Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa. I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2024. oduševilo, a šta smatraju za promašaj

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC
Novi romani, Dani Mirka Kovača, Supermarket…

Možda neočekivano, ali u protekloj godini mnogo više diletantizma i neznanja vidjeli smo na političkoj nego na tzv. kulturnoj sceni Crne Gore.
Ovdje se olako zaboravlja – čak i na nivou godine, a kamo li decenije ili decenija – stoga, držim, da valja pomenuti ono što je, po mom uvjerenju, obilježilo proteklu godinu…
Dani Mirka Kovača u Podgorici bili su izuzetan događaj, jedan od lijepih nagovještaja kako bi mogla izgledati takva književna dešavanja u Crnoj Gori. Mnogobrojna publika, pažljivo osmišljen program, bio je to događaj za pamćenje. Čuti filmske velikane poput Lordana Zafranovića, Miše Radivojevića i Branka Baletića, i njihova svjedočenja o Mirku Kovaču bilo je istinsko zadovoljstvo. Vlado i Sanja Vojinović sa saradnicima uradili su pravu stvar: toga vikenda Mirkov duh bio je u Podgorici. Upravo objavljena Luda knjiga Boža Koprivice savršeno se uklopila u događaj…
Film Nemanje Bečanovića Supermarket izuzetno je ostvarenje, film na kakve nismo navikli, potvrdio je jednog promišljenog i ozbiljnog autora.
Novi romani Olje Knežević (Strada fortunata) i Slavice Perović (Nova Nora) bili bi događaj i u književno moćnijim sredinama od ove naše, crnogorske. Nakon prošlogodišnjeg lijepog romana Nataše Nelević potvrđuje se ozbiljnost ženskih autora na crnogorskoj književnoj sceni. Vjerujem da je to ljekovito i važno…
Želim pomenuti i lijep ciklus predavanja posvećenih jubileju Oktoiha u CANU, a obradovao mi je i koncert Borisa Kraljevića, profesora iz Singapura, u Podgorici…
Za kraj sam ostavio jednu izuzetnu knjigu, Hitchcock i Marnie – fragment jedne analize Aleksandra Bečanovića. Cijele godine tu knjigu sam imao na dohvat ruke, i gdje god je otvorio, nisam se pokajao… Takva knjiga je dokaz da pisanje o filmu ali, prije svega o sopstvenim i tuđim opsesijama – može biti, u konkretnom slučaju i jeste, vrhunska književnost.

IVAN ĐUROVIĆ, PRODUCENT
Premijere dva domaća dugometražna igrana filma

Moji utisci o kinematografiji u Crnoj Gori za 2024. godinu mogu se sumirati kroz nekoliko značajnih događaja. Ova godina donijela je premijere dva domaća dugometražna igrana filma, snimanje još dva dugometražna filma i nekoliko kratkometražnih ostvarenja, te pokretanje Montenegro Film Rendezvous-a u sklopu festivala u Herceg Novom. Pored toga, prvi put imamo i konkurs FCCG-a za sufinansiranje razvoja projekata TV serija, što predstavlja važan iskorak za domaću audiovizuelnu industriju. Ipak bih izdvojio poziv za učešće novog filma Ivana Salatića, Otapanje vladara, na prestižnom Roterdamskom festivalu. Salatić nastavlja kontinuitet prisustva na velikim svjetskim festivalima, iako će se sam festival održati početkom 2025. godine. Jednako važna vijest je i selekcija Lidije Kordić za European Shooting Stars 2025, što dodatno potvrđuje njen međunarodni potencijal.

Ono što me deprimira u vezi s 2024. godinom jesu pokušaji uplitanja dnevne politike u naš esnaf! Ti pokušaji često se svode na predlaganje političkih aparatčika, lojalnih vojnika i kadrova trećeešalonaca bivše vlasti preobučene u novo ruho, koji uglavnom nemaju nikakve kompetencije, uz lažne ili, u najboljem slučaju, nikakve reference. Ipak, uvjeren sam da ćemo mi, kao struka, i ovog puta glasno i jasno izraziti svoj stav i da ćemo se uduprijeti ludilu koje nas steže sa svih strana! Ne treba zaboraviti ni sramnu odluku većine članova komisije FCCG-a koji su film Čovjek koji nije mogao šutjeti eliminisali kao nedovoljno dobar za njih, a najbolji za Kanski filmski festival, Evropsku filmsku akademiju, a vjerujem i za Oskar.

MILICA RADULOVIĆ BEZMAREVIĆ, ISTORIČARKA UMJETNOSTI
Dugo očekivana transparentnost

Protekla godina za mene ostaje upamćena kao vrlo dinamična, radna i uzbudljiva, uz jako puno novih profesionalnih iskustava, susreta i povezivanja sa umjetnicima, kustosima, planova za buduće projekte. Takođe, nekoliko sjajnih izložbi koje sam vidjela napolju, u Njemačkoj i Italiji… Što se tiče domaće scene, izdvajam par pozitivnih inicijativa koje su potekle od  Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore, prije svega uvođenje konkursa za kustose i umjetnike za izlaganje na Venecijanskom bijenalu, sa međunarodnim žirijem, čime se najzad omogućila dugo očekivana transparentnost ovog procesa i napuštanje višedecenijskog principa partijskog delegiranja kustosa i umjetnika na ovoj svjetskoj izložbi.

Uz to, otvaranje ove institucije ka svim umjetnicima koji djeluju na crnogorskoj sceni, u smislu sistematskog istaživanja i metodološkog prikupljanja podataka o njihovom radu, koje neka muzejska ustanova po prvi put radi kod nas, kao podsticaj i afirmacija njihovog izlaženja na širu umjetničku scenu, van lokalnih okvira.

DINO BURDŽOVIĆ, PISAC
Dani Ćamila Sijarića

Kulturni događaj po meni u 2024. godini je pokretanje manifestacije ,,Dani Ćamila Sijarića” u Bijelom Polju, što je trebalo mnogo ranije učiniti. Promašaj je nastavak ,,tradicije” neučestvovanja Crne Gore na frankfurtskom Sajmu knjiga, najvećem i najznačajnijem te vrste u svijetu.

SUZANA PAJOVIĆ, UMJETNICA
Hipertrofirana kvazipolitička nadgornjavanja

Politička scena ne dozvoljava da se i u vrijeme praznika predahne od hipertrofiranih kvazipolitičkih nadgornjavanja koja dominiraju našim društvom, namećući se kao središte života i smisla. Kultura je u takvim prilikama poslovično zapostavljena i predstavlja „modni detalj“ svevladajućeg političkog ili bolje reći pretpolitičkog stanja u našoj državi. No kako god, ovo je period godine kad se sumiraju utisci, što smo kao pojedinci i kao društvo uradili i postigli. Manjem procentu populacije je u fokusu tih propitivanja i kultura, pogotovo ona vezana za nacionalnu kulturu. Uradili smo što smo uradili… ili nijesmo uradili… ili smo namjerno radili pogrešno, ili smo druge zamajavali da ne rade…… sve o glavu glagola raditi!!! U tom glagolisanju je i ove godine obitavala crnogorska kultura, široka, vesela i raznolika, bez strategije naravno. Svi u nju staju: i oni koji su nešto radili, i oni koji nijesu radili… i oni koji su namjerno radili pogrešno, i oni koji su zamajavali druge da ne rade… i oni koji ne znaju da rade pogrešno.  A bilo je i velikih događaja, smotri, festivala, konkursa… i onog najboljeg – puno probuđenih mladih ljudi… Preostaje nam da vjerujemo da će njihova energija, kreativna izražajnost i aktuelnost uspjeti da promijene istrošene stereotipe.

Godina za nama ostaće upamćena i po gubitku mlađih umjetnika Ivane Mrvaljević, Stevana Radusinovića, Ane Miljkovac…

VUK PEROVIĆ, FILMSKI KRITIČAR
Različiti autorski pogledi

Za jednu, koliko god malu kinematografiju, izuzetno je važno da ima širok dijapazon raziličitih autorskih pogleda na film. Znamo da je danas čežnjivi pogled na festivale, po mogućstvu one najveće, postao skoro pa jedini izbor za autore bez obzira kakvi njihovi kreativni svjetonazori bili, pogotovu u zemlji koja i dalje nema kino mreže, niti kulturu odlaska u biskop, bez obzira na sav ne mali trud oko toga da se nekadašnje navike decenijski uništavane i zamijenjene nekim mnogo gorim sadržajima, nekako vrate i da odlazak u kino ponovo postane pa bar nedjeljni ritual.

Znamo da glavni grad od oko 200.000 stanovnika i dalje nema nezavisni bioskop čiji reperotoar ne mora da zavisi od isključivo tržišno orjentisanih distributera i zarade koje donose neki prateći elementi. Ali smo ove godine ni krivi, ni dužni, upravo dobili jedan punokrvni bioskopski film –Planeta 7693, reditelja Gojka Berkuljana. Pametan, emotivan, promišljen, film za cijelu porodicu, pomalo i nostalgičan, pravljen po uzusima kada je publika išla u bioskope, koji su tada bili samo to – bioskopi. Ništa više, ništa manje. Mjesta na kojima ste uživali gledajuću filmove, plativši kartu za to. Upravo takav ugođaj nam  je donijela Planeta 7693.  Punokrvno filmsko skoro 100 minutno uživanje.

BOŽIDAR PROROČIĆ, KNJIŽEVNIK I PUBLICISTA
Burdžovićeva poezija i Musićeva proza

Najnovija zbirka poezije El Fatiha za legitimni vojni cilj Saladina-Dina Burdžovića predstavlja izuzetno složeno i duboko emocionalno poetsko djelo, koje nadilazi uobičajene granice suvremene poezije. Objavljena u izdanju Almanaha iz Podgorice, ova zbirka donosi intiman i bolno precizan zapis o ratnim traumama, identitetu i kolektivnom pamćenju. Burdžović kroz svoje stihove uspijeva da oblikuje kompleksnu mrežu osjećanja, suočavajući čitaoca sa pitanjima ljudskosti, bola i preživljavanja u kontekstu ratnih stradanja. Njegova poezija nije samo umjetnički izraz, već i važan doprinos razumijevanju kolektivnih i ličnih iskustava, čime ova zbirka zaslužuje da bude proglašena za jedno od najvažnijih književnih ostvarenja godine.

Pored toga, roman Nakon tačke Kemala Musića impresionira svojom neobičnom formom i strukturom. Kroz niz epizoda nalik arabeskama, Musić gradi narativ koji se razvija kroz simboličke i filozofske nijanse. Svaka epizoda funkcioniše kao zasebna cjelina, ali istovremeno i dio veće slike, što čini ovaj roman izuzetno inovativnim doprinosom crnogorskoj književnoj sceni.

Veoma nam je dobro poznato da je hrvatski kratki film Čovjek koji nije mogao šutjeti, u režiji Nebojše Slijepčevića, osvojio Zlatnu palmu za najbolji kratki film na 77. filmskom festivalu u Kanu kao i nagradu Evropske filmske akademije za najbolji kratkometražni film. Ova prestižna priznanja ističu značaj regionalne kinematografije, ali istovremeno i bolno nas podsjećaju na jednu propuštenu šansu za Crnu Goru. Producentski tim ovog filma je još 2022. godine aplicirao kod Filmskog centra Crne Gore za podršku u okviru konkursa za manjinske koprodukcije, ali njihova prijava nije bila prihvaćena. Takva odluka se može smatrati jednim od ključnih kulturnih promašaja godine, jer svjedoči o nedovoljnoj procjeni potencijala projekata koji imaju kapacitet da ostvare međunarodni uspjeh. Ovakvi propusti ne samo da umanjuju ugled crnogorske filmske industrije, već i demotivišu autore i producente koji računaju na institucionalnu podršku za realizaciju svojih ideja.

Iako Crnu Goru krase brojni kulturni uspjesi, poput poezije, proze, pozorišne i likovne umjetnosti koja nadilazi granice običnog stvaralaštva, određeni promašaji nas podsjećaju na potrebu za pažljivijim i strateškim pristupom podršci kulturnim projektima. Kulturna scena Crne Gore može postati još bogatija i raznovrsnija uz veći senzibilitet i odgovornost prema njenim akterima.

JULIJA MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ, GLUMICA
Nevjerovatan upliv amaterizma

Mnogo je razočaranja. Kada bih krenula da nabrajam, čini mi se da bi trajalo i tražilo više prostora. No, konstantno dolazim do istog – uzaludne repeticije. Ono što je u ovoj godini bilo izuzetno primjetno je nevjerovatan upliv amaterizma, lake zabave i površnosti… Da se razumijemo uvijek ga je bilo, ali čini mi se nikada ovoliko pažnje i prostora nisu imali stvaraoci kojima je umjetnost hobi, a ne profesija. Zbog te ,,lakoće postojanja” posebno pate slobodnjaci a onda svi mi ostali sa njima.

Sa druge strane desili su se Dani Mirka Kovača u organizaciji Fokalizatora, veliki naklon organizatorima, sjajnim gostima… Desio se otpor učenika i studenata i to vidim kao najveću pobjedu kulture u potonjih dvadeset godina.

NIKOLA VUKČEVIĆ, REDITELJ
Veliki jubilej FDU Cetinje

Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju od svog osnivanja ima ključnu ulogu u obrazovanju crnogorskih umjetnika, nudeći akademske programe u oblastima glume, režije, dramaturgije i produkcije. Kroz ove programe, Fakultet je iznjedrio generacije talentovanih pojedinaca koji su ostvarili značajan uticaj u domaćem i međunarodnom kulturnom prostoru. Saradnja sa vodećim institucijama i festivalima omogućila je studentima FDU Cetinje da se povežu sa domaćim i regionalnim tržištem, otvarajući im mogućnosti za profesionalni razvoj. Ulaganja u ovu instituciju ne samo da doprinose afirmaciji crnogorske kulture, već je FDU Cetinje postao ključni stub kulturnog razvoja zemlje i sa poštovanjem ističem njegov jubilej 30 godina postojanja i podizanja standarda.

Istovremeno, crnogorska kinematografija nastavlja da podiže svoj profil kroz nove naslove i postignuća,  razvijajući i dublju senzibilnost prema unapređenju rada Filmskog centra Crne Gore. Ova institucija, koja pokriva sve faze crnogorske produkcije, uključujući komplementarne djelatnosti, već je postigla značajne rezultate. Uz pravovremenu podršku, postaje ključna institucija koja će podsticati rast crnogorske umjetnosti, ne samo kinematografije. Film je složen i skup proces, a za njegov uspjeh neophodni su dugoročni planovi i jasna podrška. Iako film u Crnoj Gori još uvijek nije u potpunosti prepoznat kao ekonomski i kulturni resurs, Filmski centar pokazuje da je moguće postići značajne rezultate kada postoji jasna vizija i posvećenost.

Kultura u Crnoj Gori, kao i šira društvena stvarnost, suočava se s izazovima koji su duboko ukorijenjeni u političkom i opštem kontekstu zemlje, u kojem često prevladavaju interesi koji nisu utemeljeni na stvarnim potrebama javnog interesa. Da bi se postigao napredak, neophodno je pristupiti širem poimanju kulture i njenom efikasnijem upravljanju. Kultura je izuzetno vrijedan resurs koji zahtijeva odgovorno i promišljeno upravljanje. Nažalost, Crnoj Gori nedostaje dugoročna i jasna strateška vizija u ovoj oblasti, koja bi trebala biti iznad trenutnih političkih interesa i kratkoročnih ciljeva. Iako kultura ima ogroman potencijal da doprinese društvenom i ekonomskom razvoju, ona se mora shvatiti kao prioritet koji zahtijeva kontinuiranu podršku i pažnju na svim nivoima.

Dok mnoge institucije često fokusiraju svoje aktivnosti na trenutne, kratkoročne ciljeve, upravljanje kulturom kao resursom mora biti održivo i dugoročno orijentisano. To podrazumijeva ne samo adekvatno finansijsko ulaganje, već i stratešku podršku kroz obrazovne programe, promociju kulture i stvaranje povoljnog okruženja za razvoj kreativnih industrija. Kultura u Crnoj Gori zaslužuje veću pažnju, a odgovornost institucija treba biti shvaćena kao obaveza da se stvaraju uslovi za razvoj umjetnosti u svim njenim oblicima. Samo kroz sistematski pristup i dugoročnu posvećenost možemo osigurati održivost i rast kulturnog sektora u zemlji.

Priredio: M.M.

Pjevanjem, igranjem i sviranjem svaki dobar roditelj i dobar pedagog treba da razvijaju dječiju muzikalnost, jer sva je djeca imaju, neka u manjoj a neka u većoj mjeri, radi se samo o stepenu obdarenosti

U svojoj dugogodišnjoj pedagoškoj praksi uvjerio sam se da nemuzikalne djece nema i da su sva djeca muzikalna.

Kako danas djeca provode dosta vremena pored televizora i drugih aparata preko kojih slušaju muziku, ona imaju neuporedivo veće šanse da razviju svoj talenat i svaki roditelj može da primijeti da se ona lako snalaze u svijetu tonova, ritmova, akorda…i ugodno osjećaju.

Treba samo paziti da slušaju dobru muziku. Što je dobra muzika?

Dobra muzika je svaka muzika koja prija uhu i nervnom sistemu, koja nije prejaka, tiha muzika, i svaka pjesma čija je melodija prijatna i riječi poučne.

Pjevanjem, igranjem i sviranjem svaki dobar roditelj i dobar pedagog treba da razvijaju dječiju muzikalnost, jer sva je djeca imaju, neka u manjoj a neka u većoj mjeri, radi se samo o stepenu obdarenosti.

Dešavalo se često da dijete na prijemnom ispitu padne zbog neznanja ritma. Nastavnik kuca olovkom na klupi ritmičke grupe koje dijete treba da ponovi. Dijete čuje da nastavnik nešto kucka ali ne zna što se od njega traži i nešto ponovi, otkucka i padne.

Uzeo bih takvo dijete, poveo u drugu učionicu i objasnio mu što treba da shvati; otpjevao bih mu ritmičke grupe:

1. taa-tata-tata-taa.
2. tatata–tatata-tata-taa

3.taa-tatata-tata-tatata-tata. I svaki put tražio da dijete to otpjeva i istovremeno otkuca. Dakle nije problem u sluhu nego u umu i matematici . Muzika je i matematika. Dijete to brzo shvati.

A onda bih se vratio sa djetetom i ono bi položilo prijemni ispit.

Mnogi odrasli ljudi i žene koji tvrde za sebe da nemaju sluh griješe jer nemoguće je da ne znaju nekoliko pjesama da otpjevaju, možda ne baš odlično ali sigurno za dovoljnu i prelaznu ocjenu.

Kao što neko bolje ili slabije čuje, ili uopšte ne čuje, tako se isto može reći da je neko manje ili više muzikalan, ili da nema sluh ako je gluv.

Da im se pružilo određeno muzičko obrazovanje oni bi taj talenat razvili.

Kasnije, čak i kao penzioneri, neki su svojim kasnijim djelima iskazali svoj talenat.

Eksperimentalna muzička psihologija utvrdila je da djeca koja se od prvog razreda bave učenjem muzike, pokazuju veći uspjeh od djece koja to vaspitanje nemaju: inteligentnija su, zadovoljnija su , obzirnija, saosjećajnija, pokazuju više stvaralačkog smisla i u drugim oblastima ako lijepo pjevaju, sviraju, igraju, govore i misle.

Da li je muzikalnost nasledna i u kolikoj mjeri? Iz svog dugogodišnjeg iskustva znam da je bilo slučajeva da su djeca čiji su roditelji imali završene muzičke akademije, pokazivala slabije rezultate od pojedine djece čiji roditelji nijesu bili muzički obrazovani npr: mnogo su bolje pjevala, imala su ljepši i topliji glas, ritam, intonacija i dinamika su bili precizniji i tačniji…

Najvažnije je da dijete uspostavi odnos sa muzikom slušanjem i razumijevanjem, da osjeti melodiju i ritam dok pjeva pjesmu, da razumije muziku i karakter riječi.

Biti muzikalan znači uspostaviti odnos sa muzikom slušanjem i razumijevanjem a za to ima svako dijete priliku: slušajući muziku, učeći od svojih roditelja, rodbine, drugova, drugarica i naravno nastavnika i nastavnica.

Najvažnije je da se djetetu od najranijeg djetinjstva pruži prilika da uči muziku, kao i maternji jezik, da je upija kad je najotvorenije i prima nove utiske.

Nažalost i djeca i roditelji toliko su opterećeni na svim kanalima i preko svih nosača zvuka onom muzikom kojom ni jedna država ne bi trebalo da dozvoli da se zasipaju i truju ni mladi ni stari.

Nameću se sadržaji i programi koje niko pametan i dobronamjeran ne bi uvrstio u programe vaspitanja i obrazovanja naše djece.

Tako se dešava da muzika umjesto da oplemenjuje duh, negativno utiče, ima više drogiranih, alkoholisanih, siledžija…

Prejaka muzika od 130 decibela nanosi bol i razara sluh i nerve, pa je poznato da među muzičarima koji koriste jaka pojačala ima mnogo njih sa oštećenim sluhom i nervima, drogiranih…

Japanski naučnik Masaru Emoto je naučno dokazao da prejaka, odnosno preglasna muzika negativno utiče čak i na vodu: u kapljici vode uveličanoj mnogo puta primijetio je da prilikom puštanja prijatne i tihe muzike sadržaj vodene kapljice izgleda kao bezbroj finih sniježnih pahulja pravilnog oblika, a da prilikom prejake i neprijatne muzike nastaju zgrčeni i smežurani oblici.

Zakon univerzuma je zabilježen u vodi. Memorija vode pamti bilo kakav uticaj. Čista i zdrava voda formirana je od pravilnih i lijepih kristala, a zagađena voda je formirana od nepravilnih, zgrčenih i smežuranih oblika.

Moto je primijetio da kada se kapljice vode izlože agresivnim zvukovima kristali vode gube skladnu geometrijsku strukturu, dok uz opuštajuću ili klasičnu muziku zauzimaju simetričan položaj.

Botaničari i ljubitelji cvijeća odavno znaju da biljke bolje napreduju ako im se pjeva ili im se nešto lijepo i tiho govori. Moto je naučno dokazao da je ono što reaguje u biljkama sama voda. Njena kristalna struktura se mijenjala u zavisnosti od vibracija koje su prolazile kroz elektromagnetno polje. Zaključio je da agresivna muzika kao hevi metal, rokenrol, džez, ili obično dranje stvaraju asimetričnu kristalnu formu, da se voda jednostavno ,,mršti” i da joj takav zvuk ne prija.

Voda je najvažnija supstanca na planeti. Od cjelokupne vode na zemlji samo 0,4 odsto dostupno je kao pijaća voda.

Logički možemo da zaključimo da svaka buka negativno utiče na 70 odsto vode u ljudskom organizmu i oštećuje zdravlje.

Dobra muzika i dobre riječi održavaju zdravlje.

Muzika je sastavljena od matematički mjerljivih elemenata:

Frekvencija, trajanje, decibeli, intervali. Objašnjenje muzike kombinuje matematičko i estetičko.

Muzika ima dvojnu prirodu:

1. Fizika (akustika) je matematički aspekt.
2. Estetički aspekt se bavi dimenzijom lijepog u umjetnosti izučavajući estetska načela.

Akustika matematički dokazuje da nepravilni talasi proizvode buku a pravilni ton. Svi tonovi preko 120 decibela predstavljaju udar na uho i bol pa prema tome i buku pa i onda kada dolaze od nekog muzičkog instrumenta (ili npr. crkvenog zvona). Poznato je da zvonari, bubnjari, svi koji koriste pojačala i svi koji su izloženi prejakim tonovima, bilo da je to muzika ili buka (svaka prejaka muzika je buka) imaju oštećen sluh.

Slušajte pa oponašajte (imitirajte-interpretirajte-proizvodite): šum talasa, žubor potoka, huk i zviždanje vjetra-zviždite, oponašajte životinje, imitirajte drugog kako pjeva, igra, smiješno govori (što djeca vrlo rado rade) sve je to haos i red, tonovi i muzika. I sve to ima određeni ton i intonaciju, ritam i dinamiku i sve je vježba za sluh, razvijanje sluha i muzikalnosti. (” U svakom haosu postoji red kosmos, u svakom neredu živi skriven red.” Karl Gustav Jung).

Roditelji su ti koji na prvom mjestu moraju da odgajaju, vaspitavaju i obrazuju svoju djecu i da djecu sačuvaju od svih negativnih pojava i uticaja.

Što je bolja muzika u državi bolja je država (Platon). Majke su najbolji vaspitni sistem u svakoj državi.

Učio sam u dobroj državi Jugoslaviji i kod najboljih pedagoga, djeca su mi uspješna, ali mislim da je najvažnije ono što sam naučio od svoje majke.

Majka me je naučila da mi bude zadovoljstvo: da pravilno govorim i pjevam, da budem čist i uredan, da pravilno jedem, da budem dobar drug, da se bavim sportom, da mi davanje bude radost..

Majke, imajte na umu da će djeca biti onakakva kako ih vi odgojite i vaspitate a mi pedagozi obrazujemo.

Pružite djeci da uče muziku, poeziju, jezike, matematiku, nauku, da se bave sportom, druže i daju i biće bolji ljudi.

Roditelji su opterećeni svojim poslom, prepuštaju odgoj, vaspitanje i obrazovanje vrtićima i školama i zaboravljaju da su za prvih dvadeset godina razvoja, roditelji najvažniji.

Napravite dobar raspored časova, i za sebe i za djecu, vodite dnevnik rada, pravite planove, svake nedjelje pregledajte što ste uradili a što propustili i vi i djeca, i popravljajte se. I pjevajte, svirajte, pričajte, šalite se, smijte se, igrajte, svaki dan po malo sa djecom.

I neka se druže sa siromašnom djecom, i neka im pomažu, a siromašni će uzvraćati vedrinom duha, veselom igrom, pjesmom i dobrotom.

Aleksa ASANOVIĆ

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu Oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja.

Dodjela Oskara je bila velika noć za biografski film koji se fokusira na naučnika Roberta Openhajmera i njegovu ulogu u razvoju atomske bombe. Film Openahajmer Kristofera Nolana, koji je bio nominovan u trinaest kategorija, osvojio je čak sedam Oskara – za najbolji film, režiju – Kristofer Nolan, glavnu mušku ulogu – Kilijan Marfi, sporednu mušku ulogu – Robert Dauni Džunior, montažu, fotografiju i originalnu muziku.

-Filmovi su stari nešto više od 100 godina, ne znamo kuda ide ovo nevjerovatno putovanje, ali znati da smatrate da sam ja značajan dio toga – mnogo mi znači, rekao je proslavljeni reditelj primajući  svog prvog Oskara.

Trijumf Openhajmera na 96. dodjeli Oskara ipak i nije iznenađenje. Nolanovo ostvarenje je bilo najveći favorit glamurozne večeri u holivudskom Dolbi teatru. Openhajmer je do sada osvojio čak više od 300 nagrada na festivalima u raznim kategorijama, među kojima su i Zlatni globusi i BAFTA nagrade u glavnim kategorijama. Međutim, film nije dostigao rekord tri filma koji su dobili po 11 Oskara – Titanik, Ben Hur i Gospodar prstenova: povratak kralja.

Osim Openhajmera, za najbolji film bilo je nominovano još devet ostvarenja: Američka fikcija, Anatomija pada, Barbi, Bartonova akademija, Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Maestro, Prošli životi, Jadna stvorenja i Zona interesa.

Iako se očekivalo da će nagradu za najbolju žensku ulogu osvojiti prva nominovana glumica indijanskog porijekla Lili Gladston za ulogu u filmu Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Oskar je ipak otišao u ruke Emi Stoun za ulogu u filmu Jadna stvorenja, što je njen drugi Oskar. Film Jorgosa Lantimosa Jadna stvorenja dobio je i Oskare za produkciju, kostime, šminku i frizuru.

Nagrada Oskar za najbolju sporednu žensku ulogu otišla je u ruke Davajn Džoj Rendolf za ulogu u filmu Bartonova akademija proslavljenog reditelja Aleksandera Pejna.

Oskar za najbolji originalni scenario pošao je u Evropu. Naime, film Anatomija pada Žistin Trije osvojio je ranije brojne nagrade – Zlatnu palmu u Kanu, šest nagrada Cezar, šest Evropskih filmskih nagrada, dva Zlatna globusa i jednu BAFTA nagradu, ali ga Francuzi nisu izabrali za svog kandidata za Oskara za najbolji strani film. Ipak je Američka filmska akademija tom filmu vidjela ono što francuska komisija nije pa je Anatomija pada nominovana za Oskara u čak pet kategorija: montaža, originalni scenario, glavna ženska uloga, režija i najbolji film.

Zlatnu statuetu za najbolji adaptirani scenario dobio je film Američka fikcija Korda Džefersona, satirična komedija o rasizmu u američkoj kulturi.

Za najbolji strani film proglašen je epohalni ep o Aušvicu Zona interesa britanskog reditelja Džonatana Glejzera. Film je priča o porodici koja živi u kući odmah do logora – komandantu logora Rudolfu Hesu, njegovoj supruzi Hedvig i njihovo petoro djece. Filmu je pripala nagrada Oskar i za najbolji zvuk što i ne čudi jer je kritika odmah bila jasna – moć ovog filma je u onome što čujete, a ne šta vidite. Glejzer je podsjetio na eskalaciju sukoba u Gazi, na koju, kako je rekao, ne možemo da ostanemo nijemi.

Film 20 dana u Marijupolju Mstislava Černova proglašen je za najbolji dokumentarni film. U pitanju je izvještaj iz prvog lica novinara Asošiejted presa o ranim danima ruske invazije 2022.

-Ovo je prvi Oskar u istoriji Ukrajine i počastvovan sam. Vjerovatno ću biti prvi reditelj na ovoj sceni koji će reći da bih volio da nikada nisam snimio ovaj film, želio bih da to mogu da razmijenim za Rusiju koja ne napada Ukrajinu, rekao je u emotivnom govoru publici Černov.

Film Martina Skorsezea Ubistva pod cvjetnim mjesecom iako pored dvocifrenog broja nominacija, nije osvojio ništa. Ovo je bila čak deseta nominacija legendarnog Skorsezea, više od bilo kog drugog živog reditelja.

Film Barbi, koji je ostvario najveću zaradu u 2023. godini, osvojio je samo jednu od osam nagrada za koje je bio nominovan – za najbolju originalnu pjesmu  What Was I Made For? u izvođenju Bili Ajliš.

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja. Oskara su osim Zone interesa, Anatomije pada i 20 dana u Marijupolju, osvojili i filmovi The Boy and the Heron i Godzilla Minus One – sve filmovi koji nisu snimani na engleskom jeziku i koji nisu američka produkcija.

Dodjelu Oskara je obilježilo mnogo zanimljivih trenutaka. Jedan od njih je i prisustvo sedmogodišnjeg psa koji glumi u filmu Anatomija pada. Pas Mesi je bio zvijezda večeri i upravo je tako i tretiran – sa elegantanom leptir-mašnom sjedio je sa ostalim glumcima.

Ipak – ono što će najviše pamtiti je proglašenje pobjednika – Oskara za najbolji film. Naime, povodom pedeset godina od filma Kum, Al Paćino je pozvan da proglasi najbolji film godine. Držao je kovertu u rukama, kratko se obratio publici i, bez najave filmova nominovanih za najbolji, odmah je proglasio pobjednika.

-Moje oči vide Openhajmera, rekao je Paćino, i sve prisutne zbunio jer u tom trenutku nije bilo jasno da li podsjeća na nominovane ili je proglasio pobjednika. Publika je nesigurno aplaudirala i krenula je pobjednička muzika. Živa glumačka legenda se sjutradan oglasila o viralnom trenutku, objasnivši da je to bila odluka producenata – da ne ponavljaju imena nominovanih filmova, kako ne bi ceremonija predugo trajala.

Miroslav MINIĆ