INTERVJU
VEHID ŠEHIĆ, FORUM GRAĐANA TUZLE: U BiH postoje tri istine
Objavljeno prije
3 godinena
Objavio:
Monitor onlinePrijatelje za izgradnju jedne demokratske države, uz poštivanje svih ljudskih i građanskih prava kako individualnih tako i kolektivnih, trebalo bi tražiti unutar BiH a ne isključivo u Zagrebu, Beogradu i Ankari
MONITOR: Kako ocjenjujete ponašanje Hrvatske i Srbije kao nekog ko garantuje sprovođenje Dejtonskog sporazuma?
ŠEHIĆ: Ponašanje Htrvatske i Srbije kao potpisnica Opšteg okvirnog sporazuma o miru u Bosni i Hercegovini, nije uvijek imalo konzistentnu politiku prema BiH, jer su imali obavezu da zajedno sa vlastima u BiH doprinesu u prvom redu političkoj stabilizaciji kao i ispunjavanuju svih obaveza iz Sporazuma. Treba naglasiti je da odgovornost za nestabilnu situaciju u BiH snose tri vladajuće političke stranke (HDZ BiH, SDA i SNSD). Pristrasno ponašanje, u prvom redu Hrvatske, kada su u pitanju izmjene Izbornog zakona, te lobiranje u Evropskoj uniji da se izvrši pritisak na vlasti u BiH da se prihvati HDZ-ov prijedlog je neprincipijelno. I oni su svjesni da se tim prijedlogom u cijelosti ne implementiraju odluke Evropskog suda za ljudska prava jer se uporno govori o legitimnom predstavljanju naroda u BiH. To je matrica ponašanja sve tri vodeće stranke, jer svaka od tih stranaka negira legitimitet npr. ministara u vladama ukoliko nisu članovi njihovih stranaka, što se može vidjeti u slučaju Vlade Federacije BiH i Vlade RS. Posebno želim da istaknem, da bi prijatelje za izgradnju jedne demokratske države, uz poštivanje svih ljudskih i građanskih prava kako individualnih tako i kolektivnih, trebalo tražiti unutar BiH a ne isključivo u Zagrebu, Beogradu i Ankari. Tome treba dodati i veliko nepovjerenje unutar aktera političkog života u BiH, što u najvećoj mjeri i dovodi do političke nestabilnosti, jer pod krinkom jedinstva unutar etničkih korpusa pokušavaju uvesti političko jednoumlje. Kao građanin želim da izgradimo dobrosusjedske odnose sa našim prvim susjedima. To bi omogućilo veći ekonomski prosperitet ovih zemalja. Kada shvatimo da smo mi u okviru Evropske unije statistička greška možda ćemo i drugačije razmišljati o budućnosti ovih država u okviru EU.
MONITOR: Najveći počinioci rata u BiH pravosnažno su osuđeni u Haškom tribunalu. Nacionalnim sudovima je prepuštena obaveza da sude okrivljenima koji se tretiraju kao „manje važni“ počinioci. Kako ocjenjujete saradnju i korišćenje mehanizma međunarodne pravne pomoći između zemalja koje za ove zločine, počinjene u ratovima 90-ih, sude na nacionalnim sudovima?
ŠEHIĆ: Rat je ostavio nesagledive posljedice jer je bio karakterističan i po brojnim ratnim zločinima (a jedan od njih je proglašen i kao genocid), velikim odlaskom ljudi iz BiH, etničkim čišćenjem i materijalnim razaranjem. Veliki dio toga je sankcionisan od strane Haškog tribunala a jedan dio, nažalost ne veliki, i u domaćim sudovima. Ali ta činjenica ne zadovoljava pravdu, empatiju prema žrtvama rata, odnos prema pravosnažno osuđenim kao ratnim zločincima a ne kao ratnim herojima, nespremnost da se istinski suočimo sa činjenicama iz proteklog rata i ono što je jako opasno – nespremnost da se zajednički suočimo sa prošlošću jer u BiH danas postoje tri istine a logika nameće da može biti samo jedna. To pokazuje da još duboko živimo u ratnoj prošlosti što vrlo često zloupotrebljavaju i mnoge političke stranke u BiH. Upravo ta činjenica onemogućava i efikasniju i bolju saradnju pravosudnih institucija među državama tako da je vrlo malo osoba koje su osumnjičene za ratne zločine u tim zemljama. Zbog takvog stava prema ratnim zločinima, mnogi iz BiH zaštitu očekuju u Hrvatskoj i Srbiji, a neki i u BiH.
MONITOR: Visoki predstavnici su u više stotina slučajeva koristili Bonska ovlašćenja-ustanovljena 1997. Valentin Incko kao diplomata sa najdužim stažom na položaju VP nije koristio sve do samog odlaska iz Sarajeva, kada je odlučio da izmjenama Krivičnog zakona zabrani negiranje genocida i slavljenje ratnih zločinaca. Kakav je Vaš stav o tom tajmingu?
ŠEHIĆ: Zbog nemogućnosti dogovora političkih stranaka koje su učestvovale u zakonodavnim vlastima, visoki predstavnici su koristili Bonska ovlaštenja i nametali zakone neophodne za ispunjavanje uslova BiH na putu ka članstvu u EU, Partnerstvu za mir, ali treba istaći da su svi ti namentuti zakoni kasnije usvojeni u Parlamentarnoj skupštini BiH i time dobili demokratski kapacitet. Istina je da dva visoka predstavnika nisu koristili Bonska ovlaštenja. Mislim na Crhistiana Schwarc Shillinga i Valentina Inzka. Jedan od razloga tome je da su naši političari govorili da oni mogu sami da se dogovore bez učešća međunarodne zajednice pa samim tim i bez visokog predstavnika ali je vrijeme pokazalo da je to bila samo isprazna priča. Kada se govori o nametnutom zakonu o izmjenama Krivičnog zakona kojim se zabranjuje negiranje genocida i slavljenje ratnih zločinaca, bilo je više pokušaja da Parlamentarna skupština BiH donese taj zakon, ali bez uspjeha. Ovaj zakon koji je nametnuo visoki predstavnik ne zabranjuje samo negiranje genocida nego i svih drugih ratnih zločina u BiH, što je jako bitno naglasiti jer se isključivo govori o zabrani genocida u javnom mnjenju, a ne o punom nazivu ovog zakona. Možda je donesen u vrijeme kada je visoki predstavnik napuštao poziciju koju je imao nakon čega je stvorena nova politička kriza u BiH. Ali da ga je trebalo donijeti, to je sigurno. Nije samo to problem u BiH. Naš javni prostor je kontaminiran i nazivima ulica, trgova, po imenima onih koji su bili na strani nacizma i fašizma u Drugom svjetskom ratu. Čak i neke obrazovne institucije imaju takve nazive, što kazuje u kojem vrjednosnom sistemu mi danas živimo.
MONITOR: Američka ambasada je ovih dana protestovala zbog izjave predsjednika SDA, Bakira Izetbegovića, o tome da bez Bošnjaka i njihovog jedinstva u islamskoj vjeri, ne bi bilo Bosne i Hercegovine. Da li je to tek jedna populistička poruka, prigodom Ramazana a u izbornoj godini – ili nešto od trajnije orijentacije SDA?
ŠEHIĆ: Ne samo da je reagirala Američka ambasada na izjavu Bakira Izetbegovića, da bez jedinstva Bošnjaka u islamskoj vjeri ne bi bilo BiH, ona je neprihvatljiva za mnoge u BiH. I to nije samo populistička izjava. To je težnja jednog dijela u SDA da BiH ne treba da bude sekularna država. Ali da su postojale inicijative o proglašavanju muslimanske republike BiH, to je istina, a repovi tih inicijativa mogu se vidjeti i danas. Na sreću budućnosti BiH, on za ovakve stavove nema podršku u najvećem dijelu bošnjačkog naroda, po mome mišljenju.
MONITOR: Ponašanje Milorada Dodika u vezi sa invazijom Rusije na Ukrajinu i ruska težnja da snažno utiče na politiku RS koju ne skriva ni Ambasada RF u Sarajevu, komplikuju čak i odnose Milorada Dodika i Aleksandra Vučića. Koliko to može ugroziti odnose BiH sa Zapadom, pa i dovesti zemlju pod neku vrstu sankcija?
ŠEHIĆ: Nesporno je da uticaj na političku situaciju u BiH ima Ruska Federacija, koja je stala na stranu Milorada Dodika, koji je od nekadašnjeg prozapadnog političara postao proruski orijentisan. Ta činjenica još više usložnjava i komplikuje situaciju u BiH, posebno nakon agresije Rusije na Ukrajinu, gdje zvanične vlasti u BiH nemaju jedinstven stav. Vrlo često čujemo i nediplomatske izjave ambasadora Ruske Federacije u Sarajevu. U posljednja dva mjeseca imamo stalne posjete predstavnika međunarodne zajednice čitavom regionu, koji zahtjevaju da imamo jasan stav o ukrajinskoj krizi a u skladu sa spoljnom politikom EU. Mislim da neće biti uvedene proširene sankcije BiH jer bi posljedice osjetili jedino građani BiH, ali da će se pojedinci iz političkog života BiH naći na listama sankcija mnogih država, to je nesporno. Kakvi će odnosi u budućnosti biti između Dodika i Vučića je jako teško predvidjeti ali bih želio da ti odnosi politički stabilizuju i BiH i region.
Izborni zakon u BiH je diskriminatorski
MONITOR: Međunarodna zajednica je, i bez dogovora o promjeni Izbornog zakona, dala podršku da se, po dosadašnjem zakonu, u oktobru održe redovni izbori u Bosni i Hercegovini, što će produžiti kršenje Evropske povelje o ljudskim pravima i slobodama. Kako je moguće da se obaveze koje je BiH prihvatila još 2002. godine ulaskom u Savjet Evrope, a koje je potvrdio i Sud u Strazburu presudom u slučaju „Sejdić-Finci“, ni do danas nisu realizovale?
ŠEHIĆ: BiH je 2002. godine primljena u Vijeće Evrope uz obavezu da ispuni tri postprijemna uslova: izmjene Izbornog zakona, donošenje Zakona o javnom servisu BiH i Zakona o visokom obrazovanju. To do danas nije ispunjeno zbog neodgovornog ponašanja političara u BiH. To određene posljedice ima u prvom redu u izbornom procesu BiH – Izborni zakon BiH je diskriminatorski jer onemogućava svim građanima BiH sa biračkim pravom aktivno i pasivno učešće u izborima. Evropski sud za ljudska prava donio je pet svojih odluka, počev od 2009. godine do danas, i nijedna nije implementirana na način da dođe do izmjene Ustava BiH, a samim tim i Izbornog zakona. Moram apostrofirati odluku Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Zornić, kojoj je kao građanki, etnički neopredijeljenoj osobi, omogućeno aktivno i pasivno biračko pravo, čijom se implementacijom prilikom izbora članova Predsjedništva BiH mora izbrisati etnički naziv tri člana Predsjeništva (iz reda Bošnjaka, Htvata i Srba), što kod dijela političara u BiH nije prihvaćeno, jer se po svaku cijenu želi zadržati etnički princip. Tom odlukom bi se svim građanima-biračima omogućilo da se mogu kandidovati za članove Predsjedništva bez obzira na svoju etničku pripadnost i entitet u kojem žive. Izbornim zakonom BiH je tačno određeno vrijeme održavanja izbora, a to je prva nedjelja u mjesecu oktobru iz kojeg razloga će Centralna izborna komisija BiH donijeti odluku o održavanju izbora 2. 10. ove godine, nažalost bez izmjene odredbi Izbornog zakona.
U Tuzli od 1990. do danas pobjeđuju građanske stranke
MONITOR: Kanton i grad Sarajevo sada „drže“ stranke koje se smatraju građanskim. Kakve su šanse da njihov uticaj ojača, bar u Federaciji?
ŠEHIĆ: Ako govorimo o nekom građanskom konceptu u BiH ili da može biti dominantan, najbolji primjer je grad Tuzla, gdje od 1990. godine, od prvih višestranačkih izbora, pa do danas nikada nisu pobijedile nacionalističke stranke, nego stranke socijademokratske i liberalne ideologije koje su garancija demokratije, otvorenog društva i slobode, jer jedino u takvim društvima građani mogu ostvarivati sva svoja ljudska i građanska prava. Ovo posebno ističem jer građansko nikada ne isključuje nacionalno i ne može biti neprijatelj ljudskih prava koje svaki građanin može slobodno da izražava. Ovakvo gledanje na život imate u mnogim dijelovima BiH, ali njihov glas se ne čuje jer nažalost i mnoge građanske stranke nisu odolile zovu nacionalnog i zato bi stranke koje promovišu takve ideje morale biti vjerodostojne i principijelne u izgradnji građanskog društva.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
MILOŠ VUKOVIĆ, FIDELITY CONSULTING: Istina će nas zaboljeti
Objavljeno prije
3 danana
20 Decembra, 2024Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije
MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?
VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.
Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…
Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura, krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a, neproduktivna potrošnja je povećana.
MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?
VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.
Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.
Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, PROFESORKA FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POSLANICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Studentkinje i studenti daju primjer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu
Objavljeno prije
3 danana
20 Decembra, 2024Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima
MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?
ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.
MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?
ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari
Objavljeno prije
1 sedmicana
13 Decembra, 2024I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam
MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?
PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.
Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.
I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.
O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.
Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.
MONITOR: Koliko to sada shvataju?
PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.
Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.
Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega. Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”
Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.
MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?
PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.
MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?
PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.
Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj
ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.
Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.
MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?
PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.
Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.
Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne
-
DUHANKESA / prije 1 sedmica
O “evropskom kršćanstvu“ i “neevropskom islamu“
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 1 sedmica
Ugled
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Toplomjer
Zoran Radulović
-
ALTERVIZIJA / prije 2 sedmice
Poslednji Behemot
Milan Popović
-
DUHANKESA / prije 3 sedmice
Aporije anti-semitizma
Ferid Muhić
Novi broj
VLAST, OPOZICIJA, USTAVNI SUD: Udruženi proizvođači haosa
SUDBINA IZMJENA I DOPUNA PROSTORNO URBANISTIČKOG PLANA GLAVNOG GRADA: Kako Slaven kaže
BIVŠI MINISTRI POLJOPRIVREDE PONOVO NA METI SDT-A: Preoravanje DPS zaostavštine
Izdvajamo
-
FELJTON3 sedmice
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE: Odnošenje arheoloških predmeta
-
OKO NAS3 sedmice
POLOŽAJ OSOBA SA INVALIDITETOM: Briga samo u planovima
-
Izdvojeno3 sedmice
TRAGOM PISANJA MONITORA O NOVOM STUDENTSKOM DOMU: Vladino čišćenje
-
INTERVJU3 sedmice
SARA KURGAŠ – KURGASHIAN, HIP-HOPERKA: Kroz muziku odgovaram na sopstvena pitanja
-
BAŠTE BRIGANJA3 sedmice
Ritam nerada
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Mutant
-
DRUŠTVO3 sedmice
BUDVA POSLIJE IZBORA: Poslovi ne smiju da stanu
-
INTERVJU2 sedmice
ANA VUKOVIĆ, SUTKINJA VRHOVNOG SUDA: Politika želi pravosuđe po svojoj mjeri