Januar 1983: Živa legenda našeg modernog slikarstva, jedan od najvećih crtača današnjice, tip mimo svih tipova, govori o svom neobičnom i paradoksalnom životu, o Pikasu, jugoslovenskim slikarima, prostitutkama, samoubistvu, Stevi Raičkoviću, Sartru, Dadu Đuriću, Crvenom krstu, Aleksandru Popoviću zvanom Žak Zaks, mladim ženama, mladom siru i – usamljenosti.
Uroš Tošković priprema u Titogradu izložbu svojih slika i crteža.
Isluženi ratnici praznog pogleda, krezube i obnevidele starice čije su stvari izbačene na pločnik, istrošene prostitutke koje drežde na kiši, zloguke ptičurine slomljenih krila …
Uroš Tošković otkriva nam svoj neobični svet koji nije lep: to je svet u kojem se ljudska bića muče i propadaju, u kojem doživljavaju poraze i razočaranja; svet smrti i grozote; svet patnji i poniženja; svet plača i nezadovoljstva; njegovi vojnici i prostitutke kao da nemaju nikakve nade za sutra; živeći u patnji oni nam poručuju da je naše postojanje na zemlji sumorno i tragično.
Dakle, nakon dugog izbivanja i lutanja kojekuda po svetu, ponovo je među nama “strašni Tošković”, živa legenda Beograda pedesetih godina, čovek koji je “pljunuo na realizam”, jedan od najvećih crtača
Bogovi su mrtvi
U restoranu hotela “Crna Gora” ovaj slikar ispija čašu obične vode bez limuna i čudi se:
Šest dana nijesu mijenjali posteljinu! Kad sam jutros upozorio sobaricu da donese čiste čaršave u moju sobu, ona me s visine pogledala i odbrusila:
“Miči mi se, avetinjo, ja sam poštena žena!”
No, mali incident sa sobaricom nije jedino iznenađenje koje je ovde doživeo:
Sinoć, prilazi za moj sto jedan mlad čovjek, prljav od rada, proćelav, mršav, nijednoga svoga zuba nemaše, usijanih očiju i sa nekom vrstom straha, pita:
“Izvinite, da li ste vi Uroš Tošković?”
Pošto potvrdih, mladić promuca:
“Opkladio sam se sa svojim drugovima, oni su tvrdili da ne smijem da vam priđem …”
U sebi sam se iskreno začudio: zar su mladima još potrebni bogovi!
I vi ste u mladosti imali svoje bogove?
Sjećam se kako sam nekada sa strahopoštovanjem pratio svaki pokret starog Lubarde, dok je nama, skoro djeci, pričao o svojim putovanjima u Moskvu i slikama u moskovskom metrou. Ili kada sam na Monparnasu, prepoznavši ga, zaustavio Pabla Pikasa.
Upitao sam: Izvinite, da li ste vi Pablo Pikaso? Mali, ćelavi Pikaso, zdepast kao radnik na meksičkoj plantaži, usporio je korak:
“Jeste, jeste, ja sam Pikaso, a šta vam treba mladi gospodine?” – rekao je, misleći da tražim neku ulicu, a možda i milostinju.
Sićušni starčić, pogrbljen, glava mala kao čioda, ali očiju živih kao revolver, no sve u svemu, što bi rekli naši Crnogorci – obični jado.
To je bio moj prvi susret s njim, i kao da me razočarao.
Nikada više nijesam poželio da budem njegov đak. Tek toliko da bih prikrio svoju nelagodnost, zamolio sam ga za autogram na mom crvenom indeksu tek donešenom iz Beograda.
!?
Htio sam da kažem: ne postoje svetinje. Za pametne ljude svi bogovi su već odavno mrtvi.
Robovi novca
Vratili ste se posle skoro dvadeset godina provedenih u Parizu. Kako je bilo?
U početku bješe jezivo. Nagladovao sam se i nasamovao kao nijedan. Da ne bih umro od gladi, odlazio sam u Luvr i vodio kipove na pišanje. Za svaku skulpturu koja bi pišala dobijao sam po deset santima.
Kupao sam mrtvace, pisao pjesme, čuvao garaže, nosio terete, spavao ispod mostova i družio se sa samim sobom.
Verovatno ste se stideli svog balkanskog porekla?
Zaista, ja sam za njih bio stranac sa Balkana, sa teškim akcentom, došao iz Crne Gore, gdje ljudi vrše sodomiju nad životinjama, nad mečkama i kozama, iako mislim da su Francuzi pomalo pretjerivali …
Pokušavao sam da se adaptiram, da malo ličim na nekojega Parižanina, stidio sam se što imam divlji pogled, stidio sam se čak i svojega lika, nastojao da crtam kao Pikaso, kao Maks Ernst itd.
Trgao sam se nad samim ponorom, preplašen, shvatajući da sam na putu da izgubim samoga sebe.
Postali ste opet onaj stari Tošković?
Taj period krize je kratko trajao, možda mjesec dana u životu, i ponovo sam se vratio sebi, jer sam vidio da me štiti neka moja sopstvena snaga koja ne liči na druge, a zbog koje su me drugi osuđivali.
Ponovo sam odlazio u Notr Dam i crtao Mariju Magdalenu kao raspuštenicu, čije su noge razgolićene, i čija crnina između nogu pohotom lebdi negdje do nebesa.
Klošare pored Sene, kojima je, nekad davno, pripadao i Žorž Brasans, ponovo sam crtao kao svečeve. Kao i u Beogradu: opet sam pisao pjesme, gubio ih, gladovao, i u svemu tome prikupljao nekakvu snagu.
Spavanje ispod mostova, gladovanje i strah, učinili su i pomogli mi više nego ono kad sam bio stipendista francuske vlade, spavao na dušecima, nosio šešir, bijele pantalone, uglađen, ali kao za neko prokletstvo nijesam mogao da mrdnem u slikarstvu!
Sa drugim našim slikarima u Parizu nije takav slučaj. Oni su svi uspeli, postali su slavni, i mi se njima dičimo?
Naši pariški slikari, svi odreda, nijesu mogli da opstanu bez novca i bez zaštite galerista. Oni su najamnici, robovi novca i galerista. Zato su se i divili:
“Znamo jednoga koji živi bez galerije, to je Tošković!”
Sam Dado čudio se mojem načinu života, samotnom i bez ičije zaštite.
Jer, moje je mišljenje, svi ti štićenici, tokom vremena, dođu do zenita i ne mogu dalje. A iskušenici i robijaši svojega duha, kad dođe trenutak, kao tane ili kao tane ili kao barut – oni više ne pitaju za dozvolu.
Zamotan u dronjke
Negde sam pročitao, a to se vidi i po vašim crtežima i slikama, da ste u svoje vreme bili zaokupljeni idejama egzistencijalizma?
Exister znači postojati. Iznenadio sam se kad je uglađeni i fini Žan Pol Sartr, predratni profesor s platom, najedanput postao branitelj onih koji su ustali protiv vonja u društvu i raspadanja. To je krajnost!
Inače, vrlo dobro se sjećam, te daleke pedeset druge-treće godine, kada smo umirali od gladi, kada smo posuđivali jednu istu košulju da bismo izašli na sastanak sa djevojkama, kada smo ja i Dado jeli iz iste šerpe neku smrdljivu supu, kada mi je on brojao svaki zalogaj i govorio:
“Ti mi uze dva zrna pasulja više, majku li ti tvoju!”
… da i ne govorim o jezivim beogradskim košavama, o ciči, o snijegu, kako smo gladovali, zima je bila, išao sam bez košulje, bez džempera, zamotan u neke dronjke i novine, u cipelama koje sam iskopao na đubrištu, ne zbog fotografisanja nego zbog opstanka…
I kad više ne mogu, posrćem, izgladnio, jadan, bijedan, očiju krvavih od nespavanja, sa blokom u ruci kojega nijesam ispuštao, služio mi je kao uzglavlje i kao pokrivač, oni me izbacuju iz Skadarlije, tjeraju me jer sam nepristojno obučen…
Hoću da idem u Crveni krst, da molim za malo robice, ali tamo mi traže dozvolu za zapošljavanje, a nijesam je imao jer sam bio izbačen sa Akademije …
Jednostavno, preko noći, posprdno objavljuju: egzistencijalisti u Beogradu i na Sen Žermenu …
A danas, svi ti okolo, koji su nam se rugali, koji su imali lijepe, nove, ispeglane pantalone, i mašnu, i košulju po posljednjoj modi boje badema, danas me oni pozivaju na ručak, a tada su me ostavljali da umrem kao pas!
I svi su se stidjeli da budu u društvu sa mnom, nijesu htjeli ni do kraja ulice da prošetaju, da ih drugi ne bi vidjeli s kim idu …
Exister znači postojati. Eto, to je ta riječ!
Akademici i prostitutke
Ljudi se i danas sećaju vremena kada ste vi i Dado Đurić, divlji i bradati, pešice banuli u Beograd i preporodili ga?
Meni su te uspomene i te kako dragocjene. One su mi pomogle da istrajem u najtežim trenucima, da prevaziđem samoga sebe. Tada se u “Ruskom caru”, današnjem restoranu “Zagreb”, okupljala elita beogradskih beskućnika i klošara, vagabunda i besposličara, prinčeva poezije i mudraca, današnjih akademika, koji su, uz neumorne besjede, dokazivali da su baš oni duhovni vođi novoga društva.
Prostitutke su bile skromnije: nikada se nijesu miješale u stvari drugih, samodisciplinovano su radile svoj posao na trotoaru ispred kafane, i to do kasno u noć.
Sjećam se, kao da je juče bilo, kako je jedna od njih vazda ostajala kratkih rukava; mala i džgoljava, iznurena i zgrčena, jednom riječju nikakva, uporno je sa svojom tašnom čekala posljednjeg klijenta koji se nije pojavljivao, iako je ponoć uveliko bila prevalila.
Neki prodavač lozova, Ličanin ili Crnogorac, pozamašan i ljudina, invalid, glasno bi prozborio, kao u kakvom pozorišnom komadu:
“E, kome bi se digao na ovu, da mu oca očina jebem!”
Kafana se zatvarala, čistačice su već bile po ćoškovima.
Ja i pjesnik tišine Stevan Raičković posljednji smo se udaljavali u kišnu noć, dok je ona uporna dama, i dalje stajala na pločniku, možda i povrijeđena zbog nehumanosti ljudi …
Mrčulja, nije ni znala da je humanost kao u Priči o Crnogorcu, kad su mu rekli:
“Ala si ti postao humanista: žena ti jaše na magarca, a ti ideš pješke iza nje!”
“Pa, jeste tako, ali ovaj put je pun mina”.
Dado – čudo od deteta
Kako je prestalo vaše druženje s Dadom?
Kada je trebalo otići u Pariz, Dado je mudro sračunao da je ipak bolje obrijati bradu i vezati kravatu. Jedne večeri, u nekoj gužvi kod Kinemateke, vidim: Dado ćuti, stavio kravatu, obrijao se.
Naučili su ga da bude lijep i uredan, da bi dobio pasoš.
Kasnije, pričali su mi, kada je došao u Pariz i vidio Notr Dam, klekao je, poljubio zemlju i rekao:
“Ja sam ovdje rođen!”
I taj Dado meni jednom reče:
“Ja hoću totalno da zaboravim Jugoslaviju, da se odvojim od nje”.
Razmišljao sam: to je možda mudrost, sposobnost za adaptiranje.
Kad ste prvi put videli Dada? Kako je počelo vaše druženje?
Nijesam ja vidio njega, nego on mene. Polagali smo prijemni ispit na Cetinju, u umjetničkoj školi, gdje su profesori bili Lubarda i Milunović.
Oni su rekli:
“Sad će doći jedan mali, čudo od djeteta, da crta, ali ako mu ne kupimo pola kila trešanja – neće dolaziti!”
I stvarno, pojavio se skoro dječačić, nacrtao za nekoliko minuta i otišao. Oni su rekli:
“Njegov ujak je Mirko Kujačić, on ima puno boja i pinjela.”
Iskreno rečeno, ja sam mu na tome mnogo zavidio.
Kasnije su neki pisali da ste vas dvojica, po dolasku na studije, “zapalili Beograd”?
Ljudi u Beogradu se i dan-danas sjećaju toga, a pisali su Čelebonović i ostali. Istorija Beograda, istorija slikarstva XX vijeka, ne mogu bez nas.
Tačno je, mi smo zapalili Beograd, mi smo na neki način pljunuli na socijalizam.
Uvek usamljen
Kažu da ste bili krajnje samosvojna i neobuzdana ličnost?
Čudno je to, kad imaš svoj stav, kad si jedan protiv svih, a na ivici si samoubistva, niko neće da te ubije, a ti nemaš kuražnosti, tražiš izlaz …
Kad imaš svoj stav, to se vidi u tvojem koraku, u licu, u svakom gestu, to bode oči. Klao sam tada pogledom i duhom, i svi su govorili:
“Ide strašni Tošković!”
Tjerali su me iz svih kafana, soba, pozorišta, a ja sam samo crtao da ne bih izvršio samoubistvo, i to bjesomučno i bez prestanka sam crtao, a oni su šaputali:
“Zar ovaj još nije izvršio samoubistvo, kako je nevaspitan, kako može da crta dok drugi slušaju muziku!”
Izgleda, moralo je tako da bude.
Ali zato sam sada otišao u drugu krajnost; uživam u finim jelima: pečurke na žaru, kolenica uz kost, kutjevsko vino, mladi sir, mlada žena i dvoje djece. Nema većeg tirjanina od bivšeg roba!
Kažu mi konobari da ste već godinu dana u ovom hotelu, ali da ste uvek sami, ni sa kim se ne družite?
Ne trpim druge ljude, ali ipak, ponekad, iz poštovanja, moram da se prisiljavam da razgovaram sa njima. Osjećam se jezivo uništen kad sam sa drugima. Tek u samoći postajem svoj gospodar. Dok drugi, naprotiv, kad izađu iz gomile osjećaju se izgubljenima i nezaštićenima.
Zar nikad ne poželite da s prijateljima popijete po neku, da proćaskate?
Svako druženje je kukavičluk i zavaravanje, a samoća je hrabrost i bogatstvo. Čak i kad sam sa svojom djecom, ja se osjećam totalno sam.
Zaista, nikada i nigdje nijesam uspio da se adaptiram.
To objašnjavam time što sam, u stvari, uobražen, što smatram da mi niko nije ravan. Zato i razumijem poneku šalu drugih, kad viknu zamnom:
“Zdravo, đe si genije!”
No, nemojte misliti da je u samoći lakše!
Vidim, ne pušite, ne pijete, nemate društva …
Nikada ne pijem. Otkad sam se vratio u Jugoslaviju volim da uzmem jedan do dva viskija dnevno. Tako, uz jelo, a i za krv je dobro.
Jer, vi znate, ja sam u novembru napunio pedeset godina. A to je već pola života!
Razgovarao: Branko Vuković, obrada: Yugopapir (Duga, januar 1983.)
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
Predrag NIKOLIĆ Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net
Mala je mogućnost da se radi o tzv. zvučnom topu (LRAD – Long-Range Acoustic Device). Vjerovatno je upotrijebljen neki od sličnih sistema poput energetskog (ADS – Active Denial System) ili vazdušnog/gasnog topa (Vortex Cannon). U svakom slučaju radi se o zabranjenim sredstvima koja su potencijalno mogla prouzrokovati tragičan ishod
MONITOR: U subotu je, nekim sredstvom, za koje dio javnosti tvrdi da je tzv.zvučni top, napadnut veliki skup na Slaviji. Izvršna vlast, Aleksandar Vučić, Više javno tužilaštvo, čak i Urgentni centar u Beogradu, odmah su stali „u odbranu države“. Poslije peticije međunarodnim organizacijama preko pola miliona ljudi, ministar policije nudi istragu FBI i FSB. Čemu, u stvari, svjedočimo?
LUNIĆ: Svedoci smo bili istorijskog skupa u Beogradu gde su predstavnici vlasti nepovratno izgubili ne samo politički legitimitet, već i poverenje naroda. Niko više u Srbiji ne veruje zvaničnim saopštenjima, već se uglavnom do istine dolazi ukrštanjem raznih izvora informacija. Obzirom na brojna svedočenja i snimke sa društvenih mreža, može se reći da je upotrebljen neki od nesmrtonosnih sistema za suzbijanje demonstracija. Mala je mogućnost da se radi o tzv. zvučnom topu (LRAD – Long-Range Acoustic Device). Verovatno je upotrebljen neki od sličnih sistema poput energetskog (ADS – Active Denial System) ili vazdušnog/gasnog topa (Vortex Cannon). U svakom slučaju radi se o zabranjenim sredstvima koja su potencijalno mogla prouzrokovati tragičan ishod. Nikom sada ne trebaju političke floskule o kvazi istrazi ili plasiranim dezinformacijama, već istina koja mora dovesti do odgovornosti. Javnost očekuje odgovor na pitanje šta se stvarno desilo i koji nesmrtonosni sistemi su u posedu institucija u Srbiji. Ponuda za istragu stranim službama na teritoriji Srbije govori u prilog da niti vlast razume koncept suvereniteta, niti dovoljno poštuje istorijsko nasleđe. Podsetiću da je Srbija 1914. upravo zbog odbijanja istrage stranoj službi iz tačke 6. ultimatuma, bila spremna za rat sa Austrougarskom.
MONITOR: Vučić je obećao rezultate istrage u roku od 48 sati, prema onima koji tvrde da je država imala i upotrijebila zvučni top. Kritične situacije za vlast i ranije su se često kanalisale u razne „teorije zavere“. Kakav „scenario“ predviđate?
LUNIĆ: Iako vlast voli da upotrebljava rusofilsku frazeologiju o obojenoj revoluciji, istina je da protesti predstavljaju široki narodni bunt prema stanju u društvu, probuđen studentskom inicijativom. Za razliku od opozicionih ili aktivističkih organizacija, protiv naroda je jednostavno nemoguće upotrebiti silu. U okruženju ljubavi, tolerancije i solidarnosti kakva do sada nije viđena, svaka metoda prisile je po pravilu beskorisna. Bez obzira što se studenti formalno ograđuju od politike, protesti predstavljaju političku destabilizaciju društva koji se u jednom trenutku moraju završiti demokratskim izborima. U društvu koje se nalazi u srcu Evrope i u okruženju globalne geopolitičke rekompozicije moći, bilo bi veoma neodgovorno upotrebiti silu. Jedini društveno prihvatljivi scenario predstavlja formiranje nezavisnih institucija koje će pomoći u organizaciji potpuno demokratskih izbora izbornih manipulacija koje su nam postale svakodnevnica.
Nastasja RADOVIĆ Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net
Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika
MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak zbog kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?
MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.
Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.
MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja slobodi govora, državne institucije se stavljaju u zaštitu profesora koji je u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?
MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.
Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.
MONITOR: Po Zakonu, odnosno njegovom tumačenju od strane UP, vi kritikom “vrijeđate moral”. Šta je onda sa moralom u Crnoj Gori?
MANDIĆ: Tačno je da Zakon o javnom redu i miru pominje moral, iako naravno ne možemo znati šta moral zapravo znači. Za mene je moral individualna kategorija i u Crnoj Gori ga nema ni manje ni više nego na drugim mjestima. Ono važno je kako ćemo mi kodifikovati moral da postane društvena potreba. To možemo uraditi samo preko jezika, koji država, policija i partije žele da kontrolišu. Zato oni napadaju pravo na maštu, provokaciju i slobodan izraz, da bi njihova norma zavladala. U tom sistemu vrijednosti figura “matorog jarca” koju koristim posve literarno biva opasnija od kvaziakademskog meketanja kojim se opravdava prostakluk. Naši centri moći, a možda je bolje reći centri suštinske nemoći, žele da propišu fine riječi, tačne signale, da bi kroz njih lakše proturali svoje političke agende. Ne sumnjajte da svi znaju tačno što žele u ovom slučaju, a najmanje su naivni oni koji povrh svega primaju novac iz budžeta kao profesori, pravnici, filozofi. Najgori su ti zatvoreni krugovi lažnog akademizma u kojem se kale karijere zasnovane na političkoj podvali i pokoravanju.
Moj članak, kao i mnogi koje sam napisao, samo je pokušaj da jasno kažem crnogorskom društvu koliko je opasno i bijedno poigravanje sa istinom sa tih umišljenih visina.
MONITOR: Reagovali su iz dijela civilnog sektora, medija.. Kako vidite reakciju javnosti?
MANDIĆ: U Crnoj Gori već postoji određeni broj pojedinaca i organizacija koje znaju šta treba raditi u ovakvim situacijama. Oko mene je stvoren obruč profesionalne stručne podrške koji mi omogućava da se skoncentrišem na svoj posao i sagledam stvar u pravom značenju. Sve što se dešava gledam prevashodno kao pisac, jer je to moja jedina donekle valjana optika. Na polju aktivizma i pravne akcije nisam naročito verziran, pa mi pomoć svakako dobro dođe. Hvala kolegama koji su pisali o mom slučaju, hvala civilnom sektoru što prati, a čitaocima što me podržavaju lično.
MONITOR: Nakon pritiska javnosti koji je trajao nekoliko dana, direktor policije Šćepanović je saopštio da će policija dodatno razmotriti osnovanost prijave protiv vas. Kako ste doživjeli njegove riječi?
MANDIĆ: To što je direktor policije saopštio liči na sugestiju da se od cijele stvari odustane. Pominje se tu pravo na kritiku, novinarski stilovi, čak i odbrana dostojanstva koleginice kao motiv za pisanje spornog članka. Dakle, sve što smo čuli je jedno atipično pravno usmjeravanje koje kao da govori neko verziran za medijska prava i slobode. Nismo imali prilike da čujemo nešto tako od ranijih direktora policije, tako da je izazvalo pažnju. Ako se desi da policija povuče svoju prijavu, znači u toj institutciji, ali i krovnom Ministarstvu unutrašnjih poslova, imaju dovoljno mudrosti da uvide pogrešan korak. Nije to mala stvar, ali da ne trčimo sa zaključkom, neka se prvo dogodi. Ne zaboravimo da je samo dan-dva prije Šćepanovićevog nastupa, Uprava policije izdala saopštenje u kojem sasvim opravdava prijavu protiv mene.
MONITOR: Kazali ste da se nadate da je u tom slučaju reakcije policije riječ o neznanju, ali da se plašite da je ovakvo djelovanje države pokušaj da se slobodna kritika zakine do mjere blaziranosti koju propisuju političari, istoričari i ostale malterdžije našeg oštećenog javnog diskursa. Ima li još simptoma koji ukazuju da uprkos narativima političke klase, baš i ne idemo u evropskom smjeru?
MANDIĆ: Ni sama Evropa više nije sigurna da li ide u “evropskom smjeru”, što našu poziciju dovoljno otežava. Naprosto, koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika. Ugrožena je naivna vizija pravne liberalno-demokratske države, koja se pokazala kao preskup servis i istorijski previzađen model kapitalističkog razvoja. Zato srljamo u ono što neki zovu tehno-feudalizam, a neki neofašizam. Kako god bilo, Crna Gora je nesnađena i podložna zlim tendencijama, koje se sve brže artikulišu ubrzanim tehnološkim prenosom informacija. Konačno nismo periferija, jer je cijeli svijet otišao dođavola.
MONITOR: Treba li nam ozbiljna normalizacija?
MANDIĆ: I treba, i ne treba. Sa jedne strane moramo da baštinimo narative van standarda i na granici onog okoštalog pojma o normalnosti koji nije ništa drugo nego politički mit i sredstvo manipulacije masama. Tu vrstu normalizacije valja podrivati, razotkriti njeno maligno svojstvo da opravdava zločine i dehumanizuje komunikaciju. Sa druge strane, ne možemo se dovijeka ni izmotavati u realtivizaciji svega, činjenica je da vrijeme koje živimo traži konstruktivnu moralnu okosnicu, makar kao polazište i minimum dogovora šta je to normalno. Taj minimum društvenog dogovora ni u svijetu ne postoji a kamoli kod nas, ali to ne znači da ga prestanemo tražiti i zagovarati.
MONITOR: Koliko je recimo normalno da još pričamo o jeziku i zastavama, dok i dalje čekamo reforme pravosuđa, javne uprave, rezultate u borbi protiv korupcije, procese protiv ratnih zločina, bolji život, niže cijene?
MANDIĆ: U ovom trenutku crnogorsko društvo nema snažan artikulisan glas koji bi pomogao da se te stvari prevaziđu. Namučeni mnogim traumama, još ne nalazimo ideološki referentni okvir u kojem bismo rešavali te smiješne probleme. Pošto tog okvira nema, pošto nam ljevicu glumi kasta tranzicionih zločinaca, dok desnica veliča ratne zločine i EU integracije, nalazimo se u besmislenom prostoru za bilo kakvu političku akciju. Ali ni to neće dovijeka. Epohalno pražnjenje u Srbiji nastupilo je u trenucima najvećeg očaja. Tektonski pokreti čine se nagli, ali posljedica su duge istorijske pripreme. Moram priznati da mi u ovom trenutku Crna Gora izgleda očajno, ali ja sam upravo traumiran jednom policijskom prijavom i vjerujem da nisam sasvim objektivan u ovom lamentu.
MONITOR: Koliko je važno da makar o svemu tome ne ćutimo, remeteći red i mir moćnih?
MANDIĆ: Važno je da preuzimemo definiciju moći i da je okrenemo u korist svojih potencija i potreba, kako su to učinili studenti u Srbiji. Moć je u stvaralačkom i slobodnom izrazu, te nikakva trošna balkanska državna forma ne može kontrolisati našu želju i potrebu za slobodom. To su u komšiluku shvatili onog trenutka kad se više nije moglo disati, kad je ugrožena osnovna supstanca društva. Kamo će rečena pobuna povesti, ne znam, ali vjerujem u nove pobune, ovdje i tamo, lijevo, prevashodno lijevo, gdje se treba okupiti, konsolidovati i spremiti za užase koji svijetu tek predstoje.
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice