Povežite se sa nama

HORIZONTI

UTIHNULI PREGOVORI IZMEĐU RUSIJE I UKRAJINE: Primat generalima na frontu

Objavljeno prije

3 godine

na

foto: reuters

Najave dugog rata i međusobnog iscrpljivanja

 

Nedavna posjeta generalnog sekretara UN-a Antonija Gutereša Moskvi i Kijevu i nedavni sastanak u Beču sa austrijskim predsjednikom Aleksanderom Van der Belenom za sada ne daju nadu da će u skorije vrijeme zavladati mir između Rusije i Ukrajine. Prvi čovjek UN-a je na pressu sa predsjednikom Austrije izjavio da ne vidi da će se održati mirovni pregovori „u bliskoj budućnosti“.  Gutereš je ranije izjavio i kako je „duboko zabrinut“ da bi rat u Ukrajini mogao uzrokovati nestašicu hrane širom svijeta jer je Ukrajina među najvećim svjetskim izvoznicima pšenice. Uloga Ujedinjenih nacija za sada se svodi, isto kao u vrijeme sukoba u bivšoj Jugoslaviji 90-ih, na posredovanje u obezbjeđivanju humanitarnih koridora kojima se civili izvlače iz ratom najugroženijih područja.

Nedavno je, zahvaljujući UN-u, izvučeno i preostalih nekoliko stotina civila iz čeličane Azovstal u razrušenom lučkom gradu Mariupolju što je prije dva dana potvrdio i zamjenik komandanta pukovnije Azov  Svjatoslav Palamar CNN-u. U  čeličani, koja je jedina teritorija u devastiranom gradu koja je još pod kontrolom ukrajinske vojske, je ostalo nekoliko stotina ranjenih branitelja, po nekim procjenama do 600 čije izvlačenje se takođe pokušava dogovoriti uz strana posredovanja dok je ukrajinska vlada ponudila da razmijeni zarobljene ruske vojnike za slobodan prolaz ranjenika. Na snimcima ukrajinske vojske iz improvizirane bolnice unutar tunela i bunkera čeličane vidi se da se pacijenti bolnice nalaze u teškim i nesanitarnim uslovima uz sve manje rezerve hrane i vode.

Međutim, evakuacija iz Azovstala ne ide lako. Vojna doktorka  Viktorija Obidina je nasilno razdvojena od svoje četvorogodišnje kćerke Alise prije ukrcavanja u konvoj koji ju je trebao odvesti u Zaporožje koje je pod kontrolom ukrajinske vojske. Obidina je odvedena u ruski „logor za filtraciju“ i za sada se o njoj ništa ne zna. Rusija je posebno osjetljiva na pukovniju Azov koju naziva nacistima i jednim od glavnih opravdanja za agresiju na Ukrajinu. Većina analitičara smatra da su veoma slabi izgledi da ranjenici i vojnici napuste živi čeličanu. Rusija je ranije nekoliko puta jamčila živote pripadnicima Azova ako polože oružje ali ukrajinska strana je odbila ponude zbog nepovjerenja u ruska obećanja i njihova ranija kršenja za koja ih optužuje. Poručnik Azova Ilja Samoilenko je u live intervjuu za britanski Sky News rekao da svaki dan može biti njihov posljednji i da zarobljeništvo za njih takođe znači smrt jer je Azov u Rusiji na listi terorističkih organizacija i da su oni živi svjedoci velikih ruskih zločina tako da ne očekuju da ih Rusi puste žive.

Ukrajinska vojna komanda je priznala da nije u mogućnosti spasiti svoje opkoljene vojnike u Azovstalu vojnom operacijom deblokade jer bi to stajalo mnogo ljudskih života. ,,Takva operacija deblokade zahtijevala bi velik broj vojnika jer su ukrajinske snage udaljene 150 do 200 kilometara”, rekao je zamjenik glavnog štana Oleksij Hromov u srijedu. Nesumnjivo je da bi takva operacija podrazumijevala ogromnu koncentraciju vojske i teškog naoružanja uz vazdušnu podršku koju ukrajinska strana ne posjeduje. Branitelji se za sada jedino mogu osloniti na sisteme podzemnih tunela koji su navodno povezani sa gradskom kanalizacijom i odakle bi mogli izbijati u razne djelove grada i primjenjivati „udari i bježi“ taktiku. Ruska armija je svjesna da ratovanje u tunelima i kanalizaciji košta puno života i da njena tehnološka superiornost unutra ne važi. Nepoznanica je koliko još municije i hrane je preostalo braniteljima.

Na liniji fronta u Donbasu i oko Harkiva se vode intezivne borbe. Ruske trupe nastavljaju napade na liniji prema dijelu Donbasa (Luhanska i Donjetska oblast) koji drže ukrajinske snage. Ruska armija pokušava opkoliti, za sada bez značajnih rezultata, ukrajinske jedinice u oblasti Severodonjetska, Rubižnje i Lisičanska. Severodonjetsk je jedino veće mjesto koje je ostalo pod ukrajinskom kontrolom u Luhanskoj oblasti od početka agresije 24. februara i ima samo jedan prohodan put za snabdijevanje stanovništa i vojske koji su izloženi danonoćnim artiljerijskim napadima. Eventualni pad Severodonjetska bi predstavljao propagandni trijumf za takozvanu Luhansku Narodnu Republiku (LNR) koja bi njegovim padom bila „potpuno oslobođena“.

Na sjevernom kraku ruskog prodora kod Izijuma ruska vojska  je zauzela mjesto Velika Komišuvaka i proširila liniju napada u kojoj se Rusi  pokušavaju spojiti sa jedinicama koje pokušavaju prodor sa juga radi opkoljavanja ukrajinskog dijela Donbasa. Sjeverno od Izijuma, ukrajinska armija je u punoj kontraofanzivi oko drugog po veličini grada Harkiva gdje je oslobođen široki pojas oko grada koji je do skoro bio podvrgnut nemilosrdnom i neselektivnom granatiranju. Na pojedinim pozicijama ukrajinska vojska je izbila maltene do državne granice sa Rusijom. Sa ruske strane granice prijavljeno je veliko gomilanje snaga u Belgorodu u pokušaju da se zaustavi kontraofanziva i pritisak na ruske trupe u sjevernom kraku oko Izijuma. Sam grad Belgorod, tj. skladišta municije i goriva, su do sada nekoliko puta bili meta napada ukrajinske avijacije. Ruska strana je optužila Ukrajinu da je napadala civilne mete dok je ukrajinska strana ponudila presretnute telefonske razgovore kao dokaze koji upućuju da je ruska vlast organizovala napade na svoje građane radi unutrašnje propagande. Tvrdnje obje strane nisu nezavisno potvrđene.

Zapadne zemlje obećavaju nove pakete vojne pomoći i nedavno je na televiziji prikazano da su na front u Donbas stigle dugo čekane američke haubice M777 od 155mm (ukupno 90 obećano) koje imaju domet od 23 km i čije Excalibur granate koriste sistem globalnog pozicioniranja (GPS) radi preciznosti. Američki Kongres je u srijedu najavio novu pomoć od 40 milijardi dolara koju treba da odobri Senat i potpiše američki predsjednik. Predsjednik Džozef Bajden je nedavno potpisao zakon kojim će se omogućiti ubrzano slanje vojne pomoći. Ukrajinska strana je do sada kritikovala sporost zapadnih administracija kada je u pitanju isporuka oružja.

Na zauzetim teritorijama ruska strana je polako krenula u raščišćavanje ruševina Mariuopolja dok su znaci na okolnim putevima i cestama promijenjeni i napisani isključivo na ruskom. Vlasti samoproglašene Donjetske Narodne Republike (DNR) su počele postavljati svoju administraciju. Rusi su  postavili svoju administraciju i u Hersonu, koji je do sada najveći grad koji je osvojen u agresiji od 24. februara. Sa zgrada administracije su uklonjeni svi državni simboli Ukrajine i zamijenjeni simbolima Rusije. Ruske okupacione vlasti su uklonile legitimnog, izabranog gradonačelnika i postavile svoju administraciju uz najavu uvođenje ruske rublje koja će zamijeniti ukrajinsku hrivnu. U srijedu je zamjenik načelnika ruske administracije Kiril Stremusov pozvao Rusiju da pripoji taj grad i oblast odbacivši ranije navode da se priprema stvaranje Hersonske Narodne Republike po ugledu na Donbas. Stemusov je takođe odbacio i organizovanje referenduma kategorički izjavivši u televizijskoj poruci da je „grad Herson Rusija“ i da će rukovodstvo grada zahtijevati od predsjednika Ruske Federacije da oblast postane sastavni dio Ruske Federacije.

Prošle sedmice grad je posjetio i Andrej Turčak, generalni sekretar Ujedinjene Rusije, vladajuće partije predsjednika Vladimira Putina. Turčak je izjavio da „Rusija će ovdje ostati zauvijek i tu nema sumnje, nema povratka na staro“.  Turčak je, ipak,  iskazao oprez na pitanje da li će ga Rusija anektirati već je izjavio da će o statusu grada i regiona „odlučivati stanovnici“ što je dodatno potvrdio i glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov u srijedu dodavši da takva odluka mora biti potvrđena i od pravnik eksperata „kako bi bila apsolutno legitimna, kao što je bio slučaj sa Krimom“. U bivšoj Jugoslaviji  je 90-ih godina to bio čest slučaj sa istom matricom ponašanja. Rezultati su bili tragični, kako za stanovnike tih „oslobođenih“ oblasti tako i za kreatore takvih ideja od kojih je glavni umro u pritvorskoj jedinici Međunarodnog suda za ratne zločine u Jugoslaviji u Hagu. Ruska strana se, kad je bivša Jugoslavija u pitanju, osim čestog navođenja primjera Kosova kao opravdanje za njenu agresiju, opet aktivirala i sa „duhovne“ strane (vidi boks)

Da li Moskva stvarno misli ići toliko daleko ili samo izvršiti pritisak na ukrajinsku vlast da napravi ustupke ostaje da se vidi. Ukrajinska strana upozorava da će   nove ankesije ili „narodne republike“ dodatno degradirali  pregovore. Mihailo Podoljak, savjetnik predsjednika Ukrajine, je izjavio da „agresor može tražiti i pripajanje i Marsu i Jupiteru“, i da će „ukrajinska armija osloboditi Herson“.

Ruske akcije ne ulivaju nimalo povjerenja njenim zapadnim susjedima i gotovo je izvjesno da će Švedska i Finska (koja je dva puta bila meta ruske agresije u prošlom stoljeću) tražiti prijem u NATO. Time će Moskva dobiti novih 1300 km granice sa NATO paktom.

Ruska vojna parada 9. maja koja se slavi kao dan pobjede nad njemačkim nacizmom je prošla bez većih novosti i uz odsustvo avijacije, navodno zbog lošeg vremena. Predsjednik Putin nije zvanično preformulirao „specijalnu vojnu operaciju“ u rat niti je najavio opštu mobilizaciju kako su se mnogi pribojavali. Noć prije parade general Mihail Hodarjonok je na ruskoj državnoj televiziji izjavio da se sa mobilizacijom ne bi puno dobilo rekavši da Rusija „nema rezerve, ni pilote, ni avione“ kao i da bi za stvaranje nove oklopne divizije trebalo najmanje 90 dana a ta divizija „ne bi bila opremljena modernom tehnologijom naoružanja zato što u našim rezervama nemamo moderno naoružanje ili vojnu opremu“.

U autorskom tekstu za britanski Telegraph premijer Poljske Mateuš Moraviecki je, osvrćući se na paradu na Crvenom trgu, napisao da je ideologija Ruskog svijeta kancer koji predstavlja smrtnu prijetnju čitavoj Evropi.

 

Carigrad priznao makedonsku crkvu, Moskva reagovala prije  Beograda

Isti dan kada je održana parada u Moskvi u znak pobjede nad nacističkom Njemačkom, osvanula je naočigled nevezana informacija da je Sveti sinod Vaseljenske patrijeršije u Carigradu (današnjem Istanbulu), Majke-Crkve prve po časti u pravoslavlju, priznao Makedonsku pravoslavnu crkvu- Ohridsku arhiepiskopiju kao kanonsku crkvu. Kanonski je priznata samo pod imenom drevne Ohridske arhiepiskopije zbog već poznatih razmirica sa Grcima oko makedonskog imena. Vaseljenska patrijaršija je u saopštenju izjavila da „priznaje crkvenu jerarhiju na čelu sa arhiepiskopom Stefanom kao kanonsku i važeću u svepravoslavnom svetu i sa njom uspostavlja kanonsku i liturgijsku zajednicu“. Time je tomos koji je dodijeljen Beogradu 1922. godine nakon stvaranja Kraljevine Jugoslavije (Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca) i Srpske pravoslavne crkve (SPC) defakto prestao da važi. Dok ovaj broj izlazi u štampu, Srpska crkva se nije zvanično oglašavala povodom poteza Vaseljenske patrijaršije. Srbijanski vjerski analitičari i mediji pod kontrolom vlasti su se međutim obrušili na ovu odluku Carigrada kao napad na jedinstvo SPC-a i ponavljanje ukrajinskog scenarija. Beograd smatra Makedoniju za svoju kanonsku jurisdikciju koja ima autonomiju ali je i dalje u sastavu SPC-a.

Crkva u Makedoniji je 1967. godine jednostrano proglasila odvajanje od SPC i taj njihov čin je do skoro univerzalno smatran raskolom. Svi pokušaji u zadnjih 55 godina da se iscijeli raskol i da se kanonski dobije autokefalija su propali. Beograd je insistirao na autonomiji u okviru SPC-a dok su Makedonci tražili potpunu samostalnost, pogotovo nakon raspada Jugoslavije čije postojanje je bila glavna kanonska osnova za formiranje jedinstvene Srpske crkve i carigradski tomos (zvanični akt o priznanju). Crkva u Makedoniji je tražila od Carigrada da se u drugostepenom i konačnom postupku izjasni po ovom pitanju pozivajući se na kanone drevnih univerzalno priznatih sabora hrišćanske crkve koji su dali Carigradu vlast da odlučuje u ovakvim pitanjima.

Ranije su Srpska i Ruska crkva izjavile da one smatraju da Carigrad više nema tu vlast i da odluke nisu za njih obavezujuće. Odmah je stiglo i saopštenje Ruske pravoslavne crkve (RPC) od sekretara Odjeljenja za spoljne crkvene veze Moskovske patrijaršije Igora Jakimčuka da RPC  „priznaje isključiva kanonska prava Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Severnoj Makedoniji“. RPC je prekinula sve veze sa Carigradskom i Aleksandrijskom patrijaršijom kao i svim pomjesnim crkvama koje su priznale Pravoslavnu crkvu u Ukrajini slijedeći dodjeljivanje tomosa od strane Carigrada. Moskva smatra Ukrajinu svojom kanonskom teritorijom i pozvala je druge pomjesne crkve da stanu na njenu stranu i osude Vaseljensku patrijaršiju. Međutim, čak ni SPC, koja je najbliža Moskvi, se nije usudila prekinuti odnose do sada.

Ostaje da se vidi kakav će odgovor stići iz Beograda. Makedonci za sada još nisu dobili tomos. Ako se zvanično abrogira tomos iz 1922. za očekivati je da se ponovo otvori i crkveno pitanje u Crnoj Gori sa svim pratećim podjelama i često neobuzdanim strastima. Samostalna crnogorska crkva je 1918. nestala sa srbijanskim anšlusom uz jedno jedino kanonsko opravdanje – da je došlo do političkog ujedinjena Srbije i Crne Gore na osnovu odluka nelegitimne Podgoričke skupštine. Vjerski analitičari su jedinstveni da se situacija u Crnoj Gori ne može drastično promijeniti dok god Crnogorska pravoslavna crkva ne stekne iole ozbiljnu podršku lokalnog pravoslavnog stanovništva koje u ogromnoj većini podržava SPC i dok CPC vodi rasčinjeni i anatemizirani sveštenik Vaseljenske patrijaršije Miraš Dedeić. Druga varijanta bi bila da sadašnja jerarhija kanonske crkve u Crnoj Gori traži preispitivanje statusa unutar SPC-a što je malo vjerovatno u postojećim okolnostima kada crkveni vrh i u Crnoj Gori i Srbiji politički gleda u Kremlj kao najvišu duhovno-svjetovnu instancu.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

HORIZONTI

NJEGOŠ I NJEGOŠEVSKA CRNA GORA: U slavu mitova, (proto)tajkuna i podjela

Objavljeno prije

4 dana

na

15 Novembra, 2024

Objavio:

Njegošev  stvaralački opus je bio i ostao predmetom sporenja, različitih tumačenja i direktnih političkih zloupotreba. Fiktivni događaji i likovi koji su u realnoj istoriji bili nešto sasvim drugo su postali dio zvaničnog političkog narativa države Srbije još od Ilije Garašanina

 

 

Treći put zaredom proslavlja se Njegošev dan i crnogorski praznik kulture. Skupština Crne Gore ga je decembra 2021. godine ustanovila kao državni praznik sa dva neradna dana – 13. i 14. novembar. Predsjednik Skupštine Andrija Mandić je, čestitajući praznik, istakao da je „Njegoš je ostavio neizbrisiv trag u duši i srcu našeg naroda, …i (da) gradeći modernu, prosperitetnu, pomirenu i stabilnu Crnu Goru, nikada ne zaboravimo njenu bogatu i slavnu istoriju“. Mandić je i ovaj praznik iskoristio da pozove na „zajednički bratski iskorak i da se ponovo podigne Njegoševa zavjetna kapela na Lovćenu“. Time bi kapela, uz „sadašnji spomenik kulture“ tj. Meštrovićev mauzolej, bila „mjera pomirenja i ozdravljenja Crne Gore“. Kapela je samo jedna od identitetskih agendi koju forsira navodno pomirljivi Mandić i blok partija (NSD-DNP-SNP) čija glava je zvanični Beograd.

Ovakve stavove odavno zagovaraju  episkopi Srpske crkve (SPC), kao još jedna ruka beogradske vlasti i njenih službi. Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je krajem jula 2022. godine rekao da će kapela na Lovćenu biti obnovljena „kad napravimo otklon od zle komunističke misli i od kulta ličnosti Josipa Broza i kad se očistimo od ustašluka, koji je zahvatio donekle Crnu Goru“. Mitropolit nije  ulazio u detalje navodnog ustašluka. Ustvrdio je da je navodni direktni nalogodavac rušenja zavjetne kapele, koja je nekada krasila i crnogorski socijalistički grb, bio Josip Broz Tito.

Mitropolitu Joanikiju ne smeta rušenje Njegoševe kapele (djelimično oštećene austrougarskom granatom 1916.) posvećene Svetom Petru Cetinjskom od strane srbijanskih kolonijalnih vlasti 1925. godine. Tada je srpski kralj Aleksandar sagradio novu kapelu sa novim kamenom (iako je stara mogla da se obnovi) u čast rođenja svoga sina prijestolonasljednika Petra II Karađorđevića i posvetio je Sv. Đorđu umjesto Sv. Petru Cetinjskom. Srpski istoričar Vladimir Dedijer je 20. avgusta 1970. u Borbi napisao: „Aleksandrova zadužbina je oličenje uništenja državnosti Crne Gore posle 1918…i ujedno simbol uništenja nezavisnosti Crnogorske mitropolije…“. Kamen za Aleksandrovu kapelu je 1925. donesen iz Srbije – iz Venčaca kod Aranđelovca.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

VIJEK OD ZLOČINA U ŠAHOVIĆIMA: Srpska cenzura za Đilasovu Besudnu zemlju

Objavljeno prije

2 sedmice

na

8 Novembra, 2024

Objavio:

Navodni povod za najveći mirnodobski pokolj u Crnoj Gori,  pogrom muslimanskog življa 1924., bilo je ubistvo Boška Boškovića.  Bošković je bio otjelotvorenje nasilja beogradske vlasti. Za ubistvo su optuženi muslimanski odmetnici Jusuf Mehonjić i Husein Bošković.  Boškovića su ubili Crnogorci, kolašinski glavari.  Vlasti kralja Aleksandra su zločin zataškale.  Muslimanska sela u Vraneškoj dolini su  opustjela

 

Ovog vikenda – 9. i 10. novembra će se navršiti 100 godina od najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori koja je tada bila ( obespravljeni) dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (KSHS) pod dinastijom Karađorđević. Pogrom muslimanskog stanovništva Vraneške doline pod palicom Beograda su izvršili gotovo isključivo tamošnji pravoslavci – Crnogorci i Srbi.. Među njima je bio i ne mali broj pristalica samostalne Crne Gore  razočaranih ujedinjenjem jer su smatrali da nisu adekvatno nagrađeni od nove vlasti.

U knjizi Besudna zemlja Milovan Đilas, jedan od vođa jugoslovenskog pokreta,  kasnije proganjani disident, detaljno je opisao tadašnje strahote. Učesnik tog događaja bio je njegov otac  Nikola – pobornik crnogorske nezavisnosti i dinastije Petrovića, koji je shvatajući novu realnost, neoduševljeno prihvatio komandu nad žandarmerijom u Kolašinu nakon 1918. Kasnije je kao umirovljeni oficir učestvovao u pogromu. .

Besudna zemlja je 1958. godine  objavljena u Njujorku na engleskom, u vrijeme kad je Milovan Đilas već bio u komunističkom zatvoru. Kasnije edicije objavljene u Beogradu na srpskom, od 2005. će pretrpjeti vidne cenzure navodno proevropskih srpskih vlasti.

Navodni povod za pokolj je bilo ubistvo Boška Boškovića, zagovornika Ujedinjenja i glavara nove vlasti koju je služio. Bošković je, po opisima, bio otjelotvorenje nasilja beogradske vlasti. Bio je „čovjek pogodan da brzo slomi svaki otpor i učvrsti vlast i golu silu nad ljudima“. Prema pristalicama crnogorske samostalnosti nije imao milosti. Ono što mu posebno „nije opraštano, ni zaboravljano“ su silovanja žena i djevojaka i tu se, po navodima, „nije ustezao od zloupotrebe vlasti“. Đilas navodi, da su „u njegovu kancelariju dovođene osumnjičene mlade djevojke, ili uopšte ljepše žene koje nije imao ko da zaštiti. Tada su stražari čvrsto držali stražu pred njegovim vratima, ne puštajući nikoga unutra“.

„Kada su protivnici ujedinjenja skršeni“ Boško je otišao iz Kolašina i „naglo se bogatio, pritiskajući muslimanske zemlje po Sandžaku“. U jesen 1924. godine, ubijen je iz zasjede, na putu od Šahovića ka Mojkovcu. Đilas piše da se „na sahranu slegao čitav kraj… i mnogi iz drugih krajeva Crne Gore“. Vlasti su isticale „njegovo junaštvo i slavno ime“. Kako se ubistvo dogodilo u Sandžaku, tj. s „one strane Tare – davnašnje krvave međe između dvije vjere… nije bilo teško tužbalicama, lelekačima i govornicima da pokrenu gomilu u osvetnički pohod protiv muslimana“.

Za ubistvo su optuženi muslimanski odmetnici Jusuf Mehonjić i Husein Bošković, begovi kojima je agrarna reforma uzela imanja. Osim oduzimanja zemlje ova dvojica se „nisu mogli pomiriti s prodiranjem Crnogoraca u njihove krajeve, s vladavinom krsta nad polumjesecom“. „Obično su četovali ljeti, a zimi se prebacivali u Arbaniju, gdje je Jusufa i našao metak plaćen iz Jugoslavije, dok se Husein konačno sklonio u Tursku“.

Kako navodne ubice nisu bile dostupne „u pojmovima Crnogoraca bilo je to kao da su svi muslimani krivi za Boškovu smrt“. Za masu koja se okupila na sahrani odmah se rodila teorija zavjere da se ljudi kao Boško Bošković, „ne ubijaju bez velikog dogovora“. Političari koji su forsirali tu priču masi su imali svoje porive – „da oslabe snagu i jedinstvo muslimana, koji su se pribirali nakon ratnih nedaća“. Tako je „stoljećima uvriježena mržnja na Turke, osveta za ono što su muslimani činili stoljećima…i spontana glad za turskom zemljom, koju muslimani kao bespravno drže – još od Kosova“ ponovo dobila zamah.

Odmah po sahrani, bez velikog dogovaranja se izvuklo skriveno oružje- „i krenuše na muslimane“. „Muslimansko stanovništvo, protiv kojeg su išli, bilo je nenaoružano, i inače mahom neratoborno“ tako da je „pljačka od 1918. godine bila nevina igra prema ovome“. Nikola Đilas se pravdao da je mislio da će samo biti smaknuto nekoliko muslimanskih prvaka.Prema pisanju nekih autora ubijeno je oko tri stotine pedeset ljudi, mnogi na grozovit način. Drugi autori navode znatno veću brojku ubijenih, preko hiljadu.

Stvari su se brzo otrgnule kontroli, „čak i iz ruku onih koji su predvodili rulju“, piše Milovan Đilas.  Neki su ubijali samo mušku djecu od 10, 15, 18 godina naviše, kako je ko u glavi sam sebi granicu postavio. Drugi su „otimali bebe iz naručja majki i sestara i na njihove oči ih klali“. Kasnije su se ubice pravdale da ih „ne bi klali već ubili metkom, samo da su ih majke i sestre ostavile njima same“. Hodžama su „čupali brade i urezivali im krstove na čelu“. U jednom su selu „grupu ljudi žicom vezali za plast sijena i zapalili… poslije su prepričavali da ljudi gore purpurnim plamenom“. Jedna je grupa napala usamljeno domaćinstvo gdje je seljak upravo derao jagnje zakačeno za grane drveta. Prvobitni plan je bio da ga ustrijele i spale mu kuću, ali im je dranje jagnjeta dalo monstruoznu ideju da naglavačke objese čovjeka i polako ga živog oderu. Đilas u Besudnoj zemlji navodi da je bilo je i silovanja, “ što je to do tada Crnogorcima bilo nepojmljivo“. Ovi najgrozniji opisi sadističkog divljanja rulje ne postoje u srpskom cenzuriranom izdanju knjige. Drugi djelovi su prepravljani u skladu sa narativom režimske štampe kralja Aleksandra.

Žandarmerijske vlasti u Šahovićima su „dojavile rulji da će sprovesti za Bijelo Polje veću grupu muslimana pohapšenih pod izgovorom da budu spašeni, jer im je život u opasnosti“. Crnogorci su ove „dočekali na zgodnom mjestu i pobili“ – njih pedesetak. Đilas navodi da je postojao i plan da se isti scenario desi muslimanima u Bijelom Polju koji su „miran i vrijedan narod“. Međutim, neki srpski armijski oficiri kada su saznali šta se sprema su intervenisali i u zadnjem trenu spriječili pokolj. Dio vezan za Bijelo Polje i časne srpske oficire je takođe uklonjen u srpskom izdanju.

„Moj otac, koji nije bio sklon surovostima… je osjećao stid… kakav vjerovatno osjećaju, kad se otrijezne pijanci poslije izvršenog nedjela. Ja i najstariji brat, smo bili zgranuti i užasnuti. Osuđivali smo oca što se i on poveo za ruljom, mada u pokolju nije učestvovao. Kao bivši oficir, nije mogao izostati iza svojih kolega i svojih bivših vojnika, a da ne bude osramoćen“, piše Milovan Đilas..

Boškovića su ubili Crnogorci, kolašinski glavari koji su „pobojali njegovog bogaćenja i daljeg uspona“ uz „mnogo računa neprečišćenih od ranije“. „To je moj otac doznao kasnije“ navodi  Đilas. „Glavari koji su organizovali ubistvo, međutim, nijesu ni prstom mrdnuli da spriječe pokolj muslimana…potajno se nadujući što jednim udarcem uklanjaju Boška i istrebljuju muslimane“.

Vlasti kralja Aleksandra su čitav zločin zataškale. „Da je ko god tada makar poveo i najpovršniju istragu, veoma lako bi otkrio i one koji su vršili zločine i njihove vođe“ piše Đilas. Najavljena je obimna istraga ali je „sve ispalo sprdnja s pravdom“.

Muslimanska sela su opustjela…” Počeli su da se sele mahom u Tursku, prodajući imanja budzašto. Šahovićki srez, dijelom i bjelopoljski, nešto istrebljenjem, a nešto od straha, ostali su dobrim dijelom bez muslimana i naseljeni su crnogorcima“.

Sadašnje vlasti koje navodno baštine EU vrijednosti još ćute na pozive za komemoraciju. Rezolucija o genocidu koji su potpisali poslanici Bošnjačke stranke (BS) u crnogorskoj Skupštini je i dalje na čekanju. Nacionalno ostrašćenom šefu parlamenta Andriji Mandiću se tek ne žuri.

Vujaklija definiše ćutanje kao znak odobravanja.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

ANDRIJA MANDIĆ – VOJVODA DIOBA: Od Ace do Ace

Objavljeno prije

1 mjesec

na

18 Oktobra, 2024

Objavio:

Mandić je predstavio  novi logo Skupštine koji veoma podsjeća na slična rješenja u Srbiji i RS. Na logu je predstavljena zgrada Banovine na Cetinju.  Teško je povjerovati da riječi o kralju Aleksandru i  logo Skupštine nisu ciljana provokacija vojvode Mandića. Banovina je bila upravna zgrada Aleksandrovih namjesnika izgrađena nakon okupacije i uništenja Crne Gore. Svoga djeda, crnogorskog kralja Aleksandar je svrgnuo sa prijestola i zabranio mu povratak u zemlju. U Banovini je bio i kazamat za crnogorske rodoljube

 

 

Od silaska Demokratske partije socijalista (DPS) sa vlasti početkom decembra  2020. godine. lider Nove srpske demokratije (NSD) i osnivač bivšeg Demokratskog fronta (DF) Andrija Mandić je potencirao priču o pomirenju u Crnoj Gori. Obećao je da će je sprovoditi čim dobije priliku. Prošle godine u prvom krugu predsjedničkih izbora na kojima je Mandić bio kandidat svoje stranke, a i poželjan od strane DPS-a za finale trke, u opštini Tuzi je dobio 827 glasova. To je sredina gdje gotovo isključivo žive etnički Albanci. Rezultat mu je bio jači i od zbira glasova građanski orjentiranih Jakova Milatovića i Alekse Bečića. Tada se iz krugova bliskih Mandiću potenciralo da iako izrazito prosrpski  DF nije nastupao na lokalnim izborima u Tuzima,  njegova “politika pomirenja očigledno ima dobro uporište”. U kasnijim izborima ova satirična baza podrške među Albancima je utihnula shodno povlačenju DPS-ovih resursa za nabavku glasova.

Krajem oktobra prošle godine Mandić je izabran za predsjednika Skupštine Crne Gore dok je njegova NSD krajem jula ušla u rekonstruiranu 44. vladu Milojka Spajića zajedno sa Demokratskom narodnom partijom (DNP) i Bošnjačkom strankom (BS). Novi sastav nikad veće Vlade sa dvotrećinskom podrškom u parlamentu (dovoljnom da mijenja i Ustav) su mnogi u diplomatskim krugovima prećutno pozdravili u nadi da će se konačno krenuti u sređivanje katastrofalnog stanja u pravosuđu. Ogromna i troma državna administracija je još jedna oblast na koju i Zapad i međunarodne finansijske institucije imaju ozbiljne primjedbe. Do sada ni sudstvo ni državna administracija nisu ni taknuti niti ima naznaka tome.

Opštine u kojima NSD ima gradonačelnike i čelne ljude u državnim kompanijama nastavljaju DPS-ovu praksu političkog zapošljavanja radi sigurnih glasova dok se na reprezentacije i zabave i dalje nemilice troši.  Mandićevi gradonačelnici forsiraju četnički i nacionalistički narativ, slave Srbiju kao svoju domovinu o trošku građana i podstiču dalje tenzije u društvu. Njihov lider apsolutno ćuti na takvo ponašanje. Sa druge strane ide na svesrpska okupljanja u Beograd, predlaže vraćanje kapele kralja Aleksandra na Lovćen. Nedavno je pozvao na usvajanje zakona o stranim agentima po uzoru na Vladimira Putina kojim je sva opozicija u Rusiji nasilno ućutkana, utamničena ili natjerana u egzil. NSD i ostale partije pod Beogradom ne smiju pokrenuti ni pitanje izručenja osuđenog vođe budvanske kriminalne grupe Svetozara Marovića kome je režim u Srbiji pružio zaštitu od pravde. Mandić je takođe odćutao rasističku izjavu srbijanskog ministra policije Ivice Dačića da svako selo u Crnoj Gori ima organizovanu kriminalnu grupu.

Osim Albanaca u Tuzima, Mandićevi “pomiriteljski stavovi” su početkom godine impresionirali i premijera. Spajić je pohvalio proglašenog četničkog vojvodu (iako on tu titulu nije zvanično prihvatio) što nije otišao na proslavu protivustavnog dana Republike Srpske (RS) u Banja Luku i što je prije njega bio u Briselu. Tamo je, po Spajićevim riječima, ostavio “sjajne poruke” te da “Dalaj Lamine nisu toliko miroljubive kao njegove”.

Premijer je previdio da Mandić samo nije otišao zbog toga što mu je 9. januara bila slava kada pada i Dan RS. Za uzvrat je poslao čestitke i svog tadašnjeg šefa kabineta sa funkcionerima svoje i drugih vučićevskih stranaka.

Nakon toga potezi Mandića i prvaka njegove stranke su bili sve samo ne pomiriteljski. Prvo su se usprotivili UN-ovoj rezoluciji o genocidu u Srebrenici slijedeći službenu liniju svoga de fakto gospodara Aleksandra Vučića koji se nedavno pohvalio da je on i “vožd Srbije”. NSD i partije iz tog bloka su aktivno negirale genocid i gurale priču o navodnih tri i po hiljade pobijenih Srba civila u Podrinju, ciljano podgrijavajući tenzije i u Crnoj Gori. Kao odgovor na srebreničku rezoluciju Mandić je pogurao priču o genocidu u Jasenovcu koju njegov šef u Beogradu nije htio donijeti u vlastitoj skupštini. Jedini ustupak je bilo odlaganje jasenovačlke rezolucije dok Crna Gora nije dobila završna mjerila iz Brisela kako bi se otpočeo proces zatvaranja poglavlja. Srećom u rezoluciju nisu ušle proizvoljne i naduvane komunističke brojke o broju žrtava tog logora.

Mandić je dalajlamski odćutao prijedlog rezolucije o mirnodopskom pokolju bošnjačkog stanovništva u Šahovićima kod Bijelog Polja. Ovaj jezivi pokolj nekoliko stotina civila uz mučenja i silovanja od strane razularene rulje su se dogodila pod patronatom vlasti Kralja Aleksandra I Karađorđevića. Srbijanska žandarmerija je dan prije uzela taoce i pokupila svo oružje koje je našla kod stanovništva da bi tobožnji “osvetnici Kosova” lakše odradili prljavi posao za Beograd.  Aleksandrova žandarmerija je predala rulji i taoce koji su pobijeni. “Kralj ujedinitelj i osloboditelj”, kako ga je vojvoda Mandić nazivao na raznim prigodama, nikada nije dozvolio istragu tog zločina.

Aleksandar, ili Aca palikuća kako je kolokvijalno nazivan od potlačenih i obespravljenih širom njegove privatne kraljevine, je na Cetinju nedavno opet pomenut od strane šefa parlamenta, i to na samoj sjednici. Povod je bila 90-ta godišnjica od ubistva kralja u Marseju. Rekao je da je zaslužio da mu se pomene ime i da je “on bio jedini kralj koji je rođen u ovom gradu i unuk Kralja Nikole”. Dodao je i da je Aleksandar bio “prva žrtva fašizma u Evropi”. Stoga vojvoda Mandić se, ne trepnuvši, pohvaIi da “imamo na što da se oslonimo i imamo sa čim da se pred svijetom pokažemo”.

Mandić je predstavio i novi logo Skupštine na plavoj pozadini koji veoma podsjeća na slična rješenja u Srbiji i RS. Na logu je predstavljena zgrada Banovine na Cetinju u kome je održano zasjedanje Skupštine. NSD ima i svoju partijsku nagradu koja nosi ime po crnogorskom izdajniku i srbijanskom kvislingu Marku Dakoviću. Zadnji dobitnik ove nakaradne nagrade je otvoreno prokremaljski episkop niskiško-budimljanski Metodije Ostojić.

Teško je povjerovati da riječi o kralju Aci i logo Skupštine nisu ciljana provokacija protiv Crne Gore od strane vojvode Mandića. Banovina je bila upravna zgrada Aleksandrovih namjesnika koja je izgrađena nakon okupacije i uništenja Crne Gore. Svoga djeda po majci i crnogorskog kralja Aleksandar je svrgnuo sa prijestola i zabranio mu povratak u zemlju. U Banovini je bio i kazamat za crnogorske rodoljube koji se nisu mirili sa srbijanskim državnim terorom, poharom ionako uboge Crne Gore i planskim sijanjem mržnje prema drugim vjerama i nacijama.

Krvavi progoni nesrpskog stanovništa i nametanje nove ideologije “ujedinitelja i osloboditelja” su se dešavali širom novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (KSHS). Hrvatskom narodu je ukinuta sva autonomija koju su stoljećima u manjoj ili višoj mjeri uživali pod Bečom dok su hrvatska privreda i infrastruktura masovno pljačkane i odnošene u Srbiju. Svaka kritika i otpor su lomljeni žandarmerijom i raznim paramilitarnim organizacijama pod kontrolom Beograda. Organizovani su atentati na narodne prvake nakon kojih nije bilo nikakvih istraga kao i u Šahovićima. Bošnjaci, Albanci, Makedonci i drugi su imali isti tretman od strane “oslobodilaca”.

Sumrak jugoslovenske ideje se desio 20. juna 1928.,  kada su u Narodnoj Skupštini u Beogradu ubijena dva poslanika Hrvatske seljačke stranke (HSS), dvojica ranjeni dok je HSS-ov lider i vođa hrvatskog naroda Stjepan Radić teško ranjen. Umro je nakon mjesec i po dana od zadobijenih rana. Za izvođača ovog zločina je izabran crnogorski janjičar – Puniša Račić. Naknadna istraga i suđenje su predstavljali još jednu u nizu Aleksandrovih farsi. Trebali su da prođu dani da Račić uopšte bude uhapšen. Osuđen na 20 godina zatvora i poslat na izdržavanje kazne u vili upravnika zatvora u Požarevcu. Mogao se slobodno kretati i po samom gradu. Kraljevska vlada ga je potpuno abolirala u martu 1941. god, manje od mjesec dana pred početak njemačkog napada. Abolicija Račića je navodno znatno doprinijela da nesrpki vojnici se masovno pobune protiv srpskih oficira i dočekaju njemačku i italijansku vojsku kao oslobodioce.

Zanimljivo je da je tokom zločina u Skupštini bio prisutan i još jedan hrvatski poslanik – doktor prava Ante Pavelić, koga je Račić u svom bijesu zaobišao rekavši mu da je on dobar čovjek i da mu se ništa neće desiti. Pavelić je poslije toga  osnovao ustaški pokret. Pavelić je zajedno sa pripadnicima  VMRO, i pod italijanskim i vjerovatno mađarskim pokroviteljstvom, organizovao uspješni atentat na Aleksandra u Marseju. Vijest o ubistvu neomiljenog kralja je diljem porobljenih jugoslovenskih zemalja dočekana sa prikrivenom, a nekad i otvorenom radošću uprkos zvaničnim narativima i tugovanjima.

Mandić za sebe tvrdi da je vjernik. Čak i po učenju državnih Vučićevih episkopa vjera se mora pokazati djelima a ne samo riječima. Ostaje da se vidi dokle će premijer i većina ministara u Vladi ići daleko sa ovakvim Dalaj Lamom i propovjednikom “pomirenja”.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo