Tehnologija je napredovala, a mogućnosti koje su se otvarale, Veljko je rado prihvatao. „No, dobra fotografija zavisi od umijeća fotografa. Tehnika je samo alat koji taj postupak olakšava“, ubijeđen je ovaj Nikšićanin, majstor profesionalne fotografije

U kancalariji njegovog nikšičkog hotela,  Atrijum, razgovaramo sa Veljkom Vujanovićem. Dijelovi stare fotografske opreme, uz brojne monografije i publikacije opremljene njegovim foto zapisima,  diplome i priznanja,  dio su enterijera. Na zidu fotografije. Skijanje na Vučju, iz vremena kad skijaških staza tamo nije ni bilo, spust u kanjon Nevidio davne 1975.,  šetnja kroz pustinje Iraka iz doba Sadama Huseina, podvodni svijet Crvenog mora … Sve je ovdje ilustracija jednog bogatog, kreativnog i pomalo avanturističkog življenja. Dobar i vrijedan čovjek, reći će vam  za Veljka njegovi sugrađani, vrhunski majstor fotografije i umjetnik sa kamerom, poznavaoci njegovog rada, vječno vođen željom za istraživanjem i učenjem, opisaće on sam sebe.

Rođen je u Nikšiću, 1958. U fotografskoj radnji strica Branka, u Karađorđevićevoj ulici,  stiče prva iskustva. Počinje sa zanatskom fotografijom, radi slike za pasoše, lične karte …

,,Način kako se tada radila crno-bijela fotografija, izgleda danas kao davna prošlost. Retušom, koji je preteča današnjeg programa fotoshopa, crno-bijeli negativ premazivan je specijalnom emulzijom, matolejnom. Po tome su onda,  jako zašiljenom olovkom,  kružnim i laganim pokretima ruke fotografa, popravljane sjenke ispod očiju i peglalo lice”, sjeća se Vujanović.

Zanatska fotografija ne zadovoljava umjetnika u njemu. Krajem devedesetih nabavlja najbolju optiku za povećavanje i najbolje fotografske emulzije. Iz posuda sa ,,razređivačem” isplivavaju prve umjetničke fotografije.

Tehnologija je napredovala, a mogućnosti koje su se otvarale, Veljko je rado prihvatao. No, dobra fotografija ovisi od umijeća fotografa, ubijeđen je. Tehnika je samo alat koji taj postupak olakšava.

,,Stari način izrade fotografija  nikad neće biti zaboravljen. Ona  magija koja nastaje kada se latentna slika pojavljuje u razređivaču. Ali, meni je ipak privlačan napredak tehnologije i mogućnosti koje nudi. Želim da tehnikom obrade digitalne fotografije postignem dobre rezultate. Analogna fotografija je dio moje prošlosti, rado je se sjećam i dijelim iskustva sa onima koji su i danas zaljubljenici u nju…“

Rođen na asfaltu, prvi put će, tek kao petnaestogodišnjak, ,,izaći iz  ulice i upoznati prirodu i  široki prostor sela”.  Priroda ga osvaja i Veljko  postaje član Planinarskog društva Javorak. Izazov je kanjon  Komarnice Nevidio.Te 1975., sa još tri druga, i nepunih 18 godina,  uspjeće ono što su godinama prije njih bezuspješno pokušavale brojne ekspedicije.

,,Imao sam aparat Retina, poklon od strica. Tu su nastale i prve moje fotografije van ateljea. Trebale su poslužiti kao dokaz da smo zaista bili tamo na, tada posljednjem neosvojenom mjestu u Evropi. Aparat je upao u vodu, ali film sam uspio spasiti. Mislim da sam tog dana i prepoznao taj avanuristički duh u sebi. Želja da odeš na neko mjesto na koje ljudi obično ne idu i da to  kamerom zabilježiš’’.

Istraživački duh mladog Veljka privuklo je i ronilaštvo i podvodna fotografija. Još kao dječaka oduševljavale su ga crno-bijeli filmovi Žaka Kustoa, a onda su  snovi postali stvarnost. Podvodno snimanje učio je sam koristeći svu tada dostupnu literaturu. Prostor za praksu bio je blizu. Primorje. Ronio je, snimao i izlagao. Nikola Radošević, profesor Akademije za umjetnost, prepoznao je kvalitet njegovih zapisa i  slika.  Na ovoj Akademiji Vujanović  će steći diplomu  Majstor fotografije Akademije umjetnosti slike. Potvrdiće se i u ulozi  asistenta na  IVAS- u. Danas, među imenima velikog broja snimatelja ili direktora fotografije prepoznaje svoje bivše kolege i studente.

Kao podvodni snimatelj učestvovao je u brojnim projektima RTCG-a, između ostalog u okviru emisija Mitre Jakić, Natura Viva. Snimao je iskričavu svjetlost  Plave špilje, potopljene  brodove i amfore u Jadranu… Sredinom devedesetih inspirisan istraživanjima  Žaka Kustoa, ekologa, pronalazača i avanturiste, Veljko će  prvi put zaroniti  u Crveno more. Onoj posebnosti ovog mora, opisanoj  u Kustoovoj knjizi Tajne mora, par puta će se vraćati.

Poluostrvo Jukatan u Meksiku, gdje je 1995.,  otputovao sa prijateljem Vladanom Dubljevićem bilo najatraktivnije i najopasnije mjesto gdje je ronio i snimao. ,,To je posebno, takozvano  pećinsko ronjenje. Kada sam tamo ronio,  statistika je pokazivala da se samo jedan od 30.000 ronilaca usuđivao zaroniti. Izuzetno je teško, jer ne postoji mogućnost slobodnog izrona kao u moru. Rizik od klaustrofobije ili mogućnosti da put za povratak na površinu ne možete naći, veliki su“.  Ovdje je Vujanović snimio fim o Čaku Stivensu, svjetskom rekorderu u pećinskom ronjenju.

Iskustvo pećinskog ronjenja sticao je i po crnogorskim pećinama. Početkom devedesetih sa prijateljem Veskom Mijajlovićem, ronio je u ponoru  Obošničko oko na Glavi Zete. Ovdje su iskusili opasnost. Došlo je do urušavanja kamenja u pećini, a kako su TV ekipe bile prisutne, od svega je napravljena velika senzacija.

,,Kasnije,  radio sam serijal  za RTVCG,  sa Dragoljubom Ilićem Čarlijem pod naslovom  Putevi vode u kršu. U epizodi koja je tematski obrađivala Gornju i Donju Zetu, pozvao sam Veskovog sina  Danila, da sa kamerom opet snimi  ovu pećinu. U pećini, Danilo je našao  čak  naš konop koji smo tamo ostavili prije 30 godina’’.

Jednom je Veljko u pećini ostao bez vazduha. Drugi put na Maldivima, struje su bile jake i desio se, roniocima poznat postupak brzog izrona. Ovaj zahvat je vrlo rizičan jer može da uzrokuje invaliditet ili smrt ronioca. Ronio je i među ajkulama. Zavlačio se u pećine da bi ih što bolje snimio. ,,Za peraja su me izvlačili jer je prostor bio preuzak da bih se okrenuo”.

Upoznao je i podvodni  svijet Indijskog okeana, Karipskog mora… Avanture u egzotičnim morima objavljene su u televizijskim emisijama naslovljene kao  Sanote Chuck Stivensa (Podvodne pećine Jukatana), Boje Crvenog mora 1 i 2, Mykonos- Bijelo ostrvo,  Koraljni draulji Zanzibara, Fishing (Na Karibima, Maldives, Zumbawe ,  Victoria Falls i  Ribolov na dah’, snimljen u Jadranskom moru.

Fotografije pejsaža,  stalna i nepresušna  inspiracija  Veljka Vujanovića,  objavljene su u brojnim monografijama i udžbenicima. A čudesna ljepota njegove rodne zemlje, katuni, rijeke, jezera… na njegovim filmovima.

Početkom 2000.,  poželio je da snima divlje životinje. Izabrao je kanjon  Tare, kupio komad zemlje gdje niko prije kupovao nije. Vremenom pokrenuo je rafting, napravio kuću i restoran… Napravio je i film  Tara rijeka strasti i izazova. Tridesetominutnu priču koja prati tri kajakaša tokom spusta koji traje dva dana. Filmska traka bilježi ne samo raskošnu ljepotu kanjona Tare, nego je i promotivni film o aktivnostima poput sportskog ribolova.

Autor je i brojnih TV serijala, Putevi do svijeta tišine,  Prozor, sedam kratkih filmova crnogorskih pejsaža,  koji su se  dugo emitovali  kao intermeco na državnoj televiziji, filmovima  Gorske oči, Kiša.

Film Rijeka sa dva imena i sa dva lica završen je i uskoro će biti plasiran. Snimljen po scenariju Dragoljuba Ilića snažna je ekološka poruka. Dio rijeke, Matica,  na  Lješanskom polju, ispod Komana potpuno je bistar do mosta na magistrali Nikšić- Podgorica. Tu nastaje  rijeka Sitnica koju zatrpava građevinski i drugi otpad.

Veljko Vujanović je osnivač i predsjednik prvog Udruženja profesionalnih fotografa Crne Gore. Fotografije je izlagao na svjetskim kongresima profesionalnih fotografa. Poput WCPP Gmunden u Austriji i WCPP Orvietto 2000. u Italiji, Parizu, Budimpešti…U italijanskom gradu ***Orvieto dobio je i licencu majstora profesionalne fotografije. Potpisali su je njihova tri najbolja fotografa.

Danas, porodični hotel  Atrijum  vodi ćerka, po struci arhitektica. Druga ćerka je korepetitor na Muzičkoj akademiji. Sin je naslijedio poslove atraktivnog turizma raftinga na Tari, i očev avanturistički duh. Bavi se kajakom, turnim skijanjem, raftingom, vodi turiste kroz kanjon  Nevidio.

Slijedeći japansku izreku, da ako hoćeš da budeš sretan gaji cvijeće, Veljko Vujanović je posadio vinograde.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO