Jeste li ikada čuli izraz: “Kao da si došao vatre uzeti!”? Nekada se mogao čuti kao uobičajena ljubaznost među bliskim ljudima. U ona davna vremena kada je ljubaznost bila uobičajena, i kada su još postojali ljudi bliski jedni drugima. Znači, birvaktile, u ono mitska doba o kom samo rijetki pričaju, još rjeđi ga pamte, a u koje više niko ne vjeruje. Danas je teško i zamisliti šta tačno znači ta formula, i kako je mogla nastati. Jer, kome danas treba vatre? Pa i ako mu zatreba, ko danas nema upaljač ili šibicu? Upravo tu ova priča počinje postajati složenija. Izmigolji se iz stiska nadmenosti našeg neznanja, klizne nam kroz prste. Jer, onim izrazom jasno se kaže da nisi došao tražiti ni upaljač ni šibicu, nego baš – vatre! Doći po vatru, to je podrazumijevalo doći na kratko, sasvim na brzinu, s vrata, prag ne prelazeći. Od najbližih se vatra tražila, a najbližima je uvijek milo da im u kuću uđeš, prag prekoračiš, kod njih ostaneš što duže; i žao im je kad to bude sasvim na kratko. I ako zbilja toliko žuriš da moraš odmah otići, onda te ovom formulom i blago podsjete na svoju želju da te duže vide, i opet, uvaže tvoje razloge za žurbu, jer pokažu da si im najbliži, toliko blizak da su, eto, spremni smatrati kao da si došao od njih vatre uzeti; samo najbliži najbližem na vrata pokuca i s praga vatre zatraži. Ovako je to bilo. Na vrata moje rahmetli nene, tek što se razdani, pokucala bi prva susjeda, pa bi, uz lijep pozdrav, s praga zatraži vatre: – Ja eto, došla vatre uzeti! – Nek’ si, jašta ćeš, nego uzeti! – reći bi nena, rahmet njenoj duši. I onda bi nena uzmi mašice, odaberi krupnu razgorenu žeravicu iz peći, i pravo u ruke komšinici, na ispružene dlanove (ponegdje se pregršt žara sipao i u lopaticu). Ova bi, premećući tu žeravicu sa dlana na dlan, još po koju riječ razmijenila, pitajući se o zdravlju i kući. Ne biste vjerovali koliko se dugo može razgorena žeravica tako držati u rukama! Dok bi kroz bašću, do svoje kuće, onu istu žeravicu u pripremljenu peć. Pa puši, puši malo, koliko da je opet razgoriš dok luč za potpalu plane a vatra zapucketa. Sutradan bi moja nena ranom zorom pokucala na vrata svoje komšinice, pa sada ona, s praga uzmi od nje vatre. Tako svaki dan kod druge, nikada dva puta zaredom na ista vrata – jer se vatra dijelila u čitavom komšiluku. Dok se komsšjski krug ne zatvori. Kao zalog bliskosti koji je označavao temelj zajedničkog života.

I tada su ljudi imali i šibice (Dolac – 50 žigica), i upaljače na benzin (,,fajercag”). Taj je gest bio mnogo više nego samo potpaliti peć. Prijateljstvo se potvrđivalo, bliskost i povjerenje se učvršćivalo; tim ritualnim, ranim jutarnjim protokolom, produzavala se drevna tradicija ljudske zajednice koja spremno, bez ustezanja dijeli, traži i dobija, ono najdragocjenije. U takvoj zajednici svi su bili čuvari svete vatre, koja se nikada nije gasila. Bilo je to vrijeme u kom su ljudi ljudima pravu pravcatu vatru davali i uzimali, istim plamenom grijali i svoje kuće i spremali svoju hranu, kao što se cijeli svijet do danas grije na istoj vatri pradrevnog Sunca.

Kad pođete u posjetu susjedu, ako imate vremena, ostanite koliko je i njemu i vama drago – neka ne bude kao da ste došli vatre zatražiti. Ako nemate vremena, nego zbilja žurite, lijepo se pozdravite s vrata, pitajte se o bliskima, i recite: – Eto ja samo da vidim kako ste. Smatrajte, kao da sam došao vatre uzeti.

Grijače te riječi cijeli dan i njih i vas.

To sjećanje na vatru koju više ne dijelimo ni s kim, vatru koja nam se svima, odavno ugasila.

Ferid MUHIĆ