Brojni su načini na koje je Vlada mogla zaštititi javni interes u poslu održavanja trajektne linije Kamenari – Lepetani. Umjesto svega toga, nudi nam se rješenje ,,preko koljena”, uz realnu mogućnost da država izgubi eventualni sudski spor sa vlasnicima Pomorskog saobraćaja. Pa da još jednom platimo tuđi nemar i neznanje

Vlada je, u jeku funkcionerske kampanje koju provodi po opštinama, aktuelizovala i pitanje daljeg poslovanja preduzeća Pomorski saobraćaj koje decenijama održava trajektnu liniju Kamenari –Lepetane.

Taj posao se obavlja bez važeće koncesije, kazao je premijer Dritan Abazović na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade uz najavu radikalnih promjena: ,,Raspišite tender za koncesiju, neka se javi svako, sretno mu bilo ko pobijedi, zaključite ugovor i kraj priče. Dok toga nema, svim dobrima će upravljati država na način na koji država misli da je to najbolje”. Premijer je  saopštio da će resornom Ministarstvu kapitalnih investicija (MKI) proslijediti zaključak ,,kojim je Vlada 2019. bez koncesije dala na upravljanje Pomorskom saobraćaju da koristi trajekt, taj zaključak će se na narednoj sjednici staviti van snage“. Ta sjednica će biti održana nakon završetka ovog teksta, pa ostaju nepoznanica potezi koje je Abazovićeva Vlada naumila preduzeti.

Problem sa Pomorskim saobraćajem nije nov, ali ni dramatičan u mjeri u kojoj je  to predstavio premijer . Uostalom, Vlada se već 11 mjeseci ne izjašnjava o zahtjevu Upravnog odbora JP Morsko dobro kojim je traženo da se ,,van snage” stavi Zaključak Vlade Duška Markovića iz 2019. godine, kojim je omogućeno da Pomorski saobraćaj nastavi održavanje trajektne linije Kamenare – Lepetani i nakon isteka petnaestogodišnje koncesije, ugovorene 2004.

Monitor je došao do ,,spornog” Zaključka (nalazi se u elektronskoj arhivi prethodnih vlada). Suština dokumenta sadržana je u dijelu kojim se Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom zadužuje da, ,,do dodjele koncesije za obavljanje djelatnosti linijskog pomorskog saobraćaja na relaciji Kamenari – Lepetani”, izvrši produženje postojećeg koncesionog Ugovora. Od tadašnjeg Ministarstva saobraćaja i pomorstva (danas je to MKI) istim Zaključkom je zatraženo da ,,predloži način uređivanja linijskog pomorskog saobraćaja, kao i pitanje dodjele koncesije za djelatnost linijskog pomorskog saobraćaja”. Skoro identičan Zaključak Markovićeva Vlada donijela je i godinu ranije, ali postupak dodjele nove koncesije nije sproveden.

Nezavršeni posao sačekao je Vladu Zdravka Krivokapića. Novitet je bilo to što se, nakon promjene vlasti na državnom i, dijelom, lokalnom nivou, pojavila ideja da se trajektni saobraćaj u Bokokotorskom zalivu vrati pod državno okrilje. Gdje je bio do 2005. i privatizacije Pomorkog saobraćaja u organizaciji tadašnjeg Savjeta za privatizaciju.

Predsjednik Odbora direktora JP Morsko dobro Blažo Rađenović  je  u nekoliko navrata promovisao ideju da bi održavanje trajektne linije moglo preuzeti novo preduzeće koje bi formirale opštine Tivat i Herceg Novi, JP Morsko dobro ili svi skupa. Javno preduzeće koje gazduje crnogorskim priobaljem sposobno je i samo da organizuje taj posao, naglašavao je Rađenović. Insistirao je da se prekine   praksa ,,da se javno dobro naočigled cijele javnosti, bez sprovedenih zakonskih procedura, stavlja u interes jednog pojedinca i njemu stvara abnormalnu, milionsku, korist”.

Sredinom nedjelje iz Morskog dobra su stigle vijesti da se otišlo i korak dalje u pravcu preuzimanja posla koji sada obavlja privatna firma u vlasništvu braće Dejana i Dušana Bana i njihovog poslovnog partnera Željka Mihailovića. Morsko dobro ima ponudu da iznajmi dva trajekta sa posadom i spremno je da  preuzme posao održavanja trajektne linije u Zalivu poručeno je iz Budve. ,,Za prvi period bi iznajmili dva trajekta i posadu i tu već imamo ponudu, da bi kasnije u najkraćem roku, kroz javne nabavke, kupili tri veća trajekta koji bi imali veće kapacitete od postojećih”, rekao je Rađenović Vijestima.

Ni drugi akteri ne sjede skrštenih ruku.  U utorak se premijer sreo sa predstavnicima Morskog dobra i predsjednicima opština Tivat i Herceg Novi. Razmatrali su modalitete preuzimanja posla trajektnog prevoza. Pa čak i mogućnost da Zaliv, privremeno, ostane bez pomorskog prevoza na liniji Kamenari – Lepetani.

„U krajnjem slučaju, i da ne radi trajekt, postoji put koji u ovom periodu godine nije opterećen toliko, tako da ne bi došlo do kolapsa. Zato smo u dobro vrijeme krenuli u rješavanje problema”, naveo je potpredsjednik Opštine Herceg Novi Mirko Mustur. „Postoje razne alternative, svakako će trebati da se organizuje jedna komisija koja će ponuditi sva ta rješenja, potom da se odabere optimalno i pravično rješenje, prije svega, prema građanima Boke i onima koji prolaze kroz ovaj prostor”.

,,Vlada ima intenciju da građanima vrati ono što je njihovo, stane na kraj arčenju državne imovine i preuzme upravljanje trajektnom linijom”, saopšteno je iz kabineta premijera Abazovića u srijedu. Problem može biti način na koji su krenuli u realizaciju plana. Čak i ako ostavimo po strani to što se Vlada skoro šest mjeseci nalazi u tehničkom mandatu, dok se pitanjem koncesije za trajektni prevoz nije bavila dok je bila u punom mandatu. A trebalo je.

Već smo pomenuli da Markovićeva Vlada od 2018. do kraja mandata nije raspisala  tender za obnovu koncesije na osnovu koje Pomorski saobraćaj obavlja prevoz putnika i vozila sa svojih šest trajekata.  Ista obaveza našla se i pred Vladom Zdravka Krivokapića. Tada su iz novoformiranog Ministarstva kapitalnih investicija najavili da će tender za koncesiju biti raspisan do kraja 2021. Obećanje nije ispunjeno.

Na osnovu komunikacije tadašnje Vlade i parlamenta može se zaključiti da su u MKI-u, došli na ideju da trajektni prevoz u Boki, regulišu kroz model tzv. javno-privatnog partnerstva. O kome se u Crnoj Gori odavno priča ali još nemamo ni jedan primjer koji bi pokazao  domete i ograničenja te poslovne prakse. Nezvanično, tadašnja promjena plana je bila motivisana idejom da se Pomorskom saobraćaju redukuje mogućnost sticanja ekstra profita na račun tržišnog monopola koji im je omogućen 2005. Pad Krivokapićeve Vlade ostavio je nezavršenu priču.

Abazovićeva Vlada naslijedila je obavezu raspisivanja tendera za trajektnu liniju. I nije uradila ništa, do  prošle nedjelje. Sada, kako čujemo ,,ima intenciju” da stane na kraj arčenju državne imovine. Između redova se  može pročitati da je jednako krupan problem to što su vlasnici Pomorskog saobraćaja  prijatelji i poslovni partneri Mila Đukanovića (novcem Dušana Bana i Mihailovića obezbijeđen je kolateral za njegov višemilionski kredit u Londonu).  To je prijateljstvo, mnogi sumnjaju, uslovilo da Pomorski saobraćaj, jedno od najprofitabilnijih državnih preduzeće, pređe iz državnih u njihove ruke bez međunarodnog tendera, prodajom akcija na ovdašnjoj berzi.

Koncesiona naknada za održavanje trajektne linije ugovorena sa Pomorskim saobraćajem dok je on bio u vlasništvu države. Pa tada  nije izgledalo problematično to što je ona bila relativno mala. Sada iz Vlade ističu da Pomorski saobraćaj ima milionski profit, dok Morsko dobro na ime koncesije prihoduje između 200 i 300 hiljada eura.

Vlada je, a ne Pomorski saobraćaj, bila dužna da raspiše tender za dodjelu koncesije nakon što je prethodna istekla. Vlada je bila i u poziciji da diktira pravila  saradnje, pod uslovom da obezbijedi valjanu konkurenciju sadašnjem koncesionaru. Tako što će privući neku kompaniju iz okruženja ili osnovati svoju. Među pomorcima se mogu čuti spekulacije da trajekti Pomorskog saobraćaja ne zadovoljavaju propisane uslove za plovidbu u Zalivu (nemaju tankove za odlaganje otpadnih voda…) pa su lokalni mediji iz Boke najavljivali mogućnost da im  Lučka kapetanija zabrani plovidbu.

Sada se  nudi rješenje ,,preko koljena”, uz realnu mogućnost da država izgubi eventualni sudski spor sa vlasnicima Pomorskog saobraćaja. Pa da još jednom platimo tuđi nemar i neznanje.

Zoran RADULOVIĆ