Povežite se sa nama

FOKUS

VDT IVICA STANKOVIĆ NOVI LIK U KNEŽEVIĆEVOJ GALERIJI: Nepodnošenje ostavke je priznanje krivice

Objavljeno prije

na

Da je Ivica Stanković podnio ostavku pokazo bi da se ne boji istrage, o tome da li ga je šaljući mu namjenske koverte preko kurira Nena  korumpirao Duško Knežević. Ostajanjem na čelu tužilaštva on je uništio njegov kredibilitet. Tako je javno priznao strah od istine

 

Prema sopstvenom priznanju, Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković nije korumpiran. To je VDT saopštio u ponedjeljak, na vanrednoj konferenciji za štampu koju je Tužilaštvo sazvalo na njegov zahtjev. „Ja sam miran jer takvih dokaza nema niti ih može biti“, rekao je Stanković pred brojnim novinarima i još brojnijim gledaocima direktnog prenosa njegovog vanrednog obraćanja.

VDT je pojasnio kako treba da odgovaraju oni koji su, eventualno, u njegovo ime, a bez njegovog znanja, nekome nešto obećali i zauzvrat nešto uzeli. „Ukoliko je bilo ko zloupotrebljavao moje ime, neka snosi odgovornost “.

Još je Vrhovni državni tužilac pozvao institucije da utvrde istinu!? Kao da to nije svakodnevni posao njegovog Tužilaštva, Uprave policje, Agencije za sprječavanje korupcije, nego nešto što se radi po pozivu i uz dobre preporuke. Onda je Stanković otišao sa vlastitog presa, „zbog ranije preuzetih obaveza“.

Bez objašnjenja. I, mnogo važnije, bez podnošenja ostavke. A pred novinare i gledaoce stao je glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić, sa zadatkom da  bez ostupnice brani lik i djelo svog pretpostavljenog. Od Katnića smo saznali da Stanković neće podnijeti ostavku, a da ge on neće saslušati u vezi optužbi za korupciju koje je, dan ranije, mogla da čuje sva Crna Gora.

Tada je (u nedjelju) odbjegli tajkun Duško Knežević objavio snimak telefonskog razgovora u kome, navodno, sekretar Vrhovnog državnog tužioca Nenad Vujošević (nema zvanične potvrde da je osoba sa snimka zaista N.V.) potvrđuje da je od njega uzimao novac, 700-800 hiljada eura kaže Knežević, i nosio ga svom šefu i ostalim tužiocima, kao naknadu za usluge vlasniku nekadašnje Atlas banke (boks1).

Ako vjerujemo akterima tog razgovora, Vujošević je dio koruptivnog lanca koji vodi do čelnih ljudi Tužilaštva. Njih Duško Knežević navodno podmićuje, godinama i stotinama hiljada eura (u jednom obračanju vlasnik Atlas Grupe pominje milion eura) kako bi ostavili na miru njegove klijenta iz poslova e-trgovine. I njihov novac.

Iz Tužilaštva su, nakon odlaska Ivice Stankovića sa konferencije za novinare koju je sazvao, obznanili svoja saznanja da je Nebojša Vujošević sredinom prošle godine postao član organizovane kriminalne grupe (OKG) pod vođstvom Duška Kneževića. I da je u tom svojstvu kontaktirao makar dvojicu tužilaca pokušavajući da dobije informacije o slučajevima na kojima rade.

I ta su izlaganja ostala nedorečena. Tako nijesmo saznali: od kada Tužilaštvo sumnja da je Vujošević sredinom prošle godine postao Kneževićev jatak? Da li je Ivica Stanković bio obaviješten o njihovim saznanjima? Zašto je pripadniku organizovane kriminalne grupe dozvoljeno da nastavi rad u Tužilaštvu (formalno on je i u ovom trenutku sekretar VDT-a)? Gdje je novac o kome govore on i Knežević? Kako je tako važan član OKG uspio da ode iz zemlje, ako su specijalno tužilaštvo i policija nadzirali njegovo kretanje i komunikaciju?

Ako je istina ono što su tužioci ispričali u ponedjeljak, da je Vujošević bio otkriven i stavljen „pod mjere“ – a to bi moglo da podrazumijeva fizičko praćenje i nadzor komunikacija –  onda su u Tužilaštvu  makar nekoliko dana prije nas preslušali sada već čuvene razgovore Vujoševića i Kneževića. On je, ipak, otišao u inostranstvo a da njegovi poslodavci (koji su ga istovremeno nadzirali kao razotkrivenog pripadnika OKG) nijesu znali ni da li je na odmoru, bolovanju ili u bjekstvu!?

Čime objasniti to (ne)postupanje? Nesposobnošću, neznanjem ili nečijim nedozvoljenim uticajem? Katnić lakonski objašnjava kako je to bila njegova odluka, pošto je „htio da dobije više, i dobio bi više da nije bilo Kneževićeve objave“.

SDT-u  je izričit u tvrdnji da njegov pretpostavljeni ne može biti kriv. „Ivica Stanković nema nikakvo svojstvo u ovom predmetu. Za svojstvo osumnjičenog nema ni udaljenih sumnji, a ako ih bude biće saslušan  kao i svaki drugi građanin“, kaže Katnić. I insistira: “Ne znam da VDT ili njemu bliska lica posjeduju imovinu stečenu kriminalnom djelatnošću”. Očekujući da mu povjerujemo na riječ.

To nije ni malo jednostavno.

Nije moguće da VDT i SDT ne shvataju kako su oni i njihovi saradnici dozvolili da iz Crne Gore ode, praktično, jedina osoba koja može baciti više svijetla na novu koruptivnu aferu iz riznice Duška Kneževića. I da to budi sumnju. Tim prije što se ta priča  tiče i njih lično. Na ovaj ili onaj način.

A iz Kneževićeve kutije, za nepunu godinu dobili smo manje ili više dokumentovane priče o tome kako je odbjegli biznismen koji je svoje klijente iz Atlas banke zakinuo za približno 100 miliona eura (ne računajući novac – više od 60 miliona eura – koje je blokiralo Tužilaštvo) korumpirao: vladajuću partiju, predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine, bivše ministre i čelnike Centralne banke…

Pošto je priča, konačno, stigla i do čelnih ljudi Tužilaštva, svom težinom ovo društvo pritska glavno pitanje  – postoji li  u Crnoj Gori institucija spremna da se uhvati u koštac sa korupcijom  i kriminala u državnom vrhu.

Činjenice ne idu u prilog onima koji vjeruju u snagu institucija. Ovo je najblaža moguća formulacija.

Milivoje Katnić i dalje, kaže, istražuje aferu koverta.Zanima ga porijeklo novca koje je, tajno snimajući, Duško Knežević dao svom školskom drugu Slavoljubu Migu Stijepoviću, kako bi njime bila finansirana predizborna kampanja DPS. Na nezakonit način.

Za razliku od opozicionih prvaka, koje progoni i zbog konverzije 300 dolara u banci, Katnić ne želi da na optuženičku klupu izvede DPS i njene čelnike. Zato  on, zimus, nije razumio predsjednika DPS Mila Đukanovića kada je ovaj govorio o „interesnoj dobrovoljnosti“ ovdašnjih biznismena (boks2). Tu priču kao da nije razumio ni VDT Ivica Stanković. Pa je prećutao.

Na sličan način tužilačko poimanje pravde je selektivno i oko propasti Atlas banke i uloge koju je imala Centralna banka, godinama tolerišući njeno nezakonito poslovanje.  Nekadašnji viceguverner Velibor Milošević uhapšen je dan pošto je Knežević objavio (takođe tajni)  snimak njihovog razgovora u kome mu zvaniničnik CBCG traži novac – kako bi potplatio kontrolore. I obećava „šta god bude ja ću biti vama na usluzi“. Zato su Kneževićeve optužbe na račun aktuelnog guvernera Radoja Žugića i njegovih saradnika  u Tužilaštvu prosto  prećutali. Ignorisali su čak i informacije da se iz Atlas banke, za vrijeme prinudne uprave, na nezakonit način odlilo 20-tak miliona eura.

Konačno, Tužilaštvo s posebnom pažnjom ignoriše sve što je Knežević saopštio i dokumentovao o finansijskim tokovima između njega, Atlas banke i Mila Đukanovića. Što bi Katnić rekao, nema tu ni „najudaljenije sumnje“.

Iz današnje perspektive, pažnju privlači i činjenica da je Knežević  uvijek na vrijem znao kad ne treba da bude kući, odnosno, kada će SDT i policija privesti neke od njegovih saradnika zbog poslova kojima je on komandovao. Da  li su u pitanju samo intuicija  i sreća?

Neka neobjašnjiva koincidencija je proizvela da su, uz Kneževića i Simovića,  privođenje izbjegli i čelni ljudi škaljarskog i kavačkog klana, vođe OKG koje su švercovale kokain preko školskog broda Jadran (Dejan Rovčanin i Vladimir Račić), navodne vođe OKG iz Tivta takođe optužene za šverc pozamašne količine narkotika (Danilo Đurović i Dragan Miletić), pa i Dejan Lakić, jedan od optuženih za višemilionsku utaju poreza, koji je iz Beograda – po uzoru na Kneževića – pričao o svojim vezama sa šefovima poreske uprave i nezakonitim poslovima sa članovima porodice Đukanović. U svakoj od tih priča – ni jedna još nije stigla makar do prvostepene presude – tužilaštvo i policije su se pozivale na saznanja stečene višemjesečnim operativnim radom. Baš kao u slučaju Vujošević.Operacija uspjela, pacijent zbrisao.

Od početka svog sukoba sa nekadašnjim drugarima, saradnicima i plaćenicima iz crnogorske vlasti, Duško Knežević imenuje Stankovića i Katnića kao djelove Đukanovićeve hobotnice.

„Moja poruka Ivici Stankoviću je da više nema čekanja i da je imao dovoljno vremena da se bavi svojim poslom. Njegovo ćutanje je znak da je dio kriminalne bande Mila Đukanovića i vrijeme je da o njemu sve otkrijem“, prijetio je Knežević u aprilu. „Spremni su svi podaci o njemu, poručujem mu da će uskoro biti glavna zvijezda na svim naslovnicama medija“.

Sada je Knežević, krenuo da realizuje svoje prijetnje. U objavljenom nema direktnih dokaza o umiješanosti čelnika Tužilaštva u nezakonite radnje.  Za Ivicu Stankovića kao i za svakog drugog građanina važi da je nije kriv dok se njegova krivica ne dokaže na sudu. Ali, za institucije i njihove čelnike važe i druga pravila. Oni svakoga dana moraju potvrđivati volju  i sposobnost da kvalitetno obave posao koji su im povjerili građani.

Nenad Vujošević je dokaz da je VDT pao na tom ispitu. Stvarna  istraga treba da utvrdi da li je njegova odgovornost moralne (loš izbor najbližih saradnika) ili materijalne prirode (učešće u korupciji koje mu spočitavaju Vujošević i Knežević). A neophodan uslov da ta istraga počne je – ostavka VDT-a i SDT-a. U pristojnim zemljama oni bi svoj potez obrazložili jednom jedinom rečenicom – želimo da institucije dokažu našu nevinost i podnosimo ostavku kako bi one mogle da, bez pritisaka, rade svoj posao.

Da je Ivica Stanković podnio ostavku pokazao bi da se ne boji istrage, o tome da li ga je šaljući mu namjenske koverte preko kurira Nena korumpirao Duško Knežević. Ostajanjem na čelu tužilaštva on je uništio kredibilitet svake istrage. Tako je javno priznao strah od istine. I krivicu.

 

Ko je uzeo pare

 

Na prošlonedjeljnom snimku Knežević i Vujošević (niko do danas nije doveo u pitanje autentičnost tog razgovora) razgovaraju o drugom snimku koji će Knežević objaviti ukoliko, u roku od jednog dana, iz pritvora ne bude pušten njegov kum Dejan Sekulić. Sekulić je, inače, pritvoren u avgustu, kao osumnjičeni u jednoj od istraga koje SDT vodi protiv Kneževića, nekadašnje Atlas banke i Atlas Grupe.

Knežević: Ti na snimku kažeš da direktno za poslovođu Stankovića idu pare, nije ovo za mene, tako da ću taj segment da iskoristim i da dam.

Vujošević: Ja sam mu to rekao, a on je rekao – ja ću reć da ti mene nisi dao.

Knežević: Ti prenesi njemu poruku da se pušti danas Dejan Sekulić ili on pušta snimak. Tako mu direktno kaži, pare koje sam uzimao i donosio tebi, sve je to snimljeno, reči, za oko onoga što ste reketirali klijente kojima su bile blokirane pare. Reči ja to neću da preuzmem na sebe, ja sam te pare donosio tebi  znaš i sam.

Vujošević: Ali on veli ja ću da kažem da meni nisi davao.

Knežević: I još mu  reci i tvoj sin ga je startovao tamo i tražio da radi direktno sa njim i da ga reketirate… Ja ću danas da pustim snimak i to ti je to. Biće gora afera nego u Makedoniji, da znaš samo.

Vujošević: Samo ti ništa nećeš postić’ sa tim.

Knežević: Uzimao si pare za Stankovića, jesi uzimao pare za Stankovića? Kaži mi, jesi uzimao pare za Stankovića?

Vujošević: Jesam.

Knežević: Pa šta ti ima tu da se strecaš. Uzimao si pare za Stankovića i gotovo. Sa kim je on bio sve povezan, koji su još tužioci umiješani, ko još tamo… ti fino kaži sve kao što je bilo. Koji su tužioci umiješani, je li Katnić umiješan, nije li Katnić umiješan. Ti tačno znaš kome si nosio pare zadnje dvije tri godine za te blokirane pare što su me reketirali. Jasno k’o dan.

Vujošević: A reka’ si bio da nećeš to izbačat.

Knežević: Reka’ sam bio, ali nema šta.

Snimak primopredaje novca između Knežević i Vujoševića (navodno u istoj kući u kojoj je snimljena i predaja novca Slavoljubu Stijepoviću) čijim objavljivanjem Knežević prijeti u ovom telefonskom razgovoru – još nije objavljen. Ukoliko postoji. A Nebojša Vujošević je pobjegao iz Crne Gore u petak, dva dana prije objavljivanja snimka kompromitujućeg telefonskog razgovora.

Potom je Knežević objavio još jedan njihov razgovor, u kome Vujošević tvrdi da je o puštanju Dejana Sekulić iz pritvora, nakon njihovog prvog razgovora,  navodno lično razgovarao sa tužiteljkom Lidijom Vukčević i glavnim SDT Milivojem Katnićem.

 

Interesna dobrovoljnost

 

Predsjednik DPS Milo Đukanović osporio je zimus iznos koji je Knežević, navodno, dao Stijepoviću za potrebe DPS (100.000 eura), ali je potvrdio da odbjegli biznismen nije jedini „donator“ njegove partije.

„Dakle Knežević je dao toliko koliko je dao. Gospodin Stijepović je o tome dao izjavu nadležnom tužiocu i tamo stoji sve. Ono što vam sa sigurnošću mogu reći da je neistina da je dato novca toliko koliko je rekao gospodin Knežević i drugo, mogu vam sa sigurnošću reći da je neistina da se o tome prethodno konsultovao sa mnom“, rekao je Đukanović u prvoj izjavi datoj novinarima nakon izbijanja afere. Dodatno je objasnio da on i njegova partija ne reketiraju uspiješne poslovne ljude, već im ovi svoj novac daju potpuno dobrovoljno. Zbog zajedničkih interesa.

„Tačno je sam i sam imao u par navrata u ovih dvadeset pet godina, ne više od dva tri puta, susrete sa poslovnim ljudima koje smo pozivali najčešće na njihovu inicijativu“, objašnjavao je Đukanović, „Dakle sa onim poslovnim ljudima za koje smo znali da pripadaju našoj politici. To smo uvijek posmatrali kao dio interesa. Mi vodimo politiku kojom želimo da u Crnoj Gori uspostavimo pravila koja važe u razvijenoj Evropi. Oni (biznismeni) u takvom ambijentu vide šansu za razvoj svog biznisa. Prema tome zašto ne bismo razgovarali o tome kako možemo da sarađujemo u skladu sa Zakonom koji propisuje pravila o finansiranju političkih partija. Ovdje je dakle riječ o jednoj dobrovoljnosti, interesnoj dobrovoljnosti s jedne i druge strane“.

Ubrzo se ispostavilo da pomenuta „interesna dobrovoljnost“ nije našla svoje mjesto u finansijskim izvještajima DPS-a. Pa je svaka priča na tu temu ekspresno obustavljena. Uz prećutnu saglasnost Tužilaštva.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

ZORAN BEĆIROVIĆ, KONTINUITET NASILJA NAD NOVINARIMA I KRITIČARIMA: Do kada?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napad na novinarku Pobjede Anu Raičković, njenog sina Uroša Gagovića i Toma Arapovića, nije incident. To je kontinuitet svestrane nasilničke prakse Zorana Ćoća Bećirovića. Pitanje je: hoće li država konačno stati na put tom nasilju? Ili će učinjenost i novac neformalnog gospodara Kolašina prevagnuti i kod sadašnjih vlasti

 

 

Novinari su ponovo bili meta kontroverznog biznismena i njegovih tjelohranitelja. Osnovni sud u Podgorici odredio je pritvor do 30 dana Zoranu Ćoću Bećiroviću, Mladenu Mijatoviću i Ljubiši Dukiću, dok je Bećirovićev sin Luka nakon tužilačkog pritvora pušten na slobodu. Njih su četvorica osumnjičeni da su u nedjelju veče, verbalno a potom i fizički, napali novinarku Pobjede Anu Raičković, njenog sina Uroša Gagovića i Toma Arapovića.

“Osnovano se sumnja da su osumnjičeni kritičnom prilikom u alkoholisanom stanju Ani Raičković uputili veći broj grubih uvreda i ozbiljnih prijetnji, prepoznajući je kao novinarku koja je u više navrata u svojim tekstovima u okviru crne hronike pisala o pojedinim osumnjičenim licima”, saopšteno je iz Osnovnog suda. “Osumnjičeni Bećirović i Mijatović su istu fizički napali na način što su je uhvatili rukama za kosu i vukli je, usljed čega je glavom udarala po unutrašnjosti svog vozila u kojem se nalazila, dok  je osumnjičeni Mijatović istovremeno držao za vrat i stiskao, a nakon čega su polomili staklo na zadnjem vjetrobranskom staklu njenog vozila “, navodi se dalje.

U saopštenju u kom se obrazlaže odluka o određivanju sudskog pritvora, navedeno je da su osumnjičeni “fizički nasrnuli na Gagovića i Arapovića, isključivo iz razloga što su uvidjeli da se radi o osobama bliskim Raičković i to na način što su Gagoviću zadali više udaraca pesnicama i nogama u predjelu glave i tijela, dok su Arapovića pokušali nasilno izvući iz vozila, kada je imao namjeru da se udalji sa lica mjesta. Sva oštećena lica su zadobila povrede u predjelu glave i tijela.”

Napadanuta novinarka dala je detaljniji opis nasilja koji je pretrpjela, skupa sa svojim bližnjima. Izdvajamo dio koji opisuje šta se desilo kada je sjela u automobil i  pokušala da ode sa mjesta gdje je napadnuta, ispred lokala brze hrane Gurman u Bloku V.  On, možda, najpotpunije  ilustruje bezobzirnost siledžija. “Tada je grupa napadača došla do mene, otvorili su vrata i Mijatović me stezao za vrat i govorio: Reci kako se zove momak (njen sin – prim. Monitora). Nijesam htjela, a on je ponavljao da kažem, jer će ga, prijetio je, svakako naći, a ako ne progovorim, mene ubiti”. Uporedo, svjedoči novinarka, dok je Mijatović držao za vrat, Bećirović je uhvatio za kosu i lupao joj glavu o vrata vozila. “Kad su me pustili, a ovaj (osumnjičeni Dukić) mi sugerisao da se udaljim, Bećirović je uzeo nešto, udario u auto i slomio mi zadnje staklo.”

Iako je opis događaja sličan onom u saopštenju Osnovnog suda, konačni zaključci čude: “Pritvor je određen zbog opasnosti od ponavljanja djela u odnosu na Mijatovića i Dukića, budući da su ranije osuđivani zbog krivičnih djela sa elementima nasilja, dok je u odnosu na Bećirovića pritvor određen zbog opasnosti da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, imajući u vidu činjenicu da je osnovano sumnjiv da je kritičnom prilikom uputio prijetnje oštećenoj…”.

Ispada da je Bećirović osnovano sumnjiv ne zato što je fizički napao novinarku, već samo zato što je vrijađao i prijetio. To je u suprotnosti sa njenim tvrdnjama, ali i opisom događaja koji je tužilaštvo podnijelo uz zahtjev za određivanje pritvora, a sud prihvatio. Uz malu intervenciju koja bi u nastavku postupka mogla biti od velike koristi Bećiroviću.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako su se u noći prebrojavanja glasova mnogi samoproglasili za izborne pobjednike, izgleda kako posao formiranja većine u Glavnom gradu neće biti ni brz ni lak. Ako, uopšte, do toga dođe

Mjesec nakon septembarskih izbora u Podgorici, proglašeni su i konačni rezultati. Potom su, od 30. oktobra, počeli da teku zvanični rokovi za konstituisanje novog parlamenta i formiranje lokalnih vlasti.

Prvi formalan korak povukli su iz DPS, prošlonedjeljnim pozivom na sastanak partijama koje nijesu dio vladajuće većine na državnom nivou. “Mi želimo dogovor”, poručio je nosilac DPS liste na septembarskim izborima Nermin Abdić. “Ne želimo da građani Podgorice budu taoci političkih potkusurivanja, već ćemo na najbolji mogući način ući u ove pregovore i iskreno reći šta je naš politički stav”.

Matematika je jasna. Sa osvojenih 19 mandata, da bi predvodili, ili  postali dio buduće većine (30 + odbornika) DPS mora zavrijediti podršku skoro svih odbornika koji u opštinski parlament nijesu došli sa lista dvije koalicije koje su na vlasti na državnom nivou (PES-Demokrate i Za budućnost Podgorice). Pošto su iz pokreta Preokret ostali dosljedni predizbornom obećanju da neće pregovarati o ulasku u vlast, manevarski prostor DPS dodatno je sužen.

Njihovom pozivu odazvali su se predstavnici koalicije Evropski savez (SD-SDP-LP) i Stranke evropskog progresa Duška Markovića. Predstavnici koalicije Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović nijesu došli na sastanak ali nijesu ni zatvorili vrata eventualne saradnje. “Partije koalicije Za bolju Podgoricu će u kratkom vremenskom periodu izaći sa Platformom koja će biti osnova toka pregovora. Prije toga nećemo započinjati bilo kakve pregovore”, poručeno je iz te koalicije kao odgovor na poziv DPS-a.

Kako vrijeme odmiče , počinje da djeluje kako u koaliciji Jakova Milatovića i Dritana Abazovića nijesu načisto ko su priželjkivani a ko neprihvatljivi partneri za  formiranje podgoričkih vlasti.

Odnos Milatovića i Abazovića prema premijeru Milojko Spajiću i njegovoj Vladi danas nije bolji nego što je to bio prije podgoričkih izbora. To ne obećava uspješno partnerstvo. Paralelno, nesuglasice sa Andrijom Mandićem i koalicijom ZBCG koju predvode on i Milan Knežević dobijaju na intenzitetu.

Potencijalnoj saradnji u prilog ne idu ni zahtjevi koje doskorašnji lideri DF-a javnosti predstavljaju, u neobičnom zamahu, koji se tiču temeljnih promjena modela na kojima će se zasnivati crnogorsko društvo i država.  (Vidi antrfile).

Ne ide im se sa radošću ni na drugu, DPS stranu. Makar ne Milatoviću. I makar ne još. Na to ukazuju spekulacije  da je predsjednik države riješio da odgovornost za (ne)pravljenje odborničke većine u Podgorici prebaci na članove odborničkog kluba političke grupacije koja nastupa kao nukleus njegove buduće partije. Doda li se tome i zahtjev URA da budući gradonačelnik bude Luka Rakčević, nosilac zajedničke liste koalicije Za bolju Podgoricu, onda se sa sigurnošću može predvidjeti da će ishod pregovoa,  ako do njih i dođe, biti krajnje neizvjestan.

Uglavnom, kod Abdića su se okupili predstavnici partija koje imaju (samo) 24 odbornička mandata, uz postignuti dogovor da se nađu na novom sastanku. Nakon što se ispune neki “preduslovi” koji nijesu samo formalne prirode.

Iz Markovićevog SEP-a su, pred sastanak, saopštenjem zatražili da se razgovori odlože dok se prepiremi platforma za razgovore i definišu “fundamentalni principi za konstituisanje vlasti u Glavnom gradu zasnovani prije svega na programskim i kadrovskim kompetencijama”. U Evropskom savezu bili su još konkretniji. Predstavili su svoju pregovaračku platformu zasnovanu na pet principa: građani u fokusu, dinamičan razvoj i unaprjeđenje infrastrukture, kadrovska politika zasnovana na kompetencijama, transparentnost i otvorenost u radu te odgovorno upravljanje javnim finansijama i resursima.

“Za nas je isključivo bitna postizborna programska koalicija a kadrovi su izvedena kategorija”, kaže za Monitor Budimir Mugoša (SDP) navodeći kako u Evropskom savezu vjeruju u mogućnost dogovora i ako se njihovi mandati ne podrazumijevaju u bilo kakvoj postizbornoj koaliciji bez preciznog prethodnog dogovora. “Podgorica je u institucionalnom i razvojnom haosu i imamo obavezu prema građanima da slušamo njihov glas, koji je na izborima bio veoma jasan. Nadam se da će stabilnu većinu napraviti stranke koje su napravile otklon od dosadašnje vlasti. Sve drugo bi bila prevara građana jer su jasne bile poruke svih u predizbornoj kampanji. Sada je na političarima da ispoštuju poruke građana sa izbora, i da vjerujemo da će doći do dogovora”, kazao nam je Mugoša.

Na drugoj strani, najupečatljiviji je gromoglasni muk koalicije PES-a i Demokrata. Nosilac njihove zajedničke liste, ministar energetike Saša Mujović djeluje kao čovjek potpuno posvećen svom sadašnjem poslu. To bi moglo da ukazuje kako se  manje vidi kao potencijalni nosilac izvršne vlasti u Glavnom gradu. Ne treba zaboraviti, razmimoilaženja  bivših kolega iz nekadašnjeg, jednistvenog, PES-a i uslovila su prijevremene izbore u Podgorici. Ti ožiljci se teško saniraju, i neće biti lako postići dogovor PES-a i koalicije koju je u Podgorici predvodio Milatović. Upućeni tvrde da su i  lični odnosi Spajića i Milatovića, odnosno izostanak komunikacije između njih dvojice, sve veća prepreka ne samo dogovoru, veći i ozbiljnijim razgovorima o eventualnoj saradnji.

Problem je registrovao i Andrija Mandić pa je, neki dan, podsjetio kolege iz vladajuće koalicije na državnom nivou da bi, nakon proglašenja zvaničnih rezultata izbora, trebali da povuku neki potez u pravcu formiranja vlasti. “Ja mislim da poziv za okupljanje parlamentarne većine u Podgorici treba da potekne od onoga ko je osvojio najveći broj glasova, a to je koalicija PES – Demokrate”, kazao je on svjesno previđajući da je najveći broj glasova na septembarskim izborima osvojio DPS. I da toj partiji, dobrim dijelom zahvaljujući i njegovom angažmanu, koalicioni potencijal raste. Sa do skora nepostojećeg na sadašnji status sve je moguće.

Knežević je bio direktniji. Osvrćući se na ćutanje PES-a i Demokrata, poručio je kako “ni Spajić ni bilo ko drugi, nema pravo da ostavi ni minimum prostora za vraćanje DPS-a ne vlast”. U skladu sa tim stavom, predsjednik NDP je u ime ZBCG pozvao Milatovića na pregovore i razgovore, naglašavajući kako oni ne žele da se odreknu Jakova Milatovića, “koji je sastavni dio 30. avgusta 2020. godine”. Pride, valjda da ubaži nedavne (političke) prijetnje upućene na račun predsjednika države, ali i da odgovori na neke ideje koje moguće kolaju među zvaničnicima dvije provladine koalicije u Podgorici, Knežević poručuje: “Ne smatramo ni da ga treba neutralisati i izolovati, a praviti koalicije sa takozvanim satelitima DPS-a, koji nam možda žele i gore nego sama DPS”.

Nije, dakle, lako ni na toj strani.

Pokreta Preokret se unaprijed odrekao mogućnosti da sa dva odbornika uđe u vlast.  To ne znači da do njih nijesu stizali zanimljivi prijedlozi. “Ponuda da promijenimo stav je bilo, dolazile su u uvijenim ili direktnim formatima, i svodile su se na to ne da se mijenja sistem, već da mi budemo dio dila na kraju kojeg bismo postali ekspozitura političkih korporacija”, kaže za Monitor Srđan Perić. “Da ne ostavim dilemu: tajnih pregovora nije bilo – sve što smo govorili javno saopštavali smo i onima koji su slali ponude. Svaki drugi odgovor osim odbijajućeg bio bi iznevjeravanje volje građana koji su dali podršku za glas protesta… I da naglasim: to nije pasivna već u datim okolnistima najaktivnija moguća pozicija. To je početak primjene sistema vlasti za koji se zalažemo. Počinjemo od lokalnog nivoa.”

Podgorica čeka. Novu vlast ili nove izbore.

Prerada Crne Gore

Andrija Mandić i Milan  Knežević se nadmeću produžavajući listu identitetskih ultimatuma i zahtjeva: novi državni simboli, dvojno (crnogorsko) državljanstvo za državljane Srbije, srpski jezik kao službeni (uz crnogorski) umjesto sadašnje ustavne definicije “jezik u službenoj upotrebi”, proporcionalna zastupljenost građana srpske nacionalnosti u administraciji, policiji i vojsci, putinovski zakon o agentima stranog uticaja… Sve to je začinjeno idejom da se, ukoliko njihovi zahtjevi ne budu usvojeni “dogovorom” mimo poštovanja važeće ustavne procedure, oni organizuju novu podgoričku, pardon, ustavotvornu skupštinu. Onu što se, prema definiciji pojma, organizuje kada treba donijeti ustav novoformirane države, ili nakon što se u nekoj koja već ima svoj ustav, organizuje puč/revolucija s ciljem da se nasilno promijeni državno uređenje ili državni status zemlje.

Nagađanja šta se sve ovim zahtjevima želi postići razriješio je, dobrim dijelom, Zoran Čvorović, profesor Pravnog fakulteta u Kragujevcu i, jezikom koalicije ZBCG, afirmisani agent ruskog uticaja u Srbiji. A čini se i šire.

“Rešenjem ustavnog statusa srpskog jezika, automatski bi se otvorilo pitanje neodrživosti građanskog karaktera Crne Gore”, piše Čvorović u desničarskom Novom Standardu nakon saopštavanja identitetskih rezultata popisa u Crnoj Gori.

“Jer, država koja ima dva službena jezika, koji su izrazi dva različita nacionalna identiteta i od kojih ni jedan nema apsolutnu većinu, ne može biti građanska država…

Kada promena odredbe Ustava o službenom jeziku dovede u pitanje građanski karakter Crne Gore, onda će se neminovno otvoriti i pitanje neodrživosti postojećeg grba, zastave i himne Crne Gore.

Jer, Crna Gora kao država dve dominantne nacionalne zajednice sa dva službena jezika, mora imati takve državne simbole koji  izražavaju dvonacionalni karakter države Crne Gore. I najzad, postojeći pleonastički i otuda besmislen st. 1. čl. 12. Ustava Crne Gore, po kome „u Crnoj Gori postoji crnogorsko državljanstvu“ trebalo bi brisati, jer je isključivo u službi asimilacije Srba, a protivan je dvonacionalnom karakteru Crne Gore, koji potvrđuju podaci najnovijeg popisa stanovništva.”

Na kraju svog teksta Čvorović iz teorije prelazi na praksu: “Za uspeh tog poduhvata nužan je kompromis među stranakama koje su srušile Đukanovićev režim, ali koje su u identitetskom smislu potpuno različite. Do kompromisa se može doći samo ako srpski narod u Crnoj Gori uspe u narednom periodu da jasno i odlučno formuliše stav da je alternativa kompromisu (=društvenom ugovoru) oko nove konstitucionalizacije Crne Gore raspad države, jer je njen sadašnji ustavni identitet oktroisan suprotno, ne samo istorijskom biću Crne Gore, već i postojećoj etničkoj i jezičkoj stvarnosti crnogorskog društva.”

To je uglavnom  to. Da ne bude nismo znali.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore

Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je  preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da  će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.

Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.

Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.

Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv  uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu.       Spajićevski.

Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.

Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni  članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?

Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.

Mogućnost da će proruske i antiNATOvske  snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.

Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.

Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.

Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.

To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.

Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo,  konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.

Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele.   Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.

Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom  stavu prilikom  usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.

Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta  ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.

Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka  – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.

Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti.  Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.

Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima.  Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo