Crna Gora je, čini se, zemlja glumaca – onih kojima je u genetskom kodu zapisana potreba da čitavog života glume i onih, pravih, koji školovanjem postaju glumci. Uzevši u obzir uočljivu kontradiktornost da od l998, kada je diplomirala prva klasa „domaćih”, svake godine crnogorsko tržište kulture biva sve bogatije glumcima i da je naša zemlja „jedna kulturna adresa”, samo se nameće pitanje – šta i gdje rade toliki glumci i, naravno, kako žive? TRŽIŠTE: Bez obzira na sve predrasude prema njima, glumci spadaju u najobrazovaniji djelić društva, među one koji čine kulturu i, baš zato, u najosjetljiviji sloj. Jer, nezbrinuti i nezaštićeni, podliježu strogim pravilima borbe za opstanak, što se eufemistički naziva tržištem kulture. Upravo to tržište jeste najvažnija lekcija koju samouko moraju savladati. Dakle, kad diplomiraju, glumci moraju da nauče kako se kupuje a kako prodaje na „jednoj kulturnoj adresi”. Zanimljivo je da su neke osnove o specifičnostima tržišta kulture, ovi mladi ljudi prilično lako savladali. Na primjer, iako se, po njihovim riječima, „neko, konačno sjetio da piše i o problemima glumaca”, malo je ko među njima spreman da javno govori o svom statusu. Gotovo svi pokušavaju ostaviti utisak strašno zauzetih i angažovanih ljudi, onih što su, eto, ugrabili po’ ure da odgovore na par pitanja – čisto da pomognu novinaru – jer ih čeka more obaveza.
„Ma, super mi je, kaže glumac koji je diplomirao prije dvije godine. Traže me, nude mi razne uloge, al’ ja volim da biram!”
I ne smeta njegova želja da ostane anoniman, koliko činjenica da će njegovo ime i lik, malo ko prepoznati. Živi kod roditelja, a ipak, tvrdi, bira uloge. To je, valjda, neka mantra protiv uroka: predstavljati se uvijek kao da je sve u redu i nikad ne priznati da ti nije lako!
„Sto puta sam čuo savjet da se moram što više kretati oko pozorišta, pozorišnih ljudi, potencijalnih producenata i moćnih pojedinaca, ne bih li lakše došao do uloge ili stalnog angažmana”, kaže glumac Viktor Gatolin. „Poslovi se sklapaju u kafanama, za koje nemam volje, vremena, a ni para. Uz to, ponižavajuće je dodvoravanje i trčkaranje oko važnih faca, od kojih bi me neko mogao upotrijebiti. Nama fale dobro organizovane, prave audicije, a ne zamazivanje očiju i zadovoljavanje forme. Vjerujem da se na takvim audicijama može procijeniti ko najbolje odgovara za određenu ulogu, ko koliko može. To bi bilo na korist i pozorišta i glumaca. U našoj profesiji ne može biti one naučne egzaktnosti i preciznosti, umjetnost traži i neke posebne utiske, ono što se zove karizma, aura i sl. Zavisimo od ličnih i subjektivnih utisaka. Ipak, audicije bi svele tu subjektivnost na najmanju mjeru.”
BESPOSLENOST: Do sada je na Fakultetu dramskih umjetnosti diplomiralo više od 40 glumaca, od čega ih je desetak bilo sa strane, uglavnom iz Srbije. Dobar dio još pokušava da nađe angažman u drugim sredinama. Jasno je zašto je tako: tek nekoliko pozorišnih premijera godišnje, siromašni repertoari, nema filmova, ne snimaju se čak ni one popularne i jeftine TV sapunice… Riječju besposlenost.
Ustaljeno je mišljenje da je beogradska škola glume neprikosnovena, što bi trebalo da potvrde brojni filmovi, TV drame i serije, ali i jaka pozorišna produkcija. Slična je situacija i u Hrvatskoj i, uopšte, svuda gdje pozorište ima tradiciju, a ulaganje u film, zbog velikog tržišta, opet, može garantovati makar povratak uloženih sredstava, ako ne i dobru zaradu.
S glumicom Žanom Gardašević, koja ima stalan angažman u CNP, razgovarali smo upravo o vrijednostima naše škole: „Naš fakultet ima jednu veliku prednost – mi smo svi, dok smo studenti, vezani za Cetinje, jedan mali, uski prostor, bez viška izazova. Sav život nam se vrti oko i u zgradi fakulteta. Zato smo duboko usredsređeni i koncentrisani na rad i učenje, zbilja posvećeni. Isto je i s našim profesorima – svi smo usmjereni na cilj da što spremniji izađemo odatle, sa znanjem ali i svim mogućim metodama koje će nam trebati u radu i životu, i svjesni – što je jako važno – da je naš poziv podložan riziku, na stalnom testiranju i uvijek na vjetrometini.” A kad se porede s drugima? „Ne vidim da oni nešto bolje znaju, niti da su talentovaniji. Oni samo imaju više prilika da se pokažu. Radeći s glumcima koji pripadaju drugim školama glume, nikada nijesam osjetila neku nedoraslost ili, nedajbože, neznanje koje bi bilo posljedica kvaliteta naše škole. Naprotiv.”
Narod koji kolektivno glumi brojne uloge, kao što kolektivno piše ode i romane – nema tradiciju pozorišta, nema poštovanja za one koji su po školi glumci, niti ima naviku da poštuje specifičnost te profesije. „Smatraju ih za površne i neobrazovane”, kaže Dubravka Drakić, napominjući da su se i sasvim ozbiljni ljudi pitali što će glumcima, recimo, postdiplomski studij?
PRISTUP: Da li postoji ozbiljna pozorišna kritika, kojoj vjeruje publika, ali i glumci?
„Kod nas se sve kritike vrte u magičnosti dva izraza: maestralno i dobro! Bilo koju ocjenu da dobijete, niko vam ne kaže zbog čega ste maestralni niti zašto ste samo dobri. Ako se ovim želim baviti ozbiljno, nužno mi je da i kritika bude ozbiljna a nje uglavnom nema”, kaže Žana Gardašević.
Crnoj Gori nedostaje glumaca srednje generacije, ali naša pozorišta angažuju sa strane i sasvim mlade glumce, iako ih kod kuće imamo na pretek. Još je stotinu takvih sitnica i krupnica koje komplikuju život glumcima.
„Prvo smo morali da se borimo s roditeljima kada smo se opredjeljivali za studij glume. Potom smo se borili, kao i ostali, sa fakultetom, sada se borimo za uloge”, kaže Gatolin. „No, na sve ovo nas je pripremio Profesor, na vrijeme nas upozoravajući šta nas čeka”, kaže Gardaševićka, „Profesor nas je naučio da moramo biti sposobni i za neke druge poslove u životu i da moramo biti spremni na to da nećemo biti samo glumci. Valjda je zato i insistirao na širini i sveobuhvatnosti znanja.”
Kada glumci kažu: Profesor, bez navođenja imena, uvijek misle na Boru Stjepanovića. „Naš je Profesor tvrdio da je opšte pravilo da samo dobar čovjek, s ljudskošću u pristupu drugima i onome što radi, jeste zaista glumac. Loš čovjek, a dobar glumac samo je incident”, kaže Gatolin.
Crnoj Gori nedostaje ozbiljnog pristupa svemu što čini pozorište i, svakako, ljudskog pristupa mladim ljudima koji žele biti i ostati glumci. „Pomirila sam se s tim”, kaže Dubravka Drakić, „da ćemo tek za tridesetak godina moći govoriti o pozorišnoj tradiciji kod nas.” Neka nam je Bog u pomoć!
Neusklađenost
Dubravka Vukotić Drakić je glumica, koja je vrlo mlada uvjerila publiku u svoju umjetničku snagu, među prvima „zavrtjevši vjetrenjaču”. Iskusila je i pedagoški rad, a trenutno je direktor Gradskog pozorišta u Podgorici, gdje se bori sa nekim drugačijim vjetrenjačama. Kaže: „Evidentna je neusklađenost Fakulteta za dramsku umjetnost i institucija kulture – veća je proizvodnja glumaca od potrebe za njima. Takođe, nema one dominacije fakulteta, koja je neophodna da se, ipak, rangiraju vrijednost i valjanost određenog kadra, niko ne traži preporuke od profesora pri zapošljavanju glumaca, niti postoje oni, koji za potrebe svog pozorišta, ozbiljno i s najjačom motivacijom da formiraju pravi ansambl, prate razvoj i uspješnost mladih ljudi dok su još na fakultetu. Zapošljavaju se i angažuju glumci po nekim drugim formulama i često ličnim aspiracijama.”
Nada BUKILIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
IN ENGLISH7 dana
INTERVJU4 sedmice
IN ENGLISH7 dana