Umjetnički dojam je nebitan, ubitačna je preciznost kojom je vlast Crnoj Gori servirala Nacrt zakona o slobodi vjeroispovjesti. Biće ili neće biti poziva za članstvo u NATO savezu, zamirisali su izbori – nema boljeg načina da pastvi padne mrak na oči nego potegnuti neko od identitetskih pitanja. Kad ne vide, bolje slušaju. Ozbiljna su vremena, vjeroispovijest spada u teško naoružanje, posebno za pravoslavne. Oni čine 72 odsto stanovništva ove zemlje.
Da uredi vjerske zajednice vlast je krenula četvrt vijeka nakon početka tranzicije, gotovo deceniju poslije obnove državnosti Crne Gore i 38 godina pošto su ta pitanja posljednji put zakonom uređena. Na pitanje – zašto baš sad, zvaničnog odgovora nema.
Na petnaestak stranica, u 55 članova Nacrta zakona o slobodi vjeroispovijesti stale su tone istorije, geografije i politike. Naravno, zakon zabranjuje političko djelovanje vjerske zajednice i zloupotrebu vjerskih osjećanja u političke svrhe.
Nacrtom je predviđeno da se ,,teritorijalna konfiguracija vjerske zajednice koja je registrovana i djeluje u Crnoj Gori, ne može prostirati van Crne Gore”, te da sjedište vjerske zajednice koja je registrovana i djeluje u Crnoj Gori mora biti u Crnoj Gori.
Područje Crne Gore podjeljeno je između četiri organizacione cjeline Srpske pravoslavne crkve: Mitropolije Crnogorsko-Primorske I Budimljansko-Nikšićke, Zahumsko-Hercegovačke i Mileševske eparhije. U prilog zanimljivosti: crkva u Ulcinju, na primjer, zbog nečega, pripada Budimljansko-Nikšićkoj eparhiji. Jasno je da bi za SPC poštovanje predloženog rješenja bilo problematično.
Katolička crkva u Crnoj Gori ima dvije organizacione cjeline – Barsku nadbiskupiju i Kotorsku biskupiju.
Granice Islamske zajednice u Crnoj Gori službeno se poklapaju sa državnim granicama. Koliko se reis Riat Fejzić pita na sjeveru, relativno je novo i zasad praktično, ne pravno pitanje.
U Nacrtu zakona piše da vjerske zajednice stiču svojstvo pravnog lica upisom u registar vjerskih zajednica, koji će voditi Ministarstvo za ljudska prava i slobode.
Katolička crkva i Islamska zajednica imaju ugovore sa vladom Crne Gore, zbog kojih smatraju da im registracija nije potrebna. Crnogorska pravoslavna crkva registrovana je 2000. godine.
Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije sa indignacijom odbacuje mogućnost da Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori bude registrovana ,,namjesto da Crkva Božja Svetoga Petra njih registruje, da bi onda oni postali prava i istinska država”.
Subjektivitet mitropolije i drugih pravoslavnih eparhija SPC, poručuje Amfilohije, nijesu dovodili u pitanje ni osmanski, austro-ugarski i nacifašistički okupatori u Crnoj Gori.
Vjerskim zajednicama novim propisom uvodi se porez za sve djelatnosti koje nijesu vjerskog karaktera, dužne su da obavijeste vladu o izboru vjerskog poglavara.
Vjerovatno najproblematičnije polje, pitanje imovine, Nacrt zakona reguliše u prelaznim i završnim odredbama. Piše da su ,,vjerski objekti i zemljište koje koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore, a za koje se utvrdi da su izgrađeni, odnosno pribavljeni iz javnih prihoda države ili su bili u državnoj svojini do 1. decembra 1918. godine, kao kulturna baština Crne Gore” – državna svojina. Vjerski objekti za koje se utvrdi da su izgrađeni na teritoriji Crne Gore zajedničkim ulaganjima građana do 1. decembra 1918. takođe su državna svojina.
Različitim intenzitetom, predloženim zakonom nezadovoljne su sve vjerske zajednice u Crnoj Gori, osim Crnogorske pravoslavne crkve.
Srpska pravoslavna crkva tražila je da se Nacrt zakona hitno povuče iz procedure. Organizovali su potpisivanje peticije u kojoj piše da Nacrt predstavlja ,,grubo miješanje u unutrašnja pitanja crkava i vjerskih zajednica i ukidanje pravnog subjektiviteta vjekovima postojećih tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica -Pravoslavne, Rimokatoličke, Islamske zajednice”.
SPC zaključuje da je riječ o pokušaju ,,otimanja imovine, hramova i manastira od naše Pravoslavne Crkve i drugih Crkava i njihovog podržavljenja”. Smatraju da bi ,,necivilizacijske odredbe” zakona ,,neminovno izazvale nestabilnost i sukobljavanja na vjerskoj i nacionalnoj osnovi i ugrozilo slobodu vjere kao temeljno ljudsko pravo”.
Na sajtu Mitropolije piše da se peticija potpisuje širom Crne Gore, ali nije objavljeno koliko ljudi je do sada potpisalo taj dokument.
Kotorski biskup Ilija Janjić saopštio je da je Nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti neprihvatljiv za Katoličku crkvu u Crnoj Gori.
U kotorskoj biskupiji tvrde da bi primjenom novog zakona ostali bez kompletne imovine, jer nemaju katedrala gradjenih poslije 1918., a to smatraju otimačinom. Takodje, registraciju predlažu samo za nove vjerske zajednice.
,,Ako je neko stoljetno tu prisutan, zašto bi se nakon stvaranja tog zakona trebao ponovo registrirati? Moja registracija je prisutnost katoličke crkve u Boki Kotorskoj i u cijeloj Crnoj Gori, prisutnost stoljećima”, kazao je za Al jazeeru kotorski biskup.
U junu 2012. predsjednik Crne Gore Filip Vujanović i državni sekretar Vatikana, kardinal Tarcisio Bertone, razmijenili su u Rimu ratifikacione instrumente Temeljnog ugovora između Crne Gore i Svete stolice, čime je taj dokument stupio na snagu.
Temeljnim ugovorom regulisan je pravni status Katoličke crkve u Crnoj Gori. U njemu piše da ,,Crna Gora priznaje javno pravni subjektivitet Katoličke crkve, u skladu sa načelima svog Ustava i kanonskim pravom Katoličke crkve” te da ,,Crna Gora priznaje i javno pravni subjektivitet svih crkvenih ustanova koje imaju takav pravni subjektivitet u skladu sa odredbama kanonskog prava Katoličke crkve”.
Ustav propisuje da potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovori imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva.
Reis islamske zajednice Crne Gore Rifat Fejzić smatra da je Nacrt Zakona o vjerskim slobodama loš i da ga treba popraviti. Kaže da je Islamska zajednica na neki način kolateralna šteta odnosa države i SPC.
Odnose sa Islamskom zajednicom vlada je uredila potpisivanjem ugpvora početkom 2012. ,,Islamska zajednica u Crnoj Gori ima sjedište u Crnoj Gori i vjersku jurisdikciju za sve islamske vjernike u Crnoj Gori i granice njene jurisdikcije poklapaju se za državnim granicama Crne Gore”, piše u Ugovoru.
Crnogorska pravoslavna crkva je najavila da će dostaviti niz primjedbi, prijedloga i sugestija, sa ciljem da se otklone nedoumice i dileme koje mogu nastati u tumačenju zakona.
Javna rasprava o Nacrtu zakona počela je tako što je nije bilo. U Bijelom Polju pristalice SPC su otjerale mitropolota CPC Mihaila povicima ,,napolje”, ,,sotono”, ,,ustašo”, rasprava je otkazana.
U međuvremenu su sveštenici SPC izdali saopštenje kojim pozivaju vjernike da se ,,na civilizovan način odazovu okruglim stolovima u Kotoru 10. septembra i Podgorici 14. septembra i da ne nasijedaju na provokacije”. Međutim, provokacije su uslijedile i u Kotoru i taj je skup prekunut.
,,Dok se Ristovi Talibani ne uvedu u zakonske okvire oni će i dalje živjeti u oblacima misleći da su iznad svih da su samog Boga za nešto uhvatili”, ,,Jak mitropolit, registrovao crkvu kao auto u miliciju, a Suad ga vodi ka medjeda po narodu”, ,,Sa zlom se ne pregovara, zlo se trijebi!!!”, ,,SPC je samo dio srbijanske okupacione sile u Crnoj Gori” – parčići su ,,javne rasprave” koja se u međuvremenu odvija po internetu i kafanama.
Od 620 hiljada stanovnika Crne Gore, pravoslavnih je 446.858.
Crnogoraca ima 278.865, Srba 178.110. Nikos ne može može zakleti da su svi koji se izjašnjavaju kao Crnogorci sljedbenici CPC.
Da, dijelom javne rasprave, u širem smislu, može se smatrati i sastanak koji je mitropolit Amfilohije ovih dana održao sa predstavnicima većeg dijela opozicionih partija. Tema sastanka zatvorenog za javnost zvanično je bio Nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti, mediji, međutim, dojavluju kako ,,Amfilohije formira anti – NATO koaliciju”.
Nema načina da vlast promaši. Ako se oko pitanja crkve napravi kakav haos – treba da budemo članica NATO saveza, kako bi nam zemlja bila stabilnija. Ako nas ne prime u NATO, krivicu za sopstveni neuspjeh vladajući elegantno mogu proslijediti opoziciji kroz sliku vojnog saveza kao dometa civilizacije i opozicionih partija koje šuruju sa crkvenim mračnjaštvom, pa su kao takve prepreka na putu uključenja u tokove moderne civilizacije. Predizborne podjele na naše i njihove dominantno će pratiti vjersko neraspoloženje nakon pogleda u novčanik.
Po svemu što dosad o nama znamo, sudbinu zakona o slobodi vjeroispovijesti odrediće rabovi božiji Milo Đukanović i Amfilohije Radović. Nema nagovještaja da za njih, njihove odnose i posljedice njihovih činodejstvovanja, ima suda prije Svetog Petra.
Miloš BAKIĆ