Veliki španski pisac Miguel de Servantes nije bio veliki miljenik sreće. Umro je kao siromašan čovjek, tijela izrešetanog mecima, a njegov grob u malenoj manastirskoj crkvi u Madridu ubrzo je zaboravljen. Nije ni mogao pretpostaviti da će i 400 godina od njegove smrti ljudi uživati u njegovom monumentalnom djelu Don Kihot, bez kojeg je istorija književnosti nezamisliva, a da će se gradovi u Španiji i na Mediteranu otimati za djelić donkihotovske legende.
Na listi onih koji pokušavaju da to budu je i Ulcinj. Njegovi čelnici prihvatili su zahtjeve lokalnih kulturnih poslenika da taj grad ubuduće nosi i epitet – Grad Servantesa. Uvjereni su da bi to pomoglo bržem vraćanju Ulcinja na turističku mapu Evrope i svijeta i da bi na taj način oživio i zapušteni Stari grad. U toku su posljednje pripreme ekipe entuzijasta, okupljene oko predsjednika Kulturno-umjetničkog društva Zana Muniba Abazovića da se na pozornicu postavi drama Servantes i Dulčinea, priprema se Jelo Servantesa, pokrenuta je inicijativa da sve čaše u restoranima u Starom gradu imaju njegov lik, kao i da se u kazamatu gdje je, kako vjeruju, bio zatočen, postavi njegova statua. Kao plima, među Ulcinjanima narasta svijest da bi, u marketinškom smislu, trebalo iskoristiti mnogo puta ispričane veze između Ulcinja i Servantesa.
Znano je već da su Servantesa 1575. godine, po povratku s Korzike, gdje je bio na liječenju zbog lijeve ruke koju je izgubio četiri godine ranije u bici kod Lepanta, zarobili gusari pod komandom čuvenog zapovjednika Arnauta Mamija. U Ulcinju tvrde da je iz samog njegovog imena jasno da se radi o etničkom Albancu, koji ga je dopremio u Ulcinj.
Kako je kod Servantesa pronađena neka važna pismena poruka za španskog kralja, procijenjeno je da je to veoma vrijedan rob i da se za njega može dobiti mnogo novaca. U osmanskom Ulcinju je više od 200 godina postojao trg robova, na kojem su dovođeni i preprodavani zarobljenici iz neprijateljskih zemalja. Familijama ili njihovim opštinama bilo bi javljeno da se oni tu nalaze, a kada bi porodica, rođaci ili ko drugi odlučili da plate otkup, trgovina je obavljana na neutralnom terenu, obično u Dubrovniku. Cijena se kretala od 30 do 100, u izuzetnim slučajevima 200 zlatnika po robu. Ali, za Servantesa je zatraženo čitavih 500 zlatnih talira. Toliku svotu niko u Španiji nije htio da izdvoji, tako da je on u Ulcinju ostao punih pet godina. Bio je polurob: danju je šetao po utvrđenom gradu i dozvoljenim stazama, izazivao pažnju djevojaka pjevajući divne španske serenade a najčešće je pisao očekujući otkup.
„Njegov otac je morao da proda imanje i tako oslobodi sina. S njim je otišla i Ulcinjanka koja se u međuvremenu zaljubila u slavnog pisca i ona mu je kasnije poslužila kao inspiracija za čuveni roman”, kaže publicista Ismet Karamanaga. A to je znamenita Dulčinea, odnosno Ulcinjanka, jer joj ime dolazi od riječi Dulcinjo (Dulcigno, Dolcigno), kako se Ulcinj nazivao na romanskim jezicima,. „Pa zašto bi je tako nazvao Servantes ako nije bio u Ulcinju ili bar znao za ovaj grad? Mogao je izabrati hiljade drugih imena”, ističe on i dodaje da je u narodnom predanju u Ulcinju Servantes poznat kao – Servet. A to ime u Ulcinju je u tom periodu bilo veoma često.
Ono što je istorijski dokazano jeste da se prije nego što je oslobođen i krenuo za Španiju, u septembru 1580. godine, Servantes morao braniti od optužbi da je sarađivao s berberskim (alžirskim i libijskim) gusarima, kojima je, inače, Ulcinj bio sigurna baza. Možda je s njima i došao do Ulcinja ili je, pak, od njih i drugih zarobljenika slušao interesantne priče o Dulcinju, gradu na suprotnoj obali Sredozemnog mora.
Da sve ovo ne bi ostalo samo na legendama ili pretpostavkama, Ministarstvo kulture Crne Gore predložilo je da se organizuje okrugli sto na kojem bi na potpuniji način bile sagledane moguće veze Ulcinja i Servantesa. „Jer, to je nesumnjivo velika priča koja prevazilazi lokalne okvire”, smatraju u tom Vladinom resoru, koji je za navedenu dramu kao „projekat od javnog interesa u oblasti kulturno-umjetničkog stvaralaštva” za ovu godinu izdvojilo četiri hiljade eura. „Vama treba kulturni program za Stari grad. Bez toga on je mrtav. Servantes je odlična priča”, kaže poznati njemački zaljubljenik u Ulcinj, profesor Mihael Miler.
Danas kada se nakon gotovo 400 godina od njegove smrti u španskoj prijestonici traži njegov grob i otkopavaju njegove kosti, hiljadu kilometara dalje, u Ulcinju se nastoji potvrditi da je Servantes ovdje doveden kao rob, da je živio u njihovom gradu, da je postao njihov zet, koji je svojim djelom ovjekovječio ime Ulcinja. Slično don Kihotu: ta najveća sanjalica svjetske književnosti, taj vitez lutalica koji pomaže potlačenima i štiti uvrijeđene, postao je utjelovljenje ljudskog sna o blaženstvu slobode, čestitosti, uzornosti i pravednosti. Upravo je razvoj don Kihotovog sluge Sanča od gramzivog, lukavog seljaka do mudrog upravitelja pobjeda istinskih životnih ideala, ono svevremeno što taj roman čini poslije Biblije najprevođenijom knjigom na svijetu.
Istinu govoreći, te poruke don Kihota, baš kao i ljubav Servantesa i Dulčineje, danas trebaju Ulcinjanima više od bilo kakvih, iako hvale vrijednih marketinških akcija.
Mustafa CANKA
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice