Povežite se sa nama

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Tare više nema  

Objavljeno prije

na

Rijeka iz koje je nekada moglo da se pije je sada prljava i zagađena, njen tok je potpuno izmijenjen, živi svijet desetkovan, a na obalama su ogromne deponije šuta i drugog otpada, dok UNESCO ocjenjuje da se neke stvari nikada neće moći popraviti. Ova Vlada je uspjela da uništi ono čime su se ponosile generacije

 

MONITOR: MANS je, nakon što je objavio da je predsjednica Vrhovnog suda, zemlju u selu Ravni u Kolašinu prodala Zoranu Beciroviću i da taj prihod nije prijavila, sada otkrio da je Medenica tu zemlju prodala po deset puta većoj cijeni od tržišne, a ne, kako je tvrdila, ispod cijene. Ocijenili ste da ta transakcija otvara brojna pitanja, pa i pitanje nepristrasnosti Medenice prema Bećiroviću, koji je bio, ili trebao biti, u centru pravosuđa zbog brojnih afera i sumnjivih privatizacija. Kako vidite ćutanje Medenice i institucija na cijelu priču?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Ćutanje Vesne Medenice je najbolji pokazatelj pravde u Crnoj Gori i nivoa zarobljenosti ove države. Osim prodaje svoje zemlje Bećiroviću, Medenica je od javnosti sakrila i sličnu transakciju njenog sina sa Čedom Popovićem, u periodu dok je živio u istom domaćinstvu. Dakle, u svega par godina, Medenica je sakrila prihod svoje porodice u iznosu od oko 350.000 eura.

Nakon takvog otkrića svaki predsjednik suda u iole demokratskoj državi bi sam podnio ostavku i nikada se više ne bi bavio javnim poslom. U Crnoj Gori, predsjednica Vrhovnog suda u trećem mandatu, daje obrazloženje koje je skandalozno, jer pokazuje ili ogromno neznanje ili korupciju na najvišem nivou pravosuđa.

Medenica je obrazložila da nije prijavila prihod od posla sa Bećirovićem, jer to predstavlja pretvaranje jednog oblika imovine u drugi, odnosno nekretnina u novac, čime se, kako kaže, ne mijenja vrijednost, već samo oblik imovine.

Ukoliko Vesna Medenica, kao predsjednica Vrhovnog suda tako tumači zakon čiji ključni cilj je da spriječi da se sumnjive transakcije funkcionera odvijaju u tajnosti, onda je, po mom mišljenju, riječ o neopisivo velikom neznanju. Međutim, ja sumnjam da je gospođa Medenica toliko neznavena, i vjerujem da ona odlično zna zašto je od javnosti sakrila tu transakciju, odnosno da je sa namjerom pokušala da sakrije svoju poslovnu povezanost sa Bećirovićem.

Naime, zvanični podaci pokazuju da je Medenica prodala zemljište Bećiroviću po deset puta većoj cijeni od njegove tržišne vrijednosti. To pokazuje da imovina nije samo ,,mijenjala oblik”, već i vrijednost, pa zato mislim da je neophodno da tužilaštvo utvrdi da li je riječ o korupciji na najvišem nivou. Ovo posebno zbog toga što je Medenica obavljala i funkciju Vrhovnog državnog tužioca u periodu kada su Bećirovićeve kompanije bile upletene u brojne sumnjive poslove, koji nikada nisu do kraja istraženi.

MONITOR: To nije jedina afera koja ostaje van dometa pravosuđa. Da li je više uopšte upitna nepristrasnost čelnih ljudi u pravosuđu i tužilaštvu, posebno nakon afera Koverta i Kurir?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Neshvatljivo loše postupanje Stankovića i Katnića u slučaju afere Kurir je situaciju u tužilaštvu dovelo do potpunog apsurda. Ne samo što nisu podnijeli ostavke jer su dozvolili da se u tužilaštvo infiltrira, kako sami kažu, krak organizovanog kriminala, već se nisu ni izuzeli iz postupanja u ovom predmetu. Kako Katnić istražuje Stankovića smo vidjeli na konferenciji za medije, kada ga je zastupao i branio, kao da mu je advokat, baveći se njegovim ličnim karakteristikama, a ne ulogom u konkretnom slučaju. Štaviše, neshvatljivo je da ovaj slučaj istražuje Katnić i tužiteljka Lidija Vukčević, koji su i sami uključeni u aferu. Dakle, oni sami sebe istražuju, sami sebi svjedoče i odlučuju da li će protiv sebe pokrenuti postupke.

Što se tiče afere Koverta, od prvog dana, ona je ogolila uticaj politike na pravosuđe. Dovoljno je samo vidjeti sa kakvim apetitom Katnić goni čelnike DF-a, u odnosu na Miga Stijepovića koji obavlja funkciju u kabinetu predsjednika države.

Tužilaštvo neće ni protiv Stijepovića da ozbiljno i efikasno povede postupak, a kamoli da se pozabavi i ostalima koji su bili uključeni u krivična djela vezana za finansiranje vladajuće partije. S obzirom da je Đukanović lično potvrdio da je znao za donacije biznismena kojih nema u zvaničnim podacima, i on bi morao biti predmet istrage. Svi znamo da tako neće biti, jer kada su u pitanju poslovi Đukanovića, prema tumačenju našeg tužilaštva, za njih nikada nema ,,ni udaljene sumnje”.

Ne zaboravimo da je Specijalno tužilastvo trebalo da istraži i aferu Snimak, kao i fiktivne donacije DPS-a sa Konika. Ti predmeti očigledno neće biti procesuirani, jer je tužilaštvo i dalje pod kontrolom vladajuće partije.

MONITOR: Kako vidite ocjenu ministra pravde Zorana Pažina da je povjerenje javnosti u tužilaštvo na nedopustivo niskom nivou, i odgovor v.d VDT Ivice Stankovića da tužilaštvo nije “Vladino ministarstvo”? Čitate li nešto između redova? 
ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: To su dvorske igre moći, borbe klanova unutar vladajuće partije za prevlast, a nekada i lični animoziteti koji su, manje ili više vidljivo, uvijek prisutni na našoj političkoj sceni. Da je riječ o principijelnosti ministra Pažina, onda bi tako reagovao i u slučaju Vesne Medenice o komenije progovorio ni riječ. Na kraju, tužilaštvo možda trenutno nije ,,Vladino ministarstvo”, upravo zbog tih internih trvenja u vladajućoj strukturi, ali je nesumljivo pod kontrolom jednog krila DPS-a. To su potvrdili i slučajevi Marovića i Mugoše, koji su procesuirani tek nakon što su izgubili bitke unutar svoje partije, pa su pušteni niz vodu. Tako je tužilaštvo postalo alat za obračun unutar vladajuće strukture.

MONITOR: Civilni sektor reagovao je i zbog odluke čelnika pravosuđa da ne dođu na saslušanje u Skupštinu….
ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ:
Gospodin Pažin kaže da Vlada i Ministarstvo pravde ne kontrolišu pravosuđe, a Stanković i Katnić, kao i vladajuća skupštinska većina, smatraju da ih ne kontroliše ni Skupština, pa se postavlja pitanje kome odgovara tužilaštvo? Da li bilo ko u ovoj državi vrši kontrolu nad njihovim radom i ima pravo i obavezu da ih pozove na odgovornost? Ako je odgovor da je to Tužilački savjet, onda su tamo, ponovo, predstavnici istog tog tužilaštva i Ministarstva pravde, zajedno sa politički prihvatljivim predstavnicima pravnika. Dakle, pravosuđe kontroliše onaj ko ima većinu u Tužilačkom savjetu, u kome Ranka Čarapić iz penzije predstavlja ,,ugledne pravnike” i izigrava opoziciju glasajući protiv Stankovića. Očigledno je da to nema nikakve veze sa principima, već sa politikom, jer bi u suprotnom Čarapićka odavno podnijela ostavku i zauvijek se povukla sa svih javnih funkcija, zbog svih afera koje su se odnosile na nju i njenu porodicu. Ovako se ponovo suočavamo sa apsurdom, da Čarapićka, koja je sve veće slučajeve stavljala pod tepih, sada kontroliše Stankovića koji je izabran kako bi, navodno, otvorio upravo te slučajeve. Sistem je tako postavljen upravo da bi onemogućio bilo kakav napredak, čak i ako bi se neki tužilac usudio da pokuša da zaista bude nezavisan i bori se protiv korupcije na visokom nivou. Drugim riječima, ne postoji suštinska institucionalna kontrola pravosuđa, već konce vuku političke i/ili kriminalne strukture koje iz mraka upravljaju tužilaštvom.

MONITOR: Premijer Duško Marković  je najavio da će raskinuti ugovore sa sedam kompanija, lica koja su dobila koncesije za izgradnju mini hidroelektrana jer je bilo propusta kada je u pitanju zaštita prirode. Mislite li da je ta odluka zakašnjela i da je kontrolu i nadzor trebalo uraditi mnogo ranije? Radi li se o političkoj igri, sukobu unutar DPS-a? 
ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Zanimjivo je da je nakon te odluke, Vlada izdala nove koncesije, bez bilo kakvog obrazloženja, pa se postavlja pitanje zašto se nastavlja sa takvom praksom prije nego što su već postojeći problemi raščišćeni. Treba sačekati pa vidjeti šta se iza brda valja, odnosno vidjećemo šta će Vlada odlučiti o iznosu naknada koje planiraju da isplate pojedincima povezanim sa vladajućom partijom, a sa kojima će raskinuti ugovore. Plašim se da će Vlada na teret budžeta pokušati da im obezbijedi „hljeba bez motike“, pa iako godinama nisu ništa ulagali, da ih obešteti za navodni izgubljeni profit. U svakom slučaju ove odluke Vlade su uveliko zakašnjele i elementarno je da se postavi pitanje odgovornosti. Prvo odgovornosti za već nastalu štetu po životnu sredinu, drugo za štetu po državu koja će tek nastati zbog isplate naknada investitorima. Kao i obično, nema ni riječi o odgovornosti, što potvrđuje i da su te koncesije dijeljene po političkoj liniji, a i da Vlada ne raskida ugovore da bi zaista zaštitila javni interes.

MONITOR: Stanje je, tvrde iz civilnog sektora, nakon godinu kada su prvi put javnost izvijestili o uništenju korita rijeke na trasi mostova Tara 1 i Tara 2 promijenilo, sada je mnogo gore. Vi ste prije godinu upozorili javnost na stanje Suze Evrope.  
ĆALOVIĆ –MARKOVIĆ: Tare više nema. Bar ne onakve kakvu je svi pamtimo. Rijeka iz koje je nekada moglo da se pije,  sada je prljava i zagađena, njen tok je potpuno izmijenjen, živi svijet desetkovan, a na obalama su ogromne deponije šuta i drugog otpada, dok UNESCO ocjenjuje da se neke stvari nikada neće moći popraviti. Ova Vlada je uspjela da uništi ono čime su se ponosile generacije, što je bilo jedno od najpoznatijih obilježja države i predstavljalo nevjerovatan resurs za razvoj sjevera. Šta i ko će ostati na tom sjeveru kad kroz njega prođe autoput? Ili će se tim putem samo brže odseljavati u Podgoricu ili inostranstvo? Hoće li strani turisti dolaziti da se dive autoputu ili netaknutoj ljepoti Tare? Koliko desetina miliona eura su se ugradili u biznis sa Kinezima, kada su zauzvrat pristali da zatvore oči na uništavanje „Suze Evrope“? Spregu države i izvođača radova potvrđuju pokušaji pojedinaca da očiglednu devastaciju obrazlože radovima na regulisanju korita. Resorni ministar Pavle Radulović zaista djeluje tragično u pokušajima da opravda izvođače radova. Gotovo je nevjerovatno sa koliko ignorantskog odnosa se dočekuju ne samo kritike domaće, već i međunarodne javnosti, što pokazuje da Vladi nisu prioritet građani, već interesi privatnih kompanija. Naime, suštinsku korist od takve gradnje autoputa imaju Kinezi koji ogroman dio kredita troše na zarade radnika koje se isplaćuju u toj državi, kao i privatne kompanije koje rade kao podizvođači. Najveći dio poslova je dobio Bemaks, tajkunska firma koja je neskriveno podržavala vladajuću partiju, i koja zarađuje na desetine miliona eura od izgradnje autoputa. Sve to plaćaju i plaćaće građani, kako kroz vraćanje kredita, nove takse i veće poreze, tako i gubitkom Tare, neprocjenjivog resursa od koga su koristi mogli imati mnogi stanovnici tog područja i cijela država.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

MILOŠ VUKOVIĆ, FIDELITY CONSULTING: Istina će nas zaboljeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije

 

 

MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?

VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.

Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…

Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura,  krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a,  neproduktivna potrošnja je povećana.

MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?

VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.

Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.

Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, PROFESORKA FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POSLANICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Studentkinje i studenti daju primjer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima

 

 

MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?

ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.

MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?

ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari

Objavljeno prije

na

Objavio:

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam

 

 

MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?

PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.

Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.

O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.

Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.

MONITOR: Koliko to sada shvataju?

PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.

Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.

Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega.  Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”

Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.

MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?

PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.

MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?

PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.

Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj

ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.

Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.

MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?

PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.

Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.

Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava  da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo