Povežite se sa nama

KULTURA

UMBERTO EKO: Mi smo naša memorija

Objavljeno prije

na

Umberto Eko, najpoznatiji italijanski književnik, semiolog, filozof, romansijer, esejist, pasionirani bibliofil i kolekcionar knjiga, rođen je u gradu Aleksandrija 1932. godine (u porodici sa 13 djece) nedaleko od Torina. Preminuo je nedavno u 84. godini u Milanu. Ispratili su ga brojni građani, poslenici kulture, političari…

Studij filozofije završio je u Torinu. U mladosti je sarađivao sa progresivnim katoličkim organizacijama, ali ubrzo ih napušta i ostaje blizak političkoj ljevici.

Osnivač je katedre semiotike i bio je docent na Univerzitetu u Bolonji.

Esej Rasprava iz semiotike, koji objavljuje 1975. godine, smatra se fundamentalnim naučnim radom iz ove oblasti.

U svijetu je prije svega poznat po svom romanu, mega bestseleru Ime ruže (publikovan 1980). Roman je objavljen u 50 miliona primjeraka u čitavom svijetu i preveden na više od sto jezika. Roman je adaptiran za istoimeni film, koji dobija značajne nagrade.

Englesku verziju Ime ruže smatrao je boljom od originala. Taj roman njegov autor, kojeg svjetska slava nije opila i načinila nesenzibilnim i arogantnim, je na kraju svoje karijere smatrao najlošijim svojim djelom. U jednom intervjuu rekao je ,,da mrzi taj roman i da se nada da će i čitaoci početi da ga mrze” . Naravno, tiraži italijanskih i svjetskih izdavačkih kuća decenijama pokazuju upravo suprotno da je njegova najmanje ,,uspjela” knjiga, kako kaže, ostala upisana među najpoznatija djela italijanske poslijeratne književnosti.

Nadaleko je čuveno i njegovo djelo Fukoovo klatno iz 1988. godine, po Eku njegov najbolji roman, na kojem je radio osam godina. Potom dolazi

Isola prethodnog dana, knjiga pisana za, kako je kazao, idealnog čitaoca, insistirajući da svaki autor ima svog imaginarnog idealnog čitaoca.

Misteriozni plamen kraljice Loane je prikrivena autobiografija u kojoj se naracija stapa sa slikama iz djetinjstva. Protagonista je čovjek koji je izgubio memoriju i rekonstriše sopstveni identitet. Radi se zapravo o izuzetku. To je jedinstven slučaj gdje je Eko pisao o sebi zbog stidljivosti kao karakterne crte.

Prije šest godina objavio je Praško groblje, tekst o rasizmu kako ga je pisac definisao. Interesantan priručnik naslovljen Kako se radi diplomski rad osvojio je generacije učenika i studenata. Nulti broj objavio je prošle godine. Roman je dostupan i našim čitaocima i može se reći da je to lekcija iz žurnalistike. U žiži je analiza mentaliteta permanentne zavjere.

Veliko interesovanje pokazuje prema laži kao kategoriji, što je tema njegovih posljednjih romana. Znao je reći da su znak/obilježje neophodni kako bismo bolje lagali. Analizira mehanizme značenja, piše o ideologiji, zavjeri i o kategoriji falšnog kao centralnoj temi. Strategijska dimenzija laži je, govorio je, cilj jedne imaginarne mediokritetske redakcije kojih je zapravo mnoštvo u realnosti.

Hrabrio je svako odbacivanje stereotipnih ideja i poimanja svijeta.

Brojni su njegovi tekstovi koji odišu parodijom, koju Eko smatra ozbiljnim žanrom. ,,Ono što mi se dopada u parodiji je da ukazuje na komičan način, prije ostalih, na mnoge ideje u kulturi nove desnice i njenog trenutnog preporoda. Parodija ne smije da se plaši pretjerivanja, parodija mora da pogodi u znak, u obilježje”.

Sarađivao je u brojnim italijanskim listovima. Mlađe generacije su osvojene prethodnih decenija novim jezičkim izrazima u poznatom stripu edicije Linus, u kojoj je sarađivao godinama. Još jedan dokaz o njegovoj svestranosti i potvrda da je u svim aktivnostima prije svega nalazio sebe i uživao maksimalno u kreativnom i spoznajnom procesu.

Falš informacije i njihovo porijeklo bili su konstantna tema studija i analize novinara i filozofa Umberta. Teorija zavjere koja sakriva realnost takođe je decenijama bila predmet njegovog istraživanja. Postavlja pitanje gdje je osnov ljudske glupost i kao kategorija ga prilično intrigira. Analizira brojne paranoje novije istorije i savremenog društva.

Mnoštvo informacija, kako je rekao, dovodi do velikog rizika, jer ne uspijevamo izdvojiti i prepoznati lažne. Prepoznao je u tom fenomenu bolest svih generacija, posebno današnje. ,,Oni koji su do juče govorili gluposti o zemlji po kafanama i barovima, danas imaju mogućnost da te iste gluposti emituju na mreži i njihove se ideje i razmišljanja susreću sa znanjem nobelovaca”.

,,Ne dozvolimo da izgubimo memoriju”, riječi su jednog od najvećih eksperata za studij komunikacije. Znao je podsjetiti studente na opasnost korišćenja društevnih mreža za sticanje saznanja. Nije propuštao priliku da kritikuje vulgarnost novih medija, koji ujedno reduciraju kompleksnost istorijskih događaja. U tom smislu piše o kreiranju čudovišta i zombija kad govori o kulturi mase. ,,Danas se ostavlja previše prostora imbecilima, ne tako davno oni su bili ućutkani”.

Eko, daleko od banalnosti svog vremena, savjetuje da se uvijek ,,ostave odškrinuti prozori poimanja života”.

Nerijetko je demonstrirao prezir i gnjev prema Italiji od koje se stidio putujući intenzivno po svijetu. Govorio je ,,iako se u manjini protiv vlasti – nebitno je”, evocirajući da je s kraja ’30-ih godina prošlog vijeka samo 11 profesora u Italiji reklo ,,NE” Musoliniju, ali su pri tom spasili dignitet zemlje.

Nemoguće je u jednom tekstu definisati i opisati aktivnosti Umberta Eka, književnika ,,elokventne šutnje”, najpoznatijeg italijanskog savremenog pisca u svijetu ,,benigne enigme” i sav njegov neiscrpan rad i pluridisciplinarnu aktivnost u domenu kulture. Ne bez razloga je nazivan najvećim stvaraocem savremene literature.

Ostaće zapamćen ne samo po svom obimnom djelu već i po svojoj harizmi, humanosti, progresivnim stavovima u domenu italijanske i svjetske politike (posebno u periodu vladavine Silvija Berluskonija nije propuštao priliku da kritikuje vlast), kao kritičar pop kulture i masmedija, po izraženoj crti za humor i viceve kojima je često uljepšavao savršenstvo oratorstva.

Vjerovao je u opstanak Evrope sa mladim obrazovanim ljudima i kulturom, kroz otpor fašizmu i nacizmu, podsjećajući svoje studente i javnost na devet miliona mrtvih u Prvom svjetskom ratu i na 41 milion mrtvih u Drugom svjetskom ratu, među kojima je bilo dva miliona Roma i šest miliona Jevreja.

Poznavao je i muziku. Svirao je više instrumentata, a omiljena mu je bila flauta.

Na pitanje šta znači umrijeti, jednom prilikom Eko, koji ostaje primjer autentičnog liberala, izjavio je: ,,Mi smo naša memorija, kad umrem sjećaću se svega”. Nijemost smrti neumornog spisatelja ugušila je glas mislioca. Dijalog sa Ekovim stvaralaštvom i naracijom bez sumnje će biti intenzivan i pun novih izazova i otkrića tog čarobnjaka riječi, humaniste i tihog revolucionara. Dijalog sa autorovim knjigama predstavljaće za sve radoznale čitače budući susret sa Umbertom Ekom.

Uvijek otvoren za alternativno

Posebno je bio fasciniran filozofijom i analizom kulture, gdje pod kulturom ne podrazumijeva samo literaturu i umjetnost već i stvaralaštvo ,,nižeg ranga” kao što su strip, komercijalni film ili televizijski šou. Predavao je na mnogim fakultetima Italije i poznatim univerzitetima po svijetu.

U San Marinu 1988. godine osniva Centar San Marino – inovativni projekat filozofije i kognitivne nauke u kom se održavaju brojni susreti i seminari sa studentima i svjetskim naučnicima. Vraća se ponovo filozofiji sa knjigom o Kantu, koju mnogi smatraju hrabrim i značajanim doprinosom filozofiji.

Bio je kritičan prema određenim idejama sjevernoameričkog lingviste Noama Čomskog.

Sa neoalternativnom Grupom 63, formiranom u Palermu, prkosi tada dominantnoj državnoj strukturi i dogmatskoj naraciji 50- ih godina. Grupa 63 predstavlja prekretnicu, jer italijansku kulturu tih godina karakterišu konzervativizam, tradicionalizam i dogmatizam, kojima se autor permanentno suprotstavljao. ,,Pisao sam tih 60-ih godina da za jedan državni puč nije više neophodno pokrenuti tenkove, dovoljno je okupirati zgrade televizije.”

Teme iz svakodnevice, komunikacija, načini izražavanja, vicevi sa nenadmašivom ironijom, koje je Eko rado kazivao, karakterisali su njegova gostovanja u medijima. Uvijek je bio otvoren za izazove novog i alternativnog. U tom smislu je uspio kao malo koji intelektualac. Karakterisale su ga beskrajna radoznalost i stvaralački nemir, bujna inteligencija, neprestano postavljanje radikalnih pitanja o smislu i krajnjoj sudbini, kraju svega što postoji, dakle neprestana pitanje o misteriji života.

Ko čita živio je pet hiljada godina

Piščeva pasioniranost prema kolekciji srednjovjekovnih i antičkih knjiga je znana mnogima i u njegovim bibliotekama je smješteno više od 1.500 edicija rijetkih knjiga iz srednjeg vijeka. O pasioniranom i neumornom čitaocu Eku, prije svega govori riznica od 50.000 knjiga smještenih u dvije njegove rezidencije. Zasigurno mnogi pamte njegov komentar o važnosti druženja sa knjigom: ,,Ko ne čita sa 70 godina živio je samo jedan život: sopstveni. Ko čita – živio je 5.000 godina”. Flober i Džojs zauzimaju primarno mjesto kad je riječ o književnicima koji su ga posebno zanimali. Sa brojnim intelektualcima ’60-ih i ’70-ih godina ostavio je neizbrisiv trag u istoriji jezika i književnosti Italije. Posljednja hrabra avantura (,,ludost”, kako je naveo) kompetentnog i neumornog profesora Eka, radoznalog i nepredvidivog mislioca je odlazak iz svoje istorijske izdavačke kuće Bompiani, izdavača koji je objavio kompletna djela genija Eka. Izjavio je tom prilikom da ,,ne postoji država u kojoj je izdavačko tržište skoncentrisano u rukama manjeg broja ljudi nego u Italiji”. U momentu prodaje i udruživanja sa magnatima iz kuće Mondadori, kojom upravlja porodica Berluskoni, Eko izjavljuje: ,,Ja nisam za prodaju”, napušta Bompiani i sa dijelom saradnika osniva izdavačku kuću, koja objavljuje naredne nedjelje njegov novi roman. Riječ je o antologiji eseja u kojima se bavi i odnosima različitih generacija.

Vesna ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

KULTURA

SAFET SIJARIĆ “LJUBAV NA MILJACKI”: Roman o ljubavi koja prkosi smrti i pamćenju koje pobjeđuje zaborav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Sajmu knjiga u Sarajevu, svečano je uručena godišnja nagrada izdavačke kuće Bosanska riječ/Lijepa riječ za najbolji roman godine – posthumno dodijeljena Safetu Sijariću za njegovo posljednje prozno djelo Ljubav na Miljacki

 

 

Ljubav na Miljacki,  knjiga koja je  snažno potresla čitalačku javnost, dolazi kao kruna jednog izuzetnog stvaralačkog opusa i svojevrsni testament jednog od najvažnijih bošnjačkih i crnogorskih proznih pisaca druge polovine 20. i početka 21. vijeka.

Safet Sijarić je 10. aprila 2024. godine, u 73. godini života, okončao životni put u Sarajevu, đe je proveo posljednje decenije života, nakon što je životno i književno sazrio u Bijelom Polju. Njegovo djelo ostaje most između Crne Gore, Sandžaka i Bosne, između hronike i fikcije, između bola i nade. Objavio je značajne romane: Vučja gora, San o dragom kamenu, Rod i dom, Udar orla, Glas divine, Zmijski vez, Brod na Bistrici, Pohod na Visočicu i Do na sami kraj svijeta, kao i pripovijest Žena s tromeđe, koja već danas ulazi u antologijsku baštinu. Sijarić je bio hroničar nevidljivih, onih zaboravljenih ljudi sa rubova civilizacije, čiji se životi sapliću o tuđe ratove, ideologije i granice. Njegova književnost je duboko humana, posvećena običnom čovjeku, ispunjena milosrđem, tjeskobom, ali i prometejskim plamenom nade. U njoj se prepliću ratne traume, muhadžirski putevi, svakodnevni bol, ali i čudesna ljepota jezika koji liječi.

Roman Ljubav na Miljacki izdvaja se kao posebno snažno ostvarenje u njegovom opusu. Riječ je o romanu koji se temelji na tragičnoj, ali istinitoj priči o Amiri i Bošku  dvoje mladih Sarajlija, ona Muslimanka, on Srbin – čija je ljubav prekinuta smrtonosnim hicima na Vrbanja mostu tokom opsade Sarajeva 1993. godine. U vremenu kada je grad bio razapet između granata i snajpera, njih dvoje su pokušali pobjeći iz mračnih ratnih pokliča u ime ljubavi, ostavljajući iza sebe sve podjele. Ipak, smrt ih je dočekala zagrljene, jedno pored drugog, kao simbol i krik protiv besmisla rata.

Safet Sijarić ne piše ovu priču kao hroničar. On je ne pripovijeda da bi još jednom dokumentovao strahote rata. On joj pristupa kao pjesnik ljubavi. Njegov narativ je prožet lirizmom, suzdržanom emocijom i filozofskim promišljanjem o granicama ljudske dobrote i zla. On zna da se velika književnost ne bavi time ko je pucao  već time šta je ubijeno. A ubijena je nada, mladost, povjerenje, snovi i budućnost dvoje ljudi koji su prkosili mržnji. U ovom romanu nema jeftine sentimentalnosti. Svaka rečenica je precizno odmjerena, svaki dijalog nosi bol još uvijek svježih rana. Sijarić koristi jezik kao oruđe protiv zaborava –on ne dopušta da Amira i Boško budu samo statistika ili fusnota. On im vraća život, dostojanstvo, glas. On ih oživljava za sve nas koji nikada ne smijemo zaboraviti da je ljubav moguća – i u najkrvavijim vremenima.

Ljubav na Miljacki nije roman o ratu već roman o onome što rat ne može ubiti. O ljubavi koja se, poput cvijeta, probija kroz asfalt pod opsadom. O ljudskosti koja se javlja tiho, u pogledu, u dodiru, u stihu. To je knjiga koja nas uči da ljubav nije slabost, već snaga. Da oprost nije zaborav, već oblik hrabrosti. I da su mrtvi koje volimo zapravo najživlji među nama, jer njihovo pamćenje oblikuje naše najdublje vrijednosti. Nagrada za ovaj roman ne predstavlja književno priznanje već i književni omaž Bosni, gorovitoj, spaljnoj, urušenoj ali ipak onoj Bosni u kojioj su čovječnost i snaga ljubavi uvijek pobjeđivali sva zla i sve ratove.. Ovaj roman je snažni govor  savjesti. On nam  dolazi u trenutku kada Evropa ponovo gori, kada nevini opet ginu na mostovima, granicama i prvim linijama. Ona dolazi kao poruka ljubav je najviši čin otpora. A književnost koja o ljubavi piše i u doba mraka, ostaje najčistiji dokaz svjetlosti.

Safet Sijarić je bio i ostao pisac vjere u čovjeka. Pisac čija rečenica liječi, a čije junake pamtimo kao članove vlastitih porodica. Njegova djela, poput Rod i dom, Udar orla, Pohod na Visočicu, su portreti naroda u pokretu, hronike poniženih i razapetih, ali uvijek dostojanstvenih.

Zato neka Ljubav na Miljacki  bude opomena, poklon, molitva i zavjet. Neka bude podsjetnik da je Safet Sijarić bio naš Miguel de Servantes, ali sa sandžačko-bosanskom dušom, sa rukopisom u kojem se smjenjuju krv, hljeb i osmijeh. Pisac koji je znao da je čovjek ono što iz njega ostane kad nestane. A iz Safeta ostaje sve. U vremenu kada olako zaboravljamo naše bošnjačko-crnogorske velikane, kad nas njihovo odsustvo više poduči od njihove prisutnosti, možda je pravo vrijeme da se zapitamo: Znamo li koga smo imali, dok ga nismo izgubili ?

Božidar PROROČIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SANJA RAONIĆ, SLIKARKA: Događanje umjetnosti kao čin otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stavljam političke aktere u fokus vrlo svjesno, jer smatram da su okupirali cjelokupan društveni prostor i da je posljedica njihovog (ne)djelovanja likvidacija građanskog društva

 

 

Prepoznata i priznata kao jedna od najautentičnijih savremenih umjetnica u Crnoj Gori, Sanja Raonić dosljedno gradi svoj izraz na raskršću intime i društvene kritike. Njena nova izložba Parti-emancipiram/učestvujem oslobađanjem/, koja je nedavno otvorena u Modernoj galeriji u Podgorici, nastavlja to istraživanje, otvarajući prostor za duboko promišljanje o tijelu, identitetu i komunikaciji.

Snažna, promišljena i višeslojna, Raonić se ne zadovoljava estetikom radi estetike – ona poziva na učešće,  dijalog,  suočavanje. Ova izložba nije samo retrospektiva jednog umjetničkog opusa, već i poziv da se aktivno promišlja o društvu i o nama samima u njemu.

MONITOR: Naslov izložbe “Parti-emancipiram /učestvujem oslobađanjem/” otvara mnogo polja za tumačenje – od ličnog, društvenog do političkog. Na koji način pojam “parti” u ovom kontekstu nadilazi doslovno značenje i postaje prostor otpora i emancipacije?

RAONIĆ: Participiranje kao učestvovanje \ suDjelovanje počinje sa pozicije ličnog ogledanja u društvenom, a taj odraz vodi svijest ka sopstvenom političkom definisanju, određenju ali ne i opredjeljenju. Opredijeliti se, za mene, značilo bi pristajanje na konkretan i konačan politički okvir. U tom smislu bi suDjelovanje promijenilo kontekst.

A kontekst koji ja razvijam zasnovan je na potrebi da istupim i da kroz alate komunikacije kojima sam ovladala, saopštim i doprinesem javnom dijalogu na sve one pojave  koje me lično uznemiravaju, a dio su društvenog ambijenta koji se usljed represivnog djelovanja političkih aktera već decenijama umanjuje, ponižava, devastira, zloupotrebljava, tiho ubija.
Stavljam političke aktere u fokus vrlo svjesno, jer smatram da su okupirali cjelokupan društveni prostor i da je posljedica njihovog (ne)djelovanja upravo ta likvidacija građanskog društva koju pominjem.

MONITOR: Vaši radovi balansiraju između crteža i slike. Koliko je sam proces stvaranja za Vas čin introspektivne analize, a koliko direktnog dijaloga sa spoljnim svijetom?

RAONIĆ: Komuniciram baš kao što stvaram i obrnuto – na liniji suprotnosti. Balansiram sa dva likovna jezika koje sam razvijala do nivoa da umiju da se povežu u likovnom smislu. Sinhronizovani su u djelu. Djelo razvijam kao rezultat vlastitih, intimnih  promišljanja, na potpuno ličnom iskustvenom  nivou. Ali sve lično u meni je posljedica provokacije onoga što percipiram iz pozicije posmatranja. Posmatranje zahtijeva uključivanje u sfere stvarnog, racionalnog života. Zato je uloga posmatrača namijenjena introvertima. Savršeno se kamufliraju. Tako da je ta simbioza još jedan balans koji je rezultat rada na izmirenju kontrasta koji nose moj karakter. Te sudare svjetova  procesuiram kroz stvaralački proces.

MONITOR: U savremenom društvu gdje se tijelo i identitet žene često instrumentalizuju, Vi kroz grotesku i ekspresiju rušite te obrasce. Koliko je teško ostati iskren u tom izrazu i zadržati vlastiti glas u vremenu kad se i bunt često pretvara u estetizovani proizvod?

RAONIĆ: Najagresivnije se instrumentalizuje ženska seksualnost kao jedan od senzibilnijih djelova ženskog identiteta. Vjerujem da je takvim snažnim djelovanjem medija, nimalo slučajno, započela jedna nova (a stara) epoha vraćanja žene na nivo upotrebne robe. Zavarana fenomenom trenda koji joj daje lažnu i beskorisnu statusnu odrednicu, savremena žena na to pristaje. Postaje instrumenat korporacija koje zarađuju novac  na brutalnom banalizovanju svega onoga što žena ne mora da postane ukoliko želi da ostane na nivou izvojevanog integriteta koji je osvajala vjekovima.

Imam nadu da nije teško ostati iskren i ne odustajati jer je taj cilj napora vrijedan. Posljedice bi značile vraćanje vjekovima unazad.

MONITOR: Kroz izložbu se jasno osjeća autobiografski sloj, ali ona vrlo brzo postaje univerzalna. Da li vjerujete da je autentično lično iskustvo najbolji put ka univerzalnoj istini u umjetnosti?

RAONIĆ: Ne znam da li je najbolji, ali je za stvaraoca značajan jer je došao iz lične spoznaje,  a te istine su važne koliko za onoga koji stvara i saopštava, toliko i za onoga koji posmatra. Ta komunikacija mora početi i završiti se na istini jer se tako razvija odnos povjerenja. A bez vjere u snagu umjetnosti ona neće moći promijeniti svijet.

MONITOR: Rekli ste da umjetnost “akumulira istine svih civilizacija”. Kakvu istinu mislite da ostavlja naša generacija kroz savremeno stvaralaštvo?

RAONIĆ: Tome neću svjedočiti. Kada o tome razmišljam, pomišljam na umjetnost onih koji su mijenjali društvenu stvarnost makar na način da su je potresali  svaki u svojoj epohi. Leonardo, Karavađo, El Greko, Velaskez, Goja…i kada su bili angažovani kao dvorski slikari, neki među njima bili su neustrašivi…Oskar Kokoška, Oto Diks – umjetnici koji su stvarali uprkos svemu i bez obzira na cijenu. I kada je cijena bila vlastiti život. Naravno, možemo se pravdati vremenskim kontekstom. Ali ja ne osjećam ovu epohu kao humaniju. Likovna umjetnost je pred novim vizuelnim umjetnostima izgubila svoju snagu. Likovni umjetnici su izgubili i svoj društveni uticaj kada su se obrazovni sistemi sveli na nivo zadovoljenja obrazovnih potreba mase od prosjeka. Sa gubljenjem društvenog uticaja nestalo je i finansija za ohrabrivanje djelovanja likovnih umjetnika. Ako stvaralac zavisi od angažovanja sponzora koji će mu obezbijediti stvaralačku i životnu egzistenciju, onda će istina koju ćemo ostaviti za sobom biti plašljiva i suzdržana, rekla bih. Ne dopada mi se šta bi o ovoj civilizaciji mogli da misle oni koji će doći poslije nas.

MONITOR: Koliko Vas je pandemijska tišina, o kojoj govorite, oblikovala i osnažila da izložbu postavite ne kao “nastalu”, već kao “događaj”? Šta znači za Vas taj čin “događanja” umjetnosti u ovom trenutku?

RAONIĆ: Događanje umjetnosti znači da je ona dio krvotoka svih životnih i društvenih procesa. Da ona nije samo dio agende nekog državnog činovnika koji mora da popuni godišnji plan sa projektima kulturnih manifestacija na lokalnim nivoima u susret novoj sezoni. A sve u maniru političkih malverzacija i kalkulacija. Jer to se zove nekultura.
Umjetnost se događa u trenutku kada je čovjek – građanin razvio u sebi potrebu da udahne čistu, dobronamjernu, uljudnu, kultivisanu, ljubavnu, hrabru, posvećenu, istinitu, ohrabrujuću, radosnu misao koju umjetnost u  svojoj suštini nosi. U pandemiji sam sistematizovala ovu svoju potrebu i tako je počeo da nastaje ciklus. Tišina stvara stvaraoca.

Miroslav MINIĆ
foto: Đorđe CMILJANIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

OSKARI 2025 – NAJPRESTIŽNIJE NAGRADE FILMSKE INDUSTRIJE: Trijumf nezavisnog filma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovogodišnja dodjela Oskara pokazala je koliko su filmska industrija i očekivanja javnosti nepredvidivi, ali i koliko nagrade mogu donijeti neočekivane obrte i izazvati polemike

 

 

 

U kultnom DOLBI teatru u Los Anđelesu održana je 97. ceremonija dodjele Oskara, najprestižnije nagrade filmske industrije. Ovogodišnja dodjela donijela je i iznenađenja – apsolutni pobjednik večeri bio je film Anora reditelja Šona Bejkera, koji je osvojio čak pet Oskara. O ovogodišnjim nagradama, kao i o filmovima Anora i Čovjek koji nije mogao šutjeti razgovarali smo s filmskim kritičarom Vukom Perovićem i rediteljem Bojanom Stijovićem.

Filmski kritičar Vuk Perović za Monitor je kazao da se na kraju, kao opšta ocjena, izdavaja da je na Oskarima ipak tijumfovao nezavisni film.

-Možda je prerano reći da dodjela nagrada Američke akademija za film više ne pripada velikim holivudskim studijima, jer su i oni u velikoj mjeri i dalje dio svega toga, ali da nezavisni filmovi i autori nose sve nagrade kući to je evidentno. Ranije bismo među deset nominovanih imali dva, tri takva filma, a ovoga puta smo imali dva klasična studijska filma među deset nominovanih za najbolji film, istakao je Perović i dodao da su Anora, Brutalista i Supstanca filmovi sa izuzetno malim budžetima za SAD, a čak osrednjim i za evropsku kinematografiju.

Premijerno prikazana na filmskom festivalu u Kanu, gdje je odnijela Zlatnu palmu, Anora je nakon prvobitnih pozitivnih reakcija, sve do dodjele Oskara, nakratko pala u drugi plan.

Filmski reditelj Bojan Stijović je za Monitor kazao da mu je drago što je Šon Bejker osvojio Oskara.

-To je autor koji je godinama stvarao filmove sa malim budžetima, na margini američke kinematografije, i uvijek ostajao dosljedan svom jedinstvenom stilu. Njegova upornost i vizija su zaista inspirativni. Ipak, smatram da su neki njegovi raniji filmovi bolji od Anore, iako ne mogu osporiti da je ovaj film najznačajiji u njegovom opusu i da je uspio da privuče pažnju šire publike i kritike, kao i sve najvažnije nagrade, uključujući i Zlatnu palmu, istakao je Stijović.

Film je nagrađen u najvažnijim kategorijama: najbolji film, najbolja režija, najbolji originalni scenario i najbolja montaža, dok je peta nagrada pripala glumici Majki Medison za najbolju glavnu žensku ulogu. Reditelj Šon Bejker izjednačio se s legendarnim Voltom Diznijem po broju osvojenih Oskara u jednoj večeri.

-Nikada se do sada nije dogodilo da reditelj jednog filma dobije Oskara i za režiju i za montažu. Šon Bejker je filmski autor koji želi da radi u okviru malih budžeta  da bi mogao da kontoliše i  sam odlučuje o svim bitnim autorskim pitanjima, kaže Perović, dodajuči da je Bejker odavno dio velikih festivala i autor je koga voli i kritika i publika.

-Od filma Tangerine, koji je snimao mobilnim telefonom, pokazao je da spada u red onih rijetkih koja uvijek znaju da pronađu put i najbolji način da iznesu ideje i stvari koje ih zanimaju. Anora je  i melodrama i romantična komedija, i film potjere i screwball komedija koja vjerno oslikava savremenu Ameriku kroz priču o dva njena supkulturna fenomena – svijet seksualnih radnica i migrantski univerzum“, naglašava Perović.

Stijović smatra da je Anora film koji na prvi pogled djeluje kao prirodan nastavak tematskog i vizuelnog istraživanja koje Bejker sprovodi kroz svoje ranije radove.

-Film se bavi društvenim marginama, ljudima koji pokušavaju da pronađu svoje mjesto u surovom sistemu, ali ovog puta sa nešto drugačijom estetikom i strukturom. Dok su njegovi raniji filmovi poput Tangerine, The Florida Project, Red rocket nosili snažnu dokumentarističku energiju i sirovu neposrednost, Anora djeluje uglađenije i kontrolisanije. Možda je upravo ta stilizacija ono što ga čini pristupačnijim široj publici, ali i pomalo udaljava od sirove emocije i spontanosti koje su krasile Bejkerove ranije radove, kaže on za Monitor.

Jedno od najvećih razočaranja večeri bio je film Potpuni neznanac, koji, uprkos osam nominacija, nije osvojio nijednu nagradu. Ni favorizovani Brutalista nije ostvario očekivanja, osvojivši tri Oskara – za najbolju mušku ulogu, koju je dobio Ejdrijen Brodi, kao i za najbolju filmsku muziku i fotografiju. Dvostruke nagrade pripale su filmovima Wicked – najbolja scenografija i kostimografija i Dina: Drugi dio  – najbolji vizuelni efekti i zvuk. Oskara za najbolju sporednu mušku ulogu dobio je Kiran Kalkin za film Istinski bol. Scenarista Piter Stron je nagrađen Oskarom za najbolji adaptirani scenario filma Konklava. Mnogi su očekivali da će Oskar za glavnu glumicu pripasti Demi Mur, koja je prethodno osvojila Zlatni globus, Critics’ Choice i SAG nagradu za ulogu u filmu Supstanca.

Još jedno veliko iznenađenje bio je film Emilija Perez. Mnogi se slažu da je to film velikih ideja, drugačijeg stila i nesvakidašnje hrabrosti. Ali, iako je sa 13 nominacija postavio rekord kao najviše nominovani film na stranom jeziku u istoriji Oskara, osvojio je samo dva priznanja – za najbolju sporednu žensku ulogu – Zoe Saldanja i najbolju originalnu pjesmu – El Mal. Očekivana nagrada za najbolji međunarodni film ipak je otišla brazilskom ostvarenju I’m Still Here, čime je Brazil prvi put dobio Oskara.

Hrvatski film Čovjek koji nije mogao šutjeti, u režiji Nebojše Slijepčevića, uprkos statusu favorita, nije osvojio nagradu za najbolji kratki igrani film. Umjesto toga, ovo prestižno priznanje pripalo je ostvarenju Ja nisam robot.

Čovjek koji nije mogao šutjeti je postigao sjajan uspjeh. Činjenica da smo svi očekivali da dobije Oskara i da je bio najveći favorit dovoljno govori o tome da za ovaj film zna cijeli svijet, kazao je Perović i dodao da je Nebojša Slijepčević reditelj koji vrlo vješto koristi filmski jezik, kao pod parolom “manje je više”.

-Tek naizgled jednostavnim pristupom, Slijepčević je uspio da u prvi plan njegovog vrlo kratkog filma iznese emociju koja dugo ostaje sa vama ili bolje reći nikada vas ne napušta. Ovom filmu nije potreban Oskar da bi ostao upamćen i da bi bio dio istorije kinematografije, zaključuje Perović.

Bojan Stijović smatra da je kratkometražni film Čovjek koji nije mogao šutjeti jedno od najvažnijih ostvarenja ove godine.

-To je film koji postavlja ključna pitanja o savremenom društvu i hrabro progovara o temama koje nisu uvijek prijatne, ali su izuzetno važne. Njegova režija je precizna i promišljena, a emotivna snaga priče dolazi do izražaja kroz izvanredne glumačke interpretacije i pažljivo građen narativ, istakao je Stijović i dodao da je to film koji ne insistira na spektakularnim momentima, već se oslanja na suptilne, ali moćne prizore koji ostaju urezani u sjećanje.

Za najbolji dugometražni dokumentarni film, Oskarom je nagrađeno ostvarenje Mi nemamo drugu zemlju, iako nije prikazan u mnogim bioskopima u Americi. Inače, podgorička publika mogla je da pogleda ovaj film, koji je rađen u palestinsko-izraelskoj koprodukciji četvoročlane grupe aktivista, na otvaranju 15. Underhillfesta u junu 2024.godine.

Ovogodišnja dodjela Oskara još jednom je dokazala da filmska umjetnost ne mari za očekivanja i predviđanja – trijumfi dolaze iznenada.

Priredio: M.MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo