Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA PUSIĆ, POLITIČARKA, MINISTRICA SPOLJNIH I EVROPSKIH POSLOVA HRVATSKE 2011-2016: Ulazak u EU nije čarobni štapić

Objavljeno prije

na

Političke elite u svakoj državi članici ili pretendentici su te koje moraju znati generirati i mobilizirati političku volju vlastite političke nacije da si priskrbi demokraciju

 

MONITOR: Više puta ste izrazili nezadovoljstvo dostignućima Hrvatske, od njenog ulaska u EU 2013. . Da li to pokazuje da ni ulazak u EU nije čarobni štapić?

PUSIĆ: Ulazak u EU  nije čarobni štapić i najveća je opasnost zamišljati da jeste. EU je živi politički organizam, kao uostalom i države i mijenja se s vremenom i okolnostima. EU 2004., kada je ušla prva grupa Istočno-europskih država, ili 2007. kada su ušle Rumunjska i Bugarska, ili čak i 2013. kada je ušla Hrvatska, je bila vrlo različita od onog što je  danas. To je bilo prije financijske krize, prije vrlo kontroverzne politike štednje koja se pretvorila u sukob južnih i sjevernih članica, prije izbjegličke i migrantske krize, prije rasplamsavanja desnog populizma unutar  Unije … I atmosfera u društvima država članica, kao i u šest zemalja Zapadnog Balkana,  pretendentica na članstvo, se značajno promijenila. Ista je ostala želja velike većine građana Europe, unutar i izvan EU, da žive u liberalnim demokracijama – pristojnim, pravnim državama, s cijelom arhitekturom demokratskih institucija.  EU je jedina međunarodna politička formacija eksplicitno utemeljena na tim principima. Države Zapadnog Balkana, s izuzetkom Albanije, su sve nove i sve bez izuzetka s mršavom, prema nikakvoj, demokratskom kulturom.

Je li Hrvatska mogla postići više u ovih osam godina članstva? Pa naravno! Je li došlo do nazadovanja u demokratskim standardima u usporedbi s onim gdje smo bili 2013? Apsolutno! Ali ne usuđujem se ni pomisliti gdje bismo bili u svakom pogledu da u ovom teškom razdoblju ekonomske i izbjegličke krize, Trumpa, COVID-a, serije bliskoistočnih kriza nismo bili u EU. Bez EU članstva lako smo mogli postati još jedna od kriznih točaka Balkana.

Iskustvo me naučilo da postoje tri ključna elementa koja određuju karakter i uspješnost svake vlasti pa i one EU. To su timing – pravilan izbor trenutka za neki projekt, leadership – kvalitetno i odlučno vodstvo koje ga želi, može i zna sprovesti i fokus – jasna slika, upornost i odlučna koncentracija na cilj koji se želi postići. EU i njezina pravna stečevina su na tom putu pomoć, putokaz, orijentir. Ona niti može niti hoće obaviti posao umjesto nas u našim zemljama. Političke elite u svakoj državi članici ili pretendentici su te koje moraju znati generirati i mobilizirati političku volju vlastite političke nacije da si priskrbi demokraciju. To vam nitko ne može pokloniti!

MONITOR: Ipak smatrate da situacija u Hrvatskoj nije tako loša kao u Mađarskoj, Poljskoj… Da li je problemima doprinijela i „labavost“ Lisabonskog sporazuma iz 2009. godine, koji je rezultat značajnih kompromisa, ali i posebnih, nacionalnih zahtjeva zemalja članica?

PUSIĆ: U Mađarskoj i Poljskoj su na vlasti vođe i stranke koje se protive liberalnoj demokraciji, promoviraju diskriminaciju pojedinih društvenih skupina i uspjeli su uvjeriti svoje birače da je demokracija = pobjeda na izborima. A pobjeđivati na izborima, nakon što se zauzmu mediji, ušutka akademska zajednica, kriminalizira civilno društvo i sl., su vrlo dobro naučili. Imam mnoge primjedbe na hrvatske vlasti, ali do toga još ipak nismo došli i nadam se da nećemo!

No za sve te opasnosti i nedaće koje su snašle EU nije kriv Lisabonski sporazum. Ako išta, on je bar uveo famozno pravilo dvostruke većine u glasanje o nekim temama na Europskom vijeću, izuzevši ih na taj način iz mogućnosti veta svake države članice. No u mnogo političkih tema još uvijek postoji taj ,,Liberum veto” – mogućnost da jedna država članica blokira i drži ucijenjenima sve ostale. Prednost je da svatko zna da ga na kraju drugi ne mogu nadglasati, a nedostatak da je vrlo teško, a često i nemoguće donijeti odluku.

MONITOR: Hrvatski premijer, Andrej Plenković, se  nada  da će 1. januara 2023, u Hrvatskoj euro biti zvanična valuta. Šta će to značiti za privredu, a šta za građane/ke Hrvatske?

PUSIĆ: Ako gledamo iskustva zemalja koje su uvele euro, to bi moglo značiti privremeno poskupljenje za građane i olakšanje za privredu. Značajni faktor u hrvatskoj ekonomiji je turizam i euro će svakako olakšati poslovanje u toj grani. Glavne primjedbe se odnose na nemogućnost vođenja samostalne monetarne politike nakon uvođenja eura.  No već je hrvatska privreda visoko euroizirana, tako da se ne očekuju dramatične promjene.

MONITOR: Brisel je pred  države koje pretenduju da postanu članice EU, postavio novu „klaster“ metodologiju. Ona podrazumijeva i više usklađivanja sa politikom, a ne samo sa zakonodavstvom EU. Nekima to izgleda kao „dobro spakovano“ odlaganje prijema ovih zemalja u EU?

PUSIĆ: Timing, leadership i fokus: to donekle nedostaje EU u ovom trenutku, ali postaje tim važnije u državama kandidatkinjama. Jedan dio promjena u metodologiji je rezultat ranijih  iskustava. Funkcioniranje pravne države i pravosuđa je majka svih poglavlja i podloga i pretpostavka svake uspješne transformacije. Ako se tu uspije, harmonizacija u svih ostalih tridesetak poglavlja pasti će na svoje mjesto ili će se moći raditi usput. Usklađivanje s EU politikama pretpostavljalo se i ranije. Za vrijeme naših pregovora bilo je potpuno jasno da se od Hrvatske očekuje da bude usklađena u svojim stavovima s EU politikama. Članstvo WB6 zahtijeva aktivni angažman u stvaranju kritične mase unutar EU i odlučnosti u državama pretendenticama. To je ozbiljan politički posao iza kojeg mora stajati odlučna politička volja.

MONITOR: Pred Nemačkom i Francuskom su važni izbori, ove i sljedeće godine. Koliko su rezultati izbora u ove dvije zemlje važni za politiku EU, „posle Angele Merkel“?

PUSIĆ: Rezultati izbora u Francuskoj i Njemačkoj su od ogromne važnosti za EU, moglo bi se reči odlučujuće. No politika je čudna stvar i vrijeme igra veliku ulogu. Nakon što su svi očekivali da će radikalna desnica Marine Le Pen izvojevati pobjedu na regionalnim izborima u Francuskoj, ona je poražena od konzervativnih Republikanaca. Gotovo je sigurno da će Zeleni biti dio vladajuće koalicije u Njemačkoj nakon izbora. No kako će izgledati ta vladajuće koalicija još nije jasno. Ali mislim da se može reči da bez aktivne, pozitivne uloge Njemačke i Francuske, nema EU.

MONITOR: Kakvi će biti rezultati i efekti nedavnog okupljanja lidera G-7 u Velikoj Britaniji?

PUSIĆ: Izuzetno je važno da su se SAD vratile na međunarodnu scenu i da se obnavlja blisko savezništvo između EU i SAD-a. No nakon iskustva Trumpa, to savezništvo više nikad ne može biti kao prije. Pokazalo se da američki izbori mogu dovesti na vlast nekoga tko će se okrenuti protiv starih saveznika, tko neće biti spreman igrati globalnu američku ulogu na kakvu smo bili navikli i tko može dovesti u pitanje i samu američku demokraciju. Sve to znači da EU, dok obnavlja i gradi svoje blisko savezništvo sa SAD-om, mora graditi i svoju vlastitu, autonomnu ulogu na svjetskoj sceni koja će, ako zatreba, moći ostati i bez uske suradnje sa SAD-om. Što se nas u ovom dijelu Europe tiće, to znači da treba ugrabiti i iskoristiti priliku koju pruža Bidenova administracija. Carpe diem!

Tri komponente geopolitičkog identiteta Hrvatske

MONITOR: Hrvatsku posmatrate kao dio Zapadnog Balkana. Procjenjujete da bi ona trebalo da igra važnu, konstruktivnu ulogu u procesima pristupanja EU šest država koje još nisu njene članice. Kako ocjenjujete dosadašnje domete Hrvatske u toj ulozi?

PUSIĆ: Hrvatska ima tri glavne komponente svog geopolitičkog identiteta: Srednju Europu, Mediteran i Balkan. U svim tim regijama može igrati određenu ulogu, ali jedino na Balkanu može odigrati važnu, veliku ulogu. Osim toga ovdje postoji bliskost jezika, političke povijesti i poznavanja institucionalne kulture. Nesumnjiv je hrvatski interes da ne bude granična zemlja EU, a i interes EU da konsolidira svoj teritorij i integrira ovu bijelu točku okruženu teritorijem Unije. U preuzimanju te svoje moguće značajnije europske uloge u integraciji šest država Zapadnog Balkana, Hrvatska je do sada bila ambivalentna. Deklarativno, ona stalno podržava tu integraciju. No stvarno, ona ju povremeno olakšava i promovira, a povremeno koči, ovisno o tome tko je u Hrvatskoj na vlasti. Tako je, primjerice, 2014. i 2015. Hrvatska pokrenula inicijativu unutar EU za omogućavanje BiH da preda svoj zahtjev za EU članstvo. Tu inicijativu su prihvatile prvo Velika Britanija i Njemačka, a kasnije i sve države članice i to je postala nova politika EU. Temeljem te nove politike BiH je mogla u veljači 2016. predati zahtjev za članstvo u EU. Od onda se nismo mnogo makli s mjesta. Hrvatsko predsjedanje EU 2020. je obilježila corona kriza, kao i francuski veto na početak pregovora s Albanijom i S. Makedonijom, tako da se tu nije mnogo toga dogodilo.

 

BIH se mora razvijati u pravcu građanske države

MONITOR: Ko je ili šta je ključ promjene „na bolje“ u BiH?

PUSIĆ: Jasno je da se BiH razvija i da se mora razvijati prema građanskoj državi. To se neće dogoditi preko noći, kao uostalom niti u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i drugim zemljama regije, ali to je cilj političkog razvoja moderne države. Na tom putu treba štititi kolektivna prava svake etničke skupine i individualna prava svake građanke/građanina. Prava etničkih skupina treba štititi dok se pojedine skupine osjećaju kolektivno ugroženima ili diskriminiranima zbog etničke pripadnosti. Međutim, to ne znači i ne smije značiti zaštitu pojedinih političkih partija i etničkih vođa. U ovom trenutku su i hrvatska i srpska politika prema BiH podređene interesima etničkih vođa Dodika i Čovića i njihovih političkih partija. One ne vode računa niti o interesima Hrvata i Srba u BiH, niti o interesima BiH, niti o interesima Hrvatske ili Srbije. Dejtonski sporazum je bio vrlo važan dokument i korak naprijed, ali nije adekvatna podloga za izgradnju funkcionirajuće države. Rezolucija izglasana pre nekoliko dana u EP je mali ali značajan korak od strane EU da se situacija u BiH pokuša maknuti s mrtve točke na kojoj se, s malim prekidima, nalazi već desetljećima.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

MONITOR: Važne obaveze  koje moramo ispuniti koje se tiču Reformske agende, čekaju. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju evropski put?

ULJAREVIĆ: Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a.To je trebalo da bude podsticaj da se radi više, sadržajnije i kvalitetnije, da sistem bude transparentniji, da se podstiče inkluzivan dijalog sa različitim stranama kako bi evropska posla koja su domaća posla nosio što širi dio društva.

Vlast je sve to bagatelizovala kroz jeftini marketing za svoje partikularne potrebe, još više se zatvorila kad je riječ u uvidima u procese donošenja odluka i od sebe udaljila sve one  koji ne pristaju da budu podrška njihovom površnom i populističkom pristupu. Zato se dragocjena energija gubi na dnevnopolitičke igre između koalicionih partnera vlasti, koja više liči na raštimovani orkestar nego na političku snagu spremnu da povuče zemlju naprijed, jer su povezani isključivo željom da zadrže kontrolu nad državnim resursima.

Osim što vlast nije otvorila javne konsultacije oko Reformske agende niti usvojila sugestije van svog malog i u kapacitetima ograničenog kruga, njenoj primjeni se pristupa formalistički- Time se gubi šansa da građani osjete konkretne koristi  i rizikuje dodatno usporavanje procesa.

MONITOR: A gdje smo kada je u pitanju region, koji pumpaju Aleksandar Vučić i Milorad Dodik?

ULJAREVIĆ: Crna Gora se u regionalnim odnosima nalazi na klackalici između deklarativne posvećenosti evropskim vrijednostima i sve izraženijeg uticaja političkih struktura koje destabilizuju region.

Ako ne ojačamo sopstvene institucije, nećemo imati ni rezistentnost prema tim negativnim spoljnim pritiscima, bilo da dolaze iz Beograda, Banjaluke ili drugih sličnih centara moći. No, to postaje Gordijev čvor, jer su mnoge od tih institucija pod značajnim uticajem tzv. veto-igrača koji koče demokratizaciju i evropeizaciju Crne Gore.

MONITOR: Studentski protesti u Beogradu pokazuju najljepše evropsko lice Srbije. No, šta dalje?

ULJAREVIĆ: Ti protesti vraćaju nadu da u Srbiji postoji snaga koja vjeruje u slobodu, odgovornost i demokratiju. Nose novu, do sad neviđenu energiju, sa potencijolom da se prelije i izvan Srbije. Njihova snaga je u tome što su se kapilarno proširili – do djelova Srbije gdje je takav otpor bio nezamisliv, kao i do grupa koje su ranije bile pasivne, oblikujući stavove prema vlasti. Ovo je istaklo integritet akademske zajednice u Srbiji, koja je većinski stala uz studente – za razliku od  od iskustva u Crnoj Gori, gdje je takva podrška tokom posljednjih studentskih protesta izostala.

Ipak, bez organizovanog političkog odgovora teško je zamisliti širu sistemsku transformaciju. Građanski bunt je sjeme promjene, studenti su uzdrmali režim i artikulisali potrebu za reformama i balansom vlasti. Imaju široku podršku, ali potrebna je politička artikulacija kako bi se sve to pretočilo u institucionalni okvir. Vjerujem da će ta artikulacija doći, u nekom obliku i kroz neke nove ljude. Pitanje je samo kada, ali je jasno da  je Vučićeva piramida vlast na staklenim nogama i da je odbrojavanje njenog kraja počelo. Demokratski svijet to ne gleda bez emocije, iako su zvanične rekacije međunarodnih aktera za sad suzdržane upravo zato što ne vide ko može da zamijeni Vučića.

MONITOR: Region ubija korupcija, nalaz je nakon još jedne tragedije, ovog puta u Makedoniji. Kuda ide region?

ULJAREVIĆ: Korupcija je  zajednički imenitelj gotovo svih skorašnjih tragedija u regionu, izazivajući ogorčenje i frustraciju građana i građanki. Manje vidljivo ali vrlo razorno – korupcija podriva institucije, normalizuje kriminalizaciju društva, potiskuje mlade i talentovane, urušava povjerenje i ugrožava samo tkivo zajednice.

Dok god političke strukture na vlasti korupciju dominantno vide kao alat za očuvanje moći, a ne kao direktnu prijetnju životima i dostojanstvu građana i građanki, region će se kretati unazad. Riječ je o sistemskom problemu, a ne samo o „lošim pojedincima“. Zato nije dovoljna promjena vlasti – potrebna je promjena kvaliteta političkih struktura.

Primjer Crne Gore pokazuje da ni dolazak tzv. „novih snaga“ nije donio poboljšanje. Naprotiv, mnogi su nastavili i intenzivirali loše prakse, a u brojnim segmentima pokazali veći stepen neodgovornosti, bahatosti i otvorenosti prema koruptivnom ponašanju.

Bez sistemske i dubinske promjene političke kulture, region ostaje talac istih obrazaca koji ga decenijama drže zarobljenim.

MONITOR: Nakon trageije na Cetinju, pa i uprkos ovdašnjim protestima, izostala je odgovornost ?

ULJAREVIĆ: To je tužan i porazan primjer neodgovornosti vlasti, čak i u trenucima najteže tragedije. Ovaj slučaj je posebno upečatljiv jer se radi o ponovljenom izostanku reakcije, nisu se izvukle lekcije iz prethodne tragedije na Cetinju niti je došlo do suštinskih, sistemskih promjena, kako u sektoru bezbjednosti, tako i u drugim povezanim oblastima.

Nalazi našeg CG Pulsa,  iz marta ove godine, ukazuju da gotovo 60 posto građana i građanki smatra da neko mora snositi odgovornost za događaje od 1. januara, što podvlači potrebu za političkom i institucionalnom odgovornošću. Ovaj se  stav ne odnosi na jednu demografsku, političku ili regionalnu grupu – već predstavlja šire društveno očekivanje. Odgovornost se u javnosti prvenstveno locira u državnim institucijama, a naročito u Upravi policije, dok se kao lično odgovorna figura najčešće pominje ministar unutrašnjih poslova. To sugeriše da se ovaj događaj ne percipira kao izolovani incident, već kao simptom sistemske disfunkcionalnosti unutar bezbjednosnog sektora.

Ni tri mjeseca kasnije vlast nije pokazala nikakav osjećaj odgovornosti. Zastrušujuće je i odsustvo empatije koju su pojedini predstavnici vlasti demonstrirali prema žrtvama ovog masakra.Počevši od toga da nijesu prisustvovali ni komemoraciji, ni sahranama stradalih, da ne ulazimo u to kako su se odnijeli prema onima koji su se trudili pobuditi kod njih osjećaj odgovornost ili empatiju.

MONITOR: Kako povratak Mila Đukanovića na političku scenu utiče na stanje  u  DPS-u, ali i generalno na političu  scenu?

ULJAREVIĆ: Njegovo pozicioniranje na funkciji počasnog predsjednika DPS-a najviše govori o stanju unutar te partije, koja i dalje ne prepoznaje potrebu za unutrašnjom reformom, smjenom generacija i novim pristupom politici. Iako trenutno većina birača DPS-a podržava ovu odluku, nesumnjivo su time usporeni procesi nužni za redefinisanje partije.

Važno je  ovo sagledati i šire. Šta god neko mislio o Đukanoviću, činjenica je da on već godinama nije na vlasti i da nema formalne poluge moći. Odgovornost za (ne)demokratizaciju društva danas leži na onima koji vrše vlast, a kojih ima dovoljno da, uz političku volju i konsenzus, mogu aktivno oblikovati otvoreno, evropsko i građansko društvo, kada bi zaista baštinili te vrijednosti i imali kapacitet da ih sprovedu. Njima je ova pozicija Đukanovića novi izgovor za nekompetentnost ili nedostatak političke hrabrosti.

Crna Gora danas stagnira zbog sadašnjih aktera koji ne pokazuju spremnost da (iz)grade funkcionalne institucije i kulturu odgovornosti, a to ponajmanje zavisi od DPS-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

MONITOR: U 2009.  godini pojavila se Vaša knjiga „Akteri bez društva“, koja sumira efekte 20 godina od masovnije pojave organizacija civilnog društva. Da li je uticaj NVO u međuvremenu u nekom pravcu bitnije promijenjen i kako gledate na pojavu plenuma i zborova kao pokušaja direktne demokratije u Srbiji?

DVORNIK: Treba bitno razlikovati NVO-e i civilno društvo. Civilno društvo je prešutno u mnogo širem dijelu svijeta usvojeno kao oznaka za društvo koje se aktivno, ali bez borbe za vlast (kao partije) ili za neke regulativne funkcije (poput sindikata) postavlja prema “javnim stvarima”. Bilo sudionički, bilo javno kritički ili na druge načine. NVO-i su samo institucionaliziran vid organiziranja nekih od tih aktivnosti po modelu poduzeća, ali neprofitnog, bez nekog velikog aktivnog članstva. Utoliko, one su i jedan oblik otuđenja djelatnog potencijala od samog civilnog društva, često bliže fondacijama i državnim agencijama. One utječu više pregovaranjem s državnim institucijama nego javnom mobilizacijom.

Plenumi i zborovi izraz su nastojanja da građanke i građani zainteresirani za javna pitanja (dakle, civilno društvo) ostanu redovno okupljeni i aktivno prisutni. Održavanje takvog djelovanja traži veliku energiju i angažman, pa teško mogu postati stalan dio sistema. Sada su se u Srbiji neočekivano pokazali kao široko usvojena forma, ali nitko ne može prognozirati koliko će uspjeti. Zasad, potencijala ima.

MONITOR: Zagreb je sigurno zainteresovan za razvoj krize u BiH. Dok Milorad Dodik lamentira nad svojom borbom za prava Hrvata u BiH, šef HDZ-BiH Dragan Čović je Dodikov SNSD nazvao „prethodnim partnerom“.. Ko bi mogao biti „naredni partner“ Čoviću?

DVORNIK: HDZ se iz ideoloških razloga ne može odreći podrške “hrvatskom entitetu “, ali ekonomski i pragmatično-politički Hrvatska već i sada ima u BiH – uključujući RS – sasvim povoljnu situaciju za svoje, prije svega, ekonomske interese. Kako se BiH ipak postupno pluralizira i unutar etničkih “zajednica “, raste i broj mogućih kombinacija, a stvari ne poznajem dovoljno detaljno da bih mogao procijeniti kako će se one kretati.

MONITOR: Neizvjesnost američke spoljne politike sve se više osjeća. Kako  ocjenjujete istovremeno taktiziranje EU sa SAD i širenje fronta „voljnih“ i jačanje pozicije Kira Starmera i UK u brizi za Ukrajinu i krizi transatlantskog partnerstva?

DVORNIK: O vanjskoj politici premalo znam, ali po dojmu iz medija čini se da je onima kojima je u interesu da EU postane djelatno tijelo a ne labava konfederacija nacionalnih vlada, ovo dobro došla prilika da razviju sistem odlučivanja na području obrane. Budući da Trumpova politika obezvređuje međunarodne organizacije – ne samo EU nego i NATO – te se zemlje konačno moraju organizirati same. Do toga je još daleko, ali je možda početak. Pogotovu ako se na putu oslobode dviju predrasuda – da je Rusija strahovito nadmoćan opasan neprijatelj, a da su SAD ipak još uvijek nekakav saveznik. Trumpova politika ne čini mi se toliko ekspanzionistička koliko bezobzirna spram ikakvih međunarodnih normi.

MONITOR: Tramp kaže da  Putinu nije dao nikakav rok u vezi sa prekidom vatre u Ukrajini . Primirje u Gazi se ne obnavlja. I  dalje se gine.  Ima li  šanse da UN preuzmu predvodništvo u efikasnijim mirovnim pregovorima?

DVORNIK: UN može djelovati samo ako postoji kompromis između SAD, Kine i Rusije – dakle zadugo nikako. Trumpova politika samo formalno nastupa kao da traži sporazuman prekid sukoba, ali pritom bezočno favorizira jače – Izrael i Rusiju – jer one više kontroliraju situaciju, čineći pritom ogromne zločine. Trumpova vrhuška po svemu sudeći svemu tome pristupa poslovno, radi političkog i ekonomskog profita, posve neimpresionirana ikakvim pravom i pravdom.

 

Sklapanje sporazuma poput ovog Hrvatske sa    Albanijom i Kosovom  nije  čudno

MONITOR: Nedavno je sklopljen regionalni bezbjednosni sporazum između Hrvatske, Albanije i Kosova, što je naišlo na nezadovoljstvo i protest Beograda. Kako  razumijete interese ove tri zemlje za ovakvom vrstom povezivanja- da  li se radi i o interesu NATO, s obzirom da su Hrvatska i Albanija članice, a Kosovo nije?

DVORNIK: U paraleli s EU, nije čudno sklapanje takvih sporazuma, koji su dio postupnog integriranja u širi savez. Sličnih je npr. trgovinskih ili energetskih sporazuma već bilo s potencijalnim članicama EU. Oni mogu imati neki funkcionalan značaj, premda su često samo formalni, pa i simboličko ‘potvrđivanje identiteta’. NATO uglavnom ne zna što bi sa sobom, a neka racionalna reakcija na stvarnu opasnost od agresije (dakako-od Srbije, o Rusiji da ne govorimo) može postojati samo u glavama paranoidnih nacionalista.

 

Najviše je pluralizma, paradoksalno, na desnici

MONITOR: Hrvatska je imala niz izbora 2024-25. Na čelu države je ostao dvojac Andrej Plenković-Zoran Milanović. A  iznenađenje je koalicija HDZ sa Domovinskim pokretom. Možemo nije napravilo značajniji prodor.  Zašto je hrvatska politička scena ukopana u jednu vrstu dvostranačja?

DVORNIK: Jer stupove političkog organiziranja još nije dotakao pluralizam: HDZ je utemeljen u nacionalizmu, SDP u potrebi za sigurnošću. Zbog toga u SDP-u više nije ostalo ništa od ljevice, ništa što ide dalje od defanzivne sigurnosti naspram nacionalističkog porobljavanja države, sa svim njenim institucijama, javnim službama, medijima. Liberalni centar se nije mogao razviti jer nema samostalne poduzetničke – kapitalističke klase.

Novije (za zapadni svijet već stare) alternative poput zelenih se probijaju sporo i mukotrpno, kako društvu postaje jasno da ono najpoželjnije – ekonomski prosperitet – ujedno ubija i potkopava prirodnu osnovu samog života. Većini je još uvijek na prvom mjestu materijalna sigurnost i potiskivanje sjećanja na siromaštvo.

Najviše je pluralizma, paradoksalno, na desnici, gdje niču stalno novi kandidati za ulogu nacionalnog šampiona, uvijek na istoj podlozi – talambasanja o nacionalnoj ugroženosti i zazivanja autoritarnog poretka. Samo su nekoć glavni neprijatelji, jedno žrtve unutrašnjeg nasilja tokom rata i nakon njega, bili Srbi, a danas su to izbjeglice iz siromašnih zemalja globalnog  jugoistoka.

U tom otimanju oko uskog skupa nekih tobože temeljnih vrijednosti, najbliži su istodobno i najveći neprijatelji. HDZ-ov režim-primjerice, po svemu je  sudeći odgovoran za smrt dvojice prvaka Stranke prava u 90-ima. Zbog toga se i može činiti da je koalicija s Domovinskim pokretom neobična, obzirom na žestinu međusobnih verbalnih napada. No, taj “pokret” nema ništa osim ekstremnije varijante ideologije  HDZ-a i sada, kad ima udio u vlasti i mora zaboraviti  ekstremizam, utopit će se u HDZ, a vlastitim aferama izgubiti privid čistoće. Kao što je već prije 30 godina doživio i sam HDZ. Jedina mu je šansa da sada iznutra ukazuje na korupcijske afere, ali tako ne može dugo opstati u koaliciji.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo