Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Utopistika

Objavljeno prije

na

Reč utopistika, iskovao je, i upotrebio kao naslov istoimene knjige, američki sociolog i otac teorije svetskog sistema, Imanuel Volerstin, pre skoro dvadeset godina, 1998., kada je ova knjiga prvi put objavljena. Ovom reči, autor je svesno napravio, proizveo i istakao razliku, između one stare, i, nemogućim obećanjima i posledičnim razočarenjima, često iskompromitovane reči utopija, na jednoj, i ove svoje nove teorijske i analitičke kategorije, koja se, kako je naglasio i u podnaslovu knjige, bavi sasvim mogućim i realnim odnosno „istorijskim izborima dvadeset prvog stoleća”, na drugoj strani.

Sociologija i uopšte društvena nauka o budućnosti, danas je sasvim legitimna. I sve značajnija. Pored ostalog, to jasno pokazuje i sve veći broj futurologa. Uz Imanuela Volerstina, jednog od najznačajnijih naučnika današnjice, ovde ćemo pomenuti još samo jednog, takođe značajnog futurologa. Džeremija Rifkina (i njegovu The Zero Marginal Cost Society: The Internet of Things, The Collaborative Commons, And the Eclipse of Capitalism, iz 2014., pored ostalih). Koji, uz futurologiju, i 2050., kao odlučujuću, sa Imanuelom Volerstinom, deli još i zemlju, SAD (što, naravno, ne iznenađuje, iako u opadanju, SAD su još uvek centar savremenog svetskog sistema). U mnogim drugim stvarima i aspekatima, između ove dvojice uglednih naučnika, ima i značajnih razlika.

Tako, dok je Imanuel Volerstin sociolog, u konvencionalnom smislu ove reči, i više akademski profesionalac, Džeremi Rifkin je ekonomist, i više angažovani stručnjak odnosno ekspert, pored ostalog i kao savetnik predsednika Evropske komisije u par mandata. I, što je naučno odnosno metodološki možda još značajnije, dok je onaj prvi, Imanuel Volerstin dakle, više u zoni kompleksnosti, kontradiktornosti i neizvesnosti, pa zbog toga jednaku pažnju posvećuje i onoj boljoj i onoj lošijoj mogućnosti, ovaj drugi, Džeremi Rifkin, više je u zoni tehnološkog i ukupnog društvenog progresa, pa zbog toga onda više pažnje posvećuje onoj prvoj, boljoj opciji budućnosti (ili je ovo možda samo subjektivan utisak autora ove kolumne).

Uprkos ovim i još nekim razlikama, međutim, između Imanuela Volerstina i Džeremija Rifkina, mnogo je više zajedničkih tema, polja i tačaka. Uopšte a posebno za potrebe ove naše serije Altervizije, koja se sa današnjom kolumnom završava. Sažete u samo dve reči, sve ove zajedničke teme, polja i tačke Imanuela Volerstina i Džeremija Rifkina, mogu da se izraze, i samo u one dve dramatične reči Nadežde Mandeljštam. Strah i nada.

Strah, zbog Apokalipse, koja već sedam decenija, nije samo biblijska odnosno religijska slutnja, nego i sasvim realna mogućnost, pa i neizbežnost, ukoliko čovek nastavi da se ponaša onako kako se ponaša. I nada, zbog toga što ni osnovni ili minimalni prihod za sve, kraj najamnog rada i kapitalizma, te društveni progres i „carstvo slobode” (kako je to formulisao još Karl Marks), zahvaljujući eksponencijalnom naučno-tehnološkom i ukupnom progresu, u poslednjih petsto, deset hiljada i sto hiljada godina, nisu više samo onaj čovekov san od iskona, sa kojim je započela i ova naša serija, nego su već i sasvim realna, ekonomska, istorijska i ukupna opcija (bliske ili makar ne toliko daleke) budućnosti.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Deportacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ćutanje koje govori

 

 

Neki put, ćutanje više govori  nego sve reči ovog sveta. Tako i ćutanje o ratnom zločinu deportacija protiv civilnog stanovništva u Crnoj Gori u zlo proleće 1992. O političkom spektru današnje Crne Gore, dvadesettri godine posle, ćutanje o ovom nekažnjenom zločinu, više govori, nego sve pa i najbolje stručne analize.

Na prvom mestu ovog spektra je, naravno, DPS. Stranka čije je ćutanje o ovom zločinu najlogičnije. Jer je upravo ova stranka, u vreme izvršenja ovog zločina, bila na vlasti, i zbog toga, za taj zločin, politički najodgovornija. Pa je i ćutanje ove stranke o ovom zločinu sasvim razumljivo. A njeno svakodnevno zaklinjanje u takozvane zapadne vrednosti, samo alat i maska.

Ćutanje današnjih satelita DPS, o ovom i sličnim zločinima 1990-ih, ipak je najporaznije. Zbog toga što je najveći broj njih, naslednik antiratnih partija, koje o ovom i sličnim zločinima, nisu ćutali, ni 1990-ih, kada je bilo najteže.

Na kraju, tu je i ćutanje onog dela političkog spektra današnje Crne Gore, danas u vlasti, koji je u strašnim 1990-im, formalno bio opozicija DPS-u, ali ne antiratna, nego ratna, i to tako što je, po pravilu, kritikovao DPS, zbog toga što, kao, nije bio dovoljno ratni. Pa je i njihovo ćutanje o ovom i sličnim ratnim zločinima, sasvim logično.

O ćutanju o kojem je ovde reč, još samo jedna stvar. Dvadesettrogodišnje ćutanje, dalo je, naravno, i ukupan negativni rezultat. Posle skoro dve i po decenije, DPS je i danas pojedinačno najjača stranka u našoj maloj i jedinoj. Zajedno sa starim i novim satelitima, možda i sa svih osamdeset procenata. Više nego što ih je bilo 1990-ih. Pa neka sledbenici dogme progresa, i o ovome malo razmisle.

A nekažnjeni ratni zločin deportacija 1992. u ovom tekstu je izdvojen, fokusiran i zumiran, dvadesettri godine posle, najviše zbog toga što je ovaj zločin, u svakom, pa i u pravnom odnosno krivično-pravnom pogledu, potpuno nesporan, očigledan i notoran.

A šta je to notorno u ovom nekažnjenom zločinu? Pa, pre svega ostalog, njegov notorni nalogodavac. Milo Đukanović. Vrhovnik ove male i prelepe ali nesrećne zemlje. Već tridesetpet godina.

A ko su, u ovoj stvari, neposredni svedoci? Dva čoveka koji više nisu živi, ali čija su svedočenja sačuvana. Pokojni policijski inspektor Slobodan Pejović, prvi i najhrabriji. I pokojni Momir Bulatović, tada predsednik Crne Gore, koji je priznao, Svi smo sve znali, a Milo najviše, upravo ovako je na sudu svedočio.

A ko o ovoj notornosti, i o ostalim najznačajnijim krivično-pravnim aspektima ratnog zločina deportacija iz 1992, želi da sazna i nešto više, dovoljno je samo da pročita Krivičnu prijavu protiv Mila Đukanovića i ostalih za ovaj zločin od 3. maja 2012., koju su, tadašnjem Vrhovnom državnom tužilaštvu Crne Gore, podneli autor ovog teksta, Esad Kočan, doskorašnji glavni urednik a sada direktor izdavačke politike Monitora, i sada na žalost pokojni Koča Pavlović, tada poslanik PZP. Ova prijava je 2015. i objavljena, u knjizi Genezis autora ovog teksta.

A ako ste se već zapitali, kolika su očekivanja autora ovog teksta, od nedavnog ponovnog pokretanja ratnog zločina deportacija iz 1992., od strane vrha današnjeg tužilaštva, najkraći odgovor je da ta očekivanja nisu velika. Ali, da odmah preciziramo, ne zbog samog tužilaštva, naprotiv ovo tužilaštvo, a posebno njegov Glavni specijalni, Vladimir Novović, spadaju u retke svetle tačke i heroje današnje Crne Gore. Nego zbog aktuelnog unutrašnjeg i međunarodnog političkog kompleksa. Koji je dosta loš i nepovoljan. Kada je o unutrašnjem kompleksu reč, imamo na umu, pre svega, onaj unutrašnji politički spektar, sa kojim je i započet ovaj tekst. A kada je o aktuelnom međunarodnom kompleksu reč, tu je stvar još lošija i nepovoljnija, ukoliko je to uopšte moguće. I zove se Donald Tramp. I njegove deportacije. I njegovo sve ostalo.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Koncentraciona vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ili još veći haos

 

 

Umesto onog istorijskog i slavnog: Optužujem, reći ću nešto što se, posebno u našoj maloj i jedinoj, retko, veoma retko kaže: Priznajem. Priznajem da mi je bilo potrebno pune dve i po godine, od 30. avgusta 2020. do početka 2023., da zaključim kako je i tridesetoavgustovska alternativa, u svom najvećem delu, to jest u njenih čitavih ili najmanje 70-90 posto obolela od onih istih bolesti, od kojih je bolovao i boluje i DPS.

Pa sam zbog toga, od tada do danas, objavio nekoliko kolumni o urgentnoj potrebi formiranja koncentracione vlade. Kao, u ovakvim uslovima, najboljem, ako ne i jedinom načinu, za ostvarivanje najznačajnijeg i najmanjeg zajedničkog imenitelja i interesa svih građana Crne Gore. A to je, pre svega, borba protiv mafiokratije i za evropske integracije.

Ovim kolumnama pridružujem i današnju kolumnu. U njoj, kao i u prethodnim kolumnama, neke tehničke elemente menjam, ali ne zbog nedoslednosti, nego zbog neophodnog prilagođavanja ekstremno nestabilnim i promenljivim okolnostima.

Tako, kada sam shvatio, da u Crnoj Gori, ni na jednoj strani, nema onih, koji bi hteli i mogli, da naprave koncentracionu vladu, spustio sam cilj, na formiranje koncentracione vlasti, dakle makar na onaj minimalni sporazum o najmanjem zajedničkom imenitelju/interesu, između vladajuće parlamentarne većine i parlamentarne opozicije.

Umesto da se ovde i sada bavim ovim sporazumom, čiji su elementi uglavnom poznati, mada još uvek nedovoljno razvijeni,  radije ću izneti najmanje tri glavna negativna, veoma negativna faktora, o kojima ne postoji ne samo dovoljna, nego ni minimalna svest, najvećeg broja naših subjekata. A od čijeg što bržeg i potpunijeg osvešćivanja i uvažavanja, odlučujuće zavisi konačno razvijanje onih elemenata i sporazuma. Bez kojeg Crnoj Gori preti najgora moguća opcija. Unutrašnji haos i nasilje većih razmera.

Od ova tri faktora, prva dva su unutrašnji, treći je spoljni. Dva unutrašnja faktora su parlamentarna vlast i opozicija. Ne ulazeći u odmeravanje čija je odgovornost veća, a čija manja, u poslednjih trideset, ali i u potonjih pet godina, ono što je u ovom momentu očigledno, to je da im je današnje ponašanje, u odnosu na kritični sporazum, dosta slično, ako ne i identično. A to je, najkraće rečeno, veliki suficit partikularnog, uz istovremeno još veći deficit zajedničkog zalaganja i interesa. A bez otklanjanja ovog suficita i deficita, naravno, ništa od sporazuma.

Pri tome, nije teško uočiti ni razlike među njima. Dok je kod vladajućih subjekata, čak i unutar same vladajuće većine, najveći problem onaj partikularizam, kod DPS-a glavni problem je ipak mnogo veći, a to je negativno tridesetogodišnje nasleđe. Nebeska Crna Gora iz Skaj aplikacija odnosno mafiokratija. I činjenica da se ova partija od svega ovoga nije ni ogradila a kamoli reformisala. Čak suprotno od toga. Nedavni izbor tridesetogodišnjeg Vrhovnika za Počasnog predsednika ove partije, dovoljno govori o tome.

A ostavljanje ovog istog Vrhovnika, bez i jednog jedinog, makar započetog procesuiranja, za brojna i najteža krivična dela, indikacija je koja upućuje na naš treći, spoljni faktor. Na Kvintu, Brisel i Vašington. Na njihove lobije, realpolitike i geopolitike. Zaista, zar je moguće da je Europol za sve vrhove našeg Vrhovnika imao onoliko Skaj aplikacija, a da za njega samog nije imao ni jednu jedinu?

Ali je i ovo već skoro zastarela stvar. Drugi mandat Donalda Trampa već je najavio još veću, mnogo veću, danas čak nezamislivu haotizaciju i pogoršanje takozvanog međunarodnog faktora. U odnosu na koje će njegovo današnje stanje biti raj.

Rečju, i spolja, i unutra, stanje naše male i jedine, radikalno i brzo se pogoršava. A baba se, kako naš narod kaže, češlja. Ili autor ove kolumne greši? I bolje bi bilo da greši. U tom slučaju ništa. Ali šta ako ne greši?

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Poslednji Behemot

Objavljeno prije

na

Objavio:

I ne-svijest o njemu. U velikom svijetu i u našoj maloj i jedinoj

 

 

U prošlom broju Monitora, na samom kraju Altervizije, nagovestio sam, da bi trampizam, putinizam, kimdžongunizam i slični oblici novog fašizma, u SAD, Evropi i svetu, pa i u našoj maloj i jedinoj, u prvoj polovini XXI veka, mogli biti gori, čak i od starog fašizma iz prve polovine XX veka. Naravno, to je najviše zbog toga što stari fašisti nisu imali a novi imaju nuklearno i druga oružja za masovno uništavanje. Pa je zbog toga, već najmanje deceniju-dve, po prvi put u celokupnoj ljudskoj istoriji, čitavo čovečanstvo, na samoj ivici nuklearno-ekološke apokalipse i  samouništenja.

Opasnost o kojoj je reč, utoliko je veća ukoliko znamo, da se na njenom preveniranju, kontroli i sprečavanju, u ovom momentu, ne radi apsolutno ništa, još gore, radi se u suprotnom, apokaliptičkom smeru. Ni m od neke, makar i samo inicijalne, ali relevantne međunarodne inicijative. Umesto toga, beslovesno rivalstvo, takozvana realpolitika, kolosalna ne-svest ili odbijanje svesti o opasnosti. I to ne samo u vlastoljubljem opijenim vrhovima vlasti velikih i drugih sila, nego, sudeći makar prema rezultatima poslednjih predsedničkih izbora u SAD, i unutar polovine odnosno nešto više od polovine običnih građana.

Zbog toga je ova kolumna posvećena buđenju i širenju ove svesti. Ovoga puta, podsećanjem i upućivanjem na tri velika mislioca modernog doba, i na tri njihova glavna dela. Na Levijatan Tomasa Hobsa (1588-1679), Behemot Franca Nojmana (1900-1954), i The Modern World-System Imanuela Volerstina (1930-2019). Prvi je bio na samom početku, druga dvojica na produženom zalasku našeg polumilenijumskog (rečima trećeg) savremenog svetskog kapitalističkog sistema. Prvi i drugi složili su se da je Levijatan, starozavetno čudovište poretka, pa čak i njegova ovakva ili onakva autokratija, ipak, manje, a Behemot, starozavetnio čudovište neporetka, veće zlo. Fašizam. Treći nam je ostavio najsistematskiju i najegzaktniju teorijsku i naučnu analizu kapitalizma kao istorijskog sistema i najdublljeg izvora svih njegovih čudovišta.

Verujem da je jasno i zbog čega je u naslovu ove kolumne baš Poslednji Behemot. Pa zbog onog istog razloga koji je istaknut na samom početku ovog teksta. Zbog toga, naime, što posle eventualne nuklearno-ekološke apokalipse ovog Behemota, ne bi više bilo ni jednog jedinog Behemota. Ni Levijatana. Ni Kapitalizma. Ni Čoveka. Ničega. Najjači razlog, da se čudovište neporetka, konačno stavi pod neku, makar i minimalnu kontrolu.

A da li je za sve ovo dovoljna samo svest? Naravno da nije. Svest je samo nužan, ne i dovoljan uslov za to. Dovoljan uslov je moć. Autor ove kolumne potpuno je svestan da tu moć nema. I da verovatnoća, da će uticati na svest i moć onih koji tu moć imaju, na sve trampove, putine i kimdžongunove ovoga sveta, nije velika. Behemotska moć danas se može zaustaviti samo svakodnevnim osvešćivanjem i nenasilnom akcijom masa.

Slična stvar je i sa našom malom i jedinom. I ona zna da tu moć nema. I da je malo verovatno da može uticati na behemotske vrhove velikih sila. Ali se može pridružiti osvešćenoj i nenasilnoj mobilizaciji i akciji čovečanstva. Kao što je to učinila u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija 18. septembra 2024., glasajući za Rezoluciju kojom se najveći deo sveta bezrezervno  suprotstavio behemotskom nasilju nad palestinskim civilima Gaze.

Istorijsko ime i slavu, Crna Gora je stekla boreći se oružjem protiv neuporedivo jačih sila. Protiv Otomanske imperije, u četiristogodišnjem ratu, o kojem su pisali Lord Bajron, Aleksandar Puškin i Momir Marković. I protiv fašizma, u Trinaestojulskom ustanku 1941., o kojem su nadahnuto govorili Žan-Pol Sartr, Lajoš Zilahi i drugi. Ali je danas vreme drugačije. Protiv nuklearno naoružanih behemoćana, može se samo osvešćenom i nenasilnom akcijom masa.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo