Povežite se sa nama

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI: ,,Oslobađanje” od vojske (V)

Objavljeno prije

na

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Velimira Viskovića

 

Nije to mogao raditi ni Cecić: imao je dosta posla oko vođenja Zavoda, a taj ,,trubadurski” rad mu nije ni ležao. Mladen Jiroušek koji je to znao, jer je slične stvari radio u prvom izdanju, brojao je mjesece do mirovine. Osim toga, Ceciću je kao čovjeku koji je prošao brojna kadrovska rešenja bilo jako važno da na to mjesto ne dođe netko tko je stručni i politički prejak i tko bi ga mogao ugroziti u njegovim ,,nasljedničkim” aspiracijama.

Tako sam se ja kao dvadesetšestogodišnjak, zapravo kao početnik, našao u situaciji koordinatora koji dobiva u svoje ruke sve abecedarije, formira grupe srodnih natuknica, korigira broj redaka, radi sinopsise tzv. kompleksnih članaka, za koje sve republičke i pokrajinske redakcije prišu priloge. Recimo, za članke ,,Arhivi” ili ,,Biblioteke” svaka redakcija obrađuje građu sa svojega područja, ali netko mora napisati uvodnu definicjiju pojma i odrediti opseg (retkarinu)svakog pojedinačnoga republičkog priloga. Također, koordinator treba dati precizne instrukcije i provesti pomnu redakturu kako bi pojedini prilozi bili zasnovani na istom pristupu, a duljina priloga bila logična te kako se informacije ne bi preklapale. To je sve postalo moja svakodnevna zadaća, zapravo statusno nesravnjiva s niskom titulom mlađega stručnog suradnika. Ali ja sam se entuzijastično bacio na posao. Bio sam mlad, imao golemu energiju, za mjesec dana znao sam čitav abecedarij enciklopedije napamet. Sedamnaest tisuća natuknica! I mogao sam bar približno reći koliko je redaka predviđeno za koju natuknicu.

Uočivši kakav posao radim, a znajući kako ga ničim ne mogu ugroziti, Cecić je vrlo brzo inicirao moje unapređenje pa sam nakon samo godinu dana šegrtovanja u statusu mlađeg stručnog suradnika prebačen u nekoliko stepenica viši status urednika. Ujedno sam dobio i pravo da dolazim na sjednice Centralne redakcije Enciklopedije Jugoslavije, na kojima su se okupljali glavni urednici i sekretari svih redakcija, redom predsjednici akademija, rektori, istaknuti znanstvenici, političari, generali…

Na nekoliko takvih sjednica 1977. godine došao je i Krleža. Sjednice na koje je on dolazio održavane su u hotelu Palace, u koji je (uz Esplanadu) Krleža i nerijetko zalazio. Teško je hodao, stoga su zavodsaki ljudi izbjegavali prikladniju i prostraniju podrumski dvoranu hotela, pa su sastanci održavani u manjoj dvorani uz hotelski restoran u prizemlju.

Gledao sam sa zanimanjem, krišom, kako Krleža dolazi u dvoranu. Hodao je sam, bez pomoći vozača Jože, oslanjajući se o štap; nije podnosio pomisao na to da bi netko mogao opaziti njegovu tjelesnu nemoć. Hotel Palace mu je odgovarao jer u prizemlju i restoranu ima masivne noseće stupove, raspoređene svakih pet-šest metara. Te stupove koristio je za uzimanje predaha. Napravio bi pet-šest koraka, išao je zapravo dosta brzim, iako teturavim korakom; pritaljio bi se iza stupa kako bi ga što manje ljudi vidjelo, prikupio ponovno snagu, i zaletio se do sljedećeg spasonosnog stupa.

Naše sjednice su trajale satima, uz pauzu za ručak: Krleža bi obično bio samo na jutarnjoj sesiji. Ako ne bi sam govorio na početku, uključio bi se nakon uvodnih izlaganja. Informirao bi nas kako su pojedini problemi koji iskrsavaju u izradi drugoga izdanja rješavani u prvome. Nije bio u potpunosti zadovoljan prvim izdanjem enciklopedije; očigledno je smatrao kako je ono bilo rezultat niza kompromisa. Suočavao se permanentno s partikularnim tendencijama pojedinih republika da nametnu svoje viđenje povijesti i interpretaciju aktuelnoga trenutka, a s druge strane, kritički je govorio i o integralističkim i unutarističkim tendencijama koje bi najradije prebrisale sve nacionalne posebnosti. Sjećam se da se jednom dosta iscrpno pozabavio temom Prvoga svjetskog rata i njegovim tretmanom u I izdanju, a posebno se osvrnuo na lik feldmaršala Svetozara Borojevića, koji ga je očito istodobno i fascinirao i odbijao.

Koliko sam primijetio, na tim sastancima nije dulje pojedinačno razgovarao s pojedinim urednicima, ali znam da je neke urednike zvao k sebi, u stan na Gvozdu, da u miru i opuštenije razgovaraju. Kasnije su oni nama prepričavali svoje razgovore. Potkraj 1977. Krleža je posve prestao dolaziti u Leks, a i na naše sjednice. S nama iz Zavoda koji smo radili u enciklopediji komunicirao je isključivo preko Cecića.

Ja sam, pak, postajao sve važniji kotač u golemoj mašineriji enciklopedije. Abecedarij smo nekako uspjeli srediti, ali prva knjiga novog izdanja rađala se mukotrpno, rok izlaska neprekidno se prolongirao. Tako je došla i 1978. godina. U proljeće sam dobio poziv za vojsku.

-Pa, što ti Velimire nisi odslužio vojsku? – zapanjeno me upitao Cecić kad sam mu rekao da sam dobio poziv i kako sam raspoređen u Požarevac.

-Ajme, muku mu Irudovu, pa što ćemo sada? Kad će nam izaći prva knjiga ako ti sada odeš?!

-Pa, ako imate neku vezu da me oslobodite, bio bih vam zahvalan! – rekao sam u šali.

Doista mi se nije odlazilo u vojsku: upravo sam se oženio, tek mi se rodio sin, radim posao koji volim, imam dobru plaću. I sve moram prekinuti na godinu dana! Godinu dana bačenih u vjetar! Znam da ni enciklopedija neće moći bez mene; naprosto, ja sam pogonski zupčanik. Teško će naći nekoga da me zamjeni, svatko će se morati dugo uvoditi u posao.

  • Razgovarat ću ja s Krležom, možda on može nešto učiniti!

Prošlo je nekoliko dana, Cecić mi je rekao kako je razgovarao s Krležom, on mu je obećao da će nešto pokušati srediti s generalom Nikolom Ljubičićem, tadašnjim sekretarom (danas bismo rekli ministrom) obrane. Ako me se ne može osloboditi obveze, neka me se rasporedi u Zagreb pa, kad mi se završi obuka, neka dolazim u Zavod i radim na enciklopediji.

Nadao sam se da će Cecić to srediti s Krležom, ali ostalo je premalo vremena. Nikakvih vijesti s Gvozda nije bilo.   Nije bilo druge: ja sam nevoljko otputovao u Požarevac, javio se u kasarnu. Ujutro su me ošišali, dobio sam uniformu… I stajao sam izgubljeno u spavaonici sa šatorskim krilom natrpanim svim tim prokletim sivomaslinastim stvarima koje ,,dužim”. Odjednom je došao dežurni čete, moram se javiti komandantu brigade.

-Koji je sad to vrag, što si učinio?-komentirao je sebi u bradu dok me pratio pukovniku!

Pukovnik me dočekao ljubazno pozdravivši, nekako nevojnički, obraćao mi se s ,,Vi”, nezamislivo da se jedan pukovnik tako obraća običnom vojniku.

-Druže Viskoviću, stigao mi je jutros telegram od saveznog sekretara za narodnu odbranu da vas otpustim iz vojske. Pisao mu je drug Krleža, obrazložio je kako ste mu jako potrebni u radu na Enciklopediji Jugoslavije. Na preostaje mi ništa drugo nego da naređenje izvšim!

Bio sam zapanjen, zbunjen:

-Što da radim sad? Upravo sam zadužio opremu?

-A vratite nazad opremu u magacin! I idite kući! Ni meni se ovo još nikad nije dogodilo!

Vratio sam se u Zagreb, radostan, povjerovavši da me Krleža oslobodio vojske za sva vremena.

Ah, slobodan kao ptica, izljubio sam ženu i sina!

Otišao sam se sljedeći dan javiti u Vojni odsjek, ali referent nije pokazao ni trunku milosrđa:

-A što ti misliš da se tako lako možeš osloboditi obaveze prema svojoj domovini. Neće te ni tvoj Krleža spasit’! Ti ćeš meni otić’ u vojsku u jesenjem roku, novembarska klasa!

Ajme, bolje bi bilo da me Krleža nije ni vadio iz vojske, dobio sam pola godine poštede, a izgubio dva dana koja sam proveo na putu i u kasarni u Požarevcu! I ponovo prolaziti svu muku prilagodbe. A za tih pola godine sigurno enciklopedija neće izići! Vratio sam se zavodskim poslovima, pomalo razočaran raspletom, ali laskalo mi je da se Krleža potrudio i intervenirao za mene.

U studenom sam doista otišao u vojsku, ovaj put u Valjevo na obuku, a potom u počasni Gardijski puk na Dedinju u Beogradu. Ništa nije bio od rasporeda u Zagreb; general Fabijan Trgo, šef Vojnoistorijskog instituta JNA, govorio je da će me prebaciti u Institut, ali to se izjalovilo. Zapravo, najviše mi je koristilo to što sam dobar plivač pa sam u ljeto 1979, četrdesetak dana trenirao na Tašmajdanu, oslobođen od iscrpljujućih počasnih straža, pripremajući se za Armijsko prvenstvo. Povremeno sam pozivan na sastanke Centralne redakcije, pa sad zamislite kad se iz one vojničke oskudne i sive svakodnevice nađete u kakvom dubrovačkom ili brijunskom hotelu gdje se održava redakcijska sjednica.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (III): Pljačka budvanske nekropole

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

O divljačkom i krajnje neodgovornom ponašanju prema ovom kulturnom blagu budvanske antičke nekropole piše Milutin Plamenac, prvi direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Ovaj poznati crnogorski intelektualac, esteta, po vokaciji istoričar umjetnosti, a inače čovjek ,,bez dlake na jeziku”, između ostalog  kaže:
,,U početku radova, kada su kopane jame za gašenje kreča, naišlo se na desetak grobova čije su ploče bile zalivene olovom. To su bile prve i značajnije indikacije za dalji rad. Grobovi su bili poređani jedan prema drugome, a u sebi su sadržavali mnoge dragocjenosti. Budvanin Danilo Rađenović, čovjek koji je tada u mjestu držao bife, obavijestio je o tome Zetsku banovinu na Cetinju, ali niko nije delegiran iz banovine da pregleda iskopine, niti da preduzme nikakve konzervatorske mjere. Destruktivni posao nesmetano je nastavljen, te se pristupilo kopanju za temelje hotela. Kada se počelo nailaziti na dragocjene predmete, posao se izvodio diskretnije, čak i noću, a oko gradilišta podignuta je visoka drvena ograda, tako da je samo uži krug radnika mogao da vidi razvoj i postignute rezultate dubinskih radova na ovom klasičnom tlu. Inženjer Valand, koji je bio vezan za izgradnju hotela, ostavio je naročito nemile uspomene u odnosu prema ovom spomeniku antičke kulture. On je sarađivao sa drugim stručnjacima raznih profila koji su svesrdno pripomagali da se ovo neiscrpno blago drevne nekropole stare Budve što prije razgrabi i raznese na sve strane. Mnoge ličnosti i ustanove imale su udjela u korišćenju ovih dragocjenosti. Čim se doznalo da se pojavljuje novac, zlato i bogati adiđari,  doletio je „kao soko” iz Beograda kustos muzeja bivšeg princa Pavla, Jozo Petrović, koji je vrlo revnosno punio sanduke i mnoštvo raznih objekata poslao u Beograd. Podignuta je i specijalna baraka za privremeni smještaj nađenih predmeta kojom je rukovodio neki Čeh B. Kelner, koji je, kako kažu, izvršio niz zloupotreba, prikrivao nađene nakite i krišom ih, preko svojih agenata prodavao u Dubrovniku i Zagrebu i za kratko vrijeme se obogatio.

Prilikom izvođenja ovih radova u Budvi je boravio jedan nordijski naučnik, član Londonskog antropološkog instituta. Razumljivo je da su, nazovi arheološka iskopavanja, zainteresovala u najvećoj mjeri ovog znalca starina, koji je budno motrio na čudno izvođenje ovih radova. „Tih dana je u jednom od grobova nađen, pored ostalih, i jedan veliki kostur, čija je lobanja u poređenju sa sedam ostalih, izgledala fenomenalno velika. Nju je numizmatičar Petrović odnio u Beograd, a snimak ove kolekcije ljudskih ostataka, nalaze se kod braće Rajković u Budvi. Starom naučniku, antropologu, bilo je spriječeno da proučava ove objekte. U istoj grobnici nađeno je jedno koplje, kaciga i štit.

Kad se u dubini od četiri metra naišlo na jedan nedovoljno definisan predmet, koji je, po riječima jednih izgledao kao bunar, a po mišljenju drugih, koje je svakako tačnije, kao žrtvenik, bio je prisutan i naš gost, norveški naučnik, koji je radoznalo posmatrao radove na otkopavanju.
Pri završetku posla pojavio se Valand i naredio radnicima da sruše objekat. Videći šta se radi, košutnjavi starac poletio je na otkop i za tili čas svojim nemoćnim tijelom pao na žrtvenik da bi ga zaštitio. Ovaj plemeniti heroj nauke prinio je sebe na žrtvenik antičkim bogovima, na žrtvenik nauke i istine. Valand, čovjek osion, altetskog sklopa i vrlo grubih navika, ščepao je starca za jaknu i pokušao da ga odvoji od objekta uz koji se ovaj grčevito pripijao gotov da pogine. Videći da je riješenost i volja starčeva jača od njegove brutalne snage, naredio je radnicima prijetećim glasom da starca smjesta izbace ili će ih sve otpustiti s posla. Na intervenciju Rađenovića radnici su odbili da izvrše zapovijest svog okrutnog gospodara, čiji su postupci nazvani „valandizmom”, kao sinonim za vandalizam.
Malo kasnije, po naređenju Valanda, radovi su obustavljeni. Tada su starčeve oči zasijale nekim čudnim životvornim sjajem, a na njegovanom blijedom licu zaigrao je izraz radosti. On je tom prilikom na engleskom jeziku izgovorio ove klasične riječi: „Dobro je, bar sam ovom lijepom spomeniku produžio i sačuvao život za jedan dan”.
Plamenac dalje piše da su se sitniji djelovi nakita kao i novac nalazili u moru, pri obali, gdje je izbacivana zemlja sa radilišta. Na taj način, kaže Plamenac, razvila se špekulantska trgovina jer su pojedini predmeti od vrijednosti prodavani za bagatelne cijene, a preprodavni za ogromne sume. A sve to na štetu starog grčko-rimskog nakita gdje se to blago vjekovima čuvalo, daleko od ljudske pohlepnosti. Sudski sporovi i afere pratile su ove nedostojne trgovačke transakcije, a Budva je ostala bez svog vlastitog blaga. Sve što je odnijeto iz Budve, bilo u muzeje ili privatni posjed, bilo bi dovoljno da se formira jedan značajan arheološki muzej.

U vezi budvanskog materijala napominjemo da je prije tri godine drug Drago Pavićević obavijestio Zavod da posjeduje jednu zlatnu minđušu iz Budve koju je pokazao sa očiglednim ciljem da je proda. Na minđuši je obrađena u reljefu jedna alegorijska figura sa krilima.

Uporedo sa slučajem Budve u cijeloj Boki, koja je bogata umjetničkim predmetima i starinama, u toku neprijateljskih okupacija ove rijetke tekovine lako su i u velikom broju otuđivane zbog materijalne bijede što su u najvećoj mjeri koristili okupatori i zainteresovani spekulanti za vrijeme rata i kasnije…” ( U potpisu Milutina Plamenac, direktor Zavoda).

U budvanskoj nekropoli bio je zastupljen helenistički zlatni nakit iz svih vrsta i kategorija koji su bili poznati u antičko doba, izuzev dijadema. Najpotpuniju i najprecizniju analizu zlatnog nakita iz budvanske nekropole (1938.), koliko su to dozvoljavale realne mogućnosti, dao je dr Duje Rendić-Miočevic u knjizi Iliri i antički svijet.

O ovome značajnom isječku iz kulturno-umjetničke baštine dr Rendić je koristio za stručne opise i naučne analize, vrlo dobre snimke budvanskog fotografa Šuljaka, koji mu je ustupio kopije, odnosno fotokopije, ,,posebno novokopirane detalje sa tih snimaka”. Autor se takođe koristio i identifikacijom per analogiam sa sličnim ukrasnim predmetima sa drugih nalazišta.

U uvodnom dijelu svoga rada dr Rendić naglašava da je zbog komercijalne gradnje horela, koja je izazvala otkriće ove nekropole, nepovratno upropašćena naučna dokumentacija nalaza i dok je još sa samih radova dolazilo do nekontrolisanog njihovog sabiranja, zlatni nakit je bez prethodnog utvrđivanja njegovog inventarnog stanja ostao ,,gotovo do danas naučno nepoznat i neproučen, najvećim dijelom u rukama privatnika, koji su mu pomalo, no sve više zameli trag”. O tome svjedoči činjenica, navodi dr Rendić, da je dosta sitnih predmeta bilo dospjelo zajedno sa odvučenom zemljom u more, gdje su ih pojedini mještani naknadno našli. To je svojevremeno potvrdio i Budvanin D. Rađenović koji je sakupio lijepu kolekciju takvih predmeta, među kojima i jedan zlatan prsten s ugraviranom glavom.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (II): Helensko-rimska nekropola u Budvi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

Daleko gore je prošla helenističko-rimska nekropola u Budvi, koja je otkrivena 1938. godine prilikom kopanja temelja za hotel Avalu. Tom prilikom je dobar dio grobova i grobnih priloga uništen i opljačkan. Bez stručnog kadra i nadzora i vođenja bilo kakve dokumentacije o otkrivenom arheološkom materijalu visoke umjetničke vrijednosti, najveći dio grobnih priloga, posebno zlatnog i srebrnog nakita, razgrabljen, prodan i preprodan, a dio uništen.

Ta godina i „mjesto zločina” ostaće, bar kod nas, zabilježeno kao velika civilizacijsko-kulturološka bruka i sramota. Ovo važno arheološko otkriće, jedno od najvažnijih antičkih nalazišta na jadranskoj obali ondašnje Jugoslavije, nemilosrdno je uništeno, opljačkano a najveći dio nalaza nepovratno izgubljen za nauku.

S obzirom na to da se radi o arheološkoj pljački stoljeća, krajnjoj drskosti i pohlepnosti prema dragocjenom arheološkom blagu, posebno zlatnom nakitu, ovom slučaju, kako to i zaslužuje, posvetićemo posebnu pažnju.

Opljačkana i uništena budvanska nekropola bila je u upotrebi više od hiljadu godina, a pripadala je ranijem helenističkom periodu (početak IV do kraja I stoljeća prije naše ere) i kasnije, rimske (od I do početka V vijeka naše ere).

U helenističkoj epohi pokojnici su sahranjivani u pravougaonim grobnicama (četiri osnovna tipa), koje su bile prekrivene masivnim kamenim pločama. Za ovaj drugi period primjenjivan je samo jedan način sahranjivanja – inhumiranje pokojnika. Prema kasnijim istraživanjima konstatovano je da je u većini grobnica sahranjivanje vršeno u vremenskim razmacima i po nekoliko puta.

Uz pokojnike, čiji su grobovi bili orjentisani sjever-jug, sa glavom pokojnika na jugu, prilikom sahrane polagani su brojni i različiti predmeti. Prema vrsti materijala grobovni prilozi bili su uglavnom import iz Južne Italije, tzv. Gnathai keramika, po istoimenom gradu u Apuliji. Djelovi naoružanja i nakita uglavnom su uvoženi iz grčkih radionica.

Kremacija i inhumacija su bili načini sahranjivanja u rimskom periodu. Kremaciju ( I i II stoljeće nove ere) karakterišu keramičke i staklene urne u kojima su sahranjivani ostaci spaljenih pokojnika. U grobovima i jednih i drugih polagani su, često, luksuzni i skupocjeni, umjetnički izrađeni predmeti.

Kako je izgledala budvanska nekropola pošto su na vidjelo izašli grobni prilozi, osobito zlatni nakit, možemo samo pretpostavljati.

Neposredno poslije otkrivanja nekropole, odnosno njenog pljačkanja i uništavanja, tadašnji kustos muzeja kneza Pavla, dr Jozo Petrović, na svoj način doživljava ovu sramnu i tužnu sliku budvanskog „grada mrtvih”. Kustos Petrović precizno locira mjesto gdje će se podići ova veličanstvena građevina i to „pred samim ulazom u srednjovjekovnu, odlično očuvanu srednjovjekovnu tvrđavu”. Daje skicu hotela koji je tako veličanstveno zamišljen da mu neće biti premca na Jadranu. Njegovo pisanje bi više priličilo stilu građevinskog stručnjaka, nego kustosu jednog uglednog muzeja. A što je najneshvatljivije upravo najmanje profesionalno i moralno, kod autora ovog članka, što ni jedne rečenice kritike ne posveti toj družini pljačkaša i varvara, te bijednom izgledu već tada oskrnavljene i devastirane nekropole. On saopštava da su „vlasnici hotela našli kompromisno rešenje. Jedan deo iskopina se ustupa besplatno muzeju kneza Pavla, a veći deo će ukrašavati hol luksuznog hotela”.

Da bi se udvorio ing. Valandu, kustos Petrović nastavlja…,,kako je muzejskome izaslaniku nadzorni inženjer i akcionar hotela Jovan Valand, u saglasnosti sa družinom koji su se ad hoc sastali na samom terenu, dozvolio da prati iskopavanje, probire razbijene objekte, koji bi inače odbačeni propali”. Navodi samo zlatni nakit u jednom ženskom grobu, koji je otkriven prije njegovog dolaska, ali ga čak ni sumarno ne opisuje.

Umjesto da kustos-arheolog muzeja kneza Pavla iskoristi kakve-takve mogućnosti koje su mu se nudile na samom terenu, da bar približno opiše tu tužnu i besprizornu radnju u nekropili i kritički se osvrne na divljaštvo izvođača radova, svoj ,,stručni” elaborat završava: Budva napreduje svakim danom sve više. Zapuštena ognjišta se preporođuju. Zavidna flora neobično pitomoga kraja daje više u samim začecima, nego što optimisti očekuju, pa eto i arheologija dade znatan tribut, koji će biti zameren ako prilike dopuste da se povede sistemsko iskopavanja”.

O stanju budvanske nekropole, koju je post festum posjetio, dr M. Abramić, takođe piše bez detaljnih opisa grobnica i grobnih priloga koje je tom prilikom mogao da vidi. On samo konstatuje ,,da bi već do sada, prigodom terenskih radnji, za budvanski hotel otkopani predmeti mogli ispuniti jedan mali muzej”. U istom tekstu Abramić navodi podatke koje je čio od seljaka, kako u okolici Budve na više mjesta ima antičkih zidova i patosa sa mozaicima, te da se prigodom dubljega krčenja za vinograde našao po koji grob, čak i jedan glineni poklopac, odnosno sanduk sa poklopcem, a vrlo često i antički novci, ali nažalost niko nije registrovao ove slučajne nalaze.

Isti autor piše ,,Već nazad dvije godine, kada su se kopale dvije veće jame za gašenje kreča, našlo se nekoliko grobova: dva ili tri groba sa ljudskim kosturima imali su tik do glave pokopanog po jedan kameni tanjur”. Ni o ovim grobovima niko nije vodio računa ni o predmetima koji su u njima nađeni tako da su spomenuti ,,kameni tanjuri” nestali, i ,,nitko ne zna  kako”.

Uopšteni podaci popunjavaju stranice Abramićevog teksta, da bi svoja zapažanja završio panigirikom izvođačima radova…,,zahvaljujem također gosp. ing. Ivanu Valandu, upravniku hotelskih radova, koji je rijetkom susretljivošću dozvolio da proučimo teren i svaki nalaz, i uvaživši važnost otkrića naredio da se prilikom kopanja postupa s najvećom opreznošću jer je takav rad za poduzeće značio najmanje gubitak vremena. Štaviše g. ing. Valand zadužio je našu nauku time, da nam je dao tačan tlopis mjesta najvažnijih nalaza”.

Ako je poznato što se sve tada dešavalo na gradilištu, na kome se pljačkalo, raznosilo i uništavalo, tim prije i čude ovakvi zaključci i opservacije dr Abramića.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE: Odnošenje arheoloških predmeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

Teritorija današnje Crne Gore, mada još nedovoljno istražena, bogata je arheološkim spomenicima kulture (pokretnim i nepokretnim) iz svih perioda, počev od praistorije, pa do kasnog srednjeg vijeka.

Bogatstvo i raznovrsnost arheološkog spomeničkog fonda koje je na ovim prostorima milenijumima stvarala ljudska ruka i čovjekova sposobnost za kreaciju utilitarnih i estetskih vrijednosti, često je bilo izloženo udarima raznih elementarnih nepogoda i skoro neprekidnih ratova. Razorni zemljotresi, poplave, epidemije i druge nedaće, uzimale su svoj danak. Bilo iz neznanja, nehata, sujevjerja, nerijetko i materijalne koristi i ljudski faktor je bitno uticao na oštećenja i otuđenja dragocjenih umjetničkih vrijednosti sa ovih prostora.

Tokom 19. i početkom 20. stoljeća, a i docnije, Crnom Gorom su uzduž i poprijeko krstarili mnogi strani naučnici i istraživači (Englezi, Rusi, Francuzi, Italijani, Njemci) među kojima je bilo i raznih „istraživača” čije su namjere bile usmjerene i druge svrhe. Takve ekipe ili pojedinci o našim „svetim starinama” veoma su rado pisali, ali još radije „pozajmljivali” ili odnosili.

Na udaru nekih stranih „eksperata” bili su i slučajni nalazi – felix et fortunatus casus – koji su našoj arheologiji, po riječima Frana Bulića, nerijetko znali prirediti ugodna iznenađenja. Uz to, ta eventualna istraživanja su bila nesistematska i nestručna, pa bi bila bolja sudbina mnogih arheoloških spomenika da su i dalje pod zemljom. Bar ne bi bili oštećeni, uništeni ili otuđeni. Uostalom, onoj staroj maksimi u arheologiji: „Lakše je otkriti nego sačuvati”, mogli bi dodati latinsku krilaticu: Uti, non abuti.
Poznata crnogorska stima (gostoprimstvo), posebno prema izvanjcima i „učevnim” ljudima sa strane, često je bila žrtvom suviše izraženog povjerenja u razne, i, ne tako rijetke posjetioce i raznovrsne istraživače.

Uz sve privilegije koje su imali prilikom boravka u Crnoj Gori (posebnu pratnju, neograničenu slobodu kretanja da „zavire” u svaki kutak gdje ih je vodila znatiželja kojekakve vrste, najljepši konaci i hrana), stranci su preko ondašnje crnogorske štampe, najčešće, skoro bez izuzetaka, prikazivani u superlativima. Naravno, bilo je i onih koji su zasluživali najljepše epitete, ali i onih „koje nikad ne bismo poželjeli da smo znavali kakvog su soja i … (Arhiv Crne Gore, MUD, F. 17, 1907).
Na osnovu raspoložive arhivske građe, stručne literature, sačuvanih, istovremeno dragocjenih fotografija, odnosno njihovih kopija, napisa u štampi i raznim časopisima, kao i ličnim kontaktima sa mjerodavnim ličnostima za tu materiju, pokušaćemo da bar dijelom uđemo u trag nestalom arheološkom materijalu sa teritorije današnje Crne Gore. Uz napomenu da su naše pretenzije skromne, kao i mogućnosti.

Izvjesno je da od otuđenih arheoloških predmeta iz današnje Crne Gore, koji se danas nalaze u vlasništvu privatnika i raznih muzejskih zbirki širom svijeta, počev od praistorijskog kamenog oruđa i oružja, raznih artefakata, preko antičke keramike, stakla, nakita, novca, do fragmenata kamene plastike sa ranohrišćanskih objekata, formirala bi se poveća i veoma značajna arheološka zbirka. Da ne kažemo muzej.

Otuđivanje arheoloških nalaza iz pećine Koronine: Među stranim stručnjacima zainteresovanim za naše podneblje koji su „krstarili Crnom Gorom kudijen su prije stigli”, pominju se imena dr Falka Šupa, dr. K. A. Rašea. Oni su, prema pisanju ondašnje štampe, članovi društva Dubvid dunavskih i balkanskih zemalja, u Njemačkoj, sa sjedištem u Minhenu. Cilj društva je bio ,,da organizuje naučne i kulturne interese između Crne Gore i Njemačke i u tom cilju daje obavještenja svojim članovima o svijem pitanjima, pa i trgovačkim”. U navedenom objašnjenju o misiji ovih stručnjaka, između ostalog se naglašava da su ,,politika i religija iz ovog društva isključena”.

Za dr Šupa se kaže da je poznat više godina kao slavofilski ispitivač Balkana, naročito zainteresovan za praistorijske nalaze. Da bi imali jasniju predstavu o istraživačkim radovima pomenutih stručnjaka, s jedne strane i oduševljenog pisanja crnogorske štampe o tom ispitivanju u rezultatima, prenijećemo doslovno pomenuti tekst.

,,Važan pronalazak u Crnoj Gori”.

,,Vrlo važan pronalazak u Crnoj Gori učinio je minhenski antropolog dr. Falk Šup, koji se kod nas bavi od nekog doba. Kao što je poznato, do sada se nije pokazala na zapadu Balkanskog Poluostrva eksistencija predistorijskog čovjeka. Čak u Grčkoj, gdje razni evropski i amerikanski instituti velike sume novaca za istraživanje dobijaju, nije se mogao još dobiti znak čovjeka iz kamenog doba. To je pošlo za rukom dr. Šupu, koji je već učinio u Bavarskoj i Italiji značajna naučna otkrića po pećinama, da pokaže u Crnoj Gori eksistenciju čovjeka iz kamenog doba. Dr Šup je u toj svrsi, ispitao čitav niz pećina, u našoj zemlji, ali sve bez uspjeha, dok mu napokon ne pođe za rukom, da svoju namjeru postigne u pećini Koronina, desno od puta koji vodi za Bokovo. On je iz pećine izvadio više od 900 kostiju i kamenog oruđa, koje su pravili ljudi koji su živjeli prije 12.000 godina. Dr Šup će ove predmete u Minhenu naučno ispitati, te ih zatim darovati Crnoj Gori”.

Pećina Koronina, o kojoj piše Cetinjski vjesnik iz 1913, je omanja okapina udaljena oko 3,5 km sjeveroistočno od Cetinja, uz put Cetinje – Bokovo. Otvor (6 m širine i 4,5 m visine) okrenut je ka Cetinjskom polju. Ukupna površina okapine ne prelazi 15 kvadratnih metara.

U ljeto 1977. godine izvršena su kraća reviziona iskopavanja u pećini Koronini kojima je rukovodio dr Č. Marković (uz Ranka Kujovića, član ekipe je bio i autor ovog teksta S. Roganović).

Na čitavom unutrašnjem prostoru su izvršena sondažna ispitivanja. U istočnom dijelu okapine na površini od svega dva kvadratna metra otkriven je kulturni sloj sa arheološkim nalazima. Izvađeno je ukupno 88 fragmenata keramike i tri životinjska roga (na jednom su bili vidljivi tragovi obrade). Najveći dio ovh keramičkih fragmenata (90 odsto) pripadalo je keramici grube fakture, a bili su djelovi od sudova debelih zidova. Ukrašavanje je bilo u tehnici impressso (utiskivanje) i urezivanje.

Prema mišljenju dr Čedomira Markovića, keramički nalazi iz pećine Koronine se sa svojom fakturom, oblicima a posebno ornamentikom mogu vezati za najstariji sloj pećine Spila (1,5 km istočno od Perasta, na jugozapadnoj strani brda sv. Ilije, nadmorska visina cca 320 m). Arheološki nalazi iz Koronine potvrđuju da se radi o jednoj fazi razvoja starijeg neolita, što daje osnova za realnu pretpostavku da je Koronina bila stanište manje zajednice ljudi i da je relativno kratko korišćena, kako zbog ograničenog prostora tako i zbog nedovoljne prirodne zaštite.

Od nalaza koje je sa sobom odnio antropolog Šup na „naučno ispitivanje” u Minhenu, a da ne govorimo o „darovima Crnoj Gori”, ostalo je samo prazno obećanje i siromašnija naša arheološka zbirka iz perioda starijeg neolita. Iako se ne pominje u Cetinjskom vjesniku, izvjesno je da je dr Šup sa sobom odnio i dio keramičkih nalaza iz Koronine, jer je nelogično da takav naučnik zanemari dio toga i te kako važnog arheološkog nalaza za datiranje i naučnu analizu. Nemamo podataka da li se tokom dvadesetog vijeka iko od nadležnih iz Crne Gore interesovao, posrednim ili neposrednim putem, o „minhenskim darovima koje je svojevremeno namijenio dr Šup Crnoj Gori.”

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo