Povežite se sa nama

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, HRVATSKI KNJIŽEVNI KRITIČAR I ESEJIST: Predsjednica Hrvatske nije dorasla toj dužnosti

Objavljeno prije

5 godina

na

Naša lijepolika predsjednica poprilično je površna, sklona jeftinim efektima, brzopleta, neodgovorna

 

 

MONITOR: Hrvatska se ovih dana našla u fokusu javnosti i van našeg regiona zbog izjava predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i obilježavanja 24. godišnjice vojno-policijske akcije Oluja. Kakvo je Vaše mišljenje o predsjednici Hrvatske?

VISKOVIĆ: Onima koji prate moje izjave u medijima i na društvenim mrežama nije nikakva tajna da o hrvatskoj predsjednici imam vrlo kritičko mišljenje. Samo ja više volim biti kritičan prema hrvatskim političarima unutar hrvatskog medijskog prostora, nego ih “ogovarati” u inozemstvu. Premda je, naravno, to inozemstvo masovnom upotrebom interneta postalo jako relativan pojam. Utoliko više što između Hrvatske i Crne Gore ne postoji jezična barijera.Stoga najkraće – mislim da je naša lijepolika predsjednica poprilično površna, sklona jeftinim efektima, brzopleta, neodgovorna, nedorasla dužnosti koju obavlja.

MONITOR: Predsjednica Grabar Kitarović je za vrijeme nedavne posjete Izraelu kazala da je BiH nestabilna zemlja koju kontroliše militantni islam. Njena izjava osuđena je u BiH kao skandalozna kao i izjava da je Oluja spasila Bosnu i Hercegovinu. Kako će se to odraziti  na odnose između Hrvatske i BiH? 

VISKOVIĆ: Podsjećam kako je potom demantirano da je hrvatska predsjednica to rekla. Valja znati kako je to rečeno u razgovoru “u četiri oka” i očito je nekome na izraelskoj strani odgovaralo da u medijima osvane informacija o vezama bosanske i iranske vlade i uvozu militantnog islama u jednu evropsku zemlju. Kad je to objavljeno, izazvavši burne bosanske reakcije, Kolinda je očito tražila od svojih domaćina da pritisnu redakciju Jerusalem Posta, pa su sporni fragmenti razgovora povučeni.

Naravno, ima dosta razloga da vjerujemo kako je gospođa Grabar Kitarović izrekla te optužujuće riječi pro interno, a da ih je izraelska strana zbog svojih interesa učinila javnima. Tim neodmjerenim riječima je produbljen jaz u odnosima s BiH. Samo to nije prvi put da gospođa predsjednica spominje rastući utjecaj militatnog islama u BiH, a odnosi dviju zemalja prethodno su ozbiljno narušeni traženjem dvojice članova Predsjedništva da se pokrene sudski spor koji bi onemogućio gradnju, za Hrvatsku vitalnoga, Pelješkog mosta. I za mene osobno vitalnog, jer mi se zadnjih nekoliko godina događalo da putujući  za Podgoricu u Neumu provedem nekoliko sati čekajući prelazak granice.

MONITOR: Povodom 24. godišnjice Oluje, iz Srpskog narodnog vijeća saopštili su da rat nije gotov i da nikada nije bio prisutniji…

VISKOVIĆ:Nisam vidio da je netko to tako oštro formulirao, nekako mi je nespojivo s karakterom Borisa Miloševića i Milorada Pupovca, čelnika Vijeća, koji su vrlo trezveni političari.

Gledano nacionalističkim optikama, a one su dominantne, unatoč naporima Dokumente i sličnih udruga, teško će u bliskoj budućnosti doći do zajedničkog stava o operaciji Oluja. Za veliku većinu Hrvata to je bila legitimna operacija kojom je oslobođena Hrvatska (od pobunjenika ili “agresora”) prostorno objedinjena. Za većinu Srba to je martirij kojim  je više od 200 tisuća Srba izgnano iz Hrvatske. Nesumnjivo je Oluja i jedno i drugo: sa Srpskom krajinom u svome trbuhu (od Vrlike do Karlovca ima 250 kilometara) Hrvatska je bila potpuno disfunkcionalna kao država, podijeljena na dva dijela (povezana pontonskim mostom kod Maslenice, a i taj most bio je pod nadzorom srpske artiljerije). Bilo je jasno u onom trenutku kad je Hrvatska priznata od međunarodne zajednice kao država da je Krajina neodrživa kao posebna država unutar države. Međunarodni posrednici (poredvođeni Amerikancima) nudili su Krajini vrlo široku autonomiju planom Z1.

MONITOR: Ali Srbi su odbili taj plan…

VISKOVIĆ: Srpska strana je odbila taj plan unatoč upozorenjima posrednika kako je alternativa hrvatska intervencija. Sve upućuje na to da su Martić i krajinsko društvo znali kako ih u slučaju hrvatske intervencije neće podržati Beograd, jer je sama Srbija devastirana sankcijama, iscrpljena dugotrajnim pomaganjem bosanskih Srba, pa i financiranjem krajinske administracije. A bila bi još dodatno kažnjena za interveniranje u Hrvatskoj.

Mogu samo pretpostaviti koliko se kod Tuđmana slavilo kad su krajinski Srbi definitivno odbili Z1. Jer to je značilo kako Hrvatska više neće imati problema ni s autonomijama ni sa Srbima. Neću kao Rašković reći da su Srbi lud narod, ali je ovo zapravo značilo samoubojstvo; znali su da ih neće, i ne može, pomoći ni Milošević, ni Karadžić i Mladić; znali su pritom da nemaju vojne efektive kojima se mogu suprotstaviti Hrvatskoj vojsci, raspolagali su s otprilike pet puta manje vojnika (200 tisuća prema 40).

Ne vjerujem da je pred Olujom iselilo 250 tisuća ljudi, kako tvrde neki srpski izvori. Radilo se o slabo naseljenim, pasivnim krajevima, s kojih je i prije Oluje bilo intenzivno iseljavanje, pa i bježanje vojno sposobnih muškaraca; vjerojatnije je da se radi o 150 tisuća ljudi koji su pokrenuti na masovni odlazak od srpskih vlasti.

Što se tim masovnim odlaskom htjelo pokazati? Kako Srbi ne pristaju ni pod kojim uvjetima živjeti u “ustaškoj Hrvatskoj”? Čak ni u relativno velikoj autonomiji? Da su njihovi vođi imali smisao za realnost, znali bi kako je autonomija jedini mogući izlaz. Ako ne mogu dobiti sve, Srbi će suicidalno radije izabrati ništa. A to su hrvatski nacionalisti jedva dočekali. Znam da će me naši nacionalisti zbog ovoga napasti i dokazivati kako je Tuđman pozvao krajinske Srbe na samom početku Oluje da ostanu, polože oružje i budu lojalni hrvatskim vlastima te nastave živjeti u nezavisnoj Hrvatskoj. Ali, realno, njegov je san bila maksimalna etnička homogenizacija Hrvatske, svođenje Srba na – kako bi on rekao – “podnošljivu mjeru” od 3-4 odsto. Lideri Krajine su mu išli na ruku  I odabrali su radije egzodus.

MONITOR: A oni koji su ostali?

VIAKOVIĆ: E, ti su – često starci u zabitim selima – opljačkani, popaljeni, nerijetko pobijeni. Podaci o tome koliko je bilo ukupno poginulih i pobijenih u Oluji razlikuju se, ali zasigurno ih je bilo više stotina. Hrvatska strana haško oslobođenje Gotovine i Markača doživljava kao definitivno otklanjanje krivice hrvatskog vojnog vrha od odgovornosti za etničko čišćenje Srba i ratne zločine. Nerijetko se ovdje operira  kako je za pojedinačne zločine pokrenuto čak 1.800 postupaka, ali u stvarnosti donesene su samo tri pravomoćne presude.Osim toga, prvih se godina nakon odlaska Srba postavljalo sve moguće prepreke kojima je bio cilj onemogućavanje i otežavanje povratka.

MONITOR: Koliko je ljevica jaka da se suprostavi jačanju desnice u Hrvatskoj?

VISKOVIĆ: Nisam član nijedne stranke, ali podržavam ljevicu. Sve do prije nekoliko mjeseci SDP je kao glavna stranka ljevice padao, devastirale su ga frakcijske borbe, slabost aktualnog vodstva, ali uspio se konsolidirati pred izbore za Evropski parlament i osvojiti isti broj poslaničkih mjesta kao i HDZ. Pobijedi li bivši premijer Milanović na skorim predsjedničkim izborima, a nije bez izgleda, moglo bi to biti uvod u potpuni oporavak ljevice.

MONITOR: Mnogi političari revnosno rade na destabilizaciji regiona. Da li su mogući novi sukobi?

VISKOVIĆ: Nacionalizmi su još jaki uvijek, ratovi iz devedesetih ničemu nas nisu naučili. Glasački poeni se najlakše stječu radikalnom, ekstremističkom retorikom. Ali nema nitko više ni ratnu moć ni ekonomsku snagu za pokretanje novih militarnih sukoba. Osim toga, nema šanse da netko povede rat protiv država koje su članice NATO-a. Sve ostaje na verbalnim prijetnjama i zastrašivanjima. Nije ugodno, ali ne vidim nikakve mogućnosti za neki lokalni rat, čak ni kad se zvecka oružjem kao između Srbije i Kosova ili unutar BiH.

 

I poslije Tuđmana – Tuđman

MONITOR: Predsjednica Hrvatske u Glini je 3. avgusta otkrila spomenik Tuđmanu i poručila da Hrvatska ratne zločine mora procesuirati. Hoće li to ispoštovati nadležni sudovi?

VISKOVIĆ: Tuđman se pretvorio u mitsku figuru, danas svako mjesto ima kip prvoga hrvatskog predsjednika. To je naš “kult ličnosti”: i poslije  Tuđmana Tuđman. Pa, evo, sad je postavljen kip i u Glini, valjda simbolički i zbog toga jer je u doba Krajine u Glini mladi radikal Aleksandar Vučić na mitingu govorio kako tu nikad neće kročiti “ustaška” noga.

A to Kolindino “procesuiranje zločina” odnosilo se na srpske zločine u nedavnom ratu, prije svega one u istočnoj Slavoniji. Kao što vjerojatno znate, Erdutskim sporazumom abolirani su svi pripadnici srpske paravojske u istočnoj Slavoniji, što je bio uvjet mirnog pripojenja. Danas se, međutim, radikalni hrvatski nacionalisti bune da su tim sporazumom pomilovani i srpski ratni zločinci. I da su Srbi kao manjina dobili nezaslužena nacionalna prava. E, pa ovo je bilo Kolindino predizborno obećanje tim nacionlistima (koji izmiču iz njezina glasačkog tijela prema drugom kandidatu desnice – Škori), da će se ona pobrinuti da srpski zločinci budu pravedno procesuirani.

Naravno, ona nema nikakve ingerencije nad pravosuđem da bi to mogla obećavati, ali zna ona što njezini glasači žele čuti.

 

Nisu nam strani Kiš, Kovač, David…

MONITOR: Sa Mirkom Kovačem i Filipom Davidom osnovali ste Društvo nezavisnih pisaca Jugoslavije dramatične 1989. godine. Sarađuju li danas pisci iz bivših jugoslovenskih republika?

VISKOVIĆ: Da, ja sam bio jedan  od četiri koordinatora Društva nezavisnih pisaca. Davno bilo, netom prije početka raspada Jugoslavije, u doba kad su službene republičke organizacije književnika bile pod dominacijom nacionalista. Okupilo se nas  četrdesetak iz cijele Jugoslavije, moćna gomilica. Netko je pobrojao među članovima-osnivačima dvadesetak dobitnika Ninove nagrade. Ali otišlo je sve dovraga.

Dio nas se našao ponovo 2000. godine u Sarajevu. Pokrenuli smo časopis Sarajevske bilježnice, koji je okupio vodeće pisce iz nekadašnje zemlje. Objavili smo pedesetak brojeva u 16 godina izlaženja. Imali brojne sastanke velike redakcije pune uglednih intelektualaca, promocije u glavnim gradovima novonastalih država. Sjajna druženja, izvrstan časopis. Ja sam bio glavni urednik, prvih godina stvarno, kasnije više nominalno; prava pokretačka snaga bila je Vojka Smiljanić Đikić, izvršna urednica časopisa.

Kasnije 2002. godine osnovao sam u Zagrebu Hrvatsko društvo pisaca i bio mu dva mandata predsjednik; ono trenutno okuplja preko tri stotine književnika. Jedan od ciljeva nam je unapređenje književne i kulturne suradnje unutar regije. Razmijenili smo dosta gostovanja sa srodnim književnim organizacijama susjednih zemalja; naši članovi redovito gostuju na manifestacijama u Crnoj Gori, ponajviše na onima koje organizira Varja Đukić.

Da, suradnja postoji; neće ona dosegnuti nikad predratne razmjere, ali imamo nekakvu zajedničku baštinu. Ne može nitko mlade hrvatske pisce uvjeriti kako su im strani pisci Kiš, Kovač, David, Velikić, Albahari, Basara, Nikolaidis… Nema tu jezične barijere. Oni su tu, jednostavno – naši.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Nedodgovorno se zapostavlja značaj pomirenja u regionu

Objavljeno prije

3 dana

na

15 Novembra, 2024

Objavio:

Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju

 

 

TXT: MONITOR: HRA i Centar za ženska prava osudili su napad Zorana Ćoća Bećirovića na novinarku Pobjede Anu Raičković, kao apsolutno neprihvatljiv čin nasilja.  Kako vidite dosadašnje reakcije nadležnih i šta bi država morala da učini? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Reagovanje nadležnih je onakvo kakvo treba da bude. Državni vrh je jednoglasno osudio napad, policija je u saopštenju posebno naglasila da želi da unaprijedi bezbjednost novinara, osumnjičeni su odmah privedeni, zadržani i određen im je pritvor zbog opasnosti od ponavljanja djela, jer su izrečene ozbiljne prijetnje novinarki i njenom sinu, i mogućeg uticaja na svjedoke. Sada je važno da procesuiranje bude efikasno, da se postupak ne razvodnjava godinama kao što se dešava. Krivični zakonik od 2021. propisuje strožije kazne za napade na novinare, ali je važno i da se vidi da pravni sistem funkcioniše i da se postupci vode u razumnom roku. Zabrinjava što je ovo sudeći po Sindikatu medija već 18. incident na štetu novinara ove godine.

Reakcije na ovaj događaj, koji nije smio da se desi, pokazuju i dvije karakteristične pojave. Prvo, u javnosti su prisutne naglašene osude napada na novinarku od strane muškog dijela društva, posebno zbog toga što je sve počelo intenzivnim dobacivanjem uvreda ženi iz mraka od strane trojice muškaraca. Važna je ta osuda, jer se naši dječaci moraju učiti novim i mnogo boljim obrascima ponašanja. U tom smislu je ohrabrujuće i svjedočenje novinarke Raičković da sin Bećirovića ni na koji način nije učestvovao u napadu ili vrijeđanju. Druga, razočaravajuća pojava, je to što iako je bilo očevidaca, niko nije pokušao da se umiješa, zaštiti novinarku i spriječi napad, niti je iko drugi, osim nje, pozvao policiju, a to je najmanje što je moglo da se uradi, makar anonimno.


MONITOR: Promocija mržnje, zajedno s mizoginijom i religijskim fanatizmom, sve je prisutnija u crnogorskom društvu, upozorili ste na Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma. Šta to govori o ovom društvu, njegovim vlastima i institucijama? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Uvijek su državni zvaničnici i političari ti koji kreiraju atmosferu, kako mirnodopsku, tako i ratničku. Ova sad nažalost više vuče na ovu drugu. Mislim da se veoma neodgovorno zapostavlja značaj pomirenja u regionu i za crnogorsko društvo i za odnose sa susjedima, a i za učlanjenje Crne Gore u Evropsku uniju. Odnosi sa Hrvatskom su bez ikakve potrebe na najnižem nivou od devedesetih, samo zato što je to odgovaralo vlastima u Srbiji. Sad se ponovo zloupotrebljava slučaj zločinca Balijagića, koji je u bjekstvu, za potpirivanje međuvjerskih i međuetničkih sukoba na sjeveru Crne Gore. Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju. Zanimljivo je i da aktivno bježe od optužbi nadležnih za govor mržnje, bilo tako što se kriju iza imuniteta, kao Marko Kovačević, ili tako što se ne registruju kao mediji u Crnoj Gori, kao portali koji slede politiku srpskih i ruskih vlasti.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PROFESOR EVROPSKOG PRAVA I PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE IZ BEOGRADA: Jedino predvidivo u Trampovoj budućoj politici je da je ona nepredvidiva

Objavljeno prije

3 dana

na

15 Novembra, 2024

Objavio:

Trampov pristup će ohrabriti „orbanovsku desnicu“ u Evropi- i možda pojačati neslogu. S druge strane, njegov negativni odnos odnosno ignorisanje EU, možda može da proizvede i efekat veće kohezije država članica- kako se to, na primjer, desilo u slučaju „bregzita“

 

 

MONITOR: Nakon pogibije 14-oro ljudi na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, organizovani su protesti na koje je vlast reagovala privođenjima i hapšenjima. Mnogima je sve to izgledalo kao repriza događaja iz decembra 2023. Hoće li se, i ovog puta, pokazati da vlast ima uspješan način da suzbije nezadovoljstvo i revolt građanstva?

LOPANDIĆ: Radi se verovatno najvećoj nesreći ovog tipa koja se pamti u Srbiji. Nesreća se desila nakon velike rekonstrukcije stanične zgrade, koju su vlasti dva puta svečano otvarale. Ovo je skandaloznan slučaj, gde se mešaju različiti nivoi odgovornosti javnih vlasti i privatnih firmi uz učešće stranaca, veliki novac i korupcija, kao i drastična nekompetentnost i neodgovornost. Gotovo rendgen slika načina na koji SNS vlada Srbijom. Malo – malo, pa nam se nešto sruši na glavu – bilo fizički ili simbolično. Od nesreće prošlo je već dosta dugo a da još niko od odgovornih investitora, izvođača ili nadležnih za nadzor nije čak ni pritvoren – sa izuzetkom aktivista koji su učestvovali u protestima zbog nesreće. Građani su s razlogom besni, a vlasti su odgovorile uobičajenim manipulacijama i odugovlačenjem. SNS je ubacio svoje ekipe da tokom velikog protesta u Novom Sadu prave štetu, kako bi za to optužili organizatore. Već viđen scenario. Nezadovoljstvo i revolt građana neće stati jer ni vlast neće prestati da proizvodi nepočinstva i skandale u serijama.

MONITOR: U izvještaju EK o napretku Srbije, nije primijećen značajan pomak. Ministarka Tanja Miščević očekuje otvaranje novog klastera do kraja godine, mada je to sasvim neizvjesno…Nakon toga, Aleksandar Vučić u obraćanju na samitu Evropske političke zajednice, više  puta je insistirao na strateškom pristupu u politici proširenja, u kontekstu globalnih promjena. Kako vidite dinamiku Srbija-EU i politiku proširenja?

LOPANDIĆ: Vučićeva politika je -u strateškim pitanjima, Srbiju dovela od parole „i Kosovo i EU“ do rezultata „ni Kosovo, ni EU“. Srbija se od 2021. godine nije pomerila u pregovorima sa EU. Ipak, zapazivši sa kašnjenjem da se geopolitička situacija u Evropi i svetu menja-a da je politika proširenja EU oživela, uključujući vesti o napretku Crne Gore i Albanije, Vučić obnavlja priču o ulasku Srbije u Uniju (ranije je samo ponavljao da smo „na evropskom putu“). Osim toga, već neko vreme je primetno tzv. puzajuće okretanje režima ka „političkom zapadu“, što se objašnjava nastojanjem vlasti u Beogradu da očuvaju zapadnu naklonost popuštanjem u nekim bitnim pitanjima (poput odnosa prema Kosovu u „dijalogu“ Beograd- Priština), kao i angažovanjem ili rasprodajom nacionalnih resursa (koncesija za kopanje litijuma, nabavke vojnih aviona u Francuskoj) i drugim merama, poput pomoći i prodaje oružja Ukrajini, jačanja saradnje sa Izraelom… Najnoviji izveštaj Evropske komisije potvrđuje utisak da u Srbiji nema bitnijeg napretka, što znamo. Geopolitika je bitna ali bitne su i reforme u suštinskim pitanjima demokratije, vladavine prava, slobode medija i sl., a u tome režim neće popustiti osim kada na to bude prisiljen. Sa Planom rasta za Zapadni Balkan EU je uvela jedan novi sistem „štapa i šargarepe“ u vidu direktne veze između obećanih koraka u reformama i isplate finansijske podrške. Videćemo kako će to funkcionisati u praksi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN JOVIĆEVIĆ, REDITELJ I TEORETIČAR FILMA: Topli film

Objavljeno prije

3 dana

na

15 Novembra, 2024

Objavio:

Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posjedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan slijed. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir

 

Hibridni dokumentarac Topli film Dragana Jovićevića bavi se kvir fenomenom kroz čak 38 naslova iz jugoslovenske i srpske kinematografije. Topli film imao je premijeru u Solunu, a prikazan je na mnogim festivalima – u Splitu, Paliću, Novom Sadu, Bangkoku, Pekingu, Berlinu, Londonu, Tel Avivu, Ljubljani, Sarajevu, Hagu… Podgorička publika mogla je da ga pogleda na UnderhillFestu i na Nedjelji prajda.

Dragan Jovićević je doktorirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu iz oblasti teorije filma, a osnovne studije završio i na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Autor je kratkih filmova, video radova i instalacija. Osnivač je nezavisne produkcijske kuće Greifer. Objavio je nekoliko filmskih knjiga, jedan roman, brojne kratke priče, pripovijetke, naučne studije i eseje. Urednik je rubrike Kultura u nedeljniku Radar. Ranije je istu funkciju obavljao u NIN-u, Danasu, a bio je i urednik dokumentarnog programa na TV Avala. Takođe je filmski kritičar Radio televizije Srbije.

MONITOR: U istoriji jugoslovenske i srpske kinematografije pronašli ste 65 filmova sa kvir tematikom. Zanimljiv je podatak, koji je na samom početku „Toplog filma“, da postoji scena poljupca dvojice muškaraca u filmu  Čiča Ilije Stanojevića iz 1911. godine. Šta Vas je inspirisalo da se bavite kvir odnosima kroz istoriju kinematografije?

JOVIĆEVIĆ: Više toga. Prvo, Topli film je logičan produžetak mojih ranijih teorijskih radova u kojima sam se bavio reistorizacijom jugoslovenske i kasnije srpske kinematografije, iz različitih perspektiva. Tako sam 2014. napisao knjigu Izgubljeni svetovi srpskog filma fantastike s Jovanom Ristićem u kojoj smo tražili sve momente gde je fantastika ušla u ovdašnje filmove i otkrili još impozantniji broj od gotovo 250 filmova, što dugih što kratkih. Odmah zatim, doktorirao sam na Fakultetu dramskih umetnosti sa tezom o žanrovima u srpskoj kinematografiji, što je objavljeno i kao knjiga nekoliko godina kasnije. Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan sled. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir. I naravno, sasvim mi je jasno da će to biti film a ne knjiga ili naučna publikacija, jer  su kvir likovi prosto filmičniji. S druge strane, često čujemo priču o cenzuri nekog filmskog sadržaja zbog gej likova, da je neki glumac odbio da igra gej osobu ili da mlade reditelje te tematike, koje su goruće u svetskoj kinematografiji, uopšte ne interesuju. Ili ih interesuju, ali ne dobijaju finansijsku podršku za njihovo nastajanje. To je sve otvorilo pitanje homofobije, kojim sam na drugom planu hteo da se ovim filmom bavim.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo