Ubistvo, prebijanje školskih drugova, šamaranje nastavnika, paljenje dnevnika, razbojništvo, alkoholizam… Sve ovo se dešava i kod nas a akteri su, nerijetko, i oni koji još nijesu napunili 18 godina. O maloljetničkoj delikvenciji, uglavnom, tema se naširoko otvori tek kada se desi neki slučaj nad kojim se zgražava javnost. No, čak ni takvi slučajevi za društvo, izgleda, nijesu dovoljan motiv da bi se ovaj problem sistemski rješavao. ,,Zabrinjavajuće je da se o raznim delikventnim radnjama najćešće govori u medijima kada one već eskaliraju u gotova djela, pa čak i monstruozne zločine, čime se osim, na žalost, ličnog profita onog koji takve događaje prenosi ili komentariše ne rješava ništa”, upozorava sociolog Ivan Radojičić.
On tvrdi da teme od životnog značaja, kao što je ova, nikako da dođu na red da se društvo njima ozbiljno pozabavi. ,,Kada je u pitanju ovaj problem neophodna su konstantna istraživanja i saradnja svih relevantnih ustanova, koja ne postoji. Tek tada mogli bi govoriti o određenoj prevenciji i prihvatanju stava da je maloljetničko prestupništvo prije proces nego sam čin, da je najčešće buntovna reakcija na porodicu i okolinu, ali često i legitiman način borbe za mjesto u svijetu odraslih”. Radojičić smatra da je izvor ovog problema dublji nego što izgleda i često predstavlja finalni rezultat ukupnih društvenih procesa i promjena. ,,Ne smatram da je i dalje najveća odgovornost na porodici, jer je svakodnevni život iz korijena promijenjen. Primarna socijalizacija je poprimila nove oblike i bitno je izmještena iz roditeljskog zagrljaja”.
Crnogorska policija tokom posljednjih godinu dana registrovala je 422 krivična djela koja je počinilo 356 maloljetnika. Uglavnom su u pitanju mladi ljudi koji se vode kao ,,stariji maloljetnici” – u 61 odsto slučajeva. Ono što posebno zabrinjava jeste podatak da su u skoro osam odsto slučajeva izvršioci krivičnih djela djeca.
Prema podacima Uprave policije za godinu dana maloljetnici su najčešće upadali u sukob sa zakonom zbog – krađa. I to u 71 odsto slučajeva. Tako su maloljetnici počinili 172 krivična djela teška krađa i 52 krivična djela krađa, 10 krivičnih djela razbojništvo, sedam djela oduzimanje vozila, dva silovanje, jedno pomaganje u silovanju, 16 djela teške tjelesne povrede, jedno djelo ubistvo djeteta pri porođaju. Takođe, maloljetnici su izvršioci u 30 djela nanošenja lake tjelesne povrede, 11 djela uništenja i oštećenje tuđe stvari, kao i 11 djela prikrivanje.
No, prema tvrdnjama vrhovne državne tužiteljke Ranke Čarapić, podaci o maloljetničkom kriminalitetu još ne predstavljaju razloge za posebnu zabrinutost, mada su podaci o porastu kriminaliteta u populaciji djece upozoravajući za porodice, škole i nadležne institucije. Zvuči optimistično: ,,Predstojeća reforma maloljetničkog pravosuđa sigurno će stvoriti pravu osnovu za preduzimanje mjera u cilju smanjenja postojećeg procenta maloljetničkog kriminala”.
No, to sporo ide. U izvještaju Ljudska prava u Crnoj Gori 2010-2011 Akcije za ljudska prava stoji: ,,Iako Krivični zakonik predviđa i upućivanje u vaspitno-popravni dom, centar Ljubović ne omogućava sprovođenje ove mjere, pa se pretpostavlja da je sudovi ni ne izriču, što obesmišljava njeno postojanje u zakonu. Funkciju maloljetničkog zatvora vrši posebna jedinica Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija u Podgorici, ali je najčešće prazna, jer se ova kazna rijetko izriče”.
Država se ni na jednom nivou nije pretrgala da pomogne djeci i mladima da izađu iz kovitlaca koji ih može ili ih je već odveo u sukobe sa zakonom. Ni u prevenciju, ni u brigu o onima koji su već ušli u sivu zonu – društvo ne ulaže dovoljno.
Sociolog Ivan Radojičić upozorava: ,,Kada živite u društvu u kojem razne kriminogene i korupcijske radnje predstavljaju i određeni način vaspitanja, kada je nepotizam najveći zalog za budućnost a osnovni državni interes ne veći kvalitet života njenih građana i borba protiv svakog oblika diskriminacije već reprodukcija vladajuće kaste, onda je maloljetnička delikvencija očekivan oblik ponašanja kako one djece koja su u krugu privilegovanih, tako i onih koji su osuđeni na borbu van njega”.
Nejake institucije koje se bave djecom i mladima teško da mogu išta učinjeti sve dok su pri dnu ljestvice prioriteta. Uvijek ima važnijih tema.
Bez skale vrijednosti
,,Kada govorimo o maloljetničkoj delikvenciji, onda prvo treba razgraničiti, što gotovo uvijek izostaje, šta ona podrazumijeva u užem i širem smislu tog pojma. Tako se pod maloljetničkom delikvencijom u užem smislu u SAD, Francuskoj i još nekim zemljama (odakle je taj način upotrebe riječi prenijet i kod nas) podrazumijevaju ponašanja djece i maloljetnika koja su kažnjiva po krivičnim zakonima i koja bi, da ih je uradila punoljetna osoba, bila smatrana kriminalitetom. Ono što je sociološki mnogo zanimljivije, jeste određenje značenja ovog pojma u širem smislu koje obuhvata razne teškoće u vaspitanju i sitna kažnjiva djela mladih a koja su povezana ili direktno vode u delikvenciju u užem smislu”, kaže sociolog Ivan Radojičić.
On objašnjava da imamo društvo koje nema novoizgrađenu skalu vrijednosti, ne prepoznaje svoj temeljni smisao, i nalazi se u dubokom disfunkcionalnom stanju. ,,Najveća odgovornost je svakako na onima koji su doveli do toga, ali i onima koji imaju snagu javne riječi ali je koriste, ne da bi podsticali rješavanje stvarnih životnih problema, već raspirivali vatre ‘velikih’ tema. Gotovo svakodnevno možete čuti da neko od javnih djelatnika govori kako je došao dan ‘D’ za Crnu Goru, kako je ‘biti ili ne biti’ i tome slično, ali nikako ne možete čuti da je učenik nasrnuo na nastavnika, da na drugoj strani nastavnik diskriminiše učenike po raznim osnovama, da je donja granica za alkoholizam i narkomaniju u stalnom padu i slično”, kaže Radojičić.
Marijana BOJANIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU3 sedmice