Povežite se sa nama

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, DIREKTORICA MANS-A: Odlazak Đukanovića oslobađa društvo

Objavljeno prije

na

Poraz Đukanovića oslobađa društvo i građane straha od povratka DPS-a u onom obliku u kome je decenijama vladao. Konačno, to onemogućava novu vlast da svoje neuspjehe relativizuje upravo strahom od povratka DPS-a, ali joj i pokazuje da je građani mogu kazniti. Na taj način otvara se i prostor za povećanje odgovornosti i izgradnju institucija koje nisu pod partijskom kontrolom

 

MONITOR: Nakon duže od tri decenije Milo Đukanović nije na pozicijama vlasti, nakon što je u nedjelju izgubio trku na predsjedničkim izborima. Potom se povukao i sa čela stranke. Kako to komentarišete? Šta će to donijeti Crnoj Gori?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Činjenica da je Đukanović  izgubio za oko 20% procenata i to od čovjeka koji je tek nedavno ušao u politiku pokazuje koliko je on potrošen političar, ali i koliko su potrošeni pojedini višedecenijski partijski lideri koje je on uvijek do sada pobjeđivao. Taj poraz predstavlja kraj jedne političke ere koji će dovesti do odlaska kako samog Đukanovića, tako i nekih njegovih etabliranih oponenata, jer su njihove politike imale smisla samo u međusobnom suprotstavljanju.

Paradoksalno, ali debakl koji je Đukanović doživio na ovim izborima i njegovo povlačenje pruža priliku njegovoj partiji da se oslobodi njegove hipoteke i balasta njegovih prvih saradnika.

Istovremeno poraz Đukanovića oslobađa društvo i građane straha od povratka DPS-a u onom obliku u kome je decenijama vladao. Konačno, to onemogućava novu vlast da svoje neuspjehe relativizuje upravo strahom od povratka DPS-a, ali joj i pokazuje da je građani mogu kazniti. Na taj način otvara se i prostor za povećanje odgovornosti i izgradnju institucija koje nisu pod partijskom kontrolom.

MONITOR: A pobjedu kandidata Evropa sad Jakova Milatovića?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Pored poruke koju su građani poslali Đukanoviću, ubjedljiva pobjeda Milatovića predstavlja i snažnu opomenu drugim političkim subjektima da su birači na prvo mjesto stavili pitanje životnog standarda, u odnosu na podjele i širenje mržnje koje su fokus mnogih drugih političkih subjekata. Ako žele da privuku birače, partije će sada morati da se takmiče na jednom novom, za njih nepoznatom terenu, gdje je fokus na ekonomiji i reformama.

MONITOR: Kakav će uticaj rezultati ovih izbora imati na parlamentarne izbore, odnosno buduću političku scenu?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Očekivano je da pobjeda Milatovića da vjetar u leđa Evropi sad i na parlamentarnim izborima, baš zato je pitanje da li će se naći način da ti izbori budu odloženi, kao što se spekuliše. Nakon poraza Đukanovića odlaganje izbora bi odgovaralo i DPS-u, pa me ne bi iznenadilo da ta partija ponovo dođe do dogovora sa nekim iz aktuelne većine da, preko uticaja na sudije Ustavnog suda, odlože parlamentarne izbore.

MONITOR: Milatović se građanima obratio skupa sa svim avgustovskim pobjednicima. Šta je njihovo trogodišnje nasleđe koje, osim trodecenijskog Đukanovićevog, treba mijenjati?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Nakon promjene vlasti mnoga obećanja i očekivanja su iznevjerena, pa je spisak već podugačak. Na prvom mjestu je preuzimanje DPS-ovih praksi, posebno partijskog zapošljavanja, koje su decenijama kritikovali kao dokaz partijske države. Zatim, nedostatak odgovornosti, netransparentnost, selektivnost u sprovođenju zakona, podjele kriminalnih klanova i tajkuna na „naše“ i „njihove“…

MONITOR: Hoće li to Milatović i Evropa sad moći, s obzirom na to da su i lideri te novoformirane partije učestvovali u postavgustovskoj izvršnoj vlasti?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Od toga koliko će uspjeti zavisi i hoće li taj pokret opstati, i hoće li Crna Gora ići naprijed. Štaviše, od toga zavisi hoće li i druge partije početi da mijenjaju svoje ponašanje ili ćemo ostati zarobljeni u političkim interesima i kalkulacijama.

MONITOR: Vlada je ove sedmice opet uputila u parlament antimafija zakon i set pratećih zakona. Saopštili ste da Vlada ponovo krije izmjene i šalje ih Skupštini po hitnom postupku i bez konsultacija. Šta ćemo dobiti ukoliko se ti zakoni usvoje?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Takozvani antimafija zakon je kukavičje jaje koje odlazeća Vlada podmeće Skupštini samo radi političke promocije premijera, a ne zbog obračuna sa mafijom. Taj zakon je krajnje selektivan jer on podrazumijeva da će porijeklo imovine dokazivati samo ona lica za koja postoje osnovi sumnje da su počinila krivično djelo. Međutim, ogromna većina visokih funkcionera i sa njima povezanih lica, kao i osoba iz kriminalnog miljea je početnu imovinu sticala u toku 90-ih godina.

O tome postoje dokazi u postupcima koje su vodile druge države, pa se u njima navode i brojevi računa u stranim bankama na koje su se prebacivali milioni eura od šverca.  Međutim, ti slučajevi nikada nisu bili predmet istraga tužilaštva koje je bilo pod političkom kontrolom, pa je krivično gonjenje zastaralo, pa po predloženom Zakonu, ni imovina koja je tako stečena ne bi mogla biti predmet provjere.

Dodatno, krivično djelo pranje novca je po prvi put uvedeno u naš pravni sistem 2002. godine, a tek od 2010. stvaranje kriminalne organizacije postaje posebno krivično djelo. Zbog toga mnoga lica ne bi bila obuhvaćena predloženim zakonom kojim se predviđa postojanje krivičnog djela kao preduslova za pokretanje postupka.

Konačno, ovaj Zakon abolira i slučajeve u kojima je pronađena imovina koja se ne može objasniti nečijim zvaničnim prihodima, kao, na primjer, u slučaju tajnog računa Svetozara Marovića. Da bi Marović morao da objasni odakle mu milioni na tajnom računu u Švajcarskoj, po Vladinom predlogu zakona bi moralo prvo biti identifikovano krivično djelo iz koga je on stečen, što u praksi znači da nikada ne bi bio pokrenut.

Štaviše, usvajanje takvog zakona bi moglo ugroziti postupke koji se odnose na imovinu u inostranstvu, na šta su upozorili evropski eksperti koji su oštro kritikovali predloženi zakon. Ako znamo da je ogromna većina nezakonito stečene imovine skrivena iza firmi sa off shore destinacija, onda je jasno da Vladin predlog zakona omogućava samo da se zagrebe po površini, a ne da se zaista oduzme ogromna nezakonito stečena imovina.

Zbog toga tvrdimo da je Vlada predložila selektivan zakon koji neće doprinijeti stvarnom obračunu sa mafijom.

Kada je riječ o skrivanju imovine, dovoljno je samo sjetiti se da je Đukanović sakrio samo jedan svoj poslovni poduhvat koji smo objelodanili u okviru Pandora papira, iza pet država i kompleksne mreže brojnih off shore kompanija.

Međutim, Vlada predlaže da o postupcima u vezi sa porijeklom imovine odlučuju sudije Osnovnog suda u Podgorici, koje je birala Vesna Medenica i koji nikada ranije nisu sudili u slučajevima koji uključuju kompleksne finansijske istrage.

MONITOR: Te primjedbe ste više puta ponovili, ali Vlada opet upućuje zakon u parlament.

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Posebno iznenađuje da Vlada insistira na ovakvom predlogu zakona iako smo im više puta ukazali na opasnosti i nedostatke, ali i predložili konkretna rješenja. Smatramo da treba preuzeti italijanski model po kome javni funkcioneri i lica povezana sa organizovanim kriminalom treba da dokazuju porijeklo imovine koja odudara od njihovih zvaničnih prihoda, bez obzira na to da li su osumnjičeni za bilo koje krivično djelo. Na taj način bi se prevazišli problemi vezani za zastarjelost i nepostojanje krivičnih djela u vezi sa švercom iz 90-ih, a istovremeno bi se i tužilaštvu dao u ruke snažan mehanizam da djeluje i u aktuelnim slučajevima.

Predlažemo da se uvede poseban sud za korupciju i organizovani kriminal čije sudije bi prošle proceduru takozvanog vetinga, odnosno bili bi izloženi provjeri porijekla imovine i veza sa korupcijom i organizovanim kriminalom. Na taj način bi obezbijedili da samo čisti i odgovorni profesionalci mogu da postupaju o ovim osjetljivim predmetima.

Konačno, predlažemo da se utvrđivanjem razlika u prihodima i imovini funkcionera i lica povezanih sa organizovanim kriminalom, bavi posebna Agencija koju će uspostaviti Skupština, uz jasne kontrolne mehanizme koji bi obezbijedili da nema selektivnosti, niti političkog revanšizma. Ta Agencija bi imala direktan pristup svim podacima u posjedu države i istovremeno obezbjeđivala podatke potrebne tužilaštvu za sprovođenje finansijskih istraga, čime bi se bar jednim dijelom riješio još jedan ogroman problem vezan za curenje informacija koje ugrožava rad tužilaštva.

Vlada ne samo što je predložila zakon o oduzimanju imovine bez javne rasprave, i što ignoriše naše predloge, već je i premijer nedavno izrazio sumnju da MANS štiti kriminalce.

Postavlja se pitanje zašto premijer nikada nije iznio sumnje u njegove najbliže saradnike koji su uhapšeni zbog organizovanog kriminala, kao ni u one koji su mu ih predložili. Umjesto toga, on optužuje MANS koji je otkrio najveće slučajeve u ovoj državi, zbog čega smo bili predmet brutalnog progona prethodnog režima.

Nema tog pritiska bilo koje vlasti zbog koga ćemo odustati od borbe za pravdu i prestati da se suprotstavljamo usvajanju selektivnog zakona, pa pozivamo poslanike da ne glasaju za selektivni zakon, već da održe višegodišnja obećanja da će sva nezakonito stečena imovina biti oduzeta i vraćena u državni budžet.

MONITOR: Kako komentarišete najavu Abazovića i Vlade da će srušiti Đukanovićevu nelegalnu imovinu u Kočanima u Nikšiću?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Za te nelegalno izgrađene objekte se odavno zna i Vlada je imala vremena da pokrene postupak, a ne da čeka dva dana nakon izbora na kojima je Đukanović konačno poražen. Obrazloženje premijera da mu imena ništa ne znače doživljavam kao krajnje licemjerno u situaciji kada izdavanje rješenja inspekcije njegova partija promoviše kao vrhunsko dostignuće Vlade.

Objašnjenje resorne ministarke da rušenje u selu pored Nikšića nije selektivnost, jer to rade svuda, je uvreda za zdrav razum građana koji znaju koliko u Crnoj Gori ima nelegalnih objekata, od kojih neki pripadaju i funkcionerima nove vlasti koji su oteli državnu imovinu na samoj obali mora.

Evidentno je da se u ovom slučaju krenulo sa tanjeg kraja, jer nema nikakve sumnje da objekti u Kočanima predstavljaju samo djelić Đukanovićeve imovine kojoj nova vlast nije ušla u trag ni skoro tri godine nakon pada njegovog režima.

Zbog svega toga ostaje mi da zaključim da ova akcija predstavlja otužan pokušaj premijera Abazovića da demonstrira silu nad protivnikom koji je pao, nakon što ga je neko drugi srušio. A sve zarad političke promocije njegove partije uoči parlamentarnih izbora na kojima se bori za cenzus.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo