Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića
No, protekla je i ta godina dana, vratio sam se u Zagreb, i činilo mi se kako enciklopedija nije puno odmakla. Valjalo mi se baciti na posao. Ceciću je postalo jasno da dolazi do zagušenja u leksikografskoj centrali u Zavodu: tekstovi dolaze iz republičkih i pokrajinskih redakcija, ali tek ih treba redigirati, usklađivati, potrebna je jača ekipa.
Uskoro po mojem povratku, pozvao me u svoj kabinet: dogovorio se s Krležom da se osnuje posebna Redakcija za zajedničke tekstove, ja ću biti imenovan glavnim urednikom; neka sastavim tim ljudi koji će raditi sa mnom. Moram reći da me njegova ponuda zatekla: u dvadesetdevetoj godini postajem glavni urednik; znam da je u tome bilo mnogo više Cecićeve uloge nego Krležine, ali svejedno, ponuda je imponirala.
No, valjalo je raditi, baš raditi. Doista, nakon tih promjena u proljeće je prva knjiga drugoga izdanja Jugoslavike bila pred izlaskom. Još prije izlaska knjige novine su naveliko pisale o projektu, a zagrebačko OKO i beogradske Književne novine objavile su temate s probranim tekstovima iz enciklopedije.
Prije nego što će enciklopedija biti poslana u tisak, Cecić je odnio Krleži supericu, neka glavni urednik još jednom prolista izdanje koje potpisuje. Vratio se zadovoljno s Gvozda:
-Pozvao nas je Krleža da dođemo k njemu, reći će nam svoje dojmove o novom izdanju!
Osim Cecića i mene u timu koji će posjetiti Gvozd bili su Žarko Domljan, novoizabrani pomoćnik direktora i šef ilustratorskog tima enciklopedije, te Igor Gostl, sekretar Centralne redakcije.
Naravno, bio sam uzbuđen, ne samo što ću ponovo vidjeti Krležu, nego i taj mitski stan u Gvozdu, koji je postao pojam. Svi smo se kao pomalo podrugivali (o, i on je bio na Gvozdu, mo’š mislit događaja!), ali kad dobiješ i sam taj poziv, malo ti se noge odsijeku.
Krleža nas je dočekao sjedeći u stolici. Znao sam da su ga noge već posve izdale, da se teško kreće. Matvejević mi je pričao kako se Krleži nekoliko puta dogodilo da padne i ne može ustati, osobitno noću, kad nema vozača Jože i kućne pomoćnice Ivke. Bela ga ne čuje, i on tako satima leži na podu.
Očito, nije želio da gledamo njegovu tjelesnu nemoć. Joža ga je prethodno posjeo u stolicu i on nas dočekuje sjedeći. Blijed je, koža malo opuštena; prije dvadesetak godina bio je korpulentan, preko 110 kila, a vjerojatno nije viši od 170 cm. Negdje sam pročitao, čini mi se u Davnim danima, da u prvoj regrutaciji za Prvoga svjetskog rata 1914. godine nije primljen u vojsku zbog nedovoljne težine, imao je samo 48 kilograma. A sada je vjerojatno četrdesetak kilograma lakši nego u doba svoje najveće tjelesne kilaže, tako da se oko ušiju i na podbratku vide vrećice opuštene kože.
Pozvao nas je da mu se pridružimo za stolom. Izrazio je zadovoljstvo knjigom koju je pogledao, odmah zatim relativiziravši svoju pohvalu (a sve je to uzaludan posao, samo je glupost ovdje vječna!).
Dok sam ga gledao onako zgurenog, otromboljenog u stolici, u prevelikom sivom sakou, činilo mi se kako je to tijelo potpuno ispražnjeno od energije, tijelo umornog čovjeka koji se pripremao za odlazak. Međutim, kada je počeo govoriti, dojam se posve promijenio. Glas je bio u posvemašnoj diskrepanciji s tom staračkom figurom: mladićki visok glas, tenor; govorio je jasno, čisto, bez zastajkivanja, zasipao nas podacima. Zapravo je taj dvosatni razgovor bio više Krležin solilokvij, u koji smo se mi sramežljivo povremeno ubacivali nekom kratkom replikom ili pitanjem, nego prava konverzacija.
Očito je pažljivo pročitao članke ,,Albanci” i ,,Albansko-jugoslavenski odnosi”.
-U prvom izdanju smo imali samo članak ,,Arbanasko-južnoslavenski odnosi”. To je vrlo osjetljiva materija. Pedesetih nismo ni pomišljali da zasebno obradimo povijest te naše najbrojnije nacionalne manjine. Ne znam kako je u Beogradu i sada prošlo ovo rješenje s posebnom odrednicom o povijesti Albanaca, o njihovoj kulturnoj tradiciji, jeziku, književnosti. Utoliko više što se govori o jedinstvenom korpusu albanske nacije, bez izdvajanja jugoslovenskih Albanaca kao zasebnog etničkog korpusa. Iako je Marko Ristić, kao glavni urednik srpske redakcije pedesetih nastojao obuzdati nacionalističke ispade, otpori prema tematiziranju albanskog pitanja bili su toliko jaki da smo se dogovorili kako bi najbolje bilo da cjelokupnu problematiku apsolviramo u članku o odnosima Arbanasa i Južnih Slavena.
Zanimljivo je kako je Krleža oštroumno anticipirao problem s kojim ćemo se suočiti samo godinu dana kasnije. Nakon demonstracija Kosovara u Prištini 1981, u srpskom tisku i javnosti je krenuo val preispitivanja dotadašnje politike prema Kosovu i Albancima. Beogradski NIN je iz broja u broj secirao članke iz naše enciklopedije optužujući najprije glavnog autora tih natuknica prištinskog profesora Ali Hadrija i urednika kosovske redakcije Esada Mekulija za separatizam i velikoalbanski integralizam, zatim i Srpsku redakciju za pretjeranu popustljivost, a potom i cijelu Centralnu redakciju za zatvaranje očiju pred albanskim separatizmom.
Krleža je tada već bio potpuno na izmaku snage, umrla mu je i Bela; bio je potpuno nezainteresiran za probleme enciklopedije, ostavio nas je same da se snalazimo u tim novim jugoslovenskim kreševima. Ali čak i da je 1981. bio i u boljoj fizičkoj formi, mlađi i poletniji, više ne bi imao onaj autoritet kojim je ranije operirao, a koji je umnogome bio vezan za Titovu podršku i zaštitu, dolazila su nova vremena bez neupitnih autoriteta.
Ali tada, za našeg sastanka u proljeće 1980, Krleža je još bio živo zainteresiran za Jugoslaviku. Znao je da u drugom svesku dolazi na red veliki članak ,,Bosna i Hercegovina”. S njom je vezano i pitanje definiranja nove nacije, tada smo je zvali ,,Muslimani” (u ratu se samodeklarirala kao bošnjačka nacija). Zanimljivo, za razliku od svojega prijatelja Tuđmana, Krleža je smatrao da Muslimani kao entitet imaju vlastiti kulturni identitet i da je dobro da ga u enciklopediji afirmiramo.
Pričao je puno i o Makedoncima, spominjući i svoj boravak u Skoplju 1937, vraćajući se u vrijeme kada su i Makedonci bili takva nacija u nastajanju. Sipao je kao iz rukava podatke o makedonskoj povijesti.
Moram priznati da sam bio fasciniran i memorijom i verbalnom energijom: kakav raskorak između onemoćaloga, bolesnog tijela i moćnog i još uvijek živahnog i brzog mozga. Prisjetio sam se jednog eseja iz knjige Marka Ristića Krleža (1954) u kojem on piše o Krležinoj vještini govorenja, o umijeću konverziranja. Doista, i u svojoj osamdeset i šestoj godini Krleža je bio fascinantan usmeni pripovjedač.
Krležu više nisam osobno susretao, pisao sam kasnijih godina o njemu, proučavao posebno njegove ,,marginalije”, redaktorske bilješke nastale na marginama leksikografskih tekstova, jer Krleža je malo osobno redaktorski intervenirao, ali napisao je na stotine komentara, čak malih eseja, pokazujući doista neviđenu erudiciju.
Zapravo sam postupno ulazio u Krležin svijet, pogotovo kad je Krležin nasljednik na direktorskoj dužnosti Ivo Cecić godine 1985. naručio od mene personalnu enciklopediju o Krleži, prvu takvu u nas, zapravo prvu u svijetu (koliko mi je poznato) o piscu iz XX stoljeća. Sljedećih godina pročitao sam svaki Krležin tekst više puta, proučio temeljito sve njegove časopise. I bio često zadivljen tom energijom, tim intelektom, tom verbalnom bujicom. To ne znači da sam se u svemu s njim slagao, da nisam ponekad prepoznavao i isprazno fraziranje, njegovo prenemaganje, njegove zablude.
Ali, sve u svemu, fascinantan intelekt, impozantno književno djelo; u trenutku kad sam došao u Krležin zavod i rasuo svoje mladenačke radove pred Cecića i Opitza nisam ni slutio kako će mi Krleža obilježiti život; gotovo četiri desetljeća u njegovu Zavodu, knjige, na desetine eseja, rasprava, kritika o njemu, dvije krležološke knjige, enciklopedija, priređivanje njegovih dijela… Vrijedilo je, čini mi se.
A mislim da nisam izdao ni Borgesa, koji je tako volio enciklopedije, postavši pomalo i krležijanac.
(Nastaviće se)
DRUŠTVO4 sedmice
IN ENGLISH1 sedmica
IN ENGLISH1 sedmica
DRUŠTVO2 sedmice
FOKUS2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
SVIJET2 sedmice