Poznavao sam jednoga „zavodnika”. U životnoj dobi kad je to jako važno za samopotvrđivanje i taštinu imao je djevojaka „i na pretek”. Doduše, po pravilu bile su iz drugih gradova. „Na strani” i bez svjedoka s lakoćom je lomio ženska srca. Niko ih, naravno, od njegovih poznanika nikada nije imao prilike vidjeti, ni upoznati. Najnovija crnogorska priča o kozacima, vazda spremnim polećeti da odbrane onoga ko širi takvu priču o njima, podsjeća na priče toga „zavodnika”. Zajedničko im je da otkrivaju bijedu trenutka u kome nastaju i jad onoga ko ih izmišlja i širi. No, „zavodnika” je na proizvodnju obmana pokretala mladićka frustracija zbog očitih neuspjeha kod osoba suprotnog pola. Kad je malo starnuo, prošlo ga je to. Onoga pak ko je smislio priču o velikom kozačkom bratu, koji samo što nije natisnuo od Prijepolja put Cetinja s isukanom sabljom i zasukanim brčinama, sklonost fantazijama i izmišljanjima ne prolazi.

Drže ga frustracija i strah, pa i neka vrsta pokeraške sklonosti za blefom. Što je najgore, izdaje ga podsvijest, koja dobro zna da nikada nije bilo njegovo ono što sad treba da mu zaštite imaginarni kozaci. Oni su poput starijeg i jačeg brata kojim prijeti, jer se boji da će mu napokon biti oduzeta igračka koja se zove Cetinjski manastir i sve ono što uz njega ide.
Ta patologija prijetnje koja treba da odvrati odmah se iskazuje u svoj svojoj apsurdnosti: Neko iz svijeta treba da brani Manastir od Crnogoraca?! Ideja da se Manastir brani od onih koji su ga stvorili i vijekovima ga smatraju središnjom objektivacijom svih svojih identiteta ima smisla koliko i da je neko od turista, zadržavši se malo duže na Trgu svetog Petra i oboljevši od uobraženja da je sve što je tu njegovo, pozvao neke katolike da brane Vatikan od katolika! Naravno, lukavi lisac koji je smislio kozake na Cetinju nije mnogo brinuo za apsurd. Ne samo zbog toga što mu je odavno sklon i što su njegovi apsurdni postupci i govorancije dugo godina imali dobru prođu i kod vlasti i kod naroda u Crnoj Gori, nego i zato što mu je u rukavima (mantije ili uniforme, svejedno!) ostalo vrlo malo propagandističkih čarolija. Osjetio je odavno lisac da dolazi drugo vrijeme. Nije mu baš ni bilo teško da predvidi da po prirodi stvari i njegovoj formi u Crnoj Gori moraju padati akcije. Vrijeme je počelo obesmišljavati nevjerovatne koncesije koje je ta firma već devedeset godina imala u Crnoj Gori.
Naravno, pad „vjerskih” akcija samo je dio jednoga većeg stropoštavanja koje se događa već dvadeset godina. Počelo je na Gazimestanu, kad im se činilo da mogu udarati po nosu cijeli svijet i da im ne treba prijatelja, ni veće i starije braće. Kad su zaboljeli prvi porazi – onih što im „ne može niko ništa, jači su od sudbine” i prva bolna „savijanja rogova” jednom osvajaštvu koje je nevjerovatno precijenilo svoje snage – rodila se budalasta i infantilna ideja o jačem bratu s Istoka. Porazi su, naravno, bivali sve teži, a srazmjerno njima i veliki jaki brat s Istoka nekako se smanjivao. I njegovo čudesno tajno oružje bivalo je sve manje. Očekivanje njegove grmljavine zamijenjeno je čežnjom za glasnim „njet” na kakvoj međunarodnoj konferenciji. Kako ni od te „gajde ne bi vajde”, u vrijeme bombarderske strave dotjeralo se tek do ruskih trećerazrednih političkih i parlamentarnih škartova koji grme „Kaljinku” s mostova, dok ih televizija ne slika, jer već tokom noći ti će mostovi postati „target”.
Eto tako se stiglo i do kozačke konjice. Možda je božja pravda da apsurd zatvori krug baš u Crnoj Gori. Mnogim je apsurdima ona začudila i zadužila svijet i svoju južnoslovensku braću!

Milenko Perović