Čijom zaslugom je Budva pretvorena u čudovišno građevinsko ruglo, u pravu deponiju betona, željeza, vještačkog kamena i stakla, u vidu ružnih i bez reda nabacanih zgradurina koje su uništile mediteranski lik i dušu grada, pitanje je na koje se jednom mora dobiti adekvatan odgovor. Nehumano betoniranje turističkog centra Crne Gore traje godinama unazad a da niko – opozicione partije na primjer, organizovane grupe građana, nevladine organizacije, strukovna udruženja,
Arhitektonski i Građevinski fakultet ili Crnogorska akademija nauka – nije podigao glas protiv, kada već nadležne državne institucije ćute.
Umjesto da se jedinstvenim prirodnim ljepotama koje odlikuju Budvu podredi sve ostalo, razvoj gradskog naselja, organizacija društvenog života, prostorno planiranje i gradnja objekata, ovdje se dogodio obrnut proces. Prirodne karakteristike zbog kojih su mjesta na budvanskoj rivijeri postala popularna ljetovališta poznata širom svijeta, podređene su potrebama organizovanog građevinskog lobija i enormnoj gradnji komercijalnih objekata.
Možda su oni koji su pozvani da u ovakvim situacijama reaguju bili uljuljkani bajkama koje su o urbanizaciji Budve pričali predstavnici lokalne vlasti, pravdajući je višim ciljevima, razvojem visokog, elitnog turizma.
„Budva raste u jedan moderan turistički centar. Mi se ugledamo na Dubai i Monte Karlo jer su to perjanice svjetskog turizma. Nećemo da se takmičimo sa Dubrovnikom, jer smo ga pretekli”, govorio je prije par godina Aleksandar Tičić, tadašnji direktor Agencije za planiranje u lokalnoj upravi u Budvi, nabrajajući koje će poznate hotelske kuće sagraditi hotele na budvanskoj rivijeri. Najavio je dolazak Šeratona u Bečićima, Kempinski i Radison hotela u Reževićima, biznismena iz Abu Dabija na Slovenskoj plaži, Hilton hotela u Budvi… Samo na plaži Jaz Tičić je najavio investiciju tešku milijardu eura u izvođenju britanske investicione grupe Dorčester.
Naravno da ništa od toga nije ostvareno, niti je ijedan hotel sagrađen. Dubrovnik je i dalje uređen i od haotične gradnje sačuvan primorski i mediteranski grad, dok se za Budvu to ne može kazati.
Donijeti planovi poslužili su da kontroverzni biznismeni i visoki funkcioner partija na vlasti, kako DPS-a tako i SDP-a, na odabrane lokacije ucrtaju svoje stambene komplekse, kule i solitere. Budva sa okolinom okovana je betonom od čega su, pored investitora koristi imali lokalni funkcioneri, među kojima i pomenuti Tičić. Mnogi su se enormno obogatili u veoma kratkom roku, sagradili kuće, zgrade i stanove. Pokazalo se da je postupak donošenja planova bio zlatan rudnik za službenike lokalne uprave, posebno one u Tičićevoj Agenciji za planiranje i Sekretarijatu za planiranje prostora. Svi su se na svoj način ugrađivali.
Bilo je to planiranje na ekskluzivan, budvanski način.
Za svoj novac vlasnik zemljišta mogao je dobiti šta god poželi. Zgradu na bilo kojem mjestu za čiju veličinu i spratnost nije bilo ograničenja. Lažno su prikazivane površine parcela kako bi ucrtani gabariti bili veći. Zgrade su ucrtavane na klizištima, liticama, na vododerinama…. Detaljni urbanistički planovi Budve, Bečića i Petrovca, zapravo su vlasnički, katastarski planovi, po kojima vlasnici zemljišta sami određuju šta će se i koliko graditi. Uvedena je nova odrednica, takozvana preporučena spratnost, koju važeći zakoni iz oblasti izgradnje i planiranja prostora ne poznaju. To je ujedno i najveća prevara koja je građanima priređena spregom vlasti, građevinske mafije i korumpiranih planera.
Budvansko planiranje prostora je nasilno, protivno pravilima i nezakonito. Zbog nepoštovanja propisa i normi planiranja dolazi do incidenata u prostoru u kojima planirani objekti direktno ugrožavaju jedni druge. Siledžijsko planiranje ima za posljedicu veliki broj unesrećenih porodica sa oštećenom imovinom, kućama koje su ostale bez pogleda na more, bez sunčeve svjetlosti, bez pristupnih puteva i staza, često sa uzdrmanim temeljima, koje pravdu traže u maratonskim sudskim postupcima.
Katastrofalna urbanizacija Budve dovela je do situacije u kojoj se građani fizički obračunavaju jedni sa drugima ili sa predstavnicima vlasti, kako se nedavno dogodilo u slučaju porodice Slovinić.
Goran Slovinić, vlasnik porodične kuće u centru Budve upao je nedavno u kancelariju predsjednika Opštine Lazara Rađenovića, revoltiran zbog namjere lokalne uprave da Boru Lazoviću, šefu budvanskog DPS-a i predsjedniku lokalnog parlamenta, izdaju dozvolu za gradnju dva solitera od 18 i 16 spratova, pored njegove kuće, iako je takvu, već jednom izdatu dozvolu, na zahtjev Slovinića Upravni sud poništio.
,,Građevinska dozvola oborena je isključivo zbog spratnosti. Sada se na sve načine pokušava da se dozvoli gradnja još većih solitera. To neće moći”, kazao je Slovinić optužujući vlast u Budvi za korupciju.
Inače, parcelu površine 3.600 kvadrata u centru Budve Boro Lazović je obezbijedio većim dijelom postupkom takozvanog dokompletiranja urbanističke parcele, na račun opštinske zemlje, koja mu je prodata po opštinskoj cijeni koja je daleko manja od tržišne.
Ovakvo kompletiranje urbanističkih parcela postao je inače glavni način otimačine državne zemlje od strane domišljatih Budvana.
Kule Lazovića ugrozile bi sigurnost kuće Slovinića, jer su na pojedinim mjestima udaljene svega 1,5 metara od nje. Lazović je Slovinićima blokirao i kolski prilaz kući koji su koristili 40 godina.
Ovaj problem Slovinić je pokušao da riješi ranije, prilikom donošenja izmjena i dopuna plana DUP Budva-centar, ali bezuspješno. Nakon čega je, ispred skupštinske sale, fizički nasrnuo na planera, profesora Miodraga Ralevića, obrađivača kontroverznog plana. U oba slučaja napada na odgovorne u zgradi Opštine, Goran Slovinić je završio u Istražnom zatvoru u Spužu.
Vlasti u Budvi odgovorne su za kreiranje klime u kojoj građani od pohlepnih investitora svoju imovinu mogu zaštititi isključivo golom silom i prijetnjama koje mogu izazvati tragične posljedice.
Kuća Slovinića ugrožena je i sa druge strane, izgradnjom stambenog kompleksa kompanije ICL Inženjering iz Podgorice. Kompleks od četiri višespratnice gusto zbijene jedna uz drugu, sa podzemnim garažama zidanim na 10 metara ispod nivoa tla, ugrozio je temelje okolnih kuća. Pored imovine Slovinića ugrožen je poznati hotel i restoran Oaza, Budvanina Voja Samardžića. Na njegovom hotelu popucali su zidovi i podovi, pojavile su se vidljive pukotine slične onima koje je na građevinama ostavio razorni zemljotres iz 1979. godine.
Građani Budve, Bečića i Petrovca pokušali su peticijama i protestnim okupljanjima da privole vlast da stavi van snage sporne urbanističke planove zbog pretjerane urbanizacije koja ugrožava normalan život i sigurnost njihove imovine i koja je u suprotnosti sa principima održivog razvoja. Apel građana ostao je bez odgovora jer urbanizacija nije ni sprovedena da zadovolji njihove interese nego zahtjeve moćnog građevinskog lobija.
PORUŠENA KUĆA RISTA STIJOVIĆA
Agresivnom urbanizacijom Budva gubi svoj identitet, pejzaže, bašte i vrtove, kuće poznatih, mediteranske boje i mirise, dušu primorskog grada koji je privlačio mnoge poznate i slavne. Nestaju kuće poznatih umjetnika, slikara, glumaca, vajara, književnika, reditelja koji su u Budvi godinama ljetovali i stvarali. Svakog mjeseca sruši se po jedna porodična kuća kako bi se sagradila višespratnica. Sa zemljom je sravnjen i ljetnjikovac poznatog vajara Rista Stijovića. Bila je to predivna mala kuća, atelje sa svega četrdesetak kvadrata, sagrađena od crvenog kamena u naselju Gospoština u blizini Starog grada, za koju je projekat uradio poznati srpski arhitekta Ivo Antić. Za ovu vrijednu kulturnu zaostavštinu lokalna uprava nije pokazala interesovanje. Atelje čuvenog vajara, zamijeniće kuća lokalnog urbaniste Mladena Ivanovića, koji je kupio od nasljednika.
Branka PLAMENAC