Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA ŠĆEPANOVIĆ, NOVINARKA KOJA ŽIVI U TORINU: Italija u kandžama virusa i ekonomskog kraha

Objavljeno prije

na

Iščekuju se brojke zaraženih koje rastu svakodnevno, nedostaju mjesta  na intenzivnoj njezi, sve podjeća na ratne izvještaje. Sjever Italije, najrazvijeniji dio zemlje na koljenima je pred korona virusom

 

Novinarka Vesna Šćepanović govori za Monitor o italijanskim iskustvima borbe sa korona virusom i životu u Torinu.

MONITOR:Kako izgleda život kada je cijela država u karantinu ?

ŠĆEPANOVIĆ: Osluškujemo  tišinu koja nas okružuje u nedostatku gradske vreve i  uobičajenog  urbanog žamora. Ulice i trgovi, muzeji, crkve, škole, biblioteke, butici, barovi, sve pusto i zatvoreno. Otvorene su pošte, banke,prehrambene prodavnice, pijace. Avioni parkirani na pistama. Slučajni  prolaznici  sa kućnim ljibimcima, odsutnog pogleda,  da udahnu malo zraka  ili u nabavci hrane. Muk remeti povremeni zvuk tramvaja na tračnicama, učestale sirene hitne pomoći, rijetki znaci života i aktivnosti u gradu sa skoro milion stanovnika. Na tren čujem glasove, neophodna i obavezna distanca,sve je surealno  kao u filmu Sedmi pečat. Život i rad većine stanovništva odvija  se onlajn. Torino, Aleksandrija, Milano, Bergamo, Breša, Bolonja, 70 odsto umjetničkog blaga svijeta,u svom novom ruhu koji,  kako  kažu,  podsjeća  na  vrijeme  nakon Drugog svjetskog rata. Svi su u panici, iščekuju se brojke zaraženih koje rastu svakodnevno, nedostaju mjesta na intenzivnoj njezi, sve podjeća na ratne izvještaje. Sjever Italije, najrazvijeniji dio zemlje na koljenima je pred korona virusom. Samo danas (srijeda) 475  umrlih od posljedica virusa. Približavamo se cifri od  30.000 zarazenih, a po svim prognozama brojevi će rasti do kraja nedjelje. Preminuli, kojih je oko 3.000 za sada su samo  apstraktne  cifre, brojke bez imena i prezimena. Mediji o mnogim detaljima još uvijek ćute. Osjeća se napetost i dramatična neizvjesnost. Nakon prvih dana  kolektivne i individualne dezorijentisanosti, panike, nevjerice,medijskog sijanja straha, dezinformacija, političkih grešaka, građanstvo se na neki način privikava  na stanje vanrednih mjera i pokušava da organizuje život u  novoj situaciji, sa nadom  da će sve relativno brzo proći.  Korona virus uzima svoj danak od najstarijeg dijela stanovništva  po kojem je Italija prva u svijetu.

Pojedini novinari,  intelektualci,aktivisti smatraju vanredne mjere atakom na demokratska prava građana. Đorđo Agamben, jedan  od najpoznatijih italijanskih filozofa u jednom od dnevnih listova  govori o rastu  tendencije korišćenja vanrednih mjera  kao paradigme savremene moći i  vladanja. Podjseća da ,,iznenadne  epidemije mogu ponuditi idealan izgovor za  neograničeno održavanje vanrednog stanja”  u  zatvorenom krugu limitiranih  sloboda koje je Vlada izglasala  u ime javne sigurnosti.

MONITOR: Ima li nestašice hrane, dezinfekcionih sredstava, ljekova?

ŠĆEPANOVIĆ:Nedostaju prije svega maske i aprati za disanje,kreveti na intenzivnoj njezi,neophodni zaštitni i medicinski materijal zauposlene ljekare i osoblje koji su konstantno na prvim linijama fronta. Oko  700 ljekara i medicinskih sestara u ovom momentu se vode kao osobe zaražene virusom. Italija pokušava osposobiti sopstvene fabrike za proizvodnju 90 miliona maski koje su neophodne za mjesec dana epidemije. Ovih dana je stupila na snagu i odluka o upošljavanju 10.000 budućih  ljekara  koji su tek završili medicinski fakultet.Neophodno je podsjetiti da je u posljednje dvije decenije  zdravstveni sistem Italije koji je  važio za jedan od najboljih u svijetu, pretrpio pravo obrušavanje. Znatno je smanjen broj bolnica,kreveta, ambulanti hitne pomoći, javni novac je otišao u privatne zdravstvene fondove. Stručni kadar, zbog ekonomske krize i nezaposlenosti, malih plata,  neulaganja u istraživački rad, napustio je Italiju i odselilo se u  zemlje Evrope koje su nudile bolje uslove za rad.

Usljed paničnog i spektakularnog načina informisanja, dolazilo je do povremenog  nedostatka namirnica, praznih rafova, ali generalno je garantovan transport i snabdijevanje  prehrambenim proizvodima.

MONITOR: Često se navodi da institucije i građani na početku pojave korona virusa nijesu ozbiljno shvatili situaciju, te da nisu sprovedene
adekvatne preventivne mjere. Koliko je to tačno?

ŠĆEPANOVIĆ:Eksperti Svjetske zdravstvene organizacije upozoravali su da je pandemija bila samo  pitanje vremena. Italija, kao i ostatak svijeta, gledala je  na situaciju u Kini i Koreji  kao na nešto što se događa negdje drugdje, sve  dok nismo registrovali prve zaražene. Niko nije pomišljao da bi bilo logično pripremiti se za epidemiju.  U Italiji živi i radi veliki broj Kineza. Lombardija ima značajnu saradnju, ekonomsku i kulturnu, sa Kinom. Bilo je za očekivati širenje epidemije.Jedan broj virologa tvrdi da je virus postojao u Italiji od decembra.

Da, bilo je građana koji su kršili preporuke, jer su mnogi savjeti prvih nedjelja bili alarmantni i nedovoljno precizni. Bilo je političkih problema oko uslagašavanja stavova regija i nacionalnih institucija. Uvedene su  i  mjere kojima  će građani biti kažnjeni novčano i krivično ukoliko ne poštuju norme ograničenog kretanja. Posljednjim dekretom Vlade Đuzepea Kontea zabranjeno je okupljanje, zatvoreni su gradski parkovi.

MONITOR:Koliko su, sem oboljelih od virusa, bolnice otvorene za ostale kojimaje neophodna medicinska pomoć?

ŠĆEPANOVIĆ:Mnoge bolnice  su otpustile veći broj  pacijenata, kreirale su se strukture samo za zaražene od virusa, ili odjeljenja za bolesne od epidemije.  Najveći broj hiruških intervencija je odložen. Odabrani porodični ljekari komuniciraju sa pacijentima uglavnom onlajn ili telefonom.  U ovom momentu dat je primat  oboljelima od virusa.  Što se tiče analiza brisa,  testovi i sada nedostaju, što je dramatično posebno za medicinsko osoblje. Svi se pribojavaju zdravstvenog kolapsa  posebno u Bergamu, gdje  trenutno  nema  slobodnih kreveta.

MONITOR: Kako je  kampanjaa ostajem kući, uticale  na mnoge građane  bez krova nad glavom?

ŠĆEPANOVIĆ:Kontaktirala sam  socijalne asistente koji rade sa beskućnicima, osobama bez  stalne adrese, siromašnom populacijom. U Italiji zivi oko 50.000 nezbrinutih  osoba.  Mnogi uposleni su pogođeni drastičnom  restrikcijom sloboda. Prijavljuju  nedostatak zaštitnih maski, odjeće i hrane. U gradskim spavaonama  broj osoba je uvijek znatno veći od broja kreveta. Problem je kako ih zbrinuti,  a da ne dođe do prenošenje virusa. Obično spavaju po trgovima ili oko željezničkih stanica.  Kako navode psiholozi nije samo problem epidemija, mnogi problemi su sistemskog karaktera. Desile su se i višednevne pobune u desetak italijanskih zatvora koje su izazvale opšta konfuzija, senzacionalističke informacije i neorganizovanost, ishitrene političke odluke. Iz Fođe je više zatvorenika pobjeglo i za nekima se još  traga. U toku pobune umrlo je  14 zatvorenika od pretjeranog konzumiranja metadona. Javnost iščekuje informacije o tragičnim događajima. Kazneni instituti su bili inače  pretrpani i očekivali su se nemiri (60.000 zatvorenika).

U vrijeme epidemije problemi  su eksplodirali. Najslabiji i najsiromašniji dio građanstva  je u najtežoj situaciji, pravo na liječenje nije zagarantovano svima na isti način.

MONITOR: Italijanska Vlada uvela je niz ekonomskih mjera, čitamo i da su neke velike italijanske kompanije dale značajne donacije zdravstvu.

ŠĆEPANOVIĆ:Epidemija i skoro totalna blokada, industrije,kulture, turizma, je za kratko vrijeme kreirala tragične ekonomske gubitke. Italija je inače posljednju deceniju bila permanentno u ekonomskoj i političkoj  krizi, sa  dugovima, hroničnom nezaposlenošću, imigracijom. Predsjednik vlade Konte donio je mjere Lijek Italija kojima će se pružiti prva pomoć od 25 milijardi eura  za sektore koji su  u dramatičnoj situaciji. Ka  javnom zdravstvu i civilnoj zaštiti biće usmjereno tri i po milijarde eura, dok će 10 milijardi eura otići na pomoć  fabrikama, firmama, privatnom sektoru…Prva tranša pomoći, kako Konte navodi, nije dovoljna da pokrije gubitke koje je vanredna situacija kreirala. Za april najavljene su nove mjere. Kako je širenje virusa zahvatilo maha i postaje svjetski i internacionalni problem bilo bi za očekivati zajedničku politiku makar  za 27 članica EU. Ne ostavlja ravnodušnim činjenica da je do ovog trenutka jedino Kina pružila Italiji konkretnu pomoć.  U  dramatičnoj situaciji su se našli radnici,  gubeći posao ili  rizikujući zarazu na radnom mjestu. Proglašenje vanrednog stanja u SAD i Evropi unijeće nove probleme na tržiste rada, nove nejednakosti, klasne  podjele, discriminacije prema najslabijima u društvu.

MONITOR: Koliko je izražena solidarnost?

ŠĆEPANOVIĆ: Mobilizovanje  kulturnih radnika, umjetnika, volontera, civilne zaštite je svjetla tačka i hrabar primjer tokom epidemije koja traje od 1. marta.Posebno kada se radi o žrtvovanju medicinskog osoblja u prepunim  bolnicama. Interesantno je  kako su se organizovale škole, didaktika sa distance. Prosvjetni radnici su osmislili rad  za sve uzraste na plaformama  škole,  biblioteka je dostupna onlajn, filmski  festivali projektuju gratis, uvedene su virtuelne posjete muzejima, izložbama. Najmlađima se čitaju priče preko telefona. Mnoge organizacije i mladi volonteri su se organizirali za pomoć  starijim osobama, nabavku hrane i ostalih potreba. Najsiromašnijem građanstvu su garantovani obroci od strane volontera, gradskih i religioznih organizacija. Umnožavaju se primjeri  solidarnosti i oni ohrabruju građanstvo.

MONITOR: Ima li predviđanja kada bi virus u Italiji mogao da mine?

ŠĆEPANOVIĆ:Kako navode zvanične institucije, epidemija  će trajati duže nego što su upućivale prve prognoze. Jug i ostrva  su  na početku procesa. Biće kompleksno jer je na jugu zdravstveni sistem u katastrofalnoj situaciji.

Kada se okonča bilans pandemije vrijedilo bi zamisliti se prije svega  nad sistemom razvoja koji vlada kontinentom i planetom. Beskompromisno narušavanje ambijenta, eksploatacija primarnih resursa za interese malog broja ljudi, neoliberalizam bez pravila, politika otimanja od strane banki i finansija, permanentna ratna žarista doveli su do kompletnog  narušavanja suživota  različitih vrsta  i  populacija na  planeti.

Važne informacije ostaju van domet. Mediji gube interesovanje za  sudbinu  izbjeglih iz Sirije, konflikt na granici Grčke i Turske .U  Evropu se upravo iskrcalo 30.000 američkih vojnika. Virusi, pandemije, a prije svega nove vojne i finansijske strategije svijeta ne ostavljaju previše prostora za kreiranje mira, suživota i budućnosti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo