INTERVJU
VELIMIR VISKOVIĆ, HRVATSKI KNJIŽEVNI KRITIČAR I ESEJIST: Predsjednica Hrvatske nije dorasla toj dužnosti

Objavljeno prije
6 godinana
Objavio:
Monitor online
Naša lijepolika predsjednica poprilično je površna, sklona jeftinim efektima, brzopleta, neodgovorna
MONITOR: Hrvatska se ovih dana našla u fokusu javnosti i van našeg regiona zbog izjava predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i obilježavanja 24. godišnjice vojno-policijske akcije Oluja. Kakvo je Vaše mišljenje o predsjednici Hrvatske?
VISKOVIĆ: Onima koji prate moje izjave u medijima i na društvenim mrežama nije nikakva tajna da o hrvatskoj predsjednici imam vrlo kritičko mišljenje. Samo ja više volim biti kritičan prema hrvatskim političarima unutar hrvatskog medijskog prostora, nego ih “ogovarati” u inozemstvu. Premda je, naravno, to inozemstvo masovnom upotrebom interneta postalo jako relativan pojam. Utoliko više što između Hrvatske i Crne Gore ne postoji jezična barijera.Stoga najkraće – mislim da je naša lijepolika predsjednica poprilično površna, sklona jeftinim efektima, brzopleta, neodgovorna, nedorasla dužnosti koju obavlja.
MONITOR: Predsjednica Grabar Kitarović je za vrijeme nedavne posjete Izraelu kazala da je BiH nestabilna zemlja koju kontroliše militantni islam. Njena izjava osuđena je u BiH kao skandalozna kao i izjava da je Oluja spasila Bosnu i Hercegovinu. Kako će se to odraziti na odnose između Hrvatske i BiH?
VISKOVIĆ: Podsjećam kako je potom demantirano da je hrvatska predsjednica to rekla. Valja znati kako je to rečeno u razgovoru “u četiri oka” i očito je nekome na izraelskoj strani odgovaralo da u medijima osvane informacija o vezama bosanske i iranske vlade i uvozu militantnog islama u jednu evropsku zemlju. Kad je to objavljeno, izazvavši burne bosanske reakcije, Kolinda je očito tražila od svojih domaćina da pritisnu redakciju Jerusalem Posta, pa su sporni fragmenti razgovora povučeni.
Naravno, ima dosta razloga da vjerujemo kako je gospođa Grabar Kitarović izrekla te optužujuće riječi pro interno, a da ih je izraelska strana zbog svojih interesa učinila javnima. Tim neodmjerenim riječima je produbljen jaz u odnosima s BiH. Samo to nije prvi put da gospođa predsjednica spominje rastući utjecaj militatnog islama u BiH, a odnosi dviju zemalja prethodno su ozbiljno narušeni traženjem dvojice članova Predsjedništva da se pokrene sudski spor koji bi onemogućio gradnju, za Hrvatsku vitalnoga, Pelješkog mosta. I za mene osobno vitalnog, jer mi se zadnjih nekoliko godina događalo da putujući za Podgoricu u Neumu provedem nekoliko sati čekajući prelazak granice.
MONITOR: Povodom 24. godišnjice Oluje, iz Srpskog narodnog vijeća saopštili su da rat nije gotov i da nikada nije bio prisutniji…
VISKOVIĆ:Nisam vidio da je netko to tako oštro formulirao, nekako mi je nespojivo s karakterom Borisa Miloševića i Milorada Pupovca, čelnika Vijeća, koji su vrlo trezveni političari.
Gledano nacionalističkim optikama, a one su dominantne, unatoč naporima Dokumente i sličnih udruga, teško će u bliskoj budućnosti doći do zajedničkog stava o operaciji Oluja. Za veliku većinu Hrvata to je bila legitimna operacija kojom je oslobođena Hrvatska (od pobunjenika ili “agresora”) prostorno objedinjena. Za većinu Srba to je martirij kojim je više od 200 tisuća Srba izgnano iz Hrvatske. Nesumnjivo je Oluja i jedno i drugo: sa Srpskom krajinom u svome trbuhu (od Vrlike do Karlovca ima 250 kilometara) Hrvatska je bila potpuno disfunkcionalna kao država, podijeljena na dva dijela (povezana pontonskim mostom kod Maslenice, a i taj most bio je pod nadzorom srpske artiljerije). Bilo je jasno u onom trenutku kad je Hrvatska priznata od međunarodne zajednice kao država da je Krajina neodrživa kao posebna država unutar države. Međunarodni posrednici (poredvođeni Amerikancima) nudili su Krajini vrlo široku autonomiju planom Z1.
MONITOR: Ali Srbi su odbili taj plan…
VISKOVIĆ: Srpska strana je odbila taj plan unatoč upozorenjima posrednika kako je alternativa hrvatska intervencija. Sve upućuje na to da su Martić i krajinsko društvo znali kako ih u slučaju hrvatske intervencije neće podržati Beograd, jer je sama Srbija devastirana sankcijama, iscrpljena dugotrajnim pomaganjem bosanskih Srba, pa i financiranjem krajinske administracije. A bila bi još dodatno kažnjena za interveniranje u Hrvatskoj.
Mogu samo pretpostaviti koliko se kod Tuđmana slavilo kad su krajinski Srbi definitivno odbili Z1. Jer to je značilo kako Hrvatska više neće imati problema ni s autonomijama ni sa Srbima. Neću kao Rašković reći da su Srbi lud narod, ali je ovo zapravo značilo samoubojstvo; znali su da ih neće, i ne može, pomoći ni Milošević, ni Karadžić i Mladić; znali su pritom da nemaju vojne efektive kojima se mogu suprotstaviti Hrvatskoj vojsci, raspolagali su s otprilike pet puta manje vojnika (200 tisuća prema 40).
Ne vjerujem da je pred Olujom iselilo 250 tisuća ljudi, kako tvrde neki srpski izvori. Radilo se o slabo naseljenim, pasivnim krajevima, s kojih je i prije Oluje bilo intenzivno iseljavanje, pa i bježanje vojno sposobnih muškaraca; vjerojatnije je da se radi o 150 tisuća ljudi koji su pokrenuti na masovni odlazak od srpskih vlasti.
Što se tim masovnim odlaskom htjelo pokazati? Kako Srbi ne pristaju ni pod kojim uvjetima živjeti u “ustaškoj Hrvatskoj”? Čak ni u relativno velikoj autonomiji? Da su njihovi vođi imali smisao za realnost, znali bi kako je autonomija jedini mogući izlaz. Ako ne mogu dobiti sve, Srbi će suicidalno radije izabrati ništa. A to su hrvatski nacionalisti jedva dočekali. Znam da će me naši nacionalisti zbog ovoga napasti i dokazivati kako je Tuđman pozvao krajinske Srbe na samom početku Oluje da ostanu, polože oružje i budu lojalni hrvatskim vlastima te nastave živjeti u nezavisnoj Hrvatskoj. Ali, realno, njegov je san bila maksimalna etnička homogenizacija Hrvatske, svođenje Srba na – kako bi on rekao – “podnošljivu mjeru” od 3-4 odsto. Lideri Krajine su mu išli na ruku I odabrali su radije egzodus.
MONITOR: A oni koji su ostali?
VIAKOVIĆ: E, ti su – često starci u zabitim selima – opljačkani, popaljeni, nerijetko pobijeni. Podaci o tome koliko je bilo ukupno poginulih i pobijenih u Oluji razlikuju se, ali zasigurno ih je bilo više stotina. Hrvatska strana haško oslobođenje Gotovine i Markača doživljava kao definitivno otklanjanje krivice hrvatskog vojnog vrha od odgovornosti za etničko čišćenje Srba i ratne zločine. Nerijetko se ovdje operira kako je za pojedinačne zločine pokrenuto čak 1.800 postupaka, ali u stvarnosti donesene su samo tri pravomoćne presude.Osim toga, prvih se godina nakon odlaska Srba postavljalo sve moguće prepreke kojima je bio cilj onemogućavanje i otežavanje povratka.
MONITOR: Koliko je ljevica jaka da se suprostavi jačanju desnice u Hrvatskoj?
VISKOVIĆ: Nisam član nijedne stranke, ali podržavam ljevicu. Sve do prije nekoliko mjeseci SDP je kao glavna stranka ljevice padao, devastirale su ga frakcijske borbe, slabost aktualnog vodstva, ali uspio se konsolidirati pred izbore za Evropski parlament i osvojiti isti broj poslaničkih mjesta kao i HDZ. Pobijedi li bivši premijer Milanović na skorim predsjedničkim izborima, a nije bez izgleda, moglo bi to biti uvod u potpuni oporavak ljevice.
MONITOR: Mnogi političari revnosno rade na destabilizaciji regiona. Da li su mogući novi sukobi?
VISKOVIĆ: Nacionalizmi su još jaki uvijek, ratovi iz devedesetih ničemu nas nisu naučili. Glasački poeni se najlakše stječu radikalnom, ekstremističkom retorikom. Ali nema nitko više ni ratnu moć ni ekonomsku snagu za pokretanje novih militarnih sukoba. Osim toga, nema šanse da netko povede rat protiv država koje su članice NATO-a. Sve ostaje na verbalnim prijetnjama i zastrašivanjima. Nije ugodno, ali ne vidim nikakve mogućnosti za neki lokalni rat, čak ni kad se zvecka oružjem kao između Srbije i Kosova ili unutar BiH.
I poslije Tuđmana – Tuđman
MONITOR: Predsjednica Hrvatske u Glini je 3. avgusta otkrila spomenik Tuđmanu i poručila da Hrvatska ratne zločine mora procesuirati. Hoće li to ispoštovati nadležni sudovi?
VISKOVIĆ: Tuđman se pretvorio u mitsku figuru, danas svako mjesto ima kip prvoga hrvatskog predsjednika. To je naš “kult ličnosti”: i poslije Tuđmana Tuđman. Pa, evo, sad je postavljen kip i u Glini, valjda simbolički i zbog toga jer je u doba Krajine u Glini mladi radikal Aleksandar Vučić na mitingu govorio kako tu nikad neće kročiti “ustaška” noga.
A to Kolindino “procesuiranje zločina” odnosilo se na srpske zločine u nedavnom ratu, prije svega one u istočnoj Slavoniji. Kao što vjerojatno znate, Erdutskim sporazumom abolirani su svi pripadnici srpske paravojske u istočnoj Slavoniji, što je bio uvjet mirnog pripojenja. Danas se, međutim, radikalni hrvatski nacionalisti bune da su tim sporazumom pomilovani i srpski ratni zločinci. I da su Srbi kao manjina dobili nezaslužena nacionalna prava. E, pa ovo je bilo Kolindino predizborno obećanje tim nacionlistima (koji izmiču iz njezina glasačkog tijela prema drugom kandidatu desnice – Škori), da će se ona pobrinuti da srpski zločinci budu pravedno procesuirani.
Naravno, ona nema nikakve ingerencije nad pravosuđem da bi to mogla obećavati, ali zna ona što njezini glasači žele čuti.
Nisu nam strani Kiš, Kovač, David…
MONITOR: Sa Mirkom Kovačem i Filipom Davidom osnovali ste Društvo nezavisnih pisaca Jugoslavije dramatične 1989. godine. Sarađuju li danas pisci iz bivših jugoslovenskih republika?
VISKOVIĆ: Da, ja sam bio jedan od četiri koordinatora Društva nezavisnih pisaca. Davno bilo, netom prije početka raspada Jugoslavije, u doba kad su službene republičke organizacije književnika bile pod dominacijom nacionalista. Okupilo se nas četrdesetak iz cijele Jugoslavije, moćna gomilica. Netko je pobrojao među članovima-osnivačima dvadesetak dobitnika Ninove nagrade. Ali otišlo je sve dovraga.
Dio nas se našao ponovo 2000. godine u Sarajevu. Pokrenuli smo časopis Sarajevske bilježnice, koji je okupio vodeće pisce iz nekadašnje zemlje. Objavili smo pedesetak brojeva u 16 godina izlaženja. Imali brojne sastanke velike redakcije pune uglednih intelektualaca, promocije u glavnim gradovima novonastalih država. Sjajna druženja, izvrstan časopis. Ja sam bio glavni urednik, prvih godina stvarno, kasnije više nominalno; prava pokretačka snaga bila je Vojka Smiljanić Đikić, izvršna urednica časopisa.
Kasnije 2002. godine osnovao sam u Zagrebu Hrvatsko društvo pisaca i bio mu dva mandata predsjednik; ono trenutno okuplja preko tri stotine književnika. Jedan od ciljeva nam je unapređenje književne i kulturne suradnje unutar regije. Razmijenili smo dosta gostovanja sa srodnim književnim organizacijama susjednih zemalja; naši članovi redovito gostuju na manifestacijama u Crnoj Gori, ponajviše na onima koje organizira Varja Đukić.
Da, suradnja postoji; neće ona dosegnuti nikad predratne razmjere, ali imamo nekakvu zajedničku baštinu. Ne može nitko mlade hrvatske pisce uvjeriti kako su im strani pisci Kiš, Kovač, David, Velikić, Albahari, Basara, Nikolaidis… Nema tu jezične barijere. Oni su tu, jednostavno – naši.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
IZDVOJENO
-
NEBOJŠA B. VUČINIĆ, PROFESOR PRAVA I BIVŠI SUDIJA SUDA U STRAZBURU: Ekstremni tzv. neoliberalni koncept je generalni uzrok kršenja većine ljudskih prava
-
ZAŠTO KOLAŠIN NIJE CENTAR ZA PRIPREME SPORTISTA: Idealna samo klima
-
BERANSKE FANTOMSKE FIRME: Tragovi pljačkanja
-
KAKO SE GAZDUJE IMOVINOM DRŽAVNIH PREDUZEĆA: Igranje milionima
-
Opstala sam bez teksta
-
Meca i jagnje – ispravka pogrešne priče
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
2 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
2 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
1 sedmicana
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje
Izdvajamo
-
INTERVJU2 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO3 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
Izdvojeno3 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno3 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja
-
DRUŠTVO1 sedmica
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO3 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
INTERVJU3 sedmice
DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati