljene granice, a to će osetiti svi koji pokušaju da nas ometaju u našem naumu. Opet, s obzirom na prethodna prekidanja sednica, bilo je jasno da vlast neće biti beskonačno trpeljiva.

 

Članstvo u EU danas je više nego ikada političko pitanje

MONITOR: Srbija se ne miče u EU integracijama. Osim problema sa usklađivanjem sa spoljnom politikom EU, jasno je i iz godišnjih izvještaja EK, da će najveći problem biti sa vladavinom prava i zaštitom ljudskih prva tj. poglavljima 23 i 24. Ko će u vezi sa tim prvi da „popusti“ EU ili izvršna vlast u Srbiji?

BELJANSKI: Ne znam ko će da popusti jer je članstvo u EU danas više nego ikada političko pitanje zbog odnosa snaga u Evropi i svetu, rata u Ukrajini i širenja vojnog uticaja kao primarnog u odnosu na druge faktore. Licemerje je prisutno sa svih strana. Ogromna je šteta što reforma pravosuđa u Srbiji nije uspela. Nije ni mogla uspeti jer je bila vođena pogrešnim idejama i na pogrešan način. Sada se niko ne usuđuje da predloži novu reformu iako bi jedino to moglo doneti neki boljitak, pod uslovom da se ne dira u stalnost sudijskih funkcija i da postoji iskrena volja izvršne vlasti da se pravosuđu ,,oktroiše” nezavisnost. Te volje nema niti će je biti. U toku je izmena propisa o pravosuđu koje treba uskladiti sa izmena Ustava u ovom delu i to je još jedna šansa da se nešto popravi. Ove izmene je jedan od mojih kolega naznao ,,šminkanjem mrtvaca”. Brzo ćemo videti da li je bio u pravu.

 

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

2 dana

na

7 Februara, 2025

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

2 dana

na

7 Februara, 2025

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

1 sedmica

na

31 Januara, 2025

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo