Povežite se sa nama

OKO NAS

Umjesto imovine naslijedila nepravdu

Objavljeno prije

na

Među desetinama hiljada predmeta, koji godinama čekaju po crnogorskim sudovima da budu riješeni, nalazi se i jedan Vere Sabo iz Kotora. Riječ je o ostavinskom postupku, tačnije odnosi se na nasljeđivanje imovine koja se vodila na ime njenog pokojnog supruga.

Rutinski ostavinski postupak za sudije, postao je komplikovan slučaj. Vera Sabo je uvjerena da je baš to i htio Osnovni sud u Kotoru, u kojem je započela njena odiseja u ljeto 2012. godine, nakon smrti njenog supruga.

Tada je dala izjavu notaru, od kojeg je dobila objašnjenje da će sud zakazati ostavinski postupak kako bi naslijeđene nekretnine prenijela na sebe. Kao jedini nasljednik trebalo je da postane vlasnik zemlje pored mora, koja je kupljena sa kućom još 1975. godine, a kojom gazduje morsko dobro, i placa na Njegušima.

„Sa izjavom datoj notaru ništa nisam mogla da ostvarim. Ni do danas nikada nisam pozvana u sud u Kotoru da dam nasljedničku izjavu i kažem šta sve treba da naslijedim, iako sam se obraćala pritužbama i tom sudu i na druge brojne adrese. Početkom prošle godine pokušali su da mi preotmu zemlju pored mora koju smo kupili sa kućom. Rješenje o uknjiženju, koje smo dobili 2005. godine od državnog katastra, uništeno je u poznatoj aferi ‘kotorski katastar'”, kaže za Monitor Vera Sabo.

Banka je blokirala račune njenog supruga iako je Vera Sabo bila ovlašćena da sa njih može da podiže novac. Ne može čak ni porodični automobil da registruje. Mora da plaća kredit koji je suprug podigao kod Podgoričke banke malo prije smrti, iako novac nije pronašla, niti zna kome otplaćuje kredit.

„ Dva puta sam se obraćala banci u Kotoru sa zahtjevom da me obavijeste koliko je ostalo novca na računima pokojnog supruga, a nakon tri mjeseca odgovorili su mi – našlo se nešto zanemarljivo. Bez tačnih podataka na kojem žiro računu i kod koje banke. Uzaludno sam se obraćala i Osnovnom sudu u Kotoru da mi pomogne da dobijem podatke iz registra komintenata o kreditu i novcu na žiro računima supruga”, objašnjava Sabo.

Agencija za kontrolu rada sudova i Vrhovni sud odgovorili su na njenu žalbu da je Osnovni sud u Kotoru sve uradio po zakonu.

Krajem prošle godine konačno dobija odgovor na svoju pritužbu i od Ministarstva pravde. U njemu se navodi da je zbog njenih pritužbi saslušavan sudija Osnovnog suda u Kotoru Špiro Pavićević i da je izjavu dao predsjednik tog suda Branko Vučković, jedan od kandidata za državnog tužioca.

U oktobru prošle godine sudski kurir donio joj je sudsko rješenje, ali odbila je da ga primi. Nije, kaže, htjela da ga uzme zato što je rješenje sud donio bez njene izjave o zaostavštini.

O svojim nevoljama pisala je ministru pravde Dušku Markoviću i predsjedniku Crne Gore Filipu Vujanoviću. Vujanoviću je, kao pravniku, postavila samo jedno pitanje – da li je po zakonu u pravu što traži da u sud bude pozvana na ostavinski postupak?

Dobila je odgovor predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice isti kao što joj je odgovorio Osnovni sud u Kotoru.

U dopisu Ministarstva pravde iz decembra prošle godine, koji se odnosi na „postupanje Osnovnog suda u Kotoru”, predsjednik tog suda Branko Vučković obavještava Ministarstvo, kako se navodi u dopisu, da je sudija Pavićević na osnovu liste nepokretnosti, saobraćajne dozvole za automobil i dopisa Centralne banke Crne Gore o novcu koji se zatekao na računima Andraša Saba 29. novembra 2012. godine donio rješenje o nasljeđivanju koje je Vera Sabo odbila da primi 5. decembra 2012. A petnaest dana kasnije „primalac nije pronađen na adresi iz spisa, pa mu je ostavljeno obavještenje o prispjeću sudskog pismena – predmetnog rješenja”.

Na osnovu toga zaključuje se da je pritužba Vere Sabo neosnovana, jer je sudija Pavićević „postupao u svemu u skladu sa odredbama Zakona o nasljeđivanju i Zakona o vanparničnom postupku i predmetna ostavina je raspravljena na zakoniti način…”

U dopisu se takođe navodi da je i Sudski savjet povodom pritužbe Vere Sabo na sudiju Špira Pavićevića „našao da nema osnova za pokretanje disciplinskog postupka protiv imenovanog sudije”.

„Odgovorno tvrdim, a za to imam brojne svjedoke, da do septembra prošle godine ni jedan dan nijesam napuštala Kotor i to nije mogao biti razlog da mi se ne uruči poziv za davanje ostavinske izjave u sudu. Tretiraju me kao čovjeka posljednjeg reda i osjećam se kao da se protiv mene vodi zavjera”, kaže Sabo.

Prema trenutnom stanju, Vera Sabo je umjesto naslijeđenih nekretnina koje se vode na njenog supruga naslijedila – sudsku nepravdu. Ne zna kako da izađe iz tog začaranog kruga, koji joj, kad je riječ o istjerivanju pravde, nije jedini.

Ovaj drugi ima međunarodni karakter. Kao direktorka i vlasnica kotorske agencije Livia Vera Sabo pokrenula je 1997. godine parnični postupak protiv Opštine Kotor zbog otimanja i plagiranja kulturne, turističke i cvjetne manifestacije Obala kamelija. O tome je naš list pisao prije četiri godine. Manifestaciju je organizovala svake godine u februaru ili martu. Pohvale su stizale sa svih strana.

Ministarstvo turizma je predlagalo da se manifestacija uvrsti u hercegnovski Praznik mimoze i budvanski Grad teatar. Turistički savez Crne Gore takođe je podržao taj kulturni događaj.

Prije devet godina Obala kamelija gostovala je u Podgorici, Kolašinu, Jagodini i Beogradu. Iste godine proglašena je za kulturni događaj godine u Srbiji. Agencija Livia finansirala je održavanje ove manifestacije u Mađarskoj na Sajmu turizma 1996. godine.

Jedino joj nije bila naklonjena lokalna vlast. Opština Kotor joj je 1997. nudila da proda program Opštini, ali je Vera Sabo odbila. Potom, opština Kotor i Turistička organizacija prisvajaju tu manifestaciju i daju joj ime Dani kamelija. Vera Sabo potom podnosi tužbu, vjerujući u pravdu, sud i državu. Nakon dugog niza iscrpljujućih ročišta izgubila je bitku. Sudski proces pred crnogorskim sudovima trajao je od 1997. do 2001. godine.

Onda je 2004. godine pomoć potražila od suda u Strazburu. Još čeka na odgovor. Sud je obavijestio da će razmatrati njenu tužbu.

,,Opština i dalje organizuje tu manifestaciju pod nazivom Dani kamelija i pored tri privremene mjere koje je donio Viši sud u Podgorici”, kaže Vera Sabo.

Ona se nada da će sud u Strazburu presuditi da je nepravedno ostala bez manifestacije Obala kamelija. Takođe se nada da se tom sudu neće morati žaliti da bi došla i do svog nasljeđa.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo