Prijatelje za izgradnju jedne demokratske države, uz poštivanje svih ljudskih i građanskih prava kako individualnih tako i kolektivnih, trebalo bi tražiti unutar BiH a ne isključivo u Zagrebu, Beogradu i Ankari

MONITOR: Kako ocjenjujete ponašanje Hrvatske i Srbije kao  nekog ko garantuje sprovođenje Dejtonskog sporazuma?

ŠEHIĆ: Ponašanje Htrvatske i Srbije kao potpisnica Opšteg okvirnog sporazuma o miru u Bosni i Hercegovini, nije uvijek imalo konzistentnu politiku prema BiH, jer su imali obavezu da zajedno sa vlastima u BiH doprinesu u prvom redu političkoj stabilizaciji kao i ispunjavanuju svih obaveza iz  Sporazuma. Treba naglasiti je da odgovornost za nestabilnu situaciju u BiH snose tri vladajuće političke stranke (HDZ BiH, SDA i SNSD). Pristrasno ponašanje, u prvom redu Hrvatske, kada su u pitanju izmjene Izbornog zakona, te lobiranje u Evropskoj uniji da se izvrši pritisak na vlasti u BiH da se prihvati HDZ-ov prijedlog je neprincipijelno. I oni su  svjesni da se tim prijedlogom u cijelosti ne implementiraju odluke Evropskog suda za ljudska prava jer se uporno govori o legitimnom predstavljanju naroda u BiH. To je matrica ponašanja sve tri vodeće stranke, jer svaka od tih stranaka negira legitimitet npr. ministara u vladama ukoliko nisu članovi njihovih stranaka, što se može vidjeti u slučaju Vlade Federacije BiH i Vlade RS. Posebno želim da istaknem, da bi prijatelje za izgradnju jedne demokratske države, uz poštivanje svih ljudskih i građanskih prava kako individualnih tako i kolektivnih, trebalo tražiti unutar BiH a ne isključivo u Zagrebu, Beogradu i Ankari. Tome treba dodati i veliko nepovjerenje unutar aktera političkog života u BiH, što u najvećoj mjeri i dovodi do političke nestabilnosti, jer pod krinkom jedinstva unutar etničkih korpusa pokušavaju uvesti političko jednoumlje. Kao građanin želim da izgradimo dobrosusjedske odnose sa našim prvim susjedima. To bi omogućilo veći ekonomski prosperitet ovih zemalja. Kada shvatimo da smo mi u okviru Evropske unije statistička greška možda ćemo i drugačije razmišljati o budućnosti ovih država u okviru EU.

MONITOR: Najveći počinioci rata u BiH pravosnažno su osuđeni u Haškom tribunalu. Nacionalnim sudovima je prepuštena obaveza da sude okrivljenima koji se tretiraju kao „manje važni“ počinioci. Kako ocjenjujete saradnju i korišćenje mehanizma međunarodne pravne pomoći između zemalja koje za ove zločine, počinjene u ratovima 90-ih, sude na nacionalnim sudovima?

ŠEHIĆ: Rat je ostavio nesagledive posljedice jer je bio karakterističan i po brojnim ratnim zločinima (a jedan od njih je proglašen i kao genocid), velikim odlaskom ljudi iz BiH, etničkim čišćenjem i materijalnim razaranjem. Veliki dio toga je sankcionisan od strane Haškog tribunala a jedan dio, nažalost ne veliki, i u domaćim sudovima. Ali ta činjenica ne zadovoljava pravdu, empatiju prema žrtvama rata, odnos prema pravosnažno osuđenim kao ratnim zločincima a ne kao ratnim herojima, nespremnost da se istinski suočimo sa činjenicama iz proteklog rata i ono što je jako opasno – nespremnost da se zajednički suočimo sa prošlošću jer  u BiH danas postoje tri istine a logika nameće da može biti samo jedna. To pokazuje da još duboko živimo u  ratnoj prošlosti što vrlo često zloupotrebljavaju i mnoge političke stranke u BiH. Upravo ta činjenica onemogućava i efikasniju i bolju saradnju pravosudnih institucija među državama tako da je vrlo malo osoba koje su osumnjičene za ratne zločine u tim zemljama. Zbog takvog stava prema ratnim zločinima, mnogi iz BiH zaštitu očekuju u Hrvatskoj i Srbiji, a neki i u BiH.

MONITOR: Visoki predstavnici su u više stotina slučajeva koristili Bonska ovlašćenja-ustanovljena 1997. Valentin Incko kao diplomata sa najdužim stažom na položaju VP nije koristio sve do samog odlaska iz Sarajeva, kada je odlučio da izmjenama Krivičnog zakona zabrani negiranje genocida i slavljenje ratnih zločinaca. Kakav je Vaš stav o tom tajmingu?

ŠEHIĆ: Zbog nemogućnosti dogovora političkih stranaka koje su učestvovale u zakonodavnim vlastima, visoki predstavnici su koristili Bonska ovlaštenja i nametali zakone  neophodne za ispunjavanje uslova BiH na putu ka članstvu u EU, Partnerstvu za mir, ali treba istaći da su svi ti namentuti zakoni kasnije usvojeni u Parlamentarnoj skupštini BiH i time dobili demokratski kapacitet. Istina je da dva visoka predstavnika nisu koristili Bonska ovlaštenja. Mislim  na Crhistiana Schwarc Shillinga i Valentina Inzka. Jedan od razloga tome je da su naši političari govorili da oni mogu sami da se dogovore bez učešća međunarodne zajednice pa samim tim i bez visokog predstavnika ali je vrijeme pokazalo da je to bila samo isprazna priča. Kada se govori o nametnutom zakonu o izmjenama Krivičnog zakona kojim se zabranjuje negiranje genocida i slavljenje ratnih zločinaca, bilo je više pokušaja da Parlamentarna skupština BiH donese taj zakon, ali bez uspjeha. Ovaj zakon koji je nametnuo visoki predstavnik ne zabranjuje samo negiranje genocida nego i svih drugih ratnih zločina u BiH, što je jako bitno naglasiti jer se isključivo govori o zabrani genocida u javnom mnjenju, a ne o punom nazivu ovog zakona. Možda je donesen u vrijeme kada je visoki predstavnik napuštao poziciju koju je imao nakon čega je stvorena nova politička kriza u BiH. Ali da ga je trebalo donijeti, to je sigurno. Nije samo to problem u BiH. Naš javni prostor je kontaminiran i nazivima ulica, trgova, po imenima onih koji su bili na strani nacizma i fašizma u Drugom svjetskom ratu. Čak i neke obrazovne institucije imaju takve nazive, što kazuje u kojem vrjednosnom sistemu mi danas živimo.

MONITOR: Američka ambasada je ovih dana protestovala zbog izjave predsjednika SDA, Bakira Izetbegovića, o tome da bez Bošnjaka i njihovog jedinstva u islamskoj vjeri, ne bi bilo Bosne i Hercegovine. Da li je to tek jedna populistička poruka, prigodom Ramazana a u izbornoj godini – ili nešto od trajnije orijentacije SDA?

ŠEHIĆ: Ne samo da je reagirala Američka ambasada na izjavu Bakira Izetbegovića, da bez jedinstva Bošnjaka u islamskoj vjeri ne bi bilo BiH, ona je neprihvatljiva za mnoge u BiH. I to nije samo populistička izjava. To je težnja jednog dijela u SDA da BiH ne treba da bude sekularna država. Ali da su postojale inicijative o proglašavanju muslimanske republike BiH, to je istina, a repovi tih inicijativa mogu se vidjeti i danas. Na sreću budućnosti BiH, on za ovakve stavove nema podršku u najvećem dijelu bošnjačkog naroda, po mome mišljenju.

MONITOR: Ponašanje Milorada Dodika u vezi sa invazijom Rusije na Ukrajinu i ruska težnja da snažno utiče na politiku RS koju ne skriva ni Ambasada RF u Sarajevu, komplikuju čak i odnose Milorada Dodika i Aleksandra Vučića. Koliko to može ugroziti odnose BiH sa Zapadom, pa i dovesti zemlju pod neku vrstu sankcija?

ŠEHIĆ: Nesporno je  da uticaj na političku situaciju u BiH ima Ruska Federacija, koja je stala na stranu Milorada Dodika, koji je od nekadašnjeg prozapadnog političara postao proruski orijentisan. Ta činjenica još više usložnjava i komplikuje situaciju u BiH, posebno nakon agresije Rusije na Ukrajinu, gdje zvanične vlasti u BiH nemaju jedinstven stav. Vrlo često čujemo i nediplomatske izjave ambasadora Ruske Federacije u Sarajevu. U posljednja dva mjeseca imamo stalne posjete predstavnika međunarodne zajednice čitavom regionu, koji zahtjevaju da imamo jasan stav o ukrajinskoj krizi a u skladu sa spoljnom politikom EU. Mislim da neće biti uvedene proširene sankcije BiH jer bi posljedice osjetili jedino građani BiH, ali da će se pojedinci iz političkog života BiH naći na listama sankcija mnogih država, to je nesporno. Kakvi će odnosi u budućnosti biti između Dodika i  Vučića je jako teško predvidjeti ali bih želio da ti odnosi politički stabilizuju i BiH i region.

Izborni zakon u BiH je diskriminatorski

MONITOR: Međunarodna zajednica je, i bez dogovora o promjeni Izbornog zakona, dala podršku da se, po dosadašnjem zakonu, u oktobru održe redovni izbori u Bosni i Hercegovini, što će produžiti kršenje Evropske povelje o ljudskim pravima i slobodama. Kako je moguće da se obaveze koje je BiH prihvatila još 2002. godine ulaskom u Savjet Evrope, a koje je potvrdio i Sud u Strazburu presudom u slučaju „Sejdić-Finci“, ni do danas nisu realizovale?

ŠEHIĆ: BiH je 2002. godine primljena u Vijeće Evrope uz obavezu da  ispuni tri postprijemna uslova: izmjene Izbornog zakona, donošenje Zakona o javnom servisu BiH i Zakona o visokom obrazovanju. To do danas nije ispunjeno zbog neodgovornog ponašanja političara u BiH. To određene posljedice ima u prvom redu u izbornom procesu BiH – Izborni zakon BiH je diskriminatorski jer onemogućava svim građanima BiH sa biračkim pravom aktivno i pasivno učešće u izborima. Evropski sud za ljudska prava donio je pet svojih odluka, počev od 2009. godine do danas, i nijedna nije implementirana na način da dođe do izmjene Ustava BiH, a samim tim i Izbornog zakona. Moram apostrofirati odluku Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Zornić, kojoj je kao građanki, etnički neopredijeljenoj osobi, omogućeno aktivno i pasivno biračko pravo, čijom se implementacijom prilikom izbora članova Predsjedništva BiH mora izbrisati etnički naziv tri člana Predsjeništva (iz reda Bošnjaka, Htvata i Srba), što  kod dijela političara u BiH nije prihvaćeno, jer se po svaku cijenu želi zadržati etnički princip. Tom odlukom bi se svim građanima-biračima omogućilo da se mogu kandidovati za članove Predsjedništva bez obzira na svoju etničku pripadnost i entitet u kojem žive. Izbornim zakonom BiH je tačno određeno vrijeme održavanja izbora, a to je prva nedjelja u mjesecu oktobru iz kojeg razloga će Centralna izborna komisija BiH donijeti odluku o održavanju izbora 2. 10. ove godine, nažalost bez izmjene odredbi Izbornog zakona.

U Tuzli  od  1990. do danas pobjeđuju  građanske stranke

MONITOR: Kanton i grad Sarajevo sada „drže“ stranke koje se smatraju građanskim. Kakve su šanse da njihov uticaj ojača, bar u Federaciji?

ŠEHIĆ: Ako govorimo o nekom građanskom konceptu u BiH ili da može biti dominantan, najbolji primjer je grad Tuzla, gdje od 1990. godine, od prvih višestranačkih izbora, pa do danas nikada nisu pobijedile nacionalističke stranke, nego stranke socijademokratske i liberalne ideologije koje su garancija demokratije, otvorenog društva i slobode, jer jedino u takvim društvima građani mogu ostvarivati sva svoja ljudska i građanska prava. Ovo posebno ističem jer građansko nikada ne isključuje nacionalno i ne može biti neprijatelj ljudskih prava koje svaki građanin može slobodno da izražava. Ovakvo gledanje na život imate u mnogim dijelovima BiH, ali njihov glas se ne čuje jer nažalost i mnoge građanske stranke nisu odolile zovu nacionalnog i zato bi stranke koje promovišu takve ideje morale biti vjerodostojne i principijelne u izgradnji građanskog društva.

Nastasja RADOVIĆ