Povežite se sa nama

FELJTON

Utrkivanje za odlikovanjima

Objavljeno prije

na

U svakom čovjeku je ugrađen stanovit biološki mehanizam koji ga tjera i nalaže mu da se takmiči, da učestvuje u igri života, da bude bolji i uspješniji od drugih i da pobijedi u neumoljivoj borbi koja se svuda i u svakom momentu vodi oko njega, ali i u njemu. Nije ovdje u pitanju samo intimna potreba i želja za učešćem i participacijom u životu; suština je u pobjedi, makar i po cijenu uništenja konkurenata i učesnika u utakmici. Zato je potreba da se bude bolji, jači, veći i uspješniji ugrađena u samu suštinu ljudske prirode. Bez nje čovjek ne bi mogao da funkcioniše kao čovjek; prije bi asocirao na životinju čije su potrebe skromne i koja nema drugih bioloških zahtjeva osim da opstane bez usavršavanja svoje vrste. Zato je agon kao snažna i iskonska želja za svekolikim iskazivanjem i vječnom utakmicom imanentna samo čovjeku. Bez njega, on bi prestao da bude čovjek – vjerovatno bi isčezao ili bi se davno zaustavio u svojoj mile¬nijumskoj evoluciji.

Takmičenje i vučja borba između pojedinaca kao ljudska konstanta, neminovno vodi i borbi među manjim ili većim društvenim grupama ili čak među državama. Stari Spa¬rtanci, oholi zbog svoje uspješne ratničke tradicije, i ponosni na nju, sa omalovažavanjem i pre¬zirom su se odnosili prema grčkim državama-polisima. Njihov pobjednički heroizam kao način života i pogled na svijet, kao kult i poruka drugima, stvorio je jedan ponosan i snažan soj izdvojen od ostalog svijeta. Termopilski klanac može braniti samo onaj koji sjedi na samom vrhu ratnog Olimpa jer svaki od trista odabranih ima istu ambiciju i volju da se za nju izbori: „Vazda neka najbolji budem i odličan između drugih, da ne sramotim roda otaca, koji u Efiri najbolji bjehu”.

Crnogorski agon često je divljački i netolerantan, previše je isključiv i borben da bi bio oplemenjen praštanjem kao emanacijom nadmoćnosti. Njemu je previše rijetko moralni mentor Marko Miljanov koji govori i piše o fantastičnim primjerima čojstva i junaštva, ali samo o primjerima, ne i opštoj pojavi. Oni nijesu postali način života nego svjetionici čije moralne uzore treba slijediti. No, u jednoj „besudnoj” zemlji gdje svako ratuje sa svakim, gdje su vječite zavade i neprijateljstva način života, gdje je teško biološki preživjeti ako je čovjek obziran i gdje vladari gaze posljednje ostatke starog agona svojom bezobzirno¬šću, nije mogao biti izgrađen solidan mehanizam jednog zdravog i civilizovanog takmi¬čenja. Zato je Marko Miljanov kao arhetip jedne poštene, humane i iznad svega junačke uta¬kmice morao da strada. Bio je previše usamljen i sam da bi mogao da opstane. Zato ga je jedan zločesti i lukavi despot u licu crnogorskog suverena Nikole I Petrovića Negoša na društvenom planu prosto zbrisao ne dozvoljavajući ni da se sahrani kako je velikan u svom testamentu označio.

Stari Grci su imali jednu sjajnu demokratsku ustanovu koju su nazvali ostrakizam. Radilo se o vrsti časnog progonstva kojemu su podlijegali srećnici koji su se svojim vrlinama uzdigli iznad ostalih pa su zbog popularnosti koju su uživali postali opasnost po demokratiju i jednakost svih. Kako su postali „najbolji i najveći” valjalo ih je skloniti jer „me¬đu nama ne treba niko da je najbolji, ali ako ima nekog, onda neka bude gdje drugo i kod drugih”. U dilemi demokratija ili poštena utakmica, Grci su se opredijelili za demo¬kra¬tiju.

Crnogorski „gospodari”, čak i vladike, svoje konkurente na najveću vlast i druge neprijatelje nijesu pobjeđivali u poštenoj utakmici niti su ih kao Grci slali u časno progo¬nstvo nego su ih „sklanjali pod zemlju”. Pažljivo odabrane plaćene ubice ili perjanici kada bi se nekome našli na tragu, nijesu ga ostavljali dok mu ne smrse konce. Pritom je bilo nebitno da li se markirana žrtva nalazi u Crnoj Gori ili se krije u Istambulu ili Beču.

Agon kao poriv i intelektualna potreba za takmičenjem kod crnogorske populacije se razvija od najranijeg djetinjstva. Mladi ljudi se uče na primjerima starijih i usvajaju njiho¬ve zakone čovječnosti i borbe. Sa 15 godina, većina je stasala za borbu i imaju oružje.

Crnogorski mladići nijesu imali prilike da se iskazuju na način kako su to radili njihovi evropski vršnjaci. Tumarali po lokalima, izvodili vratolomne gimnastičke i druge vježbe ili se izrugivali svojim nastavnicima i sugrađanima. To je bila fina građanska ali benigna škola života za koju Crnogorci nijesu znali niti bi je mogli prihvatiti i da im je bila dostupna.

Izolovani u svojim brdima, zarobljenici tradicije i uvijek na oštrici mača, oni su cijenili samo ono što su vidjeli, jer nijesu čitali. Njihov ideal muževnosti je bio nešto drugačiji jer su snaga, hrabrost i surove gorštačke vrline bile osnovni i nezamjenjivi dio korpusa vrijednosti crnogorskog agona. Za bolje, niti su znali niti su bili u stanju da mu se priklone.

Nijesu se upravljali po maksimi: „Moju čast ne može mi niko oduzeti, jer je nosim u sebi”. Ovaj individualistički stav nije se mogao „primiti” u Crnoj Gori jer je kolektiv ocjenjivao vrijednost pojedinaca pa je čast bila objektivna a ne subjektivna kategorija.

Crnogorac kao svetinju čuva svoj dobar glas i tu je on osjetljiv kao biljka. Kralj Nikola, svjestan ovog preimućstva i hendikepa svojih podanika, maliciozno je potpirivao njihovo samoljublje koje često nije imalo kraja i na taj način je ostvarivao svoje političke ambicije. Mnoge je, čak i brigade koje su nepotrebno izginule, poslao u smrt tipujući na „bijedne” ostatke časti ako se živi vrate sa bojišta. Crnogorci koji su davno apsolvirali te vještine svoga gospodara, nijesu se mogli oduprijeti demagoškim kraljevim pozivima jer je njihova žeđ za počastima, za medaljama i odlikovanjima, za junačkim glasom, prevazilazila strah od smrti. Uz povike, „za krst časni i slobodu zlatnu”, na stotine ih je ostalo da vise na postavljenim preprekama na Bardanjolu i Skadru.

Neobično častoljubivi Crnogorci bili su prosto ludi za javnom potvrdom svojih vrijednosti. Za običnu medalju koja bi potvrdila njihovu hrabrost bili su u stanju da uđu u okršaj sa daleko jačim protivnikom iz koga imaju malo šansi da izađu živi. Isto tako su bili u stanju da izazovu na megdan čovjeka koji ih ničim nije povrijedio, ali pošto slovi kao vrstan borac, valjalo je pokušati da se pobjedom nad njime dobije ugled koji ni vrijeme ni događaji nikada neće moći da ospore.

Dobar poznavalac crnogorskih prilika, Dušan Vuksan, istoričar i pisac, zapaža crno¬gorski afinitet prema raznim priznanjima i odličjima. Navodi da je u vrijeme vladavine knjaza i kralja Nikole u dvoru postojala „knjiga molbenica”. Radilo se o ja¬vnom registru – protokolu – u kojemu su registrovani podnesci („molbenice”) građana ko¬ji¬ma su tražili da se nagrade, da im se da pomoć, da im se pruži zaštita ili uopšte da im ja¬vna vlast, tj. kralj nešto uradi. Kralj je u tim predmetima arbitrarno i na osnovu svog diskrecionog prava odlučivao u meritumu. Vuksan zapaža: „Veliki deo ovih molbenica ili žalbi odnose se na odlikovanja, na primer jedan traži „Danilov krst” „da mu na prsima visi kao što mu visi ruka osakaćena u boju”, drugi se opet tuži na oficira koji je medalju dodelio jednome „goremu” treći moli za krst, „jer ni jedan drugi nije posjekao glava više od njega”… četvrti želi „Đorđevski krst”, jer drugi koji ga imaju nijesu „bolji od njega”.

Pošto su ordeni i odlikovanja vidni izraz agonalnog reda, to je bilo teško da se neko odlikovanje bez izgreda dodijeli pravom čovjeku. Svakog časa pojavljivao se na Cetinju pred knjaza poneko ko je smatrao da je zapostavljen. Još 1925. godine, kada je kralj Aleksandar došao u Bratonožiće i upitao ih za njihove želje i potrebe, odgovorili su mu, ironiše narod, da im ne fali ništa osim malo vode – i za svakog po jedna medalja, kako to navodi Ljuba Nenadović.

I danas su u Crnoj Gori ostali uočljivi recidivi starog agona predaka. Ljudi se neukusno utrkuju za javnim pohvalama, priznanjima i raznovrsnim odličjima kojih je toliko da su izgubila svaku objektivnu vrijednost, čak i pod pretpostavkom da iza njih stoji neka vrlina ili stvarni vanserijski rezultat. No, i ovako dobijena prizanja se čuvaju, iako bezvrijedna, kao porodične relikvije, pokazuju se gostima i vješaju o zidove kao da su u pitaju Rembrantova ili Pikasova platna.

Ovom sindromu podliježu i sasvim ozbiljni i civilizovani ljudi koji nijesu u stanju da se oslobode preživjelog agonalnog balasta svojih predaka. Uz to, istina rijetko, u javnosti se pojave ljudi okićeni medaljama i ordenima kao božićne jelke što je odraz skorojevićke razmetljivosti i stanja duha koji ne dozvoljava poštenu utakmicu nego se ukriva iza sumnjivo stečenih pozicija iz prošlosti.

(nastavice se)

Komentari

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE: Mramorna glava sa Duklje u Rimu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Italijansko poslanstvo u Beogradu primilo je od Uprave dvora trideset dva plombirana sanduka (21. jula 1939. godine). Ovu zaostavštinu bivše kraljevske crnogorske porodice italijansko poslanstvo je tretiralo kao poklon kneza Pavla italijanskoj kraljici Jeleni.

Zbog čega je knez Pavle ove predmete poklonio kraljici Jeleni, a ne drugim članovima crnogorske dinastije? D. Vujović kaže: ,,Bez sumnje, bio je to gest koji je imao političke motive, jer zadovoljiti kraljicu Italije u godini 1939. imalo je mogo veću političku težinu, nego zadovoljiti razvlašćene i siromašne, članove jedne dinastije, koji uz to nijesu uopšte bili prisutni u političkom životu Evrope, niti je o njima ma ko više vodio računa”.

Otuđivanje i uništavanje kulturnih dobara iz Crne Gore nastavljeno je i za vrijeme okupacije (1941-1945). Na udaru su naročito bili eksponati iz Državnog muzeja na Cetinju. Iz sačuvane arhivske građe može se, donekle, evidentirati dio otuđenog i uništenog muzejskog kulturnog fonda. Između ostalog, u dokumentima koji su klasifikovani pod nazivom ,,Sva važnija prepiska i reversi o odnesenim predmetima tokom rata 1941-1945. godine”. U dokumentu br. 555 od 3. jula 1941. godine tadašnji direktor muzeja Mirko Medenica zahtijeva od Visokog komesarijata za Crnu Goru, da povrati ,,slike, knjige, note, geografske karte i ‘Glas Crnogorca’ za 1896. godinu”. Te eksponate, kako se navodi u pismenom zahtjevu Medenice, odnijeli su pojedini članovi Komesarijata, ,,Što predstavija atak na kulturno nasleđe crnogorskog naroda”. Iste godine, dopisom br. 612 od 31. novembra, direktor Muzeja traži od Vojnog guvernera za Crnu Goru, da se Muzeju vrate knjige, note, dvorska zastava kralja Nikole i tri slike koje su uzete po nalogu Visokog komesarijata za Crnu Goru.

Ilustracije radi prilažemo faksimil dopisa koji je upućen 16. aprila 1942. godine, pod brojem 24, Guvernerstvu Crne Gore – direkciji za prosvjetu i narodno vaspitanje, a odnosi se na zahjev za povraćaj jedanaest knjiga sa signaturom, mjestom i godinom izdanja. Navedene knjige su iz Biblioteke uzete od 17, aprila do 15. septembra 1941. godine.

Revers (4, novembar 1941, godine) izdat je civilnom komesaru dr. Ruliju za namještaj (dva divana, jedan kanabe, šest fotelja i dva kokos-tepiha) ,,koje sam uzeo na privremenu upotrebu iz rezervnog mobilja Državnog muzeja (Starog Kraljevskog Dvora) na Cetinju za svoj stan u zgradi bivšeg Oficirskog doma (Kuća Karađorđevića)”

U maju 1942. godine komandant kraljevskih karabinjera, pukovnik Montori, odnio je krevet od orahovine, madrac, noćni sto, ogledalo, orman… U maju 1942. godine komandant kraljevskih karabinijera, pukovnik ,,sve za nužnu a privremenu upotrebu”. Koliko je to bilo privremeno govori činjenica da nije nikad vraćeno Muzeju.

Po naređenju italijanskog vojnog guvernera za Crnu Goru, Pircija Birolija, od 11. novembra 1942. godine odneseno je iz muzejskog podruma preko tri stotine raznih muzejskih objekata. Tekst naredbe donosimo integralno u prevodu:

“(M. K. ) GUVERNER CRNE GORE Direktoru Državnog muzeja na Cetinju 177 Sekcija Kraljevskih Karabinijera

Ovdje

Određujem da se čitavi materijal neinventarisani koji se nalazi u podrumima toga muzeja, a koji je na putu uništavanja, izvadi i podmetnuto zgodnom izboru, odvajajući ono što se još može upotrijebiti od onoga što je neupotrebljivo, sačekati moje dalje odredbe.

Za taj posao određujem poručnika Kraljevskih Karabinijera Domenika Maneri, koji će riješiti u sporazumu sa direktorom.

Guverner Crne Gore /Armijski đeneral A. Pircio Biroli/ A. PIRCIO BIROLI s. r.

Dana 12, 13. i 14. novembra 1942. godine iz glavnog podruma muzeja iznesene su sve stari, od kojih je izvjestan dio odvezen sa dvorišta muzeja 12. i 14. istog mjeseca. Ostatak stvari prenesen je u drugi manji muzejski podrum. Prema tome 14. novembra glavni podrum je potpuno oslobođen i ključevi su predati određenom u prednjem aktu italijanskom oficiru.

Cetinje, 14. novembra 1942 g.

Direktor Mirko Medenica

O ,,oslobađanju muzejskih podruma”, Risto Dragićević piše… ,,muzejske objekte je Medenica branio i za vrijeme okupacije, ali svi njegovi protesti nijesu ništa pomogli kod guvernera Pircija Birolija, po čijem su naređenju 12. i 14. novembra 1942. godine nekoliko viših italijanskih oficira sa svojim suprugama, među njima čak i guvernerova supruga, odnijeli na desetak kamiona i između sebe razdijelili magacionirani muzejski inventar i odmah u muzejsko prizemije uselili magacin za ishranu oficira i vojnika Guvernerstva…

Prema nalazima Komisijela u vrijeme od 12. do 14. novembra 1942. godine ,,od strane italijanskog okupatora iz muzejskog podruma odnijeti su ovi predmeti… tri stotine raznih muzejskih objekata (zidnih satova, čajnika, većih i manjih kufera, zdjela, čaša i dr).

Po naređenju Pircija Birolija iz Muzeja je uzeta mermerna glava klasične rimske epohe, što, bez sumnje, predstavlja izuzetnu umjetničku vrijednost. Taj vrijedni eksponat pronađen je na Duklji prilikom iskopavanja 1897. godine.

Sačuvan je revers koji glasi: ,,Danas sam po naređenju Negove Ekselencije Guvernera Crne Gore primio od Uprave Državnog muzeja na Cetinju jednu mermernu glavu klasične rimske epohe, koja se do sada čuvala u pomenutom muzeju.”

Cetinje, 8. jun 1943. godine

Primio po naređenju Nj. Eks. Guvernera kapetan Frančesko Gitoli

Prilikom pakovanja mermerne glave, tada stolarski radnik u Muzeju, Vladimir Kirsanov, uspio je da prepiše adresu na koju je ovaj eksponat upućen (prilažemo faksimil): Al Ministro Degli Affari Esteri Ufficio collegamento con il governatorato del Montenegro (Colonello Tancredi) Palazzo del Drago Via Quatro Fontane 20 Roma

Vlada FNRJ, između ostalih, podnijela je zahtjev za restituciju kulturno- umjetničkih dobara ,,koje je tokom rata Italija odnela iz Crne Gore. Faksimil zahteva koji se čuvaju u Arhivu Jugoslavije još uvek su aktuelni. (Arhiv Jugoslavije 54-157-265).

Zahtjev za restituciju kulturno-umjetničkih dobara iz Italije, br. 9303 od 4. marta 1948. godine, odnosi se na ,,mramornu glavu, dio neke rimske statue ili biste, nađene u Duklji (Dioclea). Nos je bio odlomljen. Ta glava predstavlja retku umetničku vrednost i bila je jedini primerak te vrste u ovom muzeju.”

Zahjev za restituciju kulturno umjetnickog dobra iz. Italije, podnijela je NR Crna Gora (br. 9312 od 4. marta 1948, godine) s potpisom Jovana Koprivice, pomoćnika ministra prosvjete NR Crne Gore.

Viasnik ili držalac kulturno umjetnickog dobra je Jovan Durković, činovnik Pomorskog arsenala iz Jošica (Herceg Novi). U opisu traženog restitucionog kulturno-umjetničkog dobra navode se umjetničko-zanatski predmeti: dva stara svijećnjaka od majolike, kineski rad iz doba oko 1840, dva umjetnički rađena stola s ukrasima, kineski rad (velika rijetkost), salonska garnitura u rezbariji, kineski rad iz doba oko 1850. (1941. vrijednost ocijenjena 300000 din), dva samovara srebrna, ruski rad ručni, iz doba oko 1860., jedno veliko ogledalo sa šlifovanim staklom i umjetnički izrađenim i pozlaćenim okvirima, jedna starinska sprava za glačanje odijela od specijalnog drveta, iz 1840. godine, srebrna garnitura (24 komada pribora za jelo, starinski ručni rad, 150 tanjira od majolike, iz 1800 godine), jedan starinski veći dvogled, dva pomorska dvogleda, jedan starinski barometar, jedan starinski ruski barometar, 24 starinska venecijanska tanjira, 24 kom. starinskih šolja za bijelu kafu od majolike.  U zahtjevu se navodi datum odnošenja predmeta (10. februar 1942). Odnijeli su ih italijanski fašisti na čelu s italijanskim komandantom iz Rima.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XX): Zlato i srebro u 36 kufera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Vujović smatra da je najveći dio upravnikovih predloga prihvaćen, kao i da je neke od tih predmeta Muzej preuzeo.

Izvjesno je da pomenute stvari nijesu pripadale onim vrijednostima koje su čuvane u onih 25 kufera, odnosno 36, kako ćemo kasnije vidjeti. Prema mišljenju Rista Dragićevića. ,,Vuksanov predlog nije usvojen i sve do rata 1941. godine ovo zlatno i srebrno posuđe bilo je u trezorima Ministarstva finansija u Beogradu u oko 25 kufera… Prije rata uprava muzeja nije mogla ništa uraditi da se ono povrati Muzeju, a poslije oslobođenja, naravno, nije se moglo o njemu ništa saznati”.

Naknadnim istraživanjem Dimo Vujović je utvrdio da se radilo o 36 kufera i da je to bilo posude ,,koje je bilo pohranjeno od Zemaljske vlade u Zagrebu, a za koje se mislilo da mu se trag izgubio. Drugo, Vujović piše, ,,da nijesu sve do rata ostali u trezorima Ministarstva finansija, nego su već ranije bili otuđeni.”

Uprava Vojnog muzeja u Beogradu zahtijevala je da im se te vrijednosti ustupe, navodno ,,je imala namjeru da ih izloži u crnogorskom odjeljenju muzeja” (13. septembra 1937.). I Državni muzej na Cetinju je, aktom od 15. decembra 1937. tražio, pozivajući se na Pravilnik muzeja, ,,da se prikupe i u muzej smjesti sve ono što se odnosi na Crnu Goru.” U Državnom muzeju na Cetinju čuva se prepis pisma Nika Đuraškovića upućenog Upravi Muzeja (15. decembra 1955), koje donosimo u cjelini: ,,Upravi Drž. muzeja

Cetinje

Na molbu direktora Muzeja gosp. Rista Dragićevića, profesora, po pitanju dvorskog srebrnog posuđa i ćilima koje sam bio odnio radi prodaje u Zagrebu 1919. g. po naređenju Izvršnog Narodnog Odbora, mogu izjaviti sledeće:

U odnesenim stvarima bili su: srebrno posuđe, ćilimi, jedan model crkve s grobom Hristovim kao i jedan krstić sa bijelim voskom u kome je bilo utisnuto drvce sa krsta Hristova.

Ćilime sam prodao jednoj Zagrebačkoj radnji, srebrne predmete (posuđe, model crkve i krstić) predao sam, po naređenju Ministarstva unutrašnjih djela u Beogradu br. 2414 od 11. aprila 1919. g. i pismenom nalogu člana Izvršnog Narodnog Odbora Marka Dakovića od 12, aprila iste godine, čiju kopiju – prepis prilažem, Pokrajinskoj vladi, odnosno činovniku od iste određenom za prijem pomenutih stari. Za sve gore navedene predmete stvari, koje su bile zavedene u specijalnoj svesci, dobio sam potvrdu u samoj svesci za prijem određenog lica, Prilikom predaje dužnosti predao sam tu svesku zajedno sa cjelokupnom arhivom novopostavljenom upravniku Državnih dobara poč. Stevanu Raičkoviću.

O svemu navedenom referisao sam Izvršnom Narodnom Odboru kao što je navedeno u aktu Uprave Drž. dobara od 18. maja 1919. god. Pov.br. 68, čiji se prepis nalazi u arhivi tog Muzeja.

Niko Đurašković, s. I. penzioner

Da je prepis vjeran svome originalu – tvrdi

Direktor, Risto Dragićević”

Zbog aktuelnog, za našu temu, dopisa, donosimo i ovaj PREPIS koji se čuva u Arhivi Državnog muzeja na Cetinju:

Gospod. Niku Đuraškoviću

Upravniku Narodnih Dobara u C-Gori

u mjestu

Sve stvari koje se sada nalaze pod Vašom Upravom u Zagrebu, a koje ste prema naređenju Izvršnog Nar. Odbora onamo bili uputili 2. febr. t. g. radi prodaje, izvolite iste predati činovniku određenom za to od Pokrajinske Vlade u Zagrebu a prema rešenju Min. Un. Djela br. 2414 od 11-IV-19. god.

12-IV-19. g. u Beogradu

Izvršni narodni odbor, u Beogradu

Član, M. Daković, s. r.

Iz navedenih dopisa može se zaključiti da su ,,dvorske dragocjenosti” preseljene iz Zagreba u Beograd. Isto tako, prema istraživanjima D. Vujovića a zahtjevi oba muzeja (Vojnog muzeja u Beogradu i Državnog muzeja na Cetinju) da im se dodijele pomenute vrijednosti, odbijeni su. Utvrđeno je da su sve dragocjenosti spakovane u 36 kufera ustupljene italijanskoj kraljici, kćerki kralja Nikole.

Kako je do toga došlo, kojim putem i povodom, šta je tome prethodilo, doznajemo zahvaljujući istraživanjima Dimitrija Dima Vujovića. Takođe smo u mogućnosti da damo tabelarni prikaz svih predmeta koji su ustupljeni kraljici Jeleni.

Pošto je ministar Dvora detaljno upoznao kneza Namjesnika Pavla o blagu iz cetinjskog dvora, ovaj je, najvjerovatnije, iz političkih razloga odlučio da se o svemu obavijesti italijanska kraljica Jelena a da se do tada na sigurnom mjestu pohrane sve dragocjenosti. Krajem decembra Dvor je preko Poslanstva u Rimu obavijestio kraljicu Jelenu koja je izrazila želju da se iz pomenutih stvari odabere jedan predmet umjetničke vrijednosti (neki srebrni tanjir ili nesto drugo) i da joj se isti pošalje preko Poslanstva. Ovaj predmet je bila namijenila svojoj kćeri princezi Mariji kao poklon prilikom udaje koji bi istovremeno bila uspomena na njenog djeda i babu. Istovremeno, kraljica Jelena je izjavila da bi željela da se ,,predmet” što prije pošalje kako bi stigao blagovremeno, budući da joj se kćer udaje već početkom januara 1939. godine. Takođe je izrazila želju da joj se pošalje inventar svih pomenutih stvari.

Dopisom je takođe zahtijevano da se italijanska kraljica pita da li prihvata da primi kompletan inventar i da ga ona eventualno podijeli njenim kćerkama. Kraljica je na dopis zahvalila i prihvatila predlog da pomenute stvari podijeli svojoj djeci. Kao uslov kraljica je zahtijevala ,,da zna da li su ostali članovi crogorske dinastije primili od jugoslovenske vlade kakvu novčanu nadoknadu.” U međuvremenu kraljica je odustala od namjere da se posebno poklanja neki umjetnički predmet princezi Mariji, jer ,,nije željela da ima neprijatnosti sa kojima od eventualnih pretendenata na te dragocjenosti.” Finansijskim zakonom iz 1927/28. godine (čl. 316) bilo je omogućeno da se izvrši obeštećenje članovima crnogorske dinastije za njihovu imovinu u Crnoj Gori. Prema tom zakonu, a u sporazumu sa članovima bivše dinastije Petrovića, a po odobrenju Ministarskog savjeta ,,može se isplatiti bivšem prestolonasledniku Danilu, deci bivšeg kneza Mirka, bivšem knezu Petru i bivšim knjeginjama Kseniji i Veri, delom u gotovu, a delom u obrocima i doživotnoj rati ukupno svima iznos od 42.000.000 dinara.” Mada je, kako se navodi u prepisci, kraljica Jelena nudila da otkupi sve preostale dragocjenosti, knez Pavle je donio odluku da se one sve ustupe kraljici bez ikakve nadoknade. Komisija koju je imenovao početkom juna -1939. godine upravnik Dvora, general Jovan Leko, preuzela je od Ministarstva finansija 36 kufera sa posuđem i drugim dragocjenostima. Postoji spisak stvari nađenih u kuferima, koji su kao ostava čuvani u trezorima Ministarstva finansija.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XIX): Polomljeni i istruli eksponati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Krajem 1915. godine kralj Nikola je naredio evakuaciju ,,probrane crnogorske arhive”, počevši od povelja iz epohe Nemanjića, koja je inače bila u kraljevom dvoru i pod njegovim ličnim nadzorom, kao i najvažnijih istorijskih i crkvenih dragocjenosti muzejskog karaktera iz ranije pominjane riznice. O pokušaju prebacivanja arhiva preko Skadarskog jezera u Skadar zabilježio je tadašnji ađutant kralja Nikole, pukovnik Risto J. Ljumović: ,,Kraljica Milena sa knjeginjicama Ksenijom i Vjerom i svitom (Lazar Mijušković, predsjednik vlade, general Anto Gozdenović, srbijanski pukovnik na službi kod kralja Nikole Živojin Babić, komandant Milutin Tomanović) bila je otputovala iz Skadra za Medovu tog dana 6. januara (1916) izjutra. (Kralj je stigao u Skadar tog dana uveče oko 10 sati). Na putu za Medovu bili su izloženi bombardovanju austrijskih aeroplana. Da bi lađica imala manji teret te da bi s većom brzinom stigla u Medovu, jedan iz svite je otkačio mahunu sa dvorskim stvarima koja je bila uz lađu prikačena. (Na mahuni su bile ne samo dvorske stvari, već stara, velika i dragocjena arhiva.)

Sanduke sa arhivom i ostalim dragocjenostima vojvoda Božo Petrović je vratio iz Skadra za Kruševac gdje su ostali kod knjaza Mirka kojih ih je, prije odlaska u inostranstvo, poslao na Cetinje ,,te su ga povjerljivi ljudi zakopali u dvorištu kraljevskog dvora, a jedan od ranijih službenika uprave dvora, Pero Ž. Stojanović, čuvao je u svojoj kući kraljeve ordene i razne dragocjenosti”. Da li je potpuno sačuvana dvorska arhiva, bila je dilema koja dijelom i danas postoji. Pojedini listovi, npr. ,,Crna Gora” u brojevima od 7. aprila i 5. oktobra (1923.) postavlja pitanje ,,Šta je sa pronađenom arhivom?” i konstatuje da je veoma važno da li je arhiva inventarisana neposredno pošto je pronađena. Na ova pitanja štampa daje negativne odgovore, što nije potkrijepljeno činjenicama. Međutim, činjenica je da je Komisija (u sastavu Milovan Daković, Aleksa Stojšić, Stevo Gregović i dr. Nikola Škerović) počela inventarisanje arhivske građe baš tih dana a rad je završila tek 20. februara 1925. godine.

Analizirajući tekst Tihomira Đorđevića (Cetinjski muzej – Srpski književni glasnik, od 1. avgusta 1926, 504) Risto Dragicević konstatuje sljedeće: ,,Primjedba saradnika ‘Crne Gore’ o prenošenju vijesti da pronađena arhiva nije odmah inventarisana i Đorđićeva konstatacija da su članovi svoj posao izvršili na ‘sasvim poverljiv način’ verovatno su imali nekoga osnova, jer se doista pričalo da članovi komisije probiraju iz arhive sve ono što se odnosilo na Karađorđeviće i što bi moglo biti nepovoljno za tu dinastiju, te su to predali lično kralju Aleksandru. Pričalo se i to, da su mu članovi komisie odnijeli ‘na poklon’ i jedan mali originalni Karađorđev portret, koji je prije rata bio u dvoru kralja Nikole, a to bi onda sigurno bila ona Karađorđeva slika, koju je Njegoš stalno držao u svojoj sobi…” U svakom slučaju i dalje ostaje otvoreno pitanje: da li je dio arhive otuđen.

Neposredno poslije odlaska austrougarskih trupa iz Crne Gore, odnosno tzv. Oslobođenja, dio dragocjenosti koji se nalazio u Dvoru počeo se otuđivati (Tek 1923. godine otkopane su dragocjenosti koje su bile u dvorištu Dvora – arhiva i začajni dokumenti – kao i oni predmeti koji su bili pohranjeni na drugim mjestima).

Izvršni narodni odbor koji je izabrala Podgorička skupština donio je odluku vec 4. decembra 1918. godine da se popiše cjelokupna pokretna i nepokretna imovina kralja Nikole i negovih nasljednika. Isključivi cilj je bio da se rasproda imovina i dođe do finansijskih sredstava. Popis su počeli 9. decembra Lazar Stamatović, Mićo Barovié i pisar Načelštva Lazar Radunović. Po svoj prilici, smatra R. Dragićević, glavno ,,Inventarisanje” bilo je već obavljeno, jer kako piše u prvom zapisniku ,,da su vrata skoro svih odjeljenja (u Dvoru) otvorena, i to neka forsirana” kao i da je ,,najveći nered u odjeljenjima đe su se nalazile dragocjenosti…”

U januaru 1919. godine Izvršni odbor ovlašćuje Nika Đuraškovića, upravnika državnih dobara, da može punopravno rukovati svim državnim dobrima i ,,da ih pored administriranja može zaduživati, prodavati…”

Tekst glasi:

Gospodinu Niku Đuraškoviću
Upravniku Drž. dobara
Cetinje

Ovim se ovlašćujete da u ime Izvr. Nar. Odbora punopravno rukujete svim državnim dobrima, kao Upravnik istih da ih pored administriranja možete zaduživati, prodavati i da za vaše upravijanje i rad na istome jedino imate odgovarati Izvršnom Narodnom Odboru, kao najvišoj vlasti u Crnoj Gori. Radi zaduženja i prodaje državnih dobara, Izvršni Nar. Odbor dodjeljuje vam i opunomoćije za taj cilj g. Veljka Matanovića, šefa Glav. Drž. Računovodstva da u zajednici zadužite ili rasprodate državna dobra i o vašem radu da podnosite izvještaj Izvr. Nar. Odboru.

Svima vlastima se najtoplije preporučuje i u ime naroda naređuje da g. Upravniku Đuraškoviću, kao g. Matanoviću budu u svakoj prilici u svemu na usluzi.

Izvrini Nar. Odbor

S.Vukotić
M.Daković
L.Damjanović

Ovlašćenje br. 259, datira od 12. januara 1919. godine. Direktor novootvorenog muzeja na Cetinju (otvoren septembra 1926) Dušan Vuksan, poslao je zahtjev Ministarstvu finansija (9. marta 1927) kojim traži od Uprave Dvora u Beogradu da se posuđe povrati na Cetinje. Ne samo što nije udovoljeno Vuksanovom zahtjevu, nego je, ne mnogo poslije toga, doneseno rješenje da se ,,neki predmeti koji su se u muzeju već nalazili otuđe”.

U septembru 1929. godine Ministarstvo finansija i Ministar Dvora donijeli su rješenje da izvjesna Paulina Lahijer ,,među stvarima bivše Dinastije Petrovića potraži izjesne stvari, koje su bila lična svojina pok. kraljice Milene, princeze Ksenije i princeze Vjere i da iste izdvoji i sačini spisak stvari sporazumno sa Upravom muzeja i poreskom upravom. Na osnovu toga će Min. finansija donijeti odluku o njihovom otuđenju.

Vec krajem septembra ministar finansija je izdao rješenje ,,da se stvari navedene u inventaru izdadu princezama Kseniji i Vjeri, odnosno licu, koje one urednim punomoćijem ovlaste za prijem stvari”. Dimitrije Dimo Vujović nije mogao zaključiti, kako sam kaže, ,,kada su i da li su te stvari preuzete…”

Tek 1931. godine, tadašnji upravnik muzeja na Cetinju Dušan Vuksan je primio jedan dio pokretne imovine dinastije Petrović. Indikativno je, da se radi o predmetima koji su otkopani 1923. godine, a tada nijesu predati Muzeju, već Ministarstvu finansija na ,,čuvanje”. I poslije odobrenja Ministarstva prosvjete (1929) moralo se čekati pune dvije godine da se konačno ustupe Muzeju. Međutim, upravnik muzeja je izjavio da među stvarima koje je primio malo ima za muzejske eksponate ,,bilo da po svojoj prirodi tamo ne spadaju, ili su polomijene ili istrule”.

S obzirom na takvo stanje tog inventara, upravnik Muzeja je predložio da se stvari, koje imaju bilo kakve vrijednosti (nacionalna odijela, posuđe, slike i dr.) prenesu u Muzej. Prema podacima koje nudi i Dimo Vujović,  navodimo što je sve ponuđeno Muzeju, a kako je reagovao upravnik:

Za sve ostale stvari, koje su mahom bez vrijednosti ili barem bez vrijednosti za muzej da se sastavi komisija, koja će trule stvari (a njih je veoma mnogo) odabrati i spaliti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo