Povežite se sa nama

OKO NAS

ŠVERC AUTOMOBILA I DALJE UNOSAN POSAO: Balkanska autopraonica para

Objavljeno prije

na

Iako se vjeruje da su razmjere šverca ukradenih automobila trenutno manje nego što je to bio slučaj u prethodnim decenijama, ovaj biznis na Balkanu i dalje cvjeta i vrlo je aktuelan. Policijski podaci govore da su se balkanski kriminalci specijalizovali za krađu automobila u zapadnoj Evropi, odakle skupocjena vozila dopremaju do država bivše Jugoslavije i Albanije.

Vremenom su, kaže Monitorov dobro obaviješteni izvor, usavršeni i metodi obijanja brava, pa su takozvane češljeve i leptire zamijenili kompjutersko dekodiranje brave i neutralisanje alarma.

Prema nekim podacima, kriminalne grupe na Balkanu krađom automobila godišnje inkasiraju nevjerovatnih osam milijardi eura.

,,Regionalna automafija veliki je problem na teritoriji Balkana, a jedan od kraka te organizacije zahvata i glavni grad Crne Gore. Sudeći po zahtjevima evropskih osiguravajućih kuća, na Balkanu se potražuje čak 130.000 ukradenih vozila”, informacije su do kojih je došla bosanska agencija Anadolija.

Skupi automobili kradu se i na ulicama balkanskih gradova. Agencija Anadolija piše da se u Bosni i Hercegovini dnevno ukradu najmanje tri četvorotočkaša, koja se kasnije pronalaze u Crnoj Gori, Albaniji, Rusiji, Srbiji ili na Kosovu.

Automobili se masovno kradu i u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu. Prema podacima Interpola i Europola, pored Sarajeva, centri automafije na Balkanu su Banja Luka, Bijeljina, Podgorica, Priština, Sofija, Skoplje, Beograd, Novi Sad, Šabac, Split i Zagreb.

Policija navodi da je riječ o regionalnoj automafiji koja na meti najčešće ima luksuzne automobile novijeg datuma proizvodnje. Često, kako se tvrdi, kriminalci iz Bosne i Hercegovine ,,rade” po narudžbi kriminalnih krugova iz drugih balkanskih država, među kojima je i Crna Gora.

,,Godišnje se pronađe 100 do 120 vozila ukradenih u BiH, i to najviše u Crnoj Gori, Albaniji, Srbiji i na Kosovu”, saopšteno je ranije iz Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH.

Ti podaci se poklapaju s podacima Interpola i Europola prema kojima se od sto trideset hiljada ukradenih automobila, skoro polovina, ili preciznije oko 60 000 nalazi na prostoru Crne Gore, 30 hiljada u Bosni i Hercegovini i 25 hiljada na Kosovu, dok je 15 hiljada ukradenih automobila nove vlasnike našlo u Hrvatskoj, Makedoniji i u Srbiji.

Monitorov izvor tvrdi da je Bosna centar automafije na Balkanu, i da u toj državi djeluje naviše kriminalnih grupa. On kaže da je najjača grupa koju predvodi izvjesni Ivan Franić iz Viteza.

,,Članovi ove grupe su okupljeni iz raznih bosanskih gradova, ali djeluju zajednički u krađama, prekucavanjima brojeva šasija, farbanju, pa i rastavljanju i prodavanju u djelovima”, objašnjava naš izvor.

Prema njegovim riječima, u Bosni i Hercegovini takođe je jaka kriminalna grupa koja djeluje s područja Prnjavora i koju predvodi Slaviša Gatarić, koji je kao paravan koristio autootpad u Donjim Štrpcima. Ranije je razbijena vrlo moćna i možda najjača kriminalna grupa koja se bavila ovim poslom u Sarajevu, na čijem čelu je bio izvjesni Sanel Kreho.

Mediji prenose da se automafija u Bosni osjeća toliko moćno da, prema riječima policijskih službenika, očajni vlasnici ukradenih vozila sami posjećuju ugostiteljske objekte u Istočnom Sarajevu gdje se okupljaju kriminalci. Svjesni da im državni organi neće pomoći, oni tamo u kovertama ostavljaju ceduljice s markom vozila i brojem telefona. Potom ih automafijaši kontaktiraju i vrate im automobil, ali tek kada za njega daju dodatni novac.

,,U Srbiji se najčešće kradu vozila iz programa folksvagena i zastave. Skoro svaki drugi automobil spada u jednu od ove dvije grupe. Na meti kradljivaca najčešće su golfovi i pasati, kao i jugići i kečevi”, prenose mediji.

Monitorov izvor podsjeća da je u Srbiji dugo bila najjača takozvana surčinska grupa, s Ljubišom Buhom Čumetom na čelu. U toj grupi bili su i Milan Narandžić zvani Limun, Ljubomir Jovanović Stakleni. Članovi grupe su takođe bili pokojni Zoran Šijan i Zvonko Plečić. Oni su se specijalizovali za krađu i preprodaju automobila na području Beograda i Srbije. Kraci ove automafijaške grupe stizali su i do Grčke, gdje su imali centar za prekucavanje šasija.

,,Kriminalnu grupu iz Čačka, predvodio je Milan Ostojić, zvani Sandokan. Ova grupa prebacivala je ukradene automobile iz Bosne u Srbiju i na Kosovo. To je pored njih radio i takozvani loznički klan. U Čačku je šef kriminalne grupacije koja prodaje ukradene automobile Matonja Matijević, dok je šef kosovske automafije Fadilj Tači”, kaže naš izvor iz policije.

Ovaj izvor podsjeća i da su se prodajom ukradenih automobile s Kosova i njihovim prebacivanjem u Srbiju i veoma često u Crnu Goru bavila braća Veselinovići iz Kosovske Mitrovice.

,,Organizovane kriminalne grupe na Balkanu u ovom poslu tijesno sarađuju, tako da i vozila ukradena u Srbiji završavaju na Kosovu”, kaže naš izvor

,,Na meti lopova u Crnoj Gori najčešće su audiji i mercedesi. Ovi modeli se kradu i u drugim državama, i svaki sedmi ukradeni automobil jedan je od ova dva modela”, kaže Monitorov izvor.

U Crnoj Gori raširena je i prodaja djelova, skinutih s automobila ukradenih po zapadnoj Evropi, jer je tome teže ući u trag nego samom automobilu. U Crnoj Gori takođe je zastupljena i preprodaja polovnih djelova koji se naveliko kupuju. O tome svjedoči i podatak da je italijanska finansijska policija zaustavila kamion sa četrnaest tona auto-otpada koji je bio upućen u Crnu Goru.

Vijestima je tada iz lokalne uprave finansijske policije u Ankoni potvrđeno, da je vozač kamiona graničnim vlastima pokazao lažnu dokumentaciju na kojoj je bilo navedeno da je otpad ,,bonifikovan”, odnosno da ne sadrži štetne materije, kao i da proizilazi iz dvije kompanije sa sjedištem u regiji Pulja na jugu Italije, specijalizovane za demoliranje vozila. Kao formalna destinacija navedena je kompanija u Crnoj Gori, koja je trebalo da koristi ove djelove.

Balkansko kriminalno bratstvo ne prekida se u Crnoj Gori ni kada je u pitanju šverc ukradenih automobila. Istina je da je s pristupnim pregovorima EU obim ovog šverca u našoj državi počeo da se smanjuje. Kriminalci, ipak, ne ispuštaju tako lako iz ruku nijedan unosni biznis, pa on i dalje cvjeta.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo