Najbolji su oni vladari koji su često u društvu filozofa! Žagor zamuknu, sve glave se okrenuše, a svi pogledi uputiše u pravcu autora britkog aforizma. To je gromkim glasom viknuo jedan od onih umreženih intelektualaca (filozofa, pisaca, mladih i ne tako mladih lidera i td.) koji je već stekao reputaciju najuticajnijeg od svih savremenih filozofa sa ovih prostora. Proslavio se tezom da je sve u ovom svijetu puki konstrukt, osim konstruktora dotične filozofske teorije. Krupan i visok, lavovske glave obrasle u kovrdžavu kosu i istu takvu bradu izgledao je veoma impresivno – Jer vladari posjeduju moć ali ne i mudrost, dok filozofi posjeduju mudrost ali ne i moć! – koristeći trenutak tišine, razvio je do kraja implikacije iz svog silogizma.

– Sjajno i bajno! – to je dobacio jedan režimski visoko kotiran filozof. I odmah zatim produžio:

– Eto sjajne prilike da pozovemo predsjednika i premijera države domaćina, ili da zatražimo oficijalni prijem kod njih, u ime filozofa svijeta! Tako ćemo ove vladare promovisati u sam vrh, nije pretjerano reći: u elitu svjetskih lidera! Zamislite samo kakav publicitet će oni dobiti i koliko će im skočiti rejting ne samo u sopstvenoj državi nego i na međunarodnoj sceni, kada narednog dana poslije audijencije naše filozofske delegacije, osvane na vodećim TV kanalima svijeta i naslovnim stranicama najtiražnijih njihovo druženje sa vodećim filozofima svijeta, fino spakovano u priču o njihovoj otvorenosti za mudrost filozofa!

– Dame i gospodo, cijenjene kolege, dozvolite mi da primijetim da je ovo sjajna, u biti jedinstvena prilika u cijeloj dosadašnjoj povijesti svijeta, za realizaciju drevnog Platonovog ideala, sna svih filozofa o spoju filozofije i politike, mudrosti i snage! Jer, ako ovom inicijativom obuhvatimo najprije sve vladare najmoćnijih država svijeta, a zatim, postepeno, i sve vladare svih država svijeta, eto ispunjenja Platanovog sna! – Ovo je izgovorio, odmjereno i dostojanstveno, kako je njegovom statusu i dolikovalo, bard jednog od klasičnih filozofskih pravaca, sada smatranih već pomalo démodé i retro.

– Pređimo smjesta u akciju! – uzviknu sa iskrenim žarom mladi perspektivni asistent poznatog profesora sa vodećeg svjetskog univerziteta. Blistavih očiju, uzdignutog čela, ozarenog osmjeha, momak je bio istinsko oličenje energije, optimizma i mladosti, i samom pojavom je ulivao beskrajno povjerenje u istinitost alegorije o filozofskom kamenu i vječno mladoj filozofiji! Stariji ga smjesta zadužiše da koncipira i biranim riječima formuliše plemenitu ponudu filozofa za pomirenje sa vladarima, starim, notorno ozloglašenim neprijateljima filozofije.

– Naslovite našu povelju vladarima ovako: Prijedlog za vječni mir i bezrezervnu saradnju vladara i filozofa za dobrobit svih naroda svijeta! Grmnu najuticajniji od svih savremenih filozofa, pa dodade žovijalno:

– Kad je konstrukt neka bude konstrukt sa muzikom!

Ali, od ovog sjajnog konstrukta, sudbina htjede da ne bude ništa! Taman kad je povelja već bila sročena i dok su na njen tekst eminentni filozofi iz cijelog svijeta počeli stavljati svojeručne potpise nalivperima marke Monblanc, stvar pokvari jedan tihi filozof koji je, odsutnog izraza, cijelo vrijeme pućkao svoju lulu, sljedećim riječima:

– Obratite pažnju, prije nego tu povelju pošaljete i prije nego se desi to veliko druženje, na imanentno kontradiktorni karakter one rečenice koja vas je dovela u filozofski zanos sličan onom koji su drevni filozofi nazivali Sobria ebrietas ilit trijezno pijanstvo, te ste poželjeli da se družite sa vladarima, a koja ima i svoj kontrapunkt. Citirana u cjelosti, ta misao nas obavezuje da zaključimo sljedeće:

Najbolji su oni vladari koji su često u društvu filozofa. I ujedno, mutatis mutandis, najgori su oni filozofi koji su često u društvu vladara!

Ferid MUHIĆ