Bez promjena političkih elita neće moći da se promijeni ni stanje u medijima u našim državama

MONITOR: Ljetos ste ponovo bili u fokusu permanentnog napada na novinare nezavisnih medija. Kako objašnjavate ponašanje Ministarstva informisanja i telekomunikacija i ministra Dejana Ristića koji su Vas prvo optužili za govor mržnje, da bi ministar par dana kasnije izjavio da Vas lično poznaje i da Vi nijeste neko ko promoviše nasilje?

SKROZZA: To što je on u jednom trenutku relativizovao svoje pređašnje tvrdnje-ne znači ništa, jer je nastavio da insistira na govoru mržnje i da-u kontekstu moje izjave, govori o nekim istorijskim primerima ubistava srpskih vladara – povlačeći paralelu i zapravo tvrdeći, da sam ja pozivala na ubistvo Aleksandra Vučića. To je jedan od karakterističnih slučajeva u kojima Ministarstvo umesto da stane u odbranu profesije i medija, žrtvuje novinare zbog političkih interesa. Dejan Ristić je takođe potezao istorijske primere-slučajeva Karađorđa, kralja Alaksandra i Drage Mašin koji su ubijeni, i isticao da čitava ta situacija oko mene podseća na to.  Smatram da je za medije i novinare u Srbiji najbolje kada se ministri informisanja ne bave njima. Kad god se ministar informisanja bavio novinarima to je, po pravilu, za medije i novinare u Srbiji, katastrofa. Jedna moja FB prijateljica je rekla „vaše reči više nisu vaše“, i to se pokazalo tačnim- da naše reči nisu više naše i da možemo da stradamo i zbog nečega što nismo rekli…

MONITOR: U Srbiji decenijama nema sudskog epiloga ubistva  novinara-Slavka Ćuruvije, Dade Vujasinović i Milana Pantića. I u regionu se nije daleko odmaklo. Ne znaju naručioci ubistava Duška Jovanovića u Crnoj Gori i Iva Pukanića u Hrvatskoj…Ima li još nedodirljivih?

SKROZZA: Pimeri koje ste naveli, pokazuju da i te kako ima nedodirljivih. Itekako ima ljudi koji iz mraka naređuju, izvršavaju i operišu sa najgorim mogućim zlodelima. To poziciju novinara ali i poziciju običnog čoveka čini krajnje neizvesnom i teškom i zastašujućom. Samo bih napomenula da za slučaj Slavka Ćuruvije imamo sudsku odluku-optuženi su oslobođeni, a sada se bave pokretanjem tužbi protiv medija koji su ih označili kao optužene za ubistvo. To je poseban apsurd koji obeshrabruje pokušaje borbe za slobodu medija i slobodnu reč. Čini mi se da smo svi mi na Balkanu u kandžama mafijaško-ratno zločinačkih i ratno huškačkih falangi. Izgleda nikako iz njihovih kandži ne možemo da se iščupamo.  Nadam se samo da neće više biti žrtava. Mada sve ovo što se dešava  u Srbiji  i na prostoru bivše Jugoslavije,  upućuje da novinari zaista imaju razloga da se boje. Oni koji su ubili ljude koje ste  nabrojali-i dalje su tu i dalje operišu, i dalje im ne možemo ništa…

Nastasja RADOVIĆ

Hrvatska vlada daje opravdanu podrška Ukrajini, iz koje stižu sve lošije vijesti.  Vlada od 7. 10. 2023.  daje potpunu i bezuvjetnu podršku Izraelu i obiteljima koje se nadaju povratku taoca. Očekujem, izgleda uzalud, jasnu osudu ubijanja djece i žena, napade na novinare i ubijanje humanitarnih radnika u Gazi, te jasnu osudu nasilja u okupiranim područjima Palestine

MONITOR: Predsjednik Srbije je na nedavnom samitu u Dubrovniku, rekao da nije bilo agresije na Hrvatsku 1990-tih, a premijeru Andreju Plenkoviću se spočitava što nije oštro reagovao i što je Vučića uopšte pozvao na skup Ukrajina-Istočnoevropske zemlje. Važna istorijska pitanja sve češće postaju „poštapalice“ političara u regionu. Kako to da razumijemo?

TERŠELIČ: Komentari poput ovog služe ulagivanju vlastitim biračima i što dužem ostanka na vlasti. Na žalost, ponovo traumatiziraju preživjele koji su na svojoj koži osjetili rat. Umjesto priznanja patnje stradalih, dio političara u post-jugoslavenskim zemljama svojim neodmjerenim riječima produbljuje podjele i otežava proces izgradnje povjerenja. Zabrinjava izostanak pijeteta i sućuti koja bi mogla otvoriti vrata za više suradnje. Baš zbog takvih nastupa sve je manje javnog prostora za objektivno sagledavanje ratnih zbivanja. No ništa ne može promijeniti činjenice o napadu JNA na Dubrovnik. Znamo tko su stradali u Dubrovniku i Konavlima. Znamo da je najveći broj pripadnika vojske koji su sudjelovali u agresiji bio iz Crne Gore.

MONITOR: Smatrate da Zakon o civilnim stradalnicima Domovinskog rata iz 2021. ne obuhvata sve ratom pogođene civile, a da hrvatske vlade već dugo doprinose urušavanju politike sjećanja u obrazovanju i time stvaraju konfuziju u društvu kada se radi o razlici između žrtava i zločinaca. Koliko je to opasno stanje i može li se poboljšati pritiskom iz EU?

TERŠELIČ: Pritisak iz EU, tako važan u vrijeme prije 2013. godine i priključivanja Hrvatske, primarno vezan za procesuiranje ratnih zločina, sada izostaje. Unija pitanja vezana uz suočavanje s prošlošću prvenstveno ostavlja samim zemljama članicama. Razvijaju se neki novi mehanizmi, poput izvještaja o vladavini prava, ali tek su u povojima.

MONITOR: Interesantna je Vaša primjedba da zvanična Hrvatska  obilježava donekle kontroverzne događaje kao što su Oluja, a nezapaženo prolaze godišnjice mirne reintegracije koja je Hrvatskoj omogućila teritorijalnu cjelovitost, kao i godišnjica ubistva antiratnog heroja-policijskog načelnika Josipa Rajha Kira. Da li se time produžava militarizacija ratom još obilježenog društva?

TERŠELIČ: Brine me što su u pravom planu vojne obljetnice- što produbljuje militarizaciju, a prilike za refleksiju o uspjehu pregovora i mirnom okončanju ratnih sukoba su vrlo rijetke. Nikako da počnu dugo iščekivane godine života bez prijetnje rata. To samo doprinosi stvaranju osjećaja nesigurnosti. Zamišljene i stvarne prijetnje onda hrane isključivost i mržnju.

MONITOR: REKOM-mreža pomirenja-u kojoj predstavljate organizacije iz Hrvatske, zatražila je u maju da Vlada Crne Gore donese odluku o kosponzorstvu UN Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici, pozivajući se na zahtev 110 NVO Crne Gore, između ostalog…Koliko je REKOM danas uticajan kada se radi o ponašanju država i vlada nastalih raspadom SFRJ?

TERŠELIČ: Vlade rade što hoće. Ni jedna od post-jugoslavenskih zemalja ne priznaje patnju svih stradalih. Izabranim političkim predstavnicima posebno teško ide priznanje zlodjela iz devedesetih počinjenih  od strane pripadnika njihove vojske i policije. Ni Hrvatska nije iznimka. Zato bi osnivanje REKOM-a zbog stvaranja vjerodostojnih zapisa o žrtvama bilo vrlo važna dopuna suđenjima za ratne zločine. Ali predstavnici post-jugoslavenskih zemalja nisu prepoznali tu priliku za približavanje pravdi i miru.

Usprkos nedostatku političke podrške organizacije povezane u REKOM mrežu pomirenja nastavljamo rad. Porodice preživjelih iz Lore iz Crne Gore još uvijek čekaju podizanje optužnice. Predstavnice Akcije za ljudska prava i Documente održale smo sastanak s Državnim odvjetništvom iz Splita koje je nadležno za taj predmet. Redovito ih podsjećamo na obavezu procesuiranja svih ratnih zločina.

MONITOR: U Hrvatskoj je počelo da se razmatra uvođenje obaveznog vojnog roka. Pominjan je čak i januar 2025. ali djeluje da će odluka o tome ipak biti odložena. Koliko je ova tema važna u utrci na predstojećim predsjedničkim izborima u decembru?

TERŠELIČ: Uvođenje vojnog roka svakako igra ulogu u predizbornim sučeljavanjima. Od 2008. godine kada je zamrznut vojni rok, u Hrvatskoj se služi samo dobrovoljno. Baš je ovih dana skoro 300 mladića i djevojaka počelo program vojnog osposobljavanja u Požegi. Kako u Hrvatskoj obveznici imaju pravo na prigovor savjesti iz vjerskih i moralnih razloga, u medijima smo mogli pročitati da prijedlog za njih priprema Ravnateljstvo civilne zaštite u suradnji s lokalnim institucijama. Revoltira me što o prijedlogu vojnog i civilnog služenja nije provedena javna rasprava, već tako ozbiljne teme koje utječu na sve generacije rođene od 2006. godine, služe za politička prepucavanja. Od prijatelja doznajem i da, u međuvremenu, pozive na vježbe dobivaju zaposleni pričuvnici. U njihovim se obiteljima pitaju za koju se vrstu angažmana pripremaju. Nije dobro da se odluke donose daleko od očiju javnosti.

MONITOR: Bilo je dosta sporenja-posebno između predsjednika Zorana Milanovića i Plenkovićeve vlade u vezi sa ulogom Hrvatske u načinima pomoći otporu Ukrajine agresiji Rusije. Kako  ocjenjujete pozicioniranje Hrvatske u odnosu na dva glavna ratna žarišta, Ukrajinu i Gazu?

TERŠELIČ: Hrvatska vlada daje opravdanu podrška Ukrajini, iz koje na žalost stižu sve lošije vijesti.  Vlada od 7. 10. 2023. godine daje potpunu i bezuvjetnu podršku Izraelu i obiteljima koje se nadaju povratku taoca. Očekujem, izgleda uzalud, jasnu osudu ubijanja djece i žena, napade na novinare i ubijanje humanitarnih radnika u Gazi, te jasnu osudu nasilja u okupiranim područjima Palestine. Danas svi koji ne osuđuju nasilje, klize prema asistiranju genocida u Gazi.

MONITOR: Svijet se dosta podijelio u odnosu na davanje podrške sukobljenim stranama u Ukrajini i na Bliskom Istoku. SAD mnogi vide kao centar razrješenja ovih kriza, posle predsjedničkih izbora. Većina demonstranata podržava Palestince, ali nema velikog globalnog mirovnog pokreta. Šta da očekujemo, čemu da se nadamo?

TERŠELIČ: Puno govori što me pitate za SAD a uopće niste pitali za Ujedinjene nacije. Najveća međuvladina organizacija koju je čovječanstvo gradilo više od sedamdeset godina posve je marginalizirana, često bespomoćna i svedena na dostavu humanitarne pomoći.

Po mom je mišljenju pokret za zaustavljanje genocida u Gazi prednjači u javnoj vidljivosti i iznenađuje kreativnim i participativnim prosvjedima. Posebno je vidljivo kako u njemu sudjeluje puno mladih. Taj je glas za prava djece, žena i svih stanovnika Gaze, snažniji i rasprostranjeniji od inicijativa kojima sam svjedočila u prošlosti. Mada u njihovim zahtjevima traže mir za sve, nedostaje artikulirana i šire rasprostranjena mirovna inicijativa. Izgleda da politička rješenja ne naziru ni velike sile-a u međuvremenu, izraelski politički ekstremisti na vlasti otvaraju nove bojišnice.

Ohrabruje me inicijativa žena za mir koju podržavaju Izraelke i Palestinke. Ali mali broj žena koje su se okupile oko nje podsjeća me kako nas je malo bilo u antiratnim inicijativama devedesetih. No i nekoliko desetaka okupljenih žena pali svjetlo nade za mogućnost mira. Vrlo je važno poduprijeti tu zajedničku inicijativu protiv rata. Ove jeseni moj prijatelj Mohammad Darawshe iz centra Givat Haviva posadit će pet maslina, na mjesto starih, uništenih u nedavnom bombardiranju. Podržimo glasove za mir.

Ostaje nasljeđe iskrivljavanja povijesti

MONITOR: Ljetos ste u intervjuu hrvatskim Novostima rekli da u zemlji ne postoji jasna osuda zločina počinjenih tokom Drugog svjetskog rata. Vlast u Hrvatskoj-a posebno Plenkovićeva vlada, osudili su crnogorsku Deklaraciju o genocidu u Jasenovcu, Dahauu i Mauthauzenu, uz ozbiljne prijetnje traženjem reparacija i zaustavljanjem EU integracija Crne Gore. Da li i to može da potvrdi Vašu konstataciju?

TERŠELIČ: Što se tiče Drugog svjetskog rata vrijeme najtežeg revizionizma iz devedesetih, kada su masovno rušeni antifašistički spomenici, sad je iza nas. No ostaje nasljeđe iskrivljavanja povijesti. Tolerira se ustaški pozdrav i umanjuje se značaj lakoće kojom su mladi okupljeni na prošloljetnom koncertu Thompsona prihvatili pjevanje ustaških pjesama.  Izborom se riječi koje koriste desni političari, nastoji ublažiti težina zločina. Mada na godišnjem obilježavanju proboja logoraša iz Jasenovca sudjeluju najviši predstavnici vladinih institucija, nećete ih čuti kako spominju genocid nad Židovima, Srbima i Romima. Samo 38 škola iz Hrvatske posjetilo je Spomen područje Jasenovac u 2023. Zahvaljujući potpori Ministarstva znanosti i obrazovanja broj posjeta je u sporom porastu, no to nije dostatan odgovor na slabu informiranost mladih o zločinima počinjenim u vrijeme NDH.

Ovaj su tjedan u Hrvatskom saboru, prilikom rasprave o Bloku 17 Državnog muzeja Auschwitz-Birkenau, predstavnici desnih stranaka tražili iskapanja na području Spomen područja Jasenovac. Pitam se je li ne znaju ili ne žele znati-kako se doista neophodna dodatna istraživanja sudbine logoraša, danas vode na druge načine.

Ne bih željela u Hrvatskoj vidjeti pandan  Orbanovoj Kući terora

MONITOR: Brinete da Hrvatska ulaskom Domovinskog pokreta u Vladu, pomjera politički život suviše udesno. Domovinski pokret je  bio među onima koji su najgorljivije podržavali osnivanje muzeja žrtava totalitarnih režima i muzeja žrtava komunizma, pozivajući se i na praksu evropskih zemalja. Da li su takvi muzeji Hrvatskoj potrebni i ko bi i kako trebalo da postavi njihove osnove?

TERŠELIČ: Ne bih željela u Hrvatskoj vidjeti pandan Kuće terora (Terror Haza) iz Budimpešte koju je osnovala prva desna vlada Viktora Orbana, otvorena 2002. godine. Odmah nakon otvaranja povjesničari su upozorili da se u njoj  na temelju selektivnog odabira činjenica falsificira povijest. No postav još uvijek dezinformira nove generacije. Prikazi izvornih muzejskih predmeta dramatiziraju povijesne događaje bez kontekstualizacije. Kao što su i iskazali na početku rada Kuće terora: „Želimo izazvati drhtavicu, kako bi posjetitelji osjetili stravu diktature, mizeriju žrtava. Želimo da (posjetitelji) izađu iz Kuće terora misleći: kako divno da su ta strašna vremena završila i da sada živimo u demokraciji i slobodnom svijetu.“ Svrha muzeja trebala bi bitu proučavanje i obrazovanje a ne samo poticanje emotivne reakcije. Postave posvećene poslijeratnom političkom nasilju trebaju pripremati istraživači i kustosice, kojima ekstremna desnica ne smije puhati za vrat.

Nastasja RADOVIĆ

Lično mislim da dolazi vrijeme kada će koalicija sa DPS-om biti prirodna stvar. Ovo pogotovo ako ostanu politički snažni. Oni su opozicija četiri godine, što bi samo po sebi bilo dovoljno, ali je problem u tome što se ne vjeruje da je ova struktura napravila dovoljan ili bolje rečeno, odlučan korak u odnosu na negativno nasljeđe

MONITOR: Pregovori za formiranje vlasti u Podgorici još nijesu zvanično počeli, ali je već jasno da neće biti lako formirati vlast u Glavnom gradu.  Kako vidite dosadašnje reakcije partijskih lidera u tom smjeru? 

SEKULOVIĆ: U pravu ste kada kažete da se vlast u Podgorici neće formirati lako, a dodao bih ni brzo. Ako se uzme u obzir da su pravne procedure u vezi s prigovorima u odnosu na pojedina biračka mjesta još u toku i da se zakonski rokovi za održavanje i konstituisanje Skupštine Glavnog grada vezuju za proglašenje konačnih rezultata izbora, prirodno je da proces pregovora formalno još nije počeo. Međutim, ovaj formalno-pravni razlog samo prividno prikriva suštinu.

Da je situacija jasna, već bi imali barem poluzvanične pregovore i naznake kako će buduća gradska uprava da izgleda, uključujući i potencijalnog gradonačelnika. Do ovog momenta reakcije partijskih lidera su dobrim dijelom zbunjujuće i nejasne. Možemo konstatovati da je DPS donekle otvorio karte i pokazao inicijalnu fleksibilnost u pregovorima, doduše samo s jednom stranom – političkim subjektima koji ne participiraju u izvršnoj vlasti na nacionalnom nivou, dok se iz ovih struktura iskazalo očekivanje, bez konkretnih ponuda, da će se parcijalno dogovarati sa dijelom koalicije Milatović-URA-PZP. Iz ove pak koalicije smo čuli da će oni insistirati na zahtjevima iz kampanje, odnosno da gradonačelnik mora biti njihov.

Tako i da imamo već proglašene konačne rezultate izbora, na osnovu ovoga što je bar javno rečeno, bili bismo ništa manje zbunjeni. Moj je osjećaj da kada bi se moglo vratiti vrijeme da bi pojedini subjekti razmislili da li su im ovi izbori uopšte bili potrebni. Da sumiram, desetak dana nakon izbora, situacija je jednako konfuzna kao i u periodu prije skraćenja mandata Skupštini Glavnog grada.

MONITOR: Kao tas na vagi vidi se Koalicija Za bolju Podgoricu, Jakova Milatovića i Dritana Abazovića.  Koji put te koalicije je za vas vjerovatniji – sa DPS-om i partijama opozicije, ili sa partijama koje imaju državnu vlast?

SEKULOVIĆ: Zaista je teško odgovoriti precizno na pitanje. Generalno obje opcije su otvorene. Ako bismo slijedili ono što je pričano u kampanji, onda je logičan slijed poteza da Koalicija za Bolju Podgoricu ponudi svoj program i predloži gospodina Rakčevića za gradonačelnika prvo partijama pozicije, pa u slučaju odbijanja, opoziciji na državnom nivou.

Ostaje da se vidi da li je to i dalje isključivi stav ili su mogući kompromisi, kao i to da li se ovom koalicijom napravio temelj za stratešku saradnju u budućnosti ili je bila taktičkog ad hoc karaktera gdje su se poklopili trenutni politički interesi.

MONITOR: Šta bi svaki od tih izbora značio za njih, a šta za građane?

SEKULOVIĆ: Koalicija Za bolju Podgoricu se nalazi između čekića i nakovnja. S kim god da naprave koaliciju neće kontrolisati dobar dio izvršne vlasti na lokalnom nivou, kao i većinu u predstavničkom tijelu. Hoću da kažem da bi vlast bila nestabilna i zavisila bi od ponašanja Milatović-URA-PZP subjekata na nacionalnom nivou. Teško je zamisliva situacija gdje bi vam bilo prepušteno da upravljate Glavnim gradom a da se sa istom snagom kritički odnosite prema izvršnoj vlasti, ili, sa druge strane, da nivo optužbi prema DPS nasljeđu, da ga tako definišem, ostane nepromijenjen. Iako se formalno radi o različitim nivoima vlasti, ipak je ulog velik.

Moraju dogovoriti što im je prioritet – koncentrisanje energije na pad vlade i vanredne parlamentarne izbore ili otvaranje komunikacionih kanala za otopljavanje odnosa sa onim subjektima koje nazivamo političkim centrom. Kakva god odluka bila, za građane bi najmanje pozitivan bio budvanski scenario. Njega svakako ne možemo isključiti.

MONITOR: Kako vidite posjetu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Crnoj Gori i njegovu izjavu u susret pregovorima „da  će Crnoj Gori odgovoriti sa lica mjesta ono što zaslužuje, te da ne umiju da naprave koaliciju”?

SEKULOVIĆ: Srbija ima svoju političku agendu prema regionu i ona je definisana njihovim strateškim dokumentima, od kojim su neki rađeni i za vrijeme Borisa Tadića. Svaka od zemalja regiona iz ugla Srbije ima svoje specifičnosti, tako ima Crna Gora, koja je za njih više od susjedne države u kojoj žive Srbi, a koje Srbija treba kulturno, ekonomski i politički da podržava kako bi sačuvali svoj identitet. Ovo je zvanična politika, po mom mišljenju potpuno pogrešna, bar što se Crne Gore tiče.

Mi imamo svoje specifičnosti, nacionalni dualitet i druga neslaganja oko bitnih pitanja, ali i jaku državotvornu svijest. Paternalistički odnos, negacija identiteta i očekivanje da se moraju pratiti politički interesi Beograda, samo kvari odnose koji po prirodi stvari moraju biti najbliži. Takođe, ne bismo smjeli sebi da dozvolimo da gradimo identitet(e) kao antipode drugih identiteta. Kao što crnogorski nacionalni identitet postoji, nije vještački umetnut, izmišljen i u funkciji razgradnje nekog drugog, tako je i srpski nacionalni identitet prirodan i istorijski utemeljen. Sve će ovo popis stanovništva pokazati. A onda će se vidjeti u kom se pravcu mi stvarno krećemo. Unutrašnja i spoljna integracija ili disolucija. Potencijal i za jedno i za drugo imamo. Srbija nam treba kao saveznik za pozitivni scenario. Svakako je krajnja odluka naša.

MONITOR: A kako vidite ocjenu bivšeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanović da “Spajić nije imao hrabrosti da ide sa DPS-om”, te da bi te dvije partije imale stabilnu većinu?

SEKULOVIĆ: Pored sve negativne retorike DPS-a u odnosu na konkurenciju, oni traže saveznike. U tom kontekstu je i ova izjava gospodina Đukanovića. Očigledno je da su činjeni pokušaji da se ostvari ova saradnja nakon parlamentarnih izbora, ali bezuspješno. Lično mislim da dolazi vrijeme kada će koalicija sa DPS-om biti prirodna stvar. Ovo pogotovo ako ostanu politički snažni. Oni su opozicija četiri godine, što bi samo po sebi bilo dovoljno, ali je problem u tome što se ne vjeruje da je ova struktura napravila dovoljan ili bolje rečeno, odlučan korak u odnosu na negativno nasljeđe. Što se tiče drugog dijela pitanja, sigurno da bi većina bila stabilna, tu su brojevi jasni.

MONITOR: Otkud Đukanović i Vučić opet skupa na političkoj sceni u ulozi ljutih rivala?

SEKULOVIĆ: Gospodin Đukanović je iskoristio dobar rezultat DPS-a da se nametne kao i dalje relevantan akter. Pretpostavljam da je suština pitanja gledamo li politički interplay? Njihovi odnosi jesu kompleksni, ali u ovom slučaju vjerujem da su iskreno na suprotnima stranama.

MONITOR: Koje su najvažnije poruke koje su građani poslali na posljednjim izborima, a koje bi političke partije trebale ozbiljno da razmotre?

SEKULOVIĆ: Nisku izlaznost više ne možemo tretirati kao incident, već ona postaje pravilo. Kada imamo u vidu raniju participaciju u izbornom procesu, koja je istina znala da oscilira, ali je svakako bila veća, i to u društvu koje se politikom bavi i u okviru porodice, u kafani i slično, dakle, zajednici koju tradicionalno politika interesuje, ovaj trend mora da zabrine.

Dobar dio građana se jednostavno distancirao, osjeća otuđenost i jaz između političke elite i sebe. Razlozi su brojni. Politička nestabilnost, svađe, neispunjena obećanja su samo neka od njih. Političke partije moraju ovo shvatiti ozbiljno. Potrebno je vratiti optimizam, osjećaj da država služi građanima. Nužno je i novo okupljanje oko vrijednosti koje će poroditi stvaralački zamah. Mora se jasno vidjeti put kojim idemo.

Milena PEROVIĆ