Povežite se sa nama

FOKUS

VESELIN PEJOVIĆ, REŽIMSKI KANDIDAT ZA TRINAESTOJULSKU NAGRADU: Crnogorski san

Objavljeno prije

na

Veselin Pejović, vlasnik nikšićke kompanije Uniprom koja je zagospodarila KAP-om iako nije isplatila punu cijenu za Kombinat, našao se na listi kandidata za Trinaestojulsku nagradu.

Iako su ovu nagradu i ranije pratile kontroverze oko kandidata i laureata, nikada za nju nije bio kandidovan neko osuđen za nasilje poput Pejovića.

Vlasnik Uniproma fizički je, lani u februaru, napao lidera PZP, poslanika Nebojšu Medojevića na beogradskom aerodromu, dok je bio u društvu supruge. Medojević je kritikovao prodaju KAP-a Pejoviću. Nakon što je crnogorski premijer javno pokazao razumijevanje za gubljenje živaca Pejovića, osuđujući Medojevićeve kritike, Pejović je u Osnovnom sudu u Podgorici tek uslovno kažnjen za napad.

Pejović je u vrijeme napada na aerodromu bio u društvu premijerovog prijatelja tajkuna Zorana Ćoća Bećirovića, i advokata Zorana Vukčevića. On je najprije udario Medojevića u glavu, a potom nasrnuo metalnom šipkom na njega. Nasilje je pravdao ovako: ,,Pljunuo sam i ošamario Medojevića kao što se biju žena i dijete”.

Pejović je oživio moderni crnogorski san: tučeš, prijetiš, posluješ povlašćeno i budeš kandidovan za Trinaestojulsku.

Monitoru su iz Ministarstva kulture saopštili da je Pejovića za nagradu predložio Kombinat aluminijuma, dok su se među onima koji su izjašnjenjima podržali kandidaturu našle dvije državne i jedna Pejovićeva kompanija.

,,Prijedlog za Veselina Pejovića podnio je Kombinat aluminijuma Podgorica, glavni menadžer Nebojša Dožić, a mišljenje na prijedlog su dali Montecargo, izvršni direktor Milivoje Pavićević; Luka Bar, izvršni direktor Slobo Pejović; Gradir Montenegro d.o.o Nikšić, predsjednik borda direktora Andrzej Szary, a odnosi se na ostvarene rezultete u privredi”, navodi se u odgovoru našem listu koji je potpisala Milena Radenović iz službe opštih poslova Ministarstva. Montecargo i Luka su u vlasništvu države, dok je Gradir bivša Pejovićeva kompanija zbog koje mu se sudi pred Privrednim sudom.

Prijedlog će razmatrati žiri koji je imenovala Skupština. Predsjednik žirija, prof. dr Dragan K. Vukčević, i članovi: prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica, prof. dr Milenko Popović i prof. dr Ilija Vujošević. Ivanović, jedan od članova žirija za dodjelu nagrade je predsjednik borda Luke Bar, koja je podržala Pejovićevu kandidaturu.

Iz Ministarstva su naveli da je kandidatura podnijeta u skladu sa uslovima i roku koji su propisani. Navodno, kako su objavili mediji, nije bilo prepreke za Pejovićevu kandidaturu pošto Zakon o državnim nagradama ne predviđa da se ne može kandidovati osuđivana osoba. Teško da je zakonodavcu moglo pasti na pamet da takva ograničenja moraju biti formalizovana kada su u pitanju najviša priznanja. Istina, u modernim crnogorskim vremenima, nije lako naći ,,uspješnog privrednika” bez dosijea.

Iz Ministarstva nijesu naveli u odgovorima za naš list, iako smo tražili, detalje obrazloženja za Pejovićevu kandidaturu, odnosno koje su to njegove poslovne uspjehe predlagači naveli kao preporuku za državnu nagradu.

Vlasnik KAP-a je tipični predstavnik Đukanovićevog biznisa – strateški partner sa istorijom nasilničkog ponašanja. Nasilništvo mu je gomilalo milione. Na krilima tranzicije je od konduktera dogurao do kupca jednog od najvećih crnogorskih preduzeća.

Počeo je da posluje kasnih osamdesetih radeći sa otpadom, da bi tokom Đukanovićeve ere posao proširio na hotelijerstvo, poslove s rudnicima, sve do KAP-a. Protiv Pejovića je za to vrijeme podnešeno više krivičnih prijava za raznorazno siledžijstvo u poslovanju.

Samo 2013. godine protiv njega je podnijeto pet krivičnih prijava zbog prijetnji i pokušaja iznude. Prijave su podnijeli investitori na Zavali Igor Peljuhno i Naum Emilfarb, koji su tada zatražili od Đukanovića i institucija da ih zaštite od Pejovića, jer se, kako su naveli u pismima, boje za svoj život. Na Jutjubu još postoji snimak Pejovića kako lomi rampu na Zavali, a potom sa obezbjeđenjem upada u dvije vile. Pejović je potvrdio da je prijetio investitorima ,,jer su htjeli da me prevare i promijene postignuti dogovor “.

,,Iščupaću ti srce ako odmah ne dođeš u Budvu”, naveo je Peljuhno u prijavi prijetnje koje su mu upućene, tvrdeći da ih je Pejović presreo na parkingu kolašinskog ski centra. ,,Počinje da me udara i psuje. Rekao mi je da neću imati mira u Crnoj Gori i gura me u svoj automobil da potpišem neki papir. Govorio mi je da mu dugujem 900 hiljada. Sa njim je bio advokat Zoran Vukčević, koji mi je kazao da će mi svaki dan biti ovakav”.

Poslanik Novica Stanić optužio je 2012. godine Pejovića da mu je prijetio nakon što je u parlamentu pomenuo Pejovićeve poslove na sjeveru.

Pejović je bio suvlasnik kompanije Gradir Montenego koja je gazdovala rudnikom Šuplja stijena u Pljevljima. Crvenu vrpcu presjekao je Đukanović. Dok je vodio rudnik, jedan od zapošljenih podnio je prijavu tužilaštvu tvrdeći da ga je Rajko Kovačević, poslovođa i Pejovićev kum, tjerao da glasa za DPS. Kovačević je to potvrdio, ali se pravdao da je to navodno radio u šali. Pejovića su radnici optuživali i za nezakonite otkaze koje su dobili nakon što su tražili povišice, pozivajući se na težak posao koji im narušava zdravlje. Siledžijski, u svom stilu, Pejović ih je otpustio uz obrazloženje da im se dalje ne narušava zdravlje.

Gradir je Pejovića podržao u trci za Trinaestojulsku nagradu, dok pred sudovima još traje spor između njega i nekadašnjeg partnera u toj kompaniji koji ga je takođe tužio za siledžijstvo, o čemu je Monitor već pisao.

Slovenački biznismen Franc Riemer, jedan od najbogatijih Slovenaca i bivši stopostotni vlasnik Gradira, tereti Pejovića da mu je prevarom preoteo kompaniju oštetivši ga za najmanje osam miliona eura, ne računajući zaradu koju je Pejović ostvario nakon što je rudnik nedavno za 60 miliona eura prodao Poljacima. Riemer je protiv Pejovića, advokata Zorana Vukčevića i izvršnog direktora NLB Montenegro banke u Podgorici Črtomira Mesariča podnio i krivičnu prijavu Višem državnom tužilaštvu u Podgorici.

Riemer Pejovića i Vukčevića tereti da su pokušali silom i prijetnjama da ga prinude da izađe iz vlasničkog udjela u Gradiru, i da su, pošto u tome nijesu uspjeli, lažnom i nezakonitom dokumentacijom promijenili odnos vlasništva u toj kompaniji u korist Pejovića.

Iako je Reimer jedini uložio novac, a Pejović svega 10 eura, navodi se u prijavi, zbog Pejovićevih konekcija upisani su kao ravnopravni partneri. Pejović se, navodi se u prijavi, Reimeru predstavio kao čovjek sa „jakim vezama u Vladi i predložio da pomogne oko kupovine rudnika “. To je navodno i ispunio: „Pomogao je Riemeru da bez ikakve konkurencije i pod veoma povoljnim uslovima kupi imovinu rudnika”, navodi Slovenac u prijavi. Rudnik koji je kasnije prodat za 60 miliona eura, Reimer je dobio za svega 400 hiljada eura.

Problem je navodno nastao kada je Riemer „otvoreno i iskreno obavijestio partnera Pejovića da je dobio ponudu od porodice Rotšild da im proda rudnik i da je realno očekivati cijenu od oko 230 miliona eura”

„Pejović i Vukčević su po svemu sudeći, tada došli na ideju da Riemera prevarama, iznudama, prijetnjama, falsifikovanjem i korupcijom u Privrednom sudu, eliminišu iz posla i otmu mu vlasništvo”, stoji u krivičnoj prijavi. Slovenac tvrdi da se nakon toga sa njima sastao u hotelu Interkontinental u Beogradu gdje mu Pejović navodno iznosi „šokantnu ponudu” – da mu za njegov udio u kompaniji, koji mu je Riemer poklonio, isplati 10 miliona eura. Tvrdi i da su mu Pejović i Vukčević prijetili fizičkom likvidacijom.

Apelacioni sud je u maju ove godine vratio na ponovni postupak spor između Reimera i Pejovića, nakon što je sutkinja tog suda Mi¬li¬ca Popović presudila u korist Pejovića. Apelacioni sud je presudu Popovićeve pobio zbog, kako je navedeno, bitnih povreda odredbi parničnog postupka.

Pejovićevo poslovanje krase i velika kreditna zaduženja i druge kontrorverze. Ogromna imovina, koju je Pejović krenuo da knjiži početkom 2000-ih, sve od otpada, sva je pod hipotekama. U Srbiji je 2007. godine za dva miliona eura otkupio Partizan Žarkovo, preko čega je postao i vlasnik vrijednih nekretnina u Buljarici. Potom kupuje šećeranu u Ćurpiji za dva miliona eura. U Crnoj Gori ima livnicu, apoteku, hotele na moru i Podgorici. Ta imovina uglavnom je bila založena zbog desetina miliona eura kredita koje je Pejović podizao kod domaćih i inostranih banaka.

Samo na njegovim nekretninama u Budvi, prema evidenciji Uprave za nekretnine, bilo je upisano oko 40 miliona eura kredita, od čega su 23 miliona krediti u NLB u Cirihu. Ostalo su desetine miliona uzetih u NLB Montenegro i Hipo Alpe adria banci.

Pejovićeve kompanije bile su i na spisku sumnjivih kredita koje je Hipo banka izdavala u regionu. Radi se o tri kredita: 5,5 miliona eura koje je Unipromu izdao Hypo Leasing u Crnoj Gori, 2,6 milionaa kod ovdašnje Hipo banke i 1,5 miliona eura koje su Uniprom metali povukli od Hipo banke u Srbiji.

Prema izvještaju NLB Montenegro iz 2011. godine, Uniprom je bio među najvećim dužnicima, sa nenaplaćenim potraživanjima banke od oko tri miliona eura, i kamatom od oko 300 hiljada eura. Monitor je već ukazivao: Pejović je istovremeno jedan od najvećih deponenata banke, sa višemilionskim depozitima. Preko Pejovićevih kompanija su očito u legalne tokove ušli ogromni novci kroz bankarski sektor, dok su njegovi milioni i nekretnine založeni u bankama. Zašto?

Kandidat Pejović je po mjeri ove vlasti. A kad se probije led, nema granica. Za koju godinu možda i Šarić bude na listi.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

FOKUS

VLADINA IGRA SA BUDŽETSKIM SUFICITOM: Ušteda na naš račun

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz perspektive građana nije nebitno da li su januarska plaćanja iz budžeta ostala neizvršena zato što su u Vladi zaključili da se to može prolongirati pošto korisnicima nije žurba, ili je riječ o planiranim aktivnostima od javnog interesa koja još nijesu realizovana. Čak 95,8 odsto kapitalnog budžeta čije je izvršenje planirano u prvom mjesecu ove godine ostalo je na čekanju

 

 

Vlada je u januaru, pohvalili su se u petak iz Ministarstva finansija, ostvarila suficit od dva miliona eura. Za toliko su, saopšteno je u redovnom mjesečnom izvještaju o izvršenju budžeta, prihodi (prilivi od poreza, doprinosa, akciza, carina, taksi…) bili veći od rashoda.

Da istorijski uspjeh bude pristupačniji onima koji ne vole da čitaju dugačke tekstove prepune brojki, saopštenje je i ilustrovano: nacrtana klackalica preteže na stranu prihoda (156,2 miliona) u odnosu na rashode (154,2 miliona). Problem je nastao kada su neki, ipak, pročitali saopštenje.

Na prvo čitanje primijećeno je da su planirani prihodi realizovani (naplaćeni) u procentu od tačno 100 odsto. To je prilično neuobičajen statistički podatak koji, sam po sebi, poziva na oprez. Dodatno, uslijedio je podatak da su planirani rashodi imali neuporedivo niži procenat realizacije: 72,9 odsto. To pokazuje da je iz državne kase u januaru potrošeno/plaćeno 57, 3 miliona eura manje nego što je planirano.

Kako?

Pojedini novinari pokušali su ispratiti trag novca navedene uštede. Pokazalo se da sve ono što je u saopštenju MF podvedeno pod računovodstvene formulacije koje većinu ostavljaju krajnje ravnodušnom (Tekući izdaci budžeta -77,5 odsto plana; Transferi institucijama, pojedincima, nevladinom i javnom sektoru  – 19,8 odsto plana; Kapitalni budžet – 4,2 odsto plana) imaju itekako konkretan iskaz u stvarnom životu.

“Vlada je u januaru uštedjela deset miliona eura jer nije platila troškove za ljekove, medicinska sredstva, materijale i medicinsko-tehnička pomagala, na zdravstvenoj zaštiti 3,5 miliona a na redovnim subvencijama za poljoprivredu i ruralni razvoj skoro četiri miliona…”, napisao je kolega Goran Kapor u Vijestima, konstatujući da je sve to precizno navedeno u dokumentu Ostvarenje budžeta za januar po programskoj klasifikaciji Ministarstva finansija.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRAVOSUĐE U BORBI PROTIV VISOKE KORUPCIJE: Učinak – jedan nevini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Suđenje Vesni Medenici i Veselinu Veljoviću kreće ispočetka. Saši Čađenoviću nije ni počelo. Blažu Jovaniću sudi se  još malo pa dvije godine. Kao i mnogim drugim visokim funkcionerima. Miomir Mugoša je ove sedmice pravosnažno oslobođen optužbe

 

 

Zemlja sa zavidnim brojem javnih funkcionera koji se sumnjiče za korupciju i kriminal,  dobila je ove sedmice prvu pravosnažnu presudu koja se odnosi na visoku korupciju. Bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša pravosnažno je, nakon skoro deceniju  – oslobođen. Vijest, što je možda još zanimljivije, proizvela je tišinu.

Kada je Viši sud u Podgorici prije dvije godine donio oslobađajuću presudu za Mugošu, koju je ove sedmice potvrdio Apelacioni sud, to je  izazvalo oštre reakcije. Tadašnji premijer Dritan Abazović kazao je da nas to neće odvesti nigdje, pa ni u Brisel, dok je poslanik Demokrata, danas potpredsjednik Vlade Momo Koprivica  presudu nazvao skandaloznom. Ove sedmice – niko ništa. Kao da se odustalo od toga da stignemo negdje. I u Brisel.

Sve u svemu,  trenutni skor Crne Gore u borbi protiv visoke korupcije je  – jedan nevini. Ne računajući, doduše, Svetozara Marovića, odavno nedostupnog ovdašnjim organima. Kada je prije skoro deceniju osumnjičen za ono za šta je danas oslobođen, Mugoša je kazao: „Nisam vam ja Svetozar Marović“. Ispalo je stvarno da nije.

Bivšeg gradonačelnika je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) teretilo da je u slučaju prodaje gradskog zemljišta građevinskoj kompaniji DOO Carine oštetio budžet Glavnog grada za 6,7 miliona eura. Optužnica je podignuta dok je Specijalnim tužilaštvom rukovodio bivši specijalni tužilac, Milivoje Katnić, danas iza rešetaka.  Slučaj Carine prethodno je decenijama bio predmet medijskih priča, krivičnih prijava civilnog sektora (MANS), skupštinskih replika. Bila je to, pritom, tek jedna od brojnih afera u čijem je centru bio bivši gradonačelnik Podgorice.

Iz Apelacionog suda su ove sedmice saopštili da je SDT kojim rukovodi Vladimir Novović izjavilo žalbu protiv oslobađajuće presude  i predložilo da taj sud ukine prvostepenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak. Žalba nije usvojena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONGRES, REFORMA DPS-A  I DRUGE BAJKE: Višestruki povratnik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanovićev izbor za počasnog predsjednika DPS potvrđuje ono što  znamo. DPS se nije reformisao, niti će uskoro. Ovo društvo ostaje rascijepljeno između vlasti koja je nastavila da masovno primjenjuje Đukanovićeve prakse, a njen dio da  slavi susjednog autokratu, i opozicije u  sve čvršćem Đukanovićevom zagrljaju. Koliko Đukanović bude rastao rašće i Vučićeva Crna Gora. To nije koalicija, već mnogo više. Hemija. Skoro  sudbina

 

 

„Učinili ste mi veliku čast”, počeo je obraćanje bivši višedecenijski vođa DPS-a i Crne Gore, Milo Đukanović, na desetom Kongresu te stranke, održanom u nedjelju 16. februara, nakon što je izabran za počasnog predsjednika te partije. Nije bilo iznenađenih što je Đukanović dobio partijsku titulu, jer  je novo rukovostvo DPS –a  dvije sedmice uoči  Kongresa saopštilo da će vođa biti predložen za tu poziciju.  Ko je pažljivo pratio, bilo je i drugih znakova pored puta.

“To ne razumijem kao poštovanje samo prema meni. To razumijem i kao poštovanje prema učincima političke generacije sa kojom sam sarađivao i kojoj pripadam, generacije sa kojom sam nastojao, a vjerujem u značajnoj mjeri i uspio da doprinesem vrijednim ostvarenjima naše partije i savremene Crne Gore”, nastavio je Đukanović, nabrajajući  svoje uspjehe (ulazak Crne Gore u NATO , otvaranje pregovora sa EU, 11 miliona investicija..) u gotovo identičnom redosledu kao njegov nasljednik, aktuelni lider DPS  Danijel Živković dok je na Kongresu obrazlagao izbor Đukanovića za počasnog predsjednika.  Živković je u svom govoru u nedjelju bio kritičan prema Zapadu, baš kao i Đukanović u nedavnom intervjuu za Al Džaziru, pa ponovo i na Kongresu. Živkovićev i Đukanovićev govor, potom okačeni na internet stranicu partije, svakako su zanimljivo štivo za stručnjake i vještake. Laički posmatrano, čini se da su napisani iz jedne glave.

Ni Đukanović ni Živković nijesu u svojim osvrtanjima na “istorijska dostignuća” prethodne političke generacije vidjeli nijednu grešku, osim, kako je to istakao Živković,  zanemarivanja standarda građana. Nijesu primijetili da je dobar dio Đukanovićeve političke generacije i onih koji su rukovodili institucijama Đukanovićevog sistema, završio u ZIKS-u i pred sudovima: bivša predsjednica Vrhovnog suda  Vesna Medenica, bivši specijalni tužilac Milivoje Katnić, njegov zamjenik Saša Čađenović, bivši predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić,  vioski funkcioner bezbjednosnog sektora Zoran Lazović,  policijski inspektori, junaci skaj prepiski – Ljubo Milović, Petar Lazović, Ivan Stamatović, Ilija Vasović.  Pa ministri Đukanovićevih vlada, Petar Ivanović, Milutin Simović, Predrag Bošković. Đukanovićev ekonomski guru Veselin Vukotić i menadžment iz Plantaža, Aleksandar Mijajlović, jedan od vlasnika Bemaxa….Podugačak je spisak. Da su mogli da prisustvuju Kongresu, rukovodstvo stranke moralo bi iznajmiti stadion.

Živković je  na Kongresu, uz prigodnu retoriku o navodnoj reformi partije, saopštio i da će jedan od prioriteta DPS-a biti “revidiranje postojećih pozitivnopravnih rješenja u oblasti pravosuđa koja su nas dovela u situaciju da je selektivna pravda postala svakodnevica, a tužilaštvo instrument u rukama parlamentarne većine čiji predstavnici otvoreno najavljuju progon i hapšenja opozicionih predstavnika”. To je valjda pojašnjenje za podugačak spisak visokih funkcionera bivšeg režima u zatvoru i na optužnicama.

Iz novog Glavnog odbora, koji je izabran na Kongresu u nedjelju, isključena su neka stara imena:  Milutin Simović,  Suad Numanović, Zorica Kovačević, Veselin Grbović, Predrag Jelušić… Ostali su Nataša Pešić, Predrag Nenezić, Vladan Joković, Nikola Divanović, Predrag Bošković …

Analitičari izbor Đukanovića za počasnog predsjednika, te retoriku novog rukovodstva na Kongresu, vide kao definitivan pokazatelj da se reforma partije koja je pod njegovom palicom tri decenije vladala Crnom Gorom, nije i neće skoro desiti. „Nekad je DPS bio lična partija Đukanovića, sada je njegov talac“, efektno je prokomentarisao  Rade Bojović iz Građanske inicijative 21.maj.

Živković se ovako osvrnuo na minule dane:  “Kada iz ove perspektive nakon skoro pet godina od političkih promjena pogledamo učinke svih postavgustovskih vlasti, i sa kakvom ‘nepodnošljivom lakoćom’ razaraju sve čega se dohvate vodeći se primarnim ciljem da što duže ostanu u svojim foteljama, onda nam se čini da te naše greške i nijesu bile baš toliko velike kakvim se pokušavaju predstaviti”.  Sitnica: ratovi, uništavanje državnih preduzeća i privrede zemlje, korupcija i kriminal, prostor na stranicama inostrane štampe najprije zbog državnog vrha na međunarodnim optužnicama za šverc cigareta, potom i zbog veza za jednim od najvećih narko kartela Evrope, progon kritičara i gušenje slobodnih medija, nepristojno bogaćenje političke klase čiji je šef dospio na Forbsovu listu najbogatijih skupa sa šeicima, zarobljene institucije, selektivna pravda, krađa izbora….

Živković je ipak zahvalan: „ Malo je političkih partija koji imaju moralni kapital kakvim mi danas raspolažemo, zahvaljujući ostvarenjima i rezultatima koje su ostvarile prethodne generacije u našoj partiji predvodeći državnu politiku u najturbulentnijim vremenima“.

Zuzvrat: Đukanović na Kongresu nije krio zadovoljstvo novom političkom generacijom. Dao im je i dva savjeta –da “ nastave da pouzdano brane ostvareno”, i da budu istrajni na tom putu. Citirao je i Njegoša: “ Nove nužde rađu nove sile. Tako i ove nužde tražile su novu generaciju naše politike”.

Moglo bi se reći i obratno. Stare nužde vraću stare sile. Pokazatelj povratka Đukanovića na političku scenu, koji ni nakon gubitka vlasti i  odlaska sa čela partije, nije nikada u stvari pustio iz ruku konce moći koje je mogao da zadrži, ne pokazuje samo njegov izbor za počasnog predsjednika DPS-a. To je samo izlazak iz sjenke. Da su ga stare nužde navele da pojača kontrolu nad partijom, i opozicijom, vidljivo je bilo prvenstveno kroz nekoliko posljednjih mjeseci djelovanja Demokratske partije socijalista, koja je na slučaju Ustavni sud, radikalizovala djelovanje, pokazujući da nije spremna ni za  promjene i dijalog. Odnosno da   Đukanoviću treba održavanje “pređašnjeg stanja” u pravosuđu i u partiji. Tu su i njegovi sve češći javni nastupi puni kritike aktuelne vlasti i Zapada, pojavljivanje njegovih članova familije na protestima…Sve u svemu, rezultat njegovog čvrstog  zagrljaja partije koju je decenijama vodio je  još jedna uništena mlada generaciju DPS-a. I propuštena prilika da Crna Gora dobije reformisani DPS, kako joj  joj putevi ne bi bili – đukanovićevski svijet ili srpski svet.

Živković se na Kongresu pohvalio posljednjim izbornim rezultatima DPS-a  na lokalnim izborima, najavljujući povratak te partije u državnu vlast na sledećim parlamentarnim izborima.

“Proces je nedvosmisleno počeo, prvo povratkom na vlast u Ulcinju, a onda i nedavnim razvlašćivanjem ove parlamentarne većine u Budvi. Naredna stanica nas čeka već u aprilu – na izborima koji su zakazani u Nikšiću, a onda nastavljamo dalje sve do narednih vanrednih ili redovnih parlamentarnih izbora koji će biti prekretnica daljeg razvoja Crne Gore”, kazao je.

Izborne brojke, međutim, pokazuju da je nakon niza opadanja podrške na izborima nakon avgusta 2020 godine, pozicija DPS –a počela da jača nakon što se Đukanović i zvanično povukao sa svih pozicija, a dok novo rukovodstvo nije tako otvoreno hvalilo njegova “istorijska dostignuća”, kao sada.  Na posljednjim izborima u Podgorici, kada je DPS pokazao drugačije lice, lice koje je nagovještavalo reforme, izborna lista   koju je predvodio Nermin Abdić, bila je pobjednik tih izbora. Stil, način obraćanja potencijalnim glasačima i političkim protivnicima  Abdića, bili su  neporedivi  sa kampanjama Đukanovića i njegove stare garde. Teško da DPS sa legalizovanim Đukanovićevim vođstvom može popraviti taj rezultat, a sasvim sigurno, umanjiće izglede da DPS stekne ono što mu najviše nedostaje: koalicioni kapacitet.

Još jedna zakonitost. Đukanovićev svijet hrani srpski svet. Niz posljednjih lokalnih izbora pokazuje da kad jača DPS jača i bivši Demokratski front.  Samo jedan detalj. Dovoljno je da  Đukanović dođe da proslavi Abdićevu pobjedu u Podgorici uz pjesmu Jači smo od Srbije, pa da se pojača društvena tenzija i radikalizuje javni prostor.

Profesor i metodolog Miloš Bešić objašnjava: „Nakon izbora 2020., na kojima je smijenjena trodecenijska vlast DPS-a, biračko tijelo te stranke i bivšeg DF-a se preraspodijelilo, tako što je dio glasača ta dva politička subjekta prišao ‘umjerenim građanskim opcijama”. Po njegovom mišljenju u međuvremenu su se partijske strukture oko DPS-a i DF-a konsolidovale, dok je do pada umjerenijih opcija doveo i njihov unutrašnji sukob. Povećava se i broj apstinenata, pokazujući da raste nezadovoljstvo i vlašću i opozicijom.

„Nijesam od onih koji ima ambiciju da djeluje iz sjenke. Nikada nijesam tako radio, valjda zato što sam imao dovoljno prilika da budem dio vlasti i sve što sam želio da radim, radio sam sa scene”, kazao je Đukanović na Kongresu  u nedjelju. Niko nije ni pisnuo na te riječi.

Izlazak iz sjenke višestrukog povratnika Đukanovića, samo potvrđuje ono što već znamo. Ne samo da se DPS nije reformisao, krsteći u istorijska dostignuća teret prethodne političke generacije.  Nego i da će taj teret morati da nosi i ovo društvo. Rascijepljeno između vlasti koja je nastavila masovno  da primjenjuje Đukanovićeve prakse, a njen dio i da slavi susjednog autokratu, i opozicije u sve čvršćem  Đukanovićevom zagrljaju.

Ne valja se zavaravati: ako bude  Đukanović rastao, rašće i Vučićeva Crna Gora. To nije prećutna kolalicija, već mnogo više. Hemija. Skoro sudbina.

Milena PEROVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo