Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA TERŠELIČ, VODITELJICA DOCUMENTE – CENTRA ZA SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU: Ulazak u EU donosi nadu

Objavljeno prije

12 godina

na

terselic

MONITOR: Hrvatska napokon u EU: kakva su vaša očekivanja od EU kada se radi o pitanjima pravde i pravičnosti prema žrtvama sukoba u Hrvatskoj 90-ih godina?

TERŠELIČ: Očekujem korake prema naprijed mada sam svjesna da EU nema kvalitetne mehanizme suočavanja s prošlošću jer je u cijelom svom radu okrenuta prema budućnosti. Zato ćemo zagovarati da EU razmotri utemeljenje instituta sličnog Posebnom izvjestitelju UN-a za promociju prava na istinu, pravični postupak, reparacije i garanciju neponavljanja zločina. Pablo de Greiff prvi je imenovani posebni izvjestitelj, koji je 9. kolovoza 2012. podnio svoj prvi izvještaj Vijeću za ljudska prava UN-a. Smatram da bi priključenje Hrvatske, i nadam se što skorije priključenje drugih post-jugoslavenskih zemalja, moglo dati poticaj za razvijanje mehanizama u vezi nasljeđa rata i izgradnje mira. U EU bi trebali razumjeti da je za suzbijanje ksenofobije danas ključno ostvarivanje prava mladih na učenje povijesti utemeljeno na činjenicama. Današnji desni ekstremizam i širenje ksenofobije u Madžarskoj i Grčkoj ima veze s negiranjem ili umanjivanjem genocida iz Drugog svjetskog rata. Pošto se u hrvatskom društvo još teško nosimo s tri sloja nasilnog nasljeđa, drugog svjetskog rata, političkog nasilja u vrijeme jugoslavenskog socijalizma i konačno ratova devedesetih, smatram da je u Evropi važno istražiti zločine počinjene od tridesetih godina prošlog stoljeća do danas i razviti nove putove pamćenja žrtava i otpora.

MONITOR: Zalagali ste se za izjednačavanje vojnih i civilnih žrtava rata za, kako ste rekli, „priznanje patnje” što je u dijelu Hrvatske javnosti i naročito među braniteljima, dočekano sa nerazumjevanjem?
TERŠELIČ: Omalovažavanje patnje samo nanosi nove povrede. U Hrvatskoj se javnosti, većim dijelom zbog pristrsanih izjava političkih dužnosnika i nekritičkog izvještavanja javnih i većine ostalih medija, stvorila navijačka atmosfera potpore optuženim hrvatskim generalima i braniteljima, „herojima a ne zločincima”. Civilne žrtve rata nisu dočekale ispriku niti ostvarile pravo na reparacije. Protekom vremena, istupima organizacija civilnog društva, aktivista i humanistički orijentiranih intelektualaca te malog dijela političara, pomalo se počeo mijenjati odnos prema civilnim žrtvama. Iako je i dalje dominantno stanje kolektivne društvene amnezije u odnosu na stradanja srpskog naroda, posebice od strane većine pripadnika hrvatske vojske i policije te najviše pozicioniranih političkih i vojnih dužnosnika, vidljiv je određeni napredak.

Podsjećamo da još nema niti jedne pravomoćne presude za ratne zločine počinjene u tijeku i neposredno nakon vojno-redarstvene akcije „Oluja” niti su temeljito procesuirani zločini u Vukovaru, Dubrovniku, Škabrnji… U Bazi podataka ratnih zločina Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH-a) evidentirano je 490 zločina. Do 30. rujna 2012. DORH-u su bili poznati počinitelji 316 zločina, a počinitelji 174 zločina bili su nepoznati. No tek je 112 zločina (22,86%) u potpunosti riješeno. Stoga organizacije za ljudska prava zahtijevaju učinkovitije procesuiranje počinjenih ratnih zločina kao i poboljšanja statusa svih civilnih žrtava rata.

MONITOR: Neki građani Hrvatske, a najviše oni srpske nacionalnosti koji su ostali bez imovine ili im je ona teško oštećena, koji imaju problema sa isplatom penzija očekuju da se ulaskom Hrvatske u EU, tim pitanjima bave i institucije u Briselu. Da li su njihova očekivanja pretjerana?
TERŠELIČ: Njihova su očekivana u ovom trenutku vjerojatno pretjerana. No vjerujem da ulaskom Hrvatske u EU za rješavanje ovih problema postaju odgovorne i institucije EU. Smatramo da bi EU trebala unaprijediti institucionalne mehanizme za ostvarivanje prava na istinu, pravdu, obeštećenje i garanciju neponavljanja zločina. To je obaveza i prilika za unapređenje već postojećih mehanizama za ostvarivanje prava na pravični sudski postupak i naknadu štete kao i razvijanje novih koji će mladim generacijama omogućiti ostvarivanje prava na učenje povijesti utemeljene na činjenicama. Problem je da institucionalni mehanizmi koji bi garantirali njihova prava još nisu u dostatnoj mjeri razvijeni. Na tragu Deklaracije o osnovnim načelima ostvarivanja prava za žrtve zločina i zloupotrebe ovlasti koja jamči pravo na restituciju, kompenzaciju i pomoć te Europske konvencije o kompenzaciji žrtava kaznenih djela nasilja koja obvezuje države članice na osiguranje kompenzacije štete u slučajevima namjernih kaznenih djela i usmrćenja uslijed počinjenja nasilnih djela, Hrvatski sabor je još 2008. usvojio Zakon o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela koji je stupio na snagu danom ulaska RH u EU. Njime se uređuje pravo na novčanu naknadu žrtvama kaznenih djela nasilja počinjenih s namjerom uz primjenu sile ili povredom spolnog integriteta ili dovođenja u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom kojim je prouzročena smrt, teška tjelesna ozljeda ili teško narušenje zdravlja jedne ili više osoba pri čemu Republika Hrvatska naknadu daje na načelima društvene solidarnosti i pravednosti. Od 1. 07. žrtve različitih oblika nasilja u Hrvatskoj mogu potraživati naknadu štete od svojih počinitelja, odnosno od države, uz uvjet da zahtjev za odštetom podnesu u roku 6 mjeseci nakon počinjenja kaznenog djela ali to na žalost ne vrijedi za civilne žrtve rata. To je nedopustiva diskriminacija.

MONITOR: Iako su i domaći sudovi počeli da procesuiraju ratne zločine, u Srbiji, Hrvatskoj, BiH, politički lideri kao njihovi koncept-majstori ostali su u velikoj mjeri van domašaja pravde. Da li se tu moglo više uraditi kroz proces lustracije i druge mehanizme „suočavanja sa prošlošću”?
TERŠELIČ: Mislim da su nam uz suđenja za ratne zločine neophodni komplementarni mehanizmi na regionalnoj i nacionalnoj razini. Važne su nam akcije poput Inicijative za REKOM. U situaciji kada puno zločina neće biti sudski procesuirano, važno je da žrtve i preživjeli dobiju priliku da javno govore o svojim stradanjima i da istražno tijelo uz pomoć jedinstvene metodologije dopuni postojeća istraživanja i pripremi izvještaj u kojem bi se sagledali svi zločini i utvrdile činjenice o njima. Trenutno očekujemo sastanak izaslanika predsjednika o Prijedlogu statuta REKOM-a. Važno je i okončati rat uz pomoć sastavljanja popisa svih ubijenih i nestalih. Uz to treba sustavno razvijati kulturu sjećanja i stvarati prostor za promociju multiperspektivnosti u nastavi povijesti jer još uvijek živimo pod utjecajem jednoumlja. Kad postane nepristojno voditi prijepore o već utvrđenim činjenicama možda će se stvoriti više javnog prostora za različite interpretacije ratova i solidarnost sa svim žrtvama.

MONITOR: Kolika je za loše stanje stvari odgovornost tzv. međunarodnog faktora, Haškog suda, Međunarodnog suda pravde, UN, EU?
TERŠELIČ: Zrelost se društva pokazuje u kapacitetu za proradu mračnih stranica povijesti, bez obzira na to govorimo li o zločinima u Drugom svjetskom ratu ili političkom nasilju u vrijeme socijalizma ili ratovima devedesetih.

Po mom je iskustvu pritisak EU više koristio nego škodio. Ulazak RH u EU, kao i približavanje ostalih država iz regije EU, može pridonijeti boljoj suradnji pravosudnih tijela država u regiji. Politizacija ovih pitanja do sada je najčešće bila tek kočnica efikasnog progona počinitelja zločina. U Hrvatskoj nije ni bilo lustracije. Uvijek iznova vidim da nema političke volje ni za kazneno procesuiranje ni za lustraciju pa pritisak izvana može biti dobrodošao ali će dati rezultate samo ako ga prati društvena volja za suočavanjem s prošlošću unutar zemlje.

Snaga glasnih građana

MONITOR: Stiče se utisak da je akterima koji su najuticajniji u sređivanju savremenog svijeta, u našim krajevima najvažnija „stabilnost”, a da ih malo interesuje ko nama upravlja i kako. Kako da se izborimo za „pravičniju” demokratiju?
TERŠELIČ: Samo vlastitim zagovaranjem stabilnih, odgovornih i demokratičnih institucija vlasti i jednakog pristupa pravdi, inzistiranjem na borbi protiv korupcije i afirmiranjem javnog interesa, promoviranjem ravnopravnosti i dostojanstva svih ljudi i proradom nasljeđa rata, suočavanjem s prošlošću i izgradnjom mira. Glasni građani i nezavisni mediji koji svoje stranice otvaraju za sukob mišljenja su ključni za zdravo društvo i demokraciju.

 

Svjetla Monitora i Ferala

MONITOR: Kakav je dorinos NVO za ljudska prava u Hrvatskoj procesima koji su doveli vašu državu u redove uređenijih evropskih država?
TERŠELIČ: Doprinos svih koji su bili za mir protiv ratova devedesetih je bio iznimno važan, bez obzira jesu li prosvjedovali u Podgorici ili Zagrebu ili Beogradu ili Sarajevu. Glasovi malobrojnih aktivista Antiratne kampanje Hrvatske i sličnih mirovnih inicijativa kao i tekstovi Ferala i Monitora palili su rijetka svjetla čestitosti u mračnim devedesetima. U Hrvatskoj se poslije izbora 2000. stvorio prostor za zagovaranje reformi institucija u kom je proces europskih integracija s jasnim ciljevima dao izvrsnu zagovaračku podlogu za zemlju u kojoj bi vladavina prava postala uporište djelovanja pojedinaca, institucija i političke elite. U završnom dijelu pregovora stvorili smo neformalnu Platforma 112 koja okuplja 69 organizacija civilnog društva koje se niz godina bave zaštitom ljudskih prava, demokratizacijom, izgradnjom mira, suzbijanjem korupcije i zaštitom javnih resursa, posebno okoliša, oko ključnih zahtjeva Vladi RH. U procesu pregovora neki su naši zahtjevi usvojeni no ostaje otvoreno pitanje hoćemo li moći učinkovito pratit sudbinu obveza proisteklih iz pregovora s Europskom unijom.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

1 sat

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

1 sat

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

1 sedmica

na

7 Marta, 2025

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo