Januar 1983: Živa legenda našeg modernog slikarstva, jedan od najvećih crtača današnjice, tip mimo svih tipova, govori o svom neobičnom i paradoksalnom životu, o Pikasu, jugoslovenskim slikarima, prostitutkama, samoubistvu, Stevi Raičkoviću, Sartru, Dadu Đuriću, Crvenom krstu, Aleksandru Popoviću zvanom Žak Zaks, mladim ženama, mladom siru i – usamljenosti.

Uroš Tošković priprema u Titogradu izložbu svojih slika i crteža.

Isluženi ratnici praznog pogleda, krezube i obnevidele starice čije su stvari izbačene na pločnik, istrošene prostitutke koje drežde na kiši, zloguke ptičurine slomljenih krila …

Uroš Tošković otkriva nam svoj neobični svet koji nije lep: to je svet u kojem se ljudska bića muče i propadaju, u kojem doživljavaju poraze i razočaranja; svet smrti i grozote; svet patnji i poniženja; svet plača i nezadovoljstva; njegovi vojnici i prostitutke kao da nemaju nikakve nade za sutra; živeći u patnji oni nam poručuju da je naše postojanje na zemlji sumorno i tragično.

Dakle, nakon dugog izbivanja i lutanja kojekuda po svetu, ponovo je među nama “strašni Tošković”, živa legenda Beograda pedesetih godina, čovek koji je “pljunuo na realizam”, jedan od najvećih crtača

Bogovi su mrtvi

U restoranu hotela “Crna Gora” ovaj slikar ispija čašu obične vode bez limuna i čudi se:

Šest dana nijesu mijenjali posteljinu! Kad sam jutros upozorio sobaricu da donese čiste čaršave u moju sobu, ona me s visine pogledala i odbrusila:

“Miči mi se, avetinjo, ja sam poštena žena!”

No, mali incident sa sobaricom nije jedino iznenađenje koje je ovde doživeo:

Sinoć, prilazi za moj sto jedan mlad čovjek, prljav od rada, proćelav, mršav, nijednoga svoga zuba nemaše, usijanih očiju i sa nekom vrstom straha, pita:

“Izvinite, da li ste vi Uroš Tošković?”

Pošto potvrdih, mladić promuca:

“Opkladio sam se sa svojim drugovima, oni su tvrdili da ne smijem da vam priđem …”

U sebi sam se iskreno začudio: zar su mladima još potrebni bogovi!

I vi ste u mladosti imali svoje bogove?

Sjećam se kako sam nekada sa strahopoštovanjem pratio svaki pokret starog Lubarde, dok je nama, skoro djeci, pričao o svojim putovanjima u Moskvu i slikama u moskovskom metrou. Ili kada sam na Monparnasu, prepoznavši ga, zaustavio Pabla Pikasa.

Upitao sam: Izvinite, da li ste vi Pablo Pikaso? Mali, ćelavi Pikaso, zdepast kao radnik na meksičkoj plantaži, usporio je korak:

“Jeste, jeste, ja sam Pikaso, a šta vam treba mladi gospodine?” – rekao je, misleći da tražim neku ulicu, a možda i milostinju.

Sićušni starčić, pogrbljen, glava mala kao čioda, ali očiju živih kao revolver, no sve u svemu, što bi rekli naši Crnogorci – obični jado.

To je bio moj prvi susret s njim, i kao da me razočarao.

Nikada više nijesam poželio da budem njegov đak. Tek toliko da bih prikrio svoju nelagodnost, zamolio sam ga za autogram na mom crvenom indeksu tek donešenom iz Beograda.

!?

Htio sam da kažem: ne postoje svetinje. Za pametne ljude svi bogovi su već odavno mrtvi.

Robovi novca

Vratili ste se posle skoro dvadeset godina provedenih u Parizu. Kako je bilo?

U početku bješe jezivo. Nagladovao sam se i nasamovao kao nijedan. Da ne bih umro od gladi, odlazio sam u Luvr i vodio kipove na pišanje. Za svaku skulpturu koja bi pišala dobijao sam po deset santima.

Kupao sam mrtvace, pisao pjesme, čuvao garaže, nosio terete, spavao ispod mostova i družio se sa samim sobom.

Verovatno ste se stideli svog balkanskog porekla?

Zaista, ja sam za njih bio stranac sa Balkana, sa teškim akcentom, došao iz Crne Gore, gdje ljudi vrše sodomiju nad životinjama, nad mečkama i kozama, iako mislim da su Francuzi pomalo pretjerivali …

Pokušavao sam da se adaptiram, da malo ličim na nekojega Parižanina, stidio sam se što imam divlji pogled, stidio sam se čak i svojega lika, nastojao da crtam kao Pikaso, kao Maks Ernst itd.

Trgao sam se nad samim ponorom, preplašen, shvatajući da sam na putu da izgubim samoga sebe.

Postali ste opet onaj stari Tošković?

Taj period krize je kratko trajao, možda mjesec dana u životu, i ponovo sam se vratio sebi, jer sam vidio da me štiti neka moja sopstvena snaga koja ne liči na druge, a zbog koje su me drugi osuđivali.

Ponovo sam odlazio u Notr Dam i crtao Mariju Magdalenu kao raspuštenicu, čije su noge razgolićene, i čija crnina između nogu pohotom lebdi negdje do nebesa.

Klošare pored Sene, kojima je, nekad davno, pripadao i Žorž Brasans, ponovo sam crtao kao svečeve. Kao i u Beogradu: opet sam pisao pjesme, gubio ih, gladovao, i u svemu tome prikupljao nekakvu snagu.

Spavanje ispod mostova, gladovanje i strah, učinili su i pomogli mi više nego ono kad sam bio stipendista francuske vlade, spavao na dušecima, nosio šešir, bijele pantalone, uglađen, ali kao za neko prokletstvo nijesam mogao da mrdnem u slikarstvu!

Sa drugim našim slikarima u Parizu nije takav slučaj. Oni su svi uspeli, postali su slavni, i mi se njima dičimo?

Naši pariški slikari, svi odreda, nijesu mogli da opstanu bez novca i bez zaštite galerista. Oni su najamnici, robovi novca i galerista. Zato su se i divili:

“Znamo jednoga koji živi bez galerije, to je Tošković!”

Sam Dado čudio se mojem načinu života, samotnom i bez ičije zaštite.

Jer, moje je mišljenje, svi ti štićenici, tokom vremena, dođu do zenita i ne mogu dalje. A iskušenici i robijaši svojega duha, kad dođe trenutak, kao tane ili kao tane ili kao barut – oni više ne pitaju za dozvolu.

Zamotan u dronjke

Negde sam pročitao, a to se vidi i po vašim crtežima i slikama, da ste u svoje vreme bili zaokupljeni idejama egzistencijalizma?

Exister znači postojati. Iznenadio sam se kad je uglađeni i fini Žan Pol Sartr, predratni profesor s platom, najedanput postao branitelj onih koji su ustali protiv vonja u društvu i raspadanja. To je krajnost!

Inače, vrlo dobro se sjećam, te daleke pedeset druge-treće godine, kada smo umirali od gladi, kada smo posuđivali jednu istu košulju da bismo izašli na sastanak sa djevojkama, kada smo ja i Dado jeli iz iste šerpe neku smrdljivu supu, kada mi je on brojao svaki zalogaj i govorio:

“Ti mi uze dva zrna pasulja više, majku li ti tvoju!”

… da i ne govorim o jezivim beogradskim košavama, o ciči, o snijegu, kako smo gladovali, zima je bila, išao sam bez košulje, bez džempera, zamotan u neke dronjke i novine, u cipelama koje sam iskopao na đubrištu, ne zbog fotografisanja nego zbog opstanka…

I kad više ne mogu, posrćem, izgladnio, jadan, bijedan, očiju krvavih od nespavanja, sa blokom u ruci kojega nijesam ispuštao, služio mi je kao uzglavlje i kao pokrivač, oni me izbacuju iz Skadarlije, tjeraju me jer sam nepristojno obučen…

Hoću da idem u Crveni krst, da molim za malo robice, ali tamo mi traže dozvolu za zapošljavanje, a nijesam je imao jer sam bio izbačen sa Akademije …

Jednostavno, preko noći, posprdno objavljuju: egzistencijalisti u Beogradu i na Sen Žermenu …

A danas, svi ti okolo, koji su nam se rugali, koji su imali lijepe, nove, ispeglane pantalone, i mašnu, i košulju po posljednjoj modi boje badema, danas me oni pozivaju na ručak, a tada su me ostavljali da umrem kao pas!

I svi su se stidjeli da budu u društvu sa mnom, nijesu htjeli ni do kraja ulice da prošetaju, da ih drugi ne bi vidjeli s kim idu …

Exister znači postojati. Eto, to je ta riječ!

Akademici i prostitutke

Ljudi se i danas sećaju vremena kada ste vi i Dado Đurić, divlji i bradati, pešice banuli u Beograd i preporodili ga?

Meni su te uspomene i te kako dragocjene. One su mi pomogle da istrajem u najtežim trenucima, da prevaziđem samoga sebe. Tada se u “Ruskom caru”, današnjem restoranu “Zagreb”, okupljala elita beogradskih beskućnika i klošara, vagabunda i besposličara, prinčeva poezije i mudraca, današnjih akademika, koji su, uz neumorne besjede, dokazivali da su baš oni duhovni vođi novoga društva.

Prostitutke su bile skromnije: nikada se nijesu miješale u stvari drugih, samodisciplinovano su radile svoj posao na trotoaru ispred kafane, i to do kasno u noć.

Sjećam se, kao da je juče bilo, kako je jedna od njih vazda ostajala kratkih rukava; mala i džgoljava, iznurena i zgrčena, jednom riječju nikakva, uporno je sa svojom tašnom čekala posljednjeg klijenta koji se nije pojavljivao, iako je ponoć uveliko bila prevalila.

Neki prodavač lozova, Ličanin ili Crnogorac, pozamašan i ljudina, invalid, glasno bi prozborio, kao u kakvom pozorišnom komadu:

“E, kome bi se digao na ovu, da mu oca očina jebem!”

Kafana se zatvarala, čistačice su već bile po ćoškovima.

Ja i pjesnik tišine Stevan Raičković posljednji smo se udaljavali u kišnu noć, dok je ona uporna dama, i dalje stajala na pločniku, možda i povrijeđena zbog nehumanosti ljudi …

Mrčulja, nije ni znala da je humanost kao u Priči o Crnogorcu, kad su mu rekli:

“Ala si ti postao humanista: žena ti jaše na magarca, a ti ideš pješke iza nje!”

“Pa, jeste tako, ali ovaj put je pun mina”.

Dado – čudo od deteta

Kako je prestalo vaše druženje s Dadom?

Kada je trebalo otići u Pariz, Dado je mudro sračunao da je ipak bolje obrijati bradu i vezati kravatu. Jedne večeri, u nekoj gužvi kod Kinemateke, vidim: Dado ćuti, stavio kravatu, obrijao se.

Naučili su ga da bude lijep i uredan, da bi dobio pasoš.

Kasnije, pričali su mi, kada je došao u Pariz i vidio Notr Dam, klekao je, poljubio zemlju i rekao:

“Ja sam ovdje rođen!”

I taj Dado meni jednom reče:

“Ja hoću totalno da zaboravim Jugoslaviju, da se odvojim od nje”.

Razmišljao sam: to je možda mudrost, sposobnost za adaptiranje.

Kad ste prvi put videli Dada? Kako je počelo vaše druženje?

Nijesam ja vidio njega, nego on mene. Polagali smo prijemni ispit na Cetinju, u umjetničkoj školi, gdje su profesori bili Lubarda i Milunović.

Oni su rekli:

“Sad će doći jedan mali, čudo od djeteta, da crta, ali ako mu ne kupimo pola kila trešanja – neće dolaziti!”

I stvarno, pojavio se skoro dječačić, nacrtao za nekoliko minuta i otišao. Oni su rekli:

“Njegov ujak je Mirko Kujačić, on ima puno boja i pinjela.”

Iskreno rečeno, ja sam mu na tome mnogo zavidio.

Kasnije su neki pisali da ste vas dvojica, po dolasku na studije, “zapalili Beograd”?

Ljudi u Beogradu se i dan-danas sjećaju toga, a pisali su Čelebonović i ostali. Istorija Beograda, istorija slikarstva XX vijeka, ne mogu bez nas.

Tačno je, mi smo zapalili Beograd, mi smo na neki način pljunuli na socijalizam.

Uvek usamljen

Kažu da ste bili krajnje samosvojna i neobuzdana ličnost?

Čudno je to, kad imaš svoj stav, kad si jedan protiv svih, a na ivici si samoubistva, niko neće da te ubije, a ti nemaš kuražnosti, tražiš izlaz …

Kad imaš svoj stav, to se vidi u tvojem koraku, u licu, u svakom gestu, to bode oči. Klao sam tada pogledom i duhom, i svi su govorili:

“Ide strašni Tošković!”

Tjerali su me iz svih kafana, soba, pozorišta, a ja sam samo crtao da ne bih izvršio samoubistvo, i to bjesomučno i bez prestanka sam crtao, a oni su šaputali:

“Zar ovaj još nije izvršio samoubistvo, kako je nevaspitan, kako može da crta dok drugi slušaju muziku!”

Izgleda, moralo je tako da bude.

Ali zato sam sada otišao u drugu krajnost; uživam u finim jelima: pečurke na žaru, kolenica uz kost, kutjevsko vino, mladi sir, mlada žena i dvoje djece. Nema većeg tirjanina od bivšeg roba!

Kažu mi konobari da ste već godinu dana u ovom hotelu, ali da ste uvek sami, ni sa kim se ne družite?

Ne trpim druge ljude, ali ipak, ponekad, iz poštovanja, moram da se prisiljavam da razgovaram sa njima. Osjećam se jezivo uništen kad sam sa drugima. Tek u samoći postajem svoj gospodar. Dok drugi, naprotiv, kad izađu iz gomile osjećaju se izgubljenima i nezaštićenima.

Zar nikad ne poželite da s prijateljima popijete po neku, da proćaskate?

Svako druženje je kukavičluk i zavaravanje, a samoća je hrabrost i bogatstvo. Čak i kad sam sa svojom djecom, ja se osjećam totalno sam.

Zaista, nikada i nigdje nijesam uspio da se adaptiram.

To objašnjavam time što sam, u stvari, uobražen, što smatram da mi niko nije ravan. Zato i razumijem poneku šalu drugih, kad viknu zamnom:

“Zdravo, đe si genije!”

No, nemojte misliti da je u samoći lakše!

Vidim, ne pušite, ne pijete, nemate društva …

Nikada ne pijem. Otkad sam se vratio u Jugoslaviju volim da uzmem jedan do dva viskija dnevno. Tako, uz jelo, a i za krv je dobro.

Jer, vi znate, ja sam u novembru napunio pedeset godina. A to je već pola života!

Razgovarao: Branko Vuković, obrada: Yugopapir (Duga, januar 1983.)