Zašto idem u planine sam!? To pitanje su mi mnogo puta i u mnogo prilika, mnogi postavljali. Prvi put se to desilo kada sam, ispred planinarskog doma Ljuboten, krenuo sam prema vrhu, sa namjerom da produžim i do Livadičkog jezera. U to vrijeme već treću godinu sam planinario isključivo sam.
,,Kud si požurio, momak!? Sačekaj društvo! Zar još nisi naučio prvo planinarsko pravilo, da se u planinu ni korak ne ide sam!” Grupa iskusnih planinara koji su sjedili za stolom i uz rakiju igrali karte, opomenuli su me ozbiljno ali dobronamjerno. I bili su u pravu. To da se u planinu ne polazi sam jeste prvo slovo planinarske abecede, ili ako hoćete, azbuke.
,,Znam da se ne ide sam u planinu, kako ne bih znao! Ne idem ja sam, nego sam malo zakasnio. Moje društvo je krenulo još prije sat vremena. Čekaju me kod Žandarske bukve!” Morao sam se nekako izvući, inače mi ne bi dopustili da krenem!
Desilo se da sam na svoju prvu planinarsku turu u životu krenuo sam. Da razjasnim još jednom: nije mi to bilo prvi put da krenem sam, nego kad sam prvi put pošao u planinu, krenuo sam sam! Nikakvih prethodnih iskustava nisam imao, niti je bilo zajedničkih tura u kojima bih ja stekao nekakvo iskustvo i poznavanje planinarskog umijeća! Prvi put u planinu, i odmah sam. I to upravo na vrh Ljuboten. Nije mi to bio plan. Sticajem okolnosti moji drugovi s kojima sam dogovorio tu svoju prvu u životu planinarsku turu, sticajem okolnosti, nisu došli na dogovoreno mjesto. I tako sam krenuo sam. Umjesto sa vodičima, krenuo sam sam i dobio – bingo!
Od tada, godinama – zapravo, decenijama! – u planine sam išao isključivo sam. Od onog prvog planinarenja, ne razmišljajuči o tome, jasno sam osjećao da je to pravi način, – da je to jedini pravi način! – na koji ja uistinu mogu putovanje planinom doživjeti kao – put! Kad god bih krenuo sa grupom, koliko god bila duga i naporna tura, činilo mi se da nisam ni bio u planini i da nisam prešao ni korak pravog puta. Pravog, to znači, unutrašnjeg puta!
Do racionalnog tumačenja, bolje reći, do filozofskog razumijevanja tog unutrašnjeg puta, došao sam znatno kasnije. Naime, čitajući Kamija (Albert Camus), naišao sam na slijedeću njegovu misao:
,,Ne koračaj za mnom: ja nisam vodič. Ne hodaj ispred mene: ja nisam sljedbenik. Krenimo jedan uz drugog i budimo prijatelji.”
Nije to bila tek jedna misao – odmah sam shvatio da je to kompletna filozofska koncepcija. Kritika autoriteta i podaništva i afirmacija slobode i prijateljstva. Naizgled beskompromisna! U paketu! Kritika pretencioznog paternalizma vodiča, izložena uporedo sa kritikom malodušne submisivnosti sljedbenika.!
Raznježila me Kamijeva naivnost koja je htjela da zvuči uzvišeno! Jer, zapravo je ovdje riječ o sentimentalnoj zabludi. Cijela ta priča o revoltu protiv vodiča i jednako oštra kritika sljedbenika, kao i poziv ,,krenimo zajedno”, sve je to je samo jedna vrsta samozavaravanja! Ne idemo mi nigdje zajedno, jedan uz drugog! Iluzorno je vjerovati da je ,,krenuti zajedno” isto što i ,,zajedno putovati”! Nema vodiča. Postoje ljudi koji koračaju ispred nas. Nema sljedbenika. Postoje ljudi koji koračaju za nama. I oni koji koračaju ispred nas i oni koji koračaju iza nas, idu svojim putem. Svako uvijek ide samo svojim putem. Sam.
Za odmor su prijatelji – u putu, čovjek je sam!
Svijet je ovaj velika planina. Kroz tu planinu svako ide svojim putem. Ponekad se sretnu dva čovjeka, krenu zajedno, a ipak, iako idu istom stazom, svako od njih ide svojim putem. Svojim. Unutrašnjim. Putem. Unutrašnji put je put samosvijesti.
Treba se sjetiti toga, danas kada je samosvijest postala moguća samo kao obeshrabrenost pojedinačnog Ja, kao svijest o sopstvenoj nemoći. Kao saznanje da je pojedinac postao niko i ništa.
Ferid MUHIĆ