Prvu godišnjicu svog mandata na čelu Vlade Crne Gore, premijer Igor Lukšić proslavio je na visokom nivou, u luksuznom hotelskom kompleksu Amanjena u kraljevini Maroko, na račun singapurske kompanije Aman rizorts. Na praznično putovanje na sjever Afrike Lukšić se uputio u pratnji ministara ekonomije i finansija, Vladimira Kavarića i Milorada Katnića. Vladini funkcioneri poveli su supruge a vjerovatno i pripadnike službenog obezbjeđenja u broju koji je mogao da primi kapacitet angažovanog vladinog aviona.

Ubrzo nakon stupanja na tron crnogorske Vlade premijer Lukšić koji je prošlog ljeta napunio 35 godina, pokazao je sklonost ka luksuzu, raskoši i privilegijama koje visoka funkcija donosi, po ugledu na svog prethodnika i političkog mentora Mila Đukanovića.

Prvi premijerski godišnji odmor proveo je u renoviranom i preskupom hotelu Miločer, takođe o trošku Amana. Pod budnim okom pripadnika policije i obezbjeđenja hotela Lukšić se sa porodicom odmarao na miločerskoj plaži koja je od 2007. potpuno izolovana i nedostupna za javnost.

Premijer koji sa građanima komunicira putem Fejsbuka i svog bloga u namjeri da izgradi imidž modernog političara i reformatora, uveliko promoviše dvostruke standarde. Ubira poene predstavljajući se kao političar nove generacije kojeg odlikuje neformalno ponašanje, koji Novu godinu dočekuje sa građanima na budvanskom trgu uz muziku Prljavog kazališta, dok partijski vrh njegove DPS slavi u hotelu Palas uz Lepu Brenu i narodnjake, da bi naredni dan pravo s trga, u strogoj tajnosti vladinim avionom aterirao u Amanovu Amanjenu.

Odlazak prvog crnogorskog ministra sa svitom Amanu na konak bila je tajna sve dok informacije o ovom skandaloznom putu nisu procurele u javnost, nakon čega je proglašena službenom i radnom. Bezobraznije, radnom posjetom privatnog karaktera.

Na sajtu Vlade koji obiluje informacijama i obavještenjima o posjeti premijera Mojkovcu, Bijelom Polju ili Tivtu, o otvaranju zaobilaznica ili polaganju kamena temeljaca, nije bilo ni retka o radnoj posjeti visoke vladine delegacije stranoj zemlji na drugom kontinentu.

Premijera Crne Gore i njegove ministre u radnoj posjeti Maroku nije primio niko od tamošnjih zvaničnika, marokanski kralj Mohamed VI, novoizabrani premijer ove afričke države ili neki od ministara, na primjer.

Spektakularan hotel Amanjena, u prevodu Miran raj, sa 32 luksuzna paviljona, udaljen desetak kilometara od Marakeša, vlasništvo je singapurske kompanije Aman rizorts koja je bila prvi zakupac elitnog hotelskog kompleksa Sveti Stefan – Miločer od 2007. godine, ali je nakon finansijskog kraha zadržala status hotelskog menadžera.

Noć u raskošnoj Amanjeni staje od 1.100 do 3.600 američkih dolara. Izgrađen prije 20-ak godina kada je proglašen jednim od tri najbolja hotela na svijetu, bio je stjecište bogatih i slavnih. U ovom afričkom raju odsjedao je Bil Gejts, Sultan od Bruneja, princeza Dajana, da bi početkom 2012. u knjizi gostiju dospjelo ime Igora Lukšića i njegova dva školska druga, Katnića i Kavarića, koje je unaprijedio u ministre.

To što se zvanična delegacija Vlade, njen premijer i ministri najznačajnijih resora tajno odmaraju uživajući u blagodetima takvog hotela na tuđi račun, je prvorazredni skandal. U pitanju je kompromitacija države Crne Gore čiji su zvaničnici bez stila i dostojanstva, bez straha od odgovornosti prihvatili da im boravak u hladu afričkih palmi plati kompanija koja ima poslovne interese u njihovoj siromašnoj zemlji.

Afera Maroko je klasičan primjer korupcije državnih zvaničnika visokog ranga zbog koje se u demokratskim državama preko hitno podnosi ostavka.

Javnosti su poznata neka od očekivanja kompanije koje je ugostila crnogorske ministre. Nasljednik Amana, grčka Restis grupa traži od Vlade da nakon šest godina promijeni uslove tendera, smanji godišnju rentu za najam hotela i produži rok trajanja zakupa sa 30 na 50 godina. Zakupac duguje vlasniku hotela, vladinom preduzeću Budvanska rivijera milion eura na ime neplaćene rente za 2011. godinu i dospjelog poreza na nepokretnosti.

Od Vlade se očekuje da se što hitnije odredi prema ovim zahtjevima pa je u tom svjetlu putešestvije grupe vladinih funkcionera u aranžmanu Amana više nego problematično. Poklon koji su ministri prihvatili od privatne kompanije koja upravlja najatraktivnijim hotelima na Crnogorskom primorju daleko premašuje dozvoljenu vrijednost od 50 eura pa se očekuje angažovanje Komisije za sprečavanje sukoba interesa.

Objašnjenja o razlozima posjete Maroku koja su stizala od premijera Lukšića najprije sa njegovog Fejsbuka a kasnije iz intervjua koje je dao medijima, neuvjerljiva su i besmislena.

,,Kritike javnosti su opravdane. Sasvim je razumljivo da posjeta Aman rizortsu u Maroku može probuditi sumnju javnosti, posebno ako se desi propust da se takva posjeta ne objavi”, napisao je na svom FB Lukšić.

,,Razlog moje posjete je što je to jedna od najvažnijih investicija svjetski poznatog lanca koji je kompliment svakoj zemlji u kojoj su prisutni, što sam imao na putu priliku i da vidim. Dodatno, takva investicija ima veliki direktni i još više indirektni efekat na ekonomiju. U Crnoj Gori ona angažuje 300-400 zaposlenih, a indirektno i više”, pravdao se Lukšić.

Premijeru kao da nije poznato da Aman nije investitor na Svecu, bankrotirao je deset mjeseci nakon potpisivanja „ugovora stoljeća” o zakupu poznatih hotela. Dragulj crnogorske turističke ponude bio je napušten i zatvoren pune četiri godine i još nije do kraja obnovljen. Pod upravom Amana Sveti Stefan je isključen sa turističkog tržišta i izbrisan iz kataloga svjetskih turističkih agencija.

Ako je Aman jedan od najvećih investitora, kako objašnjava Lukšić, kakvu onda ulogu na Svecu ima Grk Viktor Restis. Bilo bi dobro da Lukšić objasni ko zapravo stoji iza višegodišnjeg zakupa poznatih hotela, ko ulaže u obnovu i buduću gradnju novih objekata.

Tvrdnja premijera da Aman angažuje od 300 do 400 zaposlenih nema pokrića i izazvala je burne reakcije stanovnika Svetog Stefana koji navode da je mnogo više ljudi radilo u ovim hotelima prije njihovog rentiranja.

Mještani kažu da u hotelima radi najviše 100 zaposlenih i to 60 u stalnom radnom odnosu, preuzetih iz Budvanske rivijere i 40 sezonaca i da nisu primili decembarsku platu o čemu premijer ćuti.

Svaka nova izjava Lukšića o razlozima puta u Maroko bila je gora od prethodne. Za Radio Crna Gora iznio je nove adute: ,,Tamo nijesam razgovarao ni sa Adrijanom Zekom ni sa bilo kim ko je investitor. Tamo sam razgovarao sa menadžmentom. Razgovarao sam, između ostalih, i sa ljudima koji su jedno vrijeme bili u Crnoj Gori, pa su sada tamo, pa idu na treću destinaciju koju su neki naši novinari posjetili svojevremeno. Dakle, vidite, uočite i oni ukažu koliko u Crnoj Gori imate šansi da kreirate male biznise, da zaposlite ljude. Gosti Amana kada dođu ne žele deset dana da borave na plaži koliko god da je lijepa ona u Miločeru. Žele da pođu do Skadarskog jezera, do planine, do istorijskog jezgra Cetinja. Ponudite im to, dajte im neke dodatne aranžmane, zaintrigirajte ih. I to možete jako dobro da naplatite…”

Dakle, premijer Lukšić i ministri potegli su toliki put državnim avionom da bi vodili razgovore sa direktorom hotela Amanjena u Maroku o proširenju turističke ponude kod kuće, o izletima i raznim aranžmanima koji nisu poznati turističkim radnicima Crne Gore.

Čudno je da u ovom vladinom timu nije bilo ministra turizma Predraga Sekulića, najpozvanijeg da raspreda filozofiju turističke ponude i potražnje.

Jedna od duhovitijih opaski mladog Lukšića u neuspjelom pokušaju da opravda vladin skandal, bilo je podsjećanje da su i novinari crnogorskih medija bili gosti Aman rizortsa na ostrvu Bali.

Kad mogu novinari, mogu i ja, kao da poručuje Lukšić koji je za kratko vrijeme preko afera listing, Telekom ili Aman, uspješno srozao ugled državnog službenika.

Branka PLAMENAC