Majko, ne odvraćaj me! Rekao sam, i tako ću učiniti: objesiću se o ovu granu, čim bude dovoljno visoka. – Mati mog prijatelja preklinjući pogleda u mene. U rukama je držala tacnu sa tanjirima i spremljenom salatom. Mi smo od jutra sjedili za stolom u dubokoj hladovini razgranate trešnje; na stolu, uz rubove šahovske table, nekoliko knjiga poezije, papiri jednog rukopisa, bocun rakije od zelenog kristala i dvije čašice. Usred maja. Prelivi guste trave, jarki ornamenti iscrtani rascvjetalim maslačkom, pjege sunčevog svjetla kroz sjene dva gusta lješnika, sve se to splotilo u bešumni titraj, prelijevajući cijelu baštu dahom venecijanski zelenog taloga. – Tintoretova nepoznata slika! – rekoh. – ostala je nepoznata ne samo svijetu nego i njemu samom. Slika koju je cijelog života sanjao i zbog koje nije prestao slikati. Bio se zarekao da će prestati sa slikanjem kada naslika tu svoju sliku iz snova! Zato je i slikao do kraja života, jer tu sliku nikada nije mogao prenijeti na platno! Evo je, ova tvoja bašta, to je ta slika Rado!
Siesta fabulosa – to naše dugo planirano plandovanje u raskoši kasnog proljeća, sve do ovog trenutka teklo je da bolje ne može biti! I sada ta priča o vješanju!? I to baš o ovu granu, ove trešnje pod kojom smo već satima uživali!? Rada, majka mog prijatelja spusti poslužavnik i očajna poče kršiti ruke. – Kako možeš govoriti o slikama, dok ovaj moj sin govori svašta, ne daj mi Bože!?
– Ništa ti ne brini. Uhvatimo ga za riječ! Rekao je za ovu granu, kad dovoljno poraste. Znači, treba još jedno pedalj – najviše dva da poraste!? Evo neka obeća da će do tada paziti na sebe, a kada grana stigne tako visoko, prosto mu bilo i od ljudi i od mene, njegovog prijatelja, i od tebe, njegove majke Rado, i od Boga! Jer ono što ne znate ni ti, ni on, otklanja svaku brigu, a tebe, dragi moj Milane, obavezuje da živiš koliko ti je dato. Jer, znajte, da grane ne rastu u vis! Ni na jednom drvetu! Ostanu na visini na kojoj su bile kada su izdžikljale iz stabla!
I evo nas, opet pod istom trešnjom, ovog puta pred kraj aprila, čitavih 11 godina kasnije! Ona grana je u dlaku na istoj visini. Milan se prenemaže: – Eh kako se zenuh onda! A zaista nisam znao da grane ne rastu u visinu, nego da raste samo vrh drveta! – Majka Rada donese salatu i kriške bijelog sira, pa uđe poslom u kuću. Ostavismo se šaha. Dignem čašu i nazdravim: – Nikada mi nisi rekao šta te navelo na onaj naum!?
– Jedna Jelena – reče. Počeli smo kada sam je uvjerio da odnos ljubavi nije odnos reciprociteta! Kada partneri imaju jednaka prava i slobode, to je poslovni odnos. Strast i ljubav su iznad svakog reciprociteta. Strast je neograničena vlast na ograničeno vrijeme. Ljubav je neograničena vlast na neograničeno vrijeme! Onaj ko voli, ne misli na nikakvu razmjenu; ljubav živi od onoga što je vrijednije od bilo kakve protivusluge. Ljubav je iznad svakog dara i svakog uzdarja! Nema ni uzvraćene, ni neuzvraćene ljubavi! Ljubav je apsolutna situacija. Život izvan ljubavi, regulisan je proporcijom uloženog kapitala (rada, vremena…) i očekivanog profita: život u ljubavi ne mari za proporcije i kalkulacije, za investicije, kao ni profit! Ulaže li išta Sunce time što svijetli i grije!? I šta bi moglo biti proporcionalno visok profit za to što čini za nas i sav život na svijetu!?
I tako, postao sam njen trabant. Pratilac koji daje sve, a ne traži ništa! Apsolutno predan, vjeran, apsolutno srećan; imali smo neograničenu vlast jedno nad drugim, i to na neograničeno vrijeme. I malo prije onog razgovora pod trešnjom, od prije 11 godina, izletila je jedna njena riječ. Kao kada kamenčić fijukne sa šlepera i udari u vjetrobran. A duša je srča: začas pukne. Još sam trabant – ali sa naprslinom preko cijelog vjetrobrana.
– Pa promijeni vjetrobran – pokušah da se našalim! Ništa lakše nego da zamijeniš stari i staviš novi vjetrobran!
Zajedno smo pokušali – reče ozbiljno i zamišljeno. Ali nije pomoglo. Ta naprslina se uvijek pojavi kad god pogledam kroz svoj vjetrobran. Od tada, moja ljubav je naprsnuti vjetrobran trabanta. Baš kao što ova grana trešnje stoji na visini na kojoj je izbila i ta naprslina je još tamo gdje je bila kada se pojavila!

Ferid MUHIĆ