O autoru

Prof. dr Franjo Štiblar je redovni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Ljubljani. Na istom Univerzitetu Štiblar je stekao diplome prvo Pravnog a nešto kasnije i Ekonomskog fakulteta. Doktorirao je u SAD iz oblasti monetarne ekonomije. Bio je savjetnik guvernera Narodne banke Slovenije u periodu od 1982. do 1985, godine, Glavni ekonomista Nove ljubljanske banke od 1992. do 2004. godine, a tokom 1992. godine i savjetnik u Svjetskoj banci, u Vašingtonu. Od 2005. godine bio je i član Savjeta CBCG.

Neoliberalizam je u svijetu i u Crnoj Gori, gdje je posljednjih godina izrazito prisutan, doveo do krize koju nije bio u stanju da riješi. Pogreške u ekonomskim teorijskim osnovama neoliberalizma su ideja postojanja perfektnog tržišta i pretpostavka homo oeconomicusa – invalida, čije ponašanje određuje samo egoistični materijalni interes. Na ovim, nerealističnim pretpostavkama, izgrađeni privredni sistemi, ekonomske politike i razvojni modeli doveli su do globalne finansijske krize, a rješava ih fiskalna i monetarna intervencija.

Monetarna i fiskalna stimulacija dosad neviđenih razmjera u kejnezijanskoj tradiciji, riješile su aktuelnu krizu, ali zbog dobrog i brzog dejstva ne daju priliku za sistemske izmjene. Da nije bilo te intervencije ne bi bilo kreativne destrukcije, već samo destrukcije koja bi dovela do propasti finansijskih i političkih elita.

Sada se, umjesto korekcija (neoliberalnog) sistema koji je doveo do krize, pojavljuju se prijedlozi radikalizacije liberalizma iskorištavanjem kriznog šoka kao osnova. Mišljenja sam:

Nije bilo premalo liberalizma i nisu potrebni novi eksperimenti; jer to je slično Kardeljevoj tezi da je bilo premalo komunizma, te da su potrebni novi eksperimenti.

CRNOGORSKE EKONOMSKE SPECIFIČNOSTI: Mnogi su bili svjesni specifičnosti sa kojima je crnogorska ekonomija dočekala globalnu ekonomsku krizu. Pomenimo samo neke od njih:

-relativno najrazvijenije kapitalsko tržište u svijetu: tržišna kapitalizacija je bila preko 250% BDP,

-relativno najveći platnobilansni deficit među normalnim zemljama svijeta: preko 50% BDP,

-liberalnost poreske politike: najniže stope, proporcionalni porez koji nemaju ni najveći pobornici liberalizma kao što su SAD i Engleska; a zato nema dovoljno socijalnih izdavanja države,

-iste osobe su istovremeno akteri, regulatori i nadzornici na tržištu kapitala, a ovo se želi proširiti i na druge dijelove finansijskog sistema – naročito u bankarstvo, preko zauzimanja pozicija u CBCG. To znači eliminaciju nužne suprotnosti funkcija aktivnosti i kontrole ali istovremeno i stvaranje konflikta interesa istih osoba kao izvođača i nadzornika.

POSLJEDICE POGREŠNOG MODELA: Uz osobenosti, analitičarima su bile vidljive i posljedice niza slabosti dosadašnjeg razvojnog modela Crne Gore. Najvidiljivije su:

-Prosječni rast BDP od osam odsto u periodu 2006-2008. nije odraz autonomnog rasta, već je ostvaren pomoću neto uvoza (platnobilansni deficit u prosjeku oko 40 odsto BDP);

-Pokrivanje platnobilansnog deficita prodajom crnogorskog bogatstva strancima nije trajno održivo, jer će bogatstva ponestati. Za sada dug iz inostranstva još nije povećan, ali kada nestane “djedovine da se proda”, inostrani dug će da eksplodira; (analiza je rađena prije crnogorskog zaduženja na tržištu euro obveznica).

-Rast kredita u nekim bankama bio je i 400 odnosno 700 odsto godišnje (svjetski rekordi), a na supervizijske zahtjeve nadzornika te banke su se oglušile, pa se sankcije nisu mogle sprovesti. Umjesto pojačanog nadzora i na drugim područjima finansijskog sektora, nadzor se liberalizira i za bankarstvo;

-Rekordan pad berzanskih indeksa na skoro 10 odsto ranije dostignutog maksimuma znak je prevelikog naduvanog balona. Slično je i tržište nekretnina;

-Vlada je još 2008. ciljala budžetski suficit i ako je privreda već bila u padu,a siromaštvo u porastu. Dakle vodila je pro-a ne anti-cikličnu politiku;

-Prodaja CG bogatstva strancima kao osnova sadašnjeg razvojnog modela nije dobra jer vodi gubitku ekonomskog, a time i političkog suvereniteta zemlje. Za vrijeme krize strani vlasnici prvi bježe iz privrednih subjekata i ostavljaju rješavanje socijalnih problema Vladi CG; I strane banke žele da se povuku;

Među svim zemljama u regiji Crna Gora je imala najveći pad BDP u 2009 i jedina ima, prema stranim izvorima, prognoziran pad BDP i u 2010. godini. Razlozi za to su: premalen fiskalni stimulus, nedovoljne bankarske kreditne podrške uprkos najveće relaksacije uslova kreditiranja banaka sa strane CBCG u regionu poslije nastanka krize (najniža stopa obavezne rezerve; sniženi bonitetni zahtjevi kolaterala).

Ali nedostaje fiskalna podrška bankarskim kreditima, jer nema aranžmana sa MMF koji bi doneo novac za to, ali bi istovremeno značio i ulazak nepoželjnog inostranog nadzornika.Financiranje Crne Gore zajmovima na međunarodnom tržištu kapitala, ako će uopšte biti moguće, biće nekoliko pita skuplje od zajmova MMF.

Enormni platnobilansni deficit Crne Gore nije doprineo povećanju proizvodnih kapaciteta za budući brži rast i nije poboljšao kvalitetu privređivanja, kako se planiralo, već je povećao potrošnju iznad ostvarenog sadašnje generacije na račun budućih generacija.

POLAZNI OKVIRI BUDUĆEG RAZVOJA: Polazni kriteriji za stvaranje novog razvojnog modela Crne Gore su prilagođavanje zemlje zahtjevima EU i MMF, a ne očekivati obrnuto, da se oni prilagode Crnoj Gori.

a) Ekonomski maksimum nije i društveni maksimum zbog socijalnih, ekoloških, kulturnih eksternalija ekonomskih odluka, zbog nejednakomjernosti raspodjele proizvoda i dobiti.

b) U krizi cijeli razvijeni svijet nacionalizira, a Crna Gora kao periferija, bi da i dalje privatizira, umjesto da se ,,de-tajkunizira”.

c) Kriza je posljedica trošenja preko ostvarenog produkta na račun prodaje bogatstva koje su stvorile prethodne generacije i trebalo bi ga predati generacijama koje dolaze, ili zaduživanjem, koje dođe kada više nema što da se proda, (iskustvo ex-Jugoslavije).

d) U pogledu prodaje imovine strancima green field investicije su poželjne, ako ne prave ekološku, socijalnu ili etničku štetu Crne Gore, inače uništavaju domaći identitet. Ali, u krizi su cijene preniske za prodaju. Prodajom strancima, njima se prepušta ekonomska a time i politička suverenost.

e) Ključne odluke u privredi treba da donesu domaći vlasnici-stalni rezidenti,dakle subjekti koji su stalni rezidenti Crne Gore, jer ih brine okolina u kojoj žive oni i njihove familije, ambijent za firme koje su u Crnoj Gori ustanovili. Zbog toga ne bi trebalo prodavati infrastrukturu niti uspješne privredne blue-chips kompanije (Plantaže, dobri hoteli). Od svim vlasničkih prava, bar “ius utendi”, dakle – pravo na krucijalne odluke o upotrebi stvorene akumulacije i prodaji poduzeća treba zadržati kod domaćih stalnih rezidenata makar kod najznačajnijih kompanija i u infrastrukturi.

Crna Gora, kao i Europa u cjelini treba da se vodi Pax Europea, a ne anglosaksonskom Pax Brittanica odnosno Pax Americana, niti nadolazećem Pax Chinesis. A to znači uvažavati europsku tradiciju: njemačkog Erhardovog modela socijalno-tržišne privrede, austrijanski model socijalnog dogovaranja Bruna Kreiskog, skandinavski model države blagostanja Olofa Palmea i francuski model jakog javnog sektora Pete republike.

U ovoj studiji se polazi od nove ekonomske doktrine sa šest elemenata solidarizma plus stvaranja ekonomskih osnova za očuvanje domaćeg identiteta i interesa. Elementi solidarizma su:

1/ tržišna privreda sa ex-post korekcijama grešaka nepotpunog tržišta i pretežno privatno vlasništvo uz očuvanje javne svojine i javnog sektora na kritičnim područjima za kohezivnost društva;

2/svima obezbijeđena minimalna (da ne bude moralnog hazarda) socijalna zaštita pa i javno financirana dostupnost bar minimalnih usluga kulture, umjetnost, sporta i drugih aktivnosti čovjeka koji je kompleksniji od samo homo oeconomicusa,

3/ solidan privredni rast uz brigu za ekološke, socijalne i etničke eksternalije privrednih odluka, a ne maksimalan rast uz brigu povećavanja dodane vrijednosti za dioničare bez obzira na negativne efekte takve politike;

4/ život i poslovanje u stvarnim, a ne virtuelnim međuljudskim odnosima, gdje nema podređenosti mašinama i tehnici, već čovjek vlada njima;

5/autonoman, slobodan i što bolje obrazovan pojedinac, koji je sposoban sam prema sopstvenoj vlastitoj procjeni savjesno odlučivao bez utjecaja manipulacije okruženja, medija,marketinga.

6/ pluralizam otvorenog društva koji će omogućiti obrazovanijem i slobodnijem pojedincu da realizira sve svoje potencijale i puno se afirmira se u društvu.

(Kraj u narednom broju)
Prof. dr Franjo Štiblar