Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju

MONITOR: HRA i Centar za ženska prava osudili su napad Zorana Ćoća Bećirovića na novinarku Pobjede Anu Raičković, kao apsolutno neprihvatljiv čin nasilja.  Kako vidite dosadašnje reakcije nadležnih i šta bi država morala da učini? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Reagovanje nadležnih je onakvo kakvo treba da bude. Državni vrh je jednoglasno osudio napad, policija je u saopštenju posebno naglasila da želi da unaprijedi bezbjednost novinara, osumnjičeni su odmah privedeni, zadržani i određen im je pritvor zbog opasnosti od ponavljanja djela, jer su izrečene ozbiljne prijetnje novinarki i njenom sinu, i mogućeg uticaja na svjedoke. Sada je važno da procesuiranje bude efikasno, da se postupak ne razvodnjava godinama kao što se dešava. Krivični zakonik od 2021. propisuje strožije kazne za napade na novinare, ali je važno i da se vidi da pravni sistem funkcioniše i da se postupci vode u razumnom roku. Zabrinjava što je ovo sudeći po Sindikatu medija već 18. incident na štetu novinara ove godine.

Reakcije na ovaj događaj, koji nije smio da se desi, pokazuju i dvije karakteristične pojave. Prvo, u javnosti su prisutne naglašene osude napada na novinarku od strane muškog dijela društva, posebno zbog toga što je sve počelo intenzivnim dobacivanjem uvreda ženi iz mraka od strane trojice muškaraca. Važna je ta osuda, jer se naši dječaci moraju učiti novim i mnogo boljim obrascima ponašanja. U tom smislu je ohrabrujuće i svjedočenje novinarke Raičković da sin Bećirovića ni na koji način nije učestvovao u napadu ili vrijeđanju. Druga, razočaravajuća pojava, je to što iako je bilo očevidaca, niko nije pokušao da se umiješa, zaštiti novinarku i spriječi napad, niti je iko drugi, osim nje, pozvao policiju, a to je najmanje što je moglo da se uradi, makar anonimno.

MONITOR: Promocija mržnje, zajedno s mizoginijom i religijskim fanatizmom, sve je prisutnija u crnogorskom društvu, upozorili ste na Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma. Šta to govori o ovom društvu, njegovim vlastima i institucijama? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Uvijek su državni zvaničnici i političari ti koji kreiraju atmosferu, kako mirnodopsku, tako i ratničku. Ova sad nažalost više vuče na ovu drugu. Mislim da se veoma neodgovorno zapostavlja značaj pomirenja u regionu i za crnogorsko društvo i za odnose sa susjedima, a i za učlanjenje Crne Gore u Evropsku uniju. Odnosi sa Hrvatskom su bez ikakve potrebe na najnižem nivou od devedesetih, samo zato što je to odgovaralo vlastima u Srbiji. Sad se ponovo zloupotrebljava slučaj zločinca Balijagića, koji je u bjekstvu, za potpirivanje međuvjerskih i međuetničkih sukoba na sjeveru Crne Gore. Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju. Zanimljivo je i da aktivno bježe od optužbi nadležnih za govor mržnje, bilo tako što se kriju iza imuniteta, kao Marko Kovačević, ili tako što se ne registruju kao mediji u Crnoj Gori, kao portali koji slede politiku srpskih i ruskih vlasti.

MONITOR:Pozvali ste predsjednicu Administrativnog odvora Jelenu Nedović, da omogući izjašnjavanje o ukidanju imuniteta poslaniku Marku Kovačeviću.

GORJANC-PRELEVIĆ:Radi se o namjernoj opstrukciji sprovođenja sudskog postupka. To je pitanje poštovanja vladavine prava. Kao predstavnici građanskog društva možemo samo da pozovemo gospođu Nedović da pokaže da poštuje principe na kojima počiva EU, i da ne otežava napredak države ka tom cilju. Kovačević ima priliku da se brani u sudskom postupku kao i svaki drugi okrivljeni, s tom razlikom što je i tu u preimućstvu jer mu je i dalje kao političaru dostupan skoro svaki mikrofon u Crnoj Gori.

MONITOR: Izvještaj EK ukazuje da se  sudstvo i tužilaštvo i dalje percipiraju kao ranjivi na političke pritiske . Kako vidite tu ocjenu?

GORJANC-PRELEVIĆ:To je loša ocjena koju treba ozbiljno shvatiti. Vidi se nažalost i danas da političari ne odustaju od trgovine svakim mjestom koje je vezano za pravosuđe, a na koje neposredno mogu da utiču. Tu prije svega mislim na izbor članova Sudskog savjeta i Tužilačkog savjeta, kao i Ustavnog suda, koji se opet neopravdano odugovlače, a zapravo izbjegavaju dok se ne napravi politička pogodba. Naravno da je sve to providno, s jedne strane se zaklinjati u vladavinu prava i druge evropske vrijednosti, a sa druge strane po svaku cijenu ubacivati ,,svoje”. Isto je bilo i prije dvadeset godina kad su se sudije birale u Skupštini, tad se u prenosu lijepo moglo čuti kako se poslanici došaptavaju pitanjima ,,jel ovaj naš? – jel ova naša?”. To je jedan od razloga zbog koga bi trebalo uvesti veting. Takvih ,,naših”, izabranih za vrijeme DPS-a još uvijek je bar jedna trećina u crnogorskom sudstvu. Ne mislim da su svi oni politički korumpirani, daleko od toga, ali je činjenica da način na koji su izabrani, od jednopartijske većine, nije pružio adekvatnu garanciju njihove nezavisnosti. Naravno, osnovni razlog za veting je taj što postupci protiv bivših najmoćnijih pravosudnih funkcionera, kakvi su bili Vesna Medenica, Blažo Jovanić, Saša Čađenović, otvaraju ozbiljne sumnje o širokim razmjerama protivzakonitog uticaja na pravosuđe.

MONITOR: Može li Crna Gora u skorije vrijeme isporučiti suštinske rezultate kada je u pitanju pravosuđe?

GORJANC-PRELEVIĆ:Optimista sam kad se radi o Crnoj Gori, prije svega zato što je ona jedan mali sistem koji je lako preokrenuti na bolje, naravno ako to želi onaj koji umije i ima vlast da to učini. Taj preokret zavisi od dobre organizacije, od toga koliko proaktivno Sudski savjet radi svoj posao, ali mislim da stvarno najviše zavisi od toga ko će biti izabran za predsjednika ili predsjednicu Vrhovnog suda. Taj izbor može da održava i produbi status quo, a može da donese i prijeko potrebnu reformu. Sudstvo je neažurno, ima veliki zaostatak. Rješavanje tog problema zahtijeva ozbiljan plan i dodatne investicije, na primjer, u snimanje suđenja, i prateću tehničku pomoć, dodatne izmjene zakona, u sudijski, ali i savjetnički i pripravnički kadar. To je veliki izazov, ali ga nije nemoguće riješiti, pogotovo ako se na čelu Vrhovnog suda konačno nađe osoba od integriteta kojoj je stalo da vrati ažurnost i povjerenje u sudstvo i koja to umije da uradi.

MONITOR: Uskoro nas očekuje i novi pokušaj izbora predsjednika/ce Vrhovnog suda. Ima li znakova da će ovoga puta biti drugačije?

GORJANC-PRELEVIĆ:Zakon o Sudskom savjetu i sudijama je promijenjen u junu da bi bilo drugačije, Poslovnik o radu Opšte sjednice koju čine sve sudije Vrhovnog suda je takođe promijenjen da bi se do tog izbora konačno došlo. Doduše, jedna stvar nije uređena tim Poslovnikom, iako ju je Sudski savjet sugerisao, isto kao i Akcija za ljudska prava, a to je da se precizira kako se određuje ukupan broj sudija Vrhovnog suda od koga se onda računa da li su kandidati osvojili većinu glasova. Pošto to nije precizirano, ostalo je pravilo koje se do sada primjenjivalo, da se taj broj računa kao broj sudija koje bi Vrhovni sud trebalo da ima – 19, a ne kao broj sudija koliko ih tamo stvarno ima – 17. Posljedica takve odluke je da se računaju glasovi sudija kojih nema, koje svakako neće moći da glasaju, a što povećava prag potrebnog broja glasova za izbor kandidata koji bi bio proslijeđen Sudskom savjetu sa 9 na 10. Imajući u vidu da je ovo već deveti pokušaj da se izabere predsjednik Vrhovnog suda, i da od toga mnogo toga zavisi, mislim da je bilo odgovorno smanjiti i tu dodatnu prepreku.

Istih pet sudija koje su i ranije bile za opstrukciju procesa i održavanje postojećeg stanja neće promijeniti mišljenje, jer je vrlo moguće da reforma direktno šteti njihovim ličnim interesima da se neko sačuva i od krivičnog gonjenja. S druge strane, da li će preostalih dvanaest biti dovoljno naklonjeno opštem interesu i reformi koja je neophodna, ostaje da se vidi. Ako ni ovog puta niko ne bude izabran, zakon treba promijeniti tako da o kandidatima prijavljenim na oglas za izbor predsjednika Vrhovnog suda odlučuje isključivo Sudski savjet i tako spriječiti opstrukcije u Vrhovnom sudu.

MONITOR: Apelovali ste ove sedmice na Skupštinu da zakaže sjednicu i omogući nastavak postupka nedostajućeg člana Sudskog savjeta i dva nedostajuća člana Tužilačkog savjeta. Ocijenili ste da poslanici vladajuće većine sada imaju posebnu odgovornost da pokažu da vlast umije da poštuje podjelu vlasti i obezbjeđuje neometani rad pravosuđa.  Umije li?

GORJANC-PRELEVIĆ:Sve se može kad se hoće, pa i da se nauči ako se ne zna. Pokušali smo da podstaknemo tu motivaciju. Niko nije naivan da ne vidi šta se dešava, a pogotovo nisu u Briselu i okolnim državama. Koliko god da sada izgleda da postoji povoljna klima za proširenje, u krajnjoj liniji će svaka od tih država morati da se ubijedi da je Crna Gora partner s kojim oni dijele iste vrijednosti koje zapravo znače istu disciplinu. Ako vaša država mukotrpno drži do nečega, tu posebno mislim na Holandiju, Njemačku, Belgiju, zašto biste žmurili na to da se nova država članica provuče s mnogo manje truda i discipline od one koju vaši zvaničnici svakodnevno ulažu. Prema tome, moramo da očekujemo da političari pokažu najmanje isti nivo razumijevanja podjele vlasti i poštovanja vladavine prava kao npr. u Holandiji, jer bez odobrenja i te države ulazak Crne Gore u EU propada ili se bar odlaže.

Krstićevo priznanje šamar negatorima genocida

MONITOR: Radislav Krstić, bivši general Vojske Republike Srpske (VRS), koji je pred Haškim tribunalom osuđen na 35 godina zbog pomaganja genocida u Srebrenici, u pismu Tribunalu u kojem traži pomilovanje priznao je da se u Srebrenici dogodio genocid. Koliko je značajno ovo priznanje?

GORJANC-PRELEVIĆ:Važno je da je on priznao genocid i izrazio kajanje i da je to napisao i objavio. To sada kao dodatna činjenica ulazi u istorijsku gradju o genocidu u Srebrenici koju čini na desetine hiljada dokaza iz svih presuda koje su se tim dogadjajem bavile. Može se spekulisati naravno misli li on to iskreno ili ne, posebno kad se već zna da je Biljana Plavšić npr. njeno priznanje naknadno povukla. Poučen i tim iskustvom, prije nego odluči da li da ga pusti na slobodu, sud će sad vjerovatno ispitati da li to priznanje i kajanje podržava i spremnost da saradjuje u procesuiranju ostalih odgovornih i na pronalaženju preostalih masovnih grobnica. Krstićevo priznanje je svakako šamar svim negatorima genocida i protivnicima rezolucije UN o Srebrenici koju je Krstić izričito podržao u svom pismu.

Podsjećam i da su, pored Krstića, još trojica optuženih pripadnika Vojske Republike Srpske, nakon hapšenja i prebacivanja u Hag, priznali krivicu za učešće u srebreničkim zločinima, i potpisali izjave o činjenicama koje potkrepljuju njihova priznanja (Dražen Erdemović, vojnik Desetog diverzantskog voda Vojske Republike Srpske (VRS), Momir Nikolić, načelnik bezbjednosti Bratunačke brigade VRS i Dragan Obrenović, zamjenik komandanta Zvorničke brigade VRS.)

Krstić je kao komandant od svih njih imao najvišu funkciju, i za sad je jedini od onih koji su osuđeni za genocid koji je priznao odgovornost za taj zločin.

Predrag NIKOLIĆ

Trampov pristup će ohrabriti „orbanovsku desnicu“ u Evropi- i možda pojačati neslogu. S druge strane, njegov negativni odnos odnosno ignorisanje EU, možda može da proizvede i efekat veće kohezije država članica- kako se to, na primjer, desilo u slučaju „bregzita“

MONITOR: Nakon pogibije 14-oro ljudi na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, organizovani su protesti na koje je vlast reagovala privođenjima i hapšenjima. Mnogima je sve to izgledalo kao repriza događaja iz decembra 2023. Hoće li se, i ovog puta, pokazati da vlast ima uspješan način da suzbije nezadovoljstvo i revolt građanstva?

LOPANDIĆ: Radi se verovatno najvećoj nesreći ovog tipa koja se pamti u Srbiji. Nesreća se desila nakon velike rekonstrukcije stanične zgrade, koju su vlasti dva puta svečano otvarale. Ovo je skandaloznan slučaj, gde se mešaju različiti nivoi odgovornosti javnih vlasti i privatnih firmi uz učešće stranaca, veliki novac i korupcija, kao i drastična nekompetentnost i neodgovornost. Gotovo rendgen slika načina na koji SNS vlada Srbijom. Malo – malo, pa nam se nešto sruši na glavu – bilo fizički ili simbolično. Od nesreće prošlo je već dosta dugo a da još niko od odgovornih investitora, izvođača ili nadležnih za nadzor nije čak ni pritvoren – sa izuzetkom aktivista koji su učestvovali u protestima zbog nesreće. Građani su s razlogom besni, a vlasti su odgovorile uobičajenim manipulacijama i odugovlačenjem. SNS je ubacio svoje ekipe da tokom velikog protesta u Novom Sadu prave štetu, kako bi za to optužili organizatore. Već viđen scenario. Nezadovoljstvo i revolt građana neće stati jer ni vlast neće prestati da proizvodi nepočinstva i skandale u serijama.

MONITOR: U izvještaju EK o napretku Srbije, nije primijećen značajan pomak. Ministarka Tanja Miščević očekuje otvaranje novog klastera do kraja godine, mada je to sasvim neizvjesno…Nakon toga, Aleksandar Vučić u obraćanju na samitu Evropske političke zajednice, više  puta je insistirao na strateškom pristupu u politici proširenja, u kontekstu globalnih promjena. Kako vidite dinamiku Srbija-EU i politiku proširenja?

LOPANDIĆ: Vučićeva politika je -u strateškim pitanjima, Srbiju dovela od parole „i Kosovo i EU“ do rezultata „ni Kosovo, ni EU“. Srbija se od 2021. godine nije pomerila u pregovorima sa EU. Ipak, zapazivši sa kašnjenjem da se geopolitička situacija u Evropi i svetu menja-a da je politika proširenja EU oživela, uključujući vesti o napretku Crne Gore i Albanije, Vučić obnavlja priču o ulasku Srbije u Uniju (ranije je samo ponavljao da smo „na evropskom putu“). Osim toga, već neko vreme je primetno tzv. puzajuće okretanje režima ka „političkom zapadu“, što se objašnjava nastojanjem vlasti u Beogradu da očuvaju zapadnu naklonost popuštanjem u nekim bitnim pitanjima (poput odnosa prema Kosovu u „dijalogu“ Beograd- Priština), kao i angažovanjem ili rasprodajom nacionalnih resursa (koncesija za kopanje litijuma, nabavke vojnih aviona u Francuskoj) i drugim merama, poput pomoći i prodaje oružja Ukrajini, jačanja saradnje sa Izraelom… Najnoviji izveštaj Evropske komisije potvrđuje utisak da u Srbiji nema bitnijeg napretka, što znamo. Geopolitika je bitna ali bitne su i reforme u suštinskim pitanjima demokratije, vladavine prava, slobode medija i sl., a u tome režim neće popustiti osim kada na to bude prisiljen. Sa Planom rasta za Zapadni Balkan EU je uvela jedan novi sistem „štapa i šargarepe“ u vidu direktne veze između obećanih koraka u reformama i isplate finansijske podrške. Videćemo kako će to funkcionisati u praksi.

MONITOR: Taj govor u Budimpešti je zanimljiv i po „patronišućem“ tonu i autoritativnom stavu Vučića. On se tu prikazao kao da od svih prisutnih bolje zna koji će biti potezi Vladimira Putina i Donalda Trampa. Kako razumijete ovaj Vučićev govor koji je od prorežimskih medija ocijenjen kao „hrabar“ i u stilu „neka im je rekao“?

LOPANDIĆ: Taj govor me je najviše podsetio na Vučićeve česte intervjue-monologe na domaćoj TV u kojima slušalac ima problema da pronađe gde je glava a gde rep u izlaganju-dok govornik uglavnom polemiše sa samim sobom ili sa nedefinisanim protivnikom. To je vrsta izlaganja u kojoj nema fokusa i gde se izvlače zaključci po čudnovatoj logici. Ovo ne znači da se u govoru ne mogu naći i zdravorazumski stavovi, poput zalaganja za mir u Ukrajini ili poziva za proširenje EU. Svi Vučićevi govori se bez izuzetka ocenjuju kao „istorijski“ od strane njegovih medija, ali to su samo propagandne poruke za domaću javnost. Korisnije je pratiti njegova dela, a ne izjave koje su neretko u sukobu sa činjenicama.

MONITOR: Neizvjestan je bio rezultat predsjedničkih izbora u SAD. Ipak, kao da je mnoge iznenadila Trampova pobjeda. Hoće li njegov novi mandat i koliko će, ličiti na prvi?

LOPANDIĆ: Jedino predvidivo u Trampovoj budućoj politici je da je ona-u načelu, nepredvidiva. Ako sudimo po prethodnom mandatu i predizbornom programu, Trampova politika će biti više fiksirana na ekonomska pitanja i imigraciju, a manje na geopolitiku. Odnosi sa Kinom mogu da se pogoršaju, što je loša vest za ceo svet. U slučaju predsedničkih izbora u SAD, za mene je najupečatljiviji utisak neuspeh istraživača javnog mnenja koji su po ko zna koji put drastično promašili u prognozama. Drugi utisak je neverovatna čvrstina i upornost koje je Tramp pokazao tokom svoje celokupne političke karijere, što ne može da ne impresionira, uključujući i hrabrost  koju je pokazao prilikom atentata koji je izbegao za neki milimetar. Problem ovakvih ličnosti je njihov „superego“ i nespremnost da slušaju savete okoline i eksperata, što može imati teške posledice u međunarodnim pitanjima.

MONITOR: Ričard Grenel je kandidat za funkcije u Trampovoj administraciji, ovdje se smatra „prijateljem Srbije“. Trampov zet i savjetnik u prvom mandatu, Džared Kušner, postao je investitor u Beogradu a Donald Tramp junior je pre nekoliko nedjelja bio ovdje…Kakvi su interesi Trampovog privatno-političkog okruženja i može li to uticati na politiku SAD prema Srbiji?

LOPANDIĆ: U prvom mandatu, Trampovi predstavnici, poput Grenela, delovali su izrazito proaktivno u pitanju pregovora Beograda i Prištine,i to bez koordinacije sa EU. Rezultat je bio i famozni Vašingtonski sporazum iz 2020. godine koji je dobrim delom ostao nerealizovan zbog Trampovog poraza krajem te godine. Sporazum je praktično bio  nametnut potpisnicima u stilu koji je ličio na odnos prema banana državama. Trampovo okruženje je zadržalo bliske kontakte sa beogradskim vlastima i kasnije, što možda može- ali ne mora nužno, da pomogne u unapređenju odnosa Srbije i SAD. Podsetimo se da je Tramp još pre prvog mandata kao investitor pokazivao interes za projekte u Beogradu. Mešanje biznisa sa politikom, oblast je u kojoj je Vučićev kleptokratski režim vrlo vešt, kako to znamo i iz rasprodaje različitih srpskih resursa strancima, od rudnika Kinezima, poljoprivrede Arapima i koncesije za kopanje i preradu litijuma. Ipak, ako je Srbija odavno postala „zarobljena država“, SAD su supersila sa jakim institucijama i interesima u okviru kojih neka mala zemlja jedino može da uklopi svoje ciljeve. Ostaje da se vidi koliko će Tramp imati interesa ili vremena da se bavi relativno perifernim regionom za SAD, poput Z. Balkana.

MONITOR: Tramp je  obećao da će za 24 sata riješiti pitanje rata u Ukrajini. Putin mu je čestitao na pobjedi.  Novinar Bob Vudvord , u skoro objavljenoj knjizi, tvrdi da su se oni čuli sedam puta u vrijeme Trampove „pauze“… Kakva je veza Putina i Trampa i šta  iz nje, može proizaći?

LOPANDIĆ: Tramp je mnogo toga obećavao i tokom prvog mandata, ali je poput pravog populiste daleko manje ostvario. Setimo se njegove sasvim neuspele inicijative prema Severnoj Koreji. Pamtimo njegov prvi mandat po otkazivanju značajnih međunarodnih ugovora, poput sporazuma o klimi, aranžmana sa Iranom, ali i jednog od sporazuma sa Rusijom o razoružanju. Ne bez razloga, Tramp je dobio nadimak „glavnog remetioca“ („disruptor in chief“). Ipak budimo fer, Tramp sada dobija „u nasleđe“ dva ozbiljna regionalna rata kojima će biti prisiljen da se bavi. Nadajmo se da će se naći način da se zaustavi rat u Ukrajini, što neće biti jednostavno. Od načina na koji bi da se prekine ruska agresija-odnosno od utiska ili narativa o tome ko je dobio a ko više gubi, zavisiće i dalja dinamika evropske politike, uključujući i uticaj SAD odnosno Rusije na našem kontinentu, kao i značaj ključnih organizacija poput NATO.

Vlast raspolaže  silom, ali na našoj strani je izuzetno veliki broj građana

MONITOR: Za razliku od organzacije protesta prošle godine-Srbija protiv nasilja – ovog puta opozicija želi da se deklariše kroz, kako je rečeno, političke akcije i političke zahtjeve. Vi ste i potpredsjednik jedne opozicione stranke, Srbije centar. Kako vidite ovu promjenu?

LOPANDIĆ: Borba protiv ovakvog hibridnog režima koji raspolaže i zloupotrebaljava ogromne državne i privatne resurse i koji je tokom više od decenije vladavine SNS kapilarno raširio pipke kontrole, prisile ili korupcije, u sve pore društva nije nimalo jednostavna a ni bezopasna. Oni raspolažu silom i ogromnim novcem kao i kontrolom nad gotovo svim medijima. Opozicija čini šta može i koliko može u sasvim neravnopravnim uslovima. Ali na našoj strani je izuzetno veliki broj građana, kako su to i pokazali izbori iz decembra 2023. godine, bez obzira što su bili pokradeni. Borba za normalnost u društvu i ljudski poriv za slobodom se ne mogu sprečiti. Ipak, neophodno je menjati metode borbe, širiti front protivnika ovog koruptivno-kriminalnog režima i biti uporan i dosledan. A „ćup ide na vodu dok se ne razbije“, kaže narodna poslovica, pri čemu u našem slučaju ćup predstavlja vlast SNS.

Tema proširenja će biti dobar pokazatelj vitalnosti EU

MONITOR  Gdje je, u ovom momentu, EU bezbjednosno i politički?

LOPANDIĆ: Evropska unija već više od decenije prolazi kroz razne krize i nikako da povrati onu dinamiku i privlačnost po kojima se odlikovala do početka ovog veka. Tema proširenja će biti dobar pokazatelj vitalnosti EU i sposobnosti da se prilagodi novim izazovima. Sa ruskom invazijom Ukrajine, Evropa je još mnogo više nego ranije postala zavisna od SAD, koje-da ne zaboravimo, imaju svoje baze kao i nuklearno oružje u Evropi. Osim toga, nedavni Dragijev izveštaj o konkurentnosti je skrenuo pažnju na strukturno zaostajanje privrede Evrope, koje se iskazuje i u mnogo nižim dugoročnim stopama rasta u odnosu na SAD i Kinu. Kriza vlada u Francuskoj kao i Nemačkoj, ne pogoduju novim inicijativama oko reformi Unije-koje su neophodne, kako zbog potrebe proširenja tako i radi razvoja tzv. „strateške autonomije“. Ona se ne svodi samo na temu odbrane i spoljnih poslova, već i na pitanja poput energetike, ekonomije, novih tehnologija, kritičnih sirovina itd. Trampov pristup će ohrabriti „orbanovsku desnicu“ u Evropi i možda pojačati neslogu. S druge strane, njegov negativni odnos odnosno ignorisanje EU, možda može da proizvede i efekat veće kohezije država članica-kako se to na primer, desilo u slučaju „bregzita“.

Nastasja RADOVIĆ

Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posjedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan slijed. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir

Hibridni dokumentarac Topli film Dragana Jovićevića bavi se kvir fenomenom kroz čak 38 naslova iz jugoslovenske i srpske kinematografije. Topli film imao je premijeru u Solunu, a prikazan je na mnogim festivalima – u Splitu, Paliću, Novom Sadu, Bangkoku, Pekingu, Berlinu, Londonu, Tel Avivu, Ljubljani, Sarajevu, Hagu… Podgorička publika mogla je da ga pogleda na UnderhillFestu i na Nedjelji prajda.

Dragan Jovićević je doktorirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu iz oblasti teorije filma, a osnovne studije završio i na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Autor je kratkih filmova, video radova i instalacija. Osnivač je nezavisne produkcijske kuće Greifer. Objavio je nekoliko filmskih knjiga, jedan roman, brojne kratke priče, pripovijetke, naučne studije i eseje. Urednik je rubrike Kultura u nedeljniku Radar. Ranije je istu funkciju obavljao u NIN-u, Danasu, a bio je i urednik dokumentarnog programa na TV Avala. Takođe je filmski kritičar Radio televizije Srbije.

MONITOR: U istoriji jugoslovenske i srpske kinematografije pronašli ste 65 filmova sa kvir tematikom. Zanimljiv je podatak, koji je na samom početku „Toplog filma“, da postoji scena poljupca dvojice muškaraca u filmu  Čiča Ilije Stanojevića iz 1911. godine. Šta Vas je inspirisalo da se bavite kvir odnosima kroz istoriju kinematografije?

JOVIĆEVIĆ: Više toga. Prvo, Topli film je logičan produžetak mojih ranijih teorijskih radova u kojima sam se bavio reistorizacijom jugoslovenske i kasnije srpske kinematografije, iz različitih perspektiva. Tako sam 2014. napisao knjigu Izgubljeni svetovi srpskog filma fantastike s Jovanom Ristićem u kojoj smo tražili sve momente gde je fantastika ušla u ovdašnje filmove i otkrili još impozantniji broj od gotovo 250 filmova, što dugih što kratkih. Odmah zatim, doktorirao sam na Fakultetu dramskih umetnosti sa tezom o žanrovima u srpskoj kinematografiji, što je objavljeno i kao knjiga nekoliko godina kasnije. Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan sled. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir. I naravno, sasvim mi je jasno da će to biti film a ne knjiga ili naučna publikacija, jer  su kvir likovi prosto filmičniji. S druge strane, često čujemo priču o cenzuri nekog filmskog sadržaja zbog gej likova, da je neki glumac odbio da igra gej osobu ili da mlade reditelje te tematike, koje su goruće u svetskoj kinematografiji, uopšte ne interesuju. Ili ih interesuju, ali ne dobijaju finansijsku podršku za njihovo nastajanje. To je sve otvorilo pitanje homofobije, kojim sam na drugom planu hteo da se ovim filmom bavim.

MONITOR: U filmu imate impozantan broj sagovornika. Koliko ih je bilo teško pridobiti za razgovor?

JOVIĆEVIĆ: Nimalo teško. Baš naprotiv. Svi su se rado odazvali, i ne samo to, svojim odgovorima doprineli izuzetno samoj temi i onome što sam ovim filmom hteo da kažem. Svako od njih je bio biser za sebe i moram da priznam da su čak rado pristali i na tu neobičnu formu razgovora, koje smo snimali na originalnim lokacijama, koje asociraju na neku scenu iz nekog filma ili ukoliko ne asociraju, jasna je aluzija zbog čega se razgovor baš vodi u tom prostoru.

MONITOR: Odlučili ste da film ispričate kroz dva lika, dva mlada glumca – Đorđa Galina i Đorđa Mišina. Zašto baš takav pristup?

JOVIĆEVIĆ: Hteo sam od početka da filmu dam jedan neobičan ugao. Imao sam mnogo verzija, međutim napad tabloida na produkciju zbog snimanja ovog filma, ta bizarna situacija kojom Topli film počinje, otvorio je pitanje da li će se glumci prosto pojaviti na audiciji. I pitanje nije bilo bez osnove – imali smo svega nekoliko prijava, što je cela ekipa zapravo zdušno pozdravila kao ideju da baš tako počne film. I na toj audiciji otkrili smo dva Đorđa, čija je različitost bila dovoljno filmski privlačna, da postanu neobični glumački tandem u dokumentarnoj formi, ali da zadrže karaktere glumaca. S njima sam prošao dug proces upoznavanja sa građom, što kroz filmove što kroz razgovore s učesnicima koje oni vode, a zatim i reenactment poznatih scena iz filmova, što je njima bio poseban izazov.

MONITOR: Koji su bili najizazovniji trenuci tokom procesa stvaranja ovog dokumentarca i kako ste ih prevazilazili? Pretpostavljam da je najveći izazov bio u montaži – odreći se mnogih inserata iz filmova i snimljenog materijala.

JOVIĆEVIĆ: Uh, bilo ih je mnogo. Zapravo, bio je to dug proces rada od čak šest godina. A snimati film sa tako malo para, podrazumevalo je najpre odricanje od brojnih drugih poslovnih obaveza i pristup radu na ovom filmu kao jednoj osobenoj pasiji. Ali u pravu ste – zapravo je montaža bila najveći izazov. Sklopiti i povezati poznate filmove sa igranim delovima koje smo snimali, arhivskom građom i intervjuima nije bilo nimalo lako. Zapravo, bio je to jedan dug proces prepun pitanja koliko smo na pravom putu. Srećom, Nataša Pavlović kao montažerka ujedno je i producentkinja filma, pa je imala mnogo razumevanja za traženje „savršenog reza“, koji treba da poveže različitosti u jednu logičnu celinu. Nataša i ja sada u šali volimo da kažemo da smo bili u „braku“, jer te dve godine gotovo svakodnevnog „ispipavanja“ materijala i montiranja raznih verzija filmova, iz ove perspektive, deluju kao da su trajale mnogo duže.

MONITOR: Tokom filma posmatra se i razvoj jugoslovenske kinematografija, ali prikazane su i mnogobrojne društvene promjene. Koliko se razlikuje „Topli film“ od onoga što ste htjeli da napravite?

JOVIĆEVIĆ: Interesantno pitanje. Zapravo, nedavno sam film pogledao ponovo u bioskopu i pitao sam se da li sam uopšte pogodio onu žicu koju sam hteo. Hteo sam da film ima originalnu formu, da se razlikuje od pripovedačkog istraživačkog dokumentarca, ali opet i to da bude. Želeo sam da bude dinamičan, duhovit, neočekivanih rezova i, ajde tako da formulišem – obrta, da prosto gledalac u tom sledu ne može ni da pretpostavi šta će sledeće da se dogodi. I mislim da smo svi mi, koji smo radili na tom filmu, donekle uspeli, ali naravno dalek je put do stopostotnog pogotka. Moram da priznam, pošto sam prošao i finu festivalsku distribuciju od 18 festivalskih premijera u Evropi i Aziji, pa samim tim učestovovao i na razgovorima s publikom, najviše me je iznenadilo pitanje koje je jedna gledateljka u Pekingu postavila. Ona je naime pitala – zašto se film zove Topli film! Iako je jasno bilo da jezički Daleki istok ne razume konotaciju „toplog“ koja se odnosi na čitavu LGBT zajednicu i „filma“ što se odnosi na kinematografiju u celini, čime sam hteo da stvorim jedan osobeni idiom, to je zapravo bio trenutak kada sam se nakon toliko vremena i sam pitao – da li sam zapravo uspeo od toga da napravim ono što sam hteo da kažem?

MONITOR: Nakon ovakvog iscrpnog istraživanja, analize i rada na filmu – koji su najzanimljiviji jugoslovenski i srpski filmovi u tretiranju kvir odnosa?

JOVIĆEVIĆ: Bilo bi nefer prema svim autorima i filmovima koje sam pomenuo (ili nisam) u Toplom filmu da izdvojim neke, ali mislim da je iz filma sasvim jasno da su filmovi Mladena Đorđevića i Želimira Žilnika na vrlo specifičan način tretirali kvir, zbog čega sam im posvetio veliko mesto u filmu. Meni je i dalje jedan od omiljenih filmova Marble Ass i neverovatno mi je da je nastao te ratne 1994. godine, a da je tako i filmski i društveno relevantan i uopšte sjajano ostvarenje! Od tih komedija koje su osamdesetih bile mejnstrim, naravno da izdvajam Ćao inspektore! kao verovatno najultimativniji kvir film tog vremena ali i kasnije. Ne stvarno, priča o mačo policajcu koji odlazi u Lepenski Vir da razotrije bandu homoseksualaca, ne može a da se ne nađe na listi najboljih jugoslovenskih kvir ostvarenja!

Miroslav MINIĆ
foto: Đorđe KOJADINOVIĆ