U gotovo svim prodavnicama u Kolašinu, koje nijesu dio nacionalnih trgovinskih lanaca, znatan dio prometa obavlja se „na veresiju”. Ta vrsta „odloženog plaćanja”, uglavnom, mimo fiskalnih kasa uobičajena je i u buticima i na kioscima čiji su vlasnici Kolašinci. Veresija se koristi i na pijaci, pri plaćanju zanatskih usluga, pri nabavci drva za ogrijev, kod frizera, kozmetičara… Pritisnuti oštrom konkurencijom od kada su otvoreni marketi Voli, Franca i Roda, vlasnici malih prodavnica tvrde da nemaju drugog načina da zadrže mušterije, jer cijenama i raznovrsnošću artikala u svojim radnjama ne mogu da se upuste u ravnopravnu trku s velikim trgovinama. Zbog toga su, kažu, prinuđeni na „upisivanje u sveske” velikog broja svojih sugrađana. U nekim radnjama je čak 80 odsto dnevnog pazara novac koji će u kasu stići tek za mjesec ili dva.
„Ja ne znam bi li mi troje ljudi dnevno prešlo prag prodavnice da ne dozvoljavam veresiju. Nekad mi se čini da je to jedini motiv da trguju kod mene. Naravno, da ne mogu držati cijene kao u Voli, recimo, pa nemam drugog izbora. Trenutno mi je u svesci u koju upisujem dužnike bar 30 ljudi. Na ‘crtu’ kupuju mnogi, najviše penzioneri, koji su i najodgovorniji kada treba vratiti dug. To obično rade onog dana kad prime penzije. Čim to vrate zadužuju se na račun sljedeće penzije i sve tako godinama”, priča jedan vlasnik manje bakalnice u Kolašinu.
Mnoge dužnike, kaže, mora da čeka i po nekoliko mjeseci, što zbog neredovnih plata, što zbog neodgovornosti. Nekolicina radnika lokalne uprave svoje obaveze izmirili su tek nakon godinu, jer za sve to vrijeme nijesu primali plate. Nijesu rijetki ni oni koji potpuno „zaborave” na dug, pa i uprkos mnogim pozivima i upozorenjima nikad više ne svrate u prodavnicu. Pred sud se u tom slučaju nema kud. No, da ih se dužnici nikad više ne sjete rizik je koji prihvataju gotovo svi kolašinski trgovci.
„Drugi rizik su inspekcije. Krijemo sveske s imenima dužnika, dovijamo se kako znamo i umijemo. Trgovci su solidarni, pa kad inspektori krenu u provjeru, onaj kod kojeg prvo uđu obavijesti ostale. Zatvaramo radnje na nekoliko sati u tom slučaju ili prosto sklonimo dokaze”, kaže dugogodišnji kolašinski bakalin.
„Na riječ” se kupuju, uglavnom, osnovne životne namirnice i bira se najeftinije. Iako na taj način, ipak u trgovinama, na kraju ostave mnogo više novca, nego što bi ih recimo to koštalo u velikim marketima sa znatno nižim cijenama i čestim „akcijama”, Kolašinci kažu da im je veresija spas.
„Zahvalna sam kada mi dozvole veresiju kao da su mi poklonili. Godinama nijesam zaposlena, a imam troje djece, koje sama izdržavam. Zarađujem čisteći tuđe stanove, cijepajući drva, ili od skupljanja pečuraka i šumskih plodova. Ja ovog trenutka ne znam kada ću opet imati novac u rukama, ali znam da ću do tada moći da uzimam u prodavnici hranu. Neće mi djeca biti gladna. Naravno, čim nešto zaradim, prvo mi je da vratim dug”, kaže četrdesetpetogodišnja Kolašinka.
Na veresiju su joj kaže ljetos moleri i okrečili stan, a još nije platila ni drva za ogrijev. Polovinu namještaja i kuhinjskih aprata u svom stanu, takođe, još nije otplatila. Tako živi godinama i tvrdi da nikad nikom nije ostala dužna, to jest da nikad nije izbjegla da plati dug.
„Ne razmišljam ja o tome da li trgovci zaobilaze zakon kada ne daju račune za ono što kupim. Nije ni njima lako, uskoro će ih sve zatvoriti ove velike samoposluge. U Kolašinu je malo onih koji odmah mogu da plate kupljeno, ne znam šta ćemo ako se veresija nekad potpuno ukine”, kaže ona.
No, ne tjera uvijek samo muka na taj način zaduživanja. U svakom trenutku u „dužničkoj” svesci jedne kolašinske frizerke je, kako tvrdi, bar 400 eura duga. Kolašinke se „friziraju” redovno kaže ona, ali plaćaju od prvog do prvog, nekad i rjeđe. Među mušerijama koje imaju najveći dug je i jedna srednjovječna gospođa, koja se hvali da nikada nije sama oprala kosu. Uvijek zbog toga ide u frizerski salon.
„To je žena koja je nekada živjela dobro. Sada više nema ni približno novca kao nekada, promijenila se vremena, ali su joj navike ostale iste. Pamtim dane i kada mi je ostavljala bakšiš višestruko vredniji od onoga koliko je trebalo da plati za pranje i feniranje kose, pa je sada ne mogu odbiti ni kada mjesecima ne plati moje usluge i kad moram da je podsjećam da mi je dužna”, kaže frizerka.
Teško je, uvjeravaju prodavci na kioscima, odbiti i sugrađana koji dođe da traži na veresiju nekoliko kutija cigareta. Zavisnici od nikotina najuporniji su i djeluju najočajnije. Veresija je već dugo uobičajena stvar i u nekoliko kolašinskih kafana. No, u ugostiteljskim objektima na „odloženo” piju uglavnom provjereni gosti, koji redovno plaćaju.
„To su mi i gosti i prijatelji. Redovno su u mojoj kafani. Pitanje časti je da se ‘okrene tura’ ili uzvati onome ko je prvi platio piće, a novca nema uvijek dovoljno. Tada imamo dogovoreni znak da ja donesem piće i upišem dug. Nikada se nije desilo da mi neko ostane dužan”, iskustvo je jednog kafedžije.
Da se piće na „crtu”, ipak, ponekad omakne kontroli nedavno je novinarima potvrdio jedan Kolašinac. On je, tvrdi, uzimajući na veresiju piće za sebe i svoje društvo, ostao bez porodične kuće i šest kosa livade, koje je prodao da bi namirio dugove od nekoliko desetina hiljada eura, potrošenih, uglavnom, na pivo i rakuju.
S druge strane, činjenica je da su zbog neodgovornosti svojih mušterija minule decenije mnogi vlasnici prodavnica zatvorili svoje radnje.
„Zatvarao sam i opet otvarao prodavnice. Kolašinci su mi samo sredinom devedesetih ostali dužni oko 160.000 maraka. Nevjerovatno, ali istinito. Sada niko od tih ljudi sa mnom ne razgovara, kleveću me i ogovaraju po gradu. I sada ‘držim’ prodavnicu i opet ima veresije. Kako odbiti nekoga ko dođe da uzme đeci ‘ljeb i mlijeko. Ne mogu ja to, samo, poučen ranijim iskustvom sada sam ograničio vrijednost kupovine na taj način”, kaže sagovornik Monitora.
Prema njegovim riječima, u malim mjestima, kao što je Kolašin dok je sitnih trgovaca i sirotinje biće i veresije. Iako se na više načina u tom slučaju krši zakon, kaže, da je kupovanje „na crtu” spasilo gladi mnoge porodice i da je jedna vrsta „socijalnog programa”. Upkros rizicima koje snose trgovci, uvjeren je naš sagovornik, veresija je ujedno i pokazatelj da se ljudima još vjeruje, a da je data riječ još uvijek vrednija od keša.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice