Niko od radnika nikšićkog Metalca, koji su duže od nedjelju dana štrajkovali glađu pred Vladom nije umro. Samo će, može biti, poneko od njih skupa sa poslanikom Jankom Vučinićem biti uhapšen. To bi trebale biti dobre vijesti sa crnogorske društveno-ekonomske pozornice. Ni jedan od problema koji su metalce iz Nikšića natjerali na višenedjeljne proteste do danas nije riješen. Hoće li Vlada ispoštovati dogovor znaćemo, možda, već po izlasku ovog broja Monitora.
Do tada, par riječi o uzrocima i posljedicama egzistancijalne drame kroz koju prolaze crnogorski radnici koje je, u minulih četvrt vijeka, neka od mnogobrojnih vlada pod komandom Mila Đukanovića (i njegovih povremenih eksponenata od Filipa Vujanovića do Igora Lukšića) prodala skupa sa imovinom preduzeća u kojima su zarađivali za život.
Metalac bi, zadesilo se tako, mogao poslužiti kao savršeno prosječan primjer kompanije koja je privatizovana po tzv. podgoričkom neoliberalnom medelu koji je osmislio Veselin Vukotić a u djelo proveo njegov najuspješniji učenik – stariji od braće Đukanović.
U najkraćem: potencijalno profitabilna kompanija (ima tržište, potrebne alate i kvalifikovanu a jeftinu radnu snagu) uvodi se u stečaj kako bi se oborila njena cijena. Potom se kao novi vlasnik (strateški partner, renomirani investitor…) pojavljuje neko anonimno preduzeće ili pojedinac čiju poslovnu biografiju najčešće pronalazimo na stranicama crne hronike. Taj neko krčmi imovinu firme i gomila dugove sve dok vlada, pritisnuta bremenom vlastite (ne)odgovornosti, ne priskoči u pomoć. Jednom, drugi, treći put… Pa novi stečaj i novi vlasnik (strateški partner, renomirani investitor…). U međuvremenu, potencijalno tržište se smanjilo, mašine i alati nestali (prodati ili pokradeni), dugovi narasli, a nekadašnji vrhunski majstori i požrtvovani radnici postali siromašni očajnici.
I ko je kriv? To pitanje ne treba postavljati, ukoliko ne želite da dođete na crnu listu čelnika DPSDP koalicije.
O sudbini Metalca: Firmu u stečaju je, prije deset godina, kupila slovenačka Montevar Gorana Mlađenovića. Nakon pet godina relativno uspješnog poslovanja Mlađenović započinje postupak dobrovoljne likvidacije nikšićke kompanije. Iako ta procedura, prema važećim propisima, podrazumijeva isplatu otpremnina radnicima koji ostaju bez posla, država Mlađenoviću gleda kroz prste. Na temeljima stare, on registruje novu firmu – na istoj lokaciji, sa istim mašinama. Samo je radnika manje. Kompaniju potom prodaje Nikoli Furundžiću partneru iz sličnih poslova u Sloveniji i Bosni iz kojih je samo NLB Banka izašla kratka za blizu 60 miliona eura. Furundžić, potom, od države dobija kreditne garancije vrijedne 1,5 miliona eura. Da isplati otpremnine prekobrojnim radnicima, razduži kompaniju i pokrene proizvodnju. Ništa od toga nije urađeno.
Vlada na sve to kao da ne obraća pažnju. Za nju je normalno platiti tuđi dug težak 1,5 miliona eura. Uostalom, prema sopstvenom priznanju, Đukanovićeva vlada je samo prošle godine u tu svrhu (plaćajući dugove kontroverznih biznismena kojima je žirirala pri dobijanju kredita) potrošila 110 miliona eura našeg novca. Više nego što je za četvrt vijeka vladavine uložila u zdravstvenu i obrazovnu infrastrukturu.
Ono što je propustila Vlada, nijesu nikšićki kriminalci. Dok su iscrpljeni radnici Metalca, nakon višednevnog štrajka glađu, skupljali svoje stvari sa mokrog trotoara naspram Vlade, iz Nikšića je stigla vijest da su Predrag Pješčić (52) i Dejan Jurišević (23) uhapšeni zbog iznude. Mladenoviću su, saopšteno je iz policije, iznudili oko 50 hiljada eura. Uhapšeni su pri pokušaju da i od Furundžića uzmu još 60 hiljada.
,,Pješčić i Jurišević uhapšeni su juče oko 11.15 časova u jednom nikšićkom kafiću, odmah nakon što im je Furundžić predao novac koji su tražili”, saopštila je policija u subotu.
Kako to: za reketaše ima a za radnike nema?
Dio odgovora na ovo pitanje ponudio nam je potpredsjednik Vlade Vujica Lazović. U stilu partije kojoj pripada, on se izrugivao inteligenciji građana. ,,Vlada nema ingerencije da rješava probleme u privatnim kompanijama”, izjavio je potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku javnom servisu (samo su tamo njegovu izjavu mogli prihvatiti zdravo za gotovo, bez potpitanja). Računa kako smo svi zaboravili na desetine miliona kojima je vlada zavrijedila oprost od prevarenih radnika Željezare, Boksita, KAP-a… Ili milione kojima je proljetos, uoči lokalnih izbora, iznosima manjim od dvije hiljade eura kupovala glasove nekadašnjih radnika nekadašnjih preduzeća u Podgorici, Bijelom Polju, Beranama, Kolašinu, Rožajama, Mojkovcu…
Lazović je potom opisao aranžman sa vlasnicima Metalca: ,,Fabrika je radila dobro jedno vrijeme, a onda smo pod pritiskom radnika dali garancije za kredit od 1,5 milion eura kod Erste banke. Novac naravno nije vraćen, a Investiciono-razvojni fond (IRF), koji je dao garancije, još uvijek nije vlasnik kompanije”. Kako je sve to moguće, Lazović ne objašnjava. Država je garancije dala pod pritiskom (da li je to krivično djelo?), nije kontrolisala da li su sredstva potrošena namjenski (!), nije joj smetalo što zajmoprimalac (,,naravno”) ne vraća kredit, niti se potrudila da imovinu koja je bila zaloga garancija upiše u svoje vlasništvo nakon što je platila tuđe dugove. I niko nije uhapšen zbog toga?
Onda Lazović demonstrira logiku petogodišnjaka: ,,Ako se ustanovi krivična odgovornost vezano za sredstva državne pomoći, podnijećemo prijavu”! Valjda se prvo podnosi prijava da bi se ustanovila nečija krivična odgovornost. Ili potpredsjednik Vlade samo slijedi logiku šefa (u Vladi i vladajućoj koaliciji) Mila Đukanovića koji je promovisao model nedodirljivosti i neodgovornosti.
Jedini alibi akterima ovog posla jeste taj da oni nijesu prvi koji su prekršili zakon kako bi sakrili privatizacione malverzacije nadređenih.
Ta nas priča vraća u jesen 2009. Tada je Vlada, na insistiranje Mila Đukanovića i ministra Branimira Gvozdenovića, suspendovala vlastite propise i vlasnicima KAP-a i Boksita omogućila da se, dvije godine prije ugovorenog roka, oslobode navodnog viška radne snage. To kršenje ugovorenih obaveza nijesu platile kompanije iz portfolija ruskog tajkuna Olega Deripaske već građani Crne Gore. Iznos poklona – 30 miliona eura.
Početkom 2010. kreće repriza. Sada u nikšićkim Rudnicima bokista. Sjećate li se ministra Suada Numanovića koji, zagrljen sa radnicima izlazi iz rudarskog okna Seoce, prijeteći neposlušnim poslodavcima: ,,Država je uz svoje građane, a svaki poslodavac mora da vodi računa i da ispunjava svoje obaveze prema zaposlenima”. Dva mjeseca kasnije, Numanović je revidirao. „Poslodavci i radnici moraju poštovati zakon, ali kao zemlja u tranziciji moramo da imamo malo fleksibilniji odnos”.
Ta nas je fleksibilnost, prema nekadašnjim računicama Vujice Lazovića, koštala više od 500 miliona eura.
I premijer je imao šta da kaže. Uoči potpisivanja ,,pisma nade” sa nikšićkim rudarima, on je preko državne Pobjede (danas u stečaju) vlasnicima Boksita poslao poruku: ,,Ne bih volio da još jednom dođem u situaciju da im objasnim da se institucije države Crne Gore moraju poštovati, i da je to ne samo pitanje dobrog vaspitanja nego i zakonska obaveza kako domaćih tako i stranih investitora. Jer, kada se ta crta pređe, tu onda više ne pomažu ni obezbjeđenja ni arogancije bez pokrića”. Onda su Đukanovića iz Moskve podsjetili kako su neke druge crte već pređene, pa je i on prevrnuo ploču: ,,Vlada je pokazala da ima sluha za pojačan stepen socijalne senzibilnosti. Ali, zaista se trudimo da to nipošto ne ode u susret socijalnoj demagogiji koja je vođena idejom da ugrozi političku stabilnost Crne Gore”.
Zašto poštovanje radnog prava i privatizacionih ugovora može ugroziti ,,političku stabilnost Crne Gore”? I šta je to ,,socijalna demagogija” u izvođenju Vlade Crne Gore?
Dok su radnici Metalca, štrajkom glađu, pokušavali da ostvare prava koja su poreski obveznici već papreno platili, radnici Pobjede u stečaju su spokojno čekali propast vlastite firme. Vlast je njima unaprijed obećala da će iz propale kompanije (odlaskom Pobjede u stečaj svi zapošljeni u kompaniji su ostali bez posla) otići sa otpremninom većom od dvogodišnje prosječne plate u Crnoj Gori. Zašto? Zbog onoga što su na stranicima ovog lista, četvrt vijeka radili Vidoje Konatar, Srđan Kusovac ili Vesna Šofranac? Ili zato da se pokaže da lojalni DPS-u uvijek mogu računati na višak privilegija?
Kada vlast želi, pare nijesu problem. Igor Lukšić nije snosio ni političku ni krivičnu odgovornost nakon priznanja da je na račun DPS-a, na ime zakupa prostora koji nije bio u vlasništvu vladajuće partije, uplatio više od 170 hiljada eura iz državnog budžeta. Bez posljedica prošao je i nalaz DRI prema kome je Vlada – tokom 2010 . i 2011. godine – nezakonito garantovala za kreditna zaduženja pet kompanija (KAP, Željezara, Željeznički prevoz, Željeznička infrastruktura i Pobjeda) vrijedna skoro 170 miliona eura. Svaki cent tih kredita vratila je država, dok su tri od pet pomenutih preduzeća već propala.
O rasipanju državnog novca svjedoči i godišnja naknada koju su, svojevremno, iz budžeta primali Milo Đukanović i Branimir Gvozdenović – kao predsjednik i politički direktor DPS-a. Oba su se pozvala na propis koji im garantuje državnu platu sve dok ne pronađu novi profesionalni angažman. Što će reći da su vladajuću partiju, a preko nje i državu, vodili kao amateri. Vidi se – pomislili ste.
Zoran RADULOVIĆ
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice