Kaže Aristotel da priroda ponekad načini pogrešku, baš kao što se gramatikosu desi da nešto pogrešno zapiše. Kao što gramatikos to ispravi, tako i priroda uklanja svoje pogreške. Nije ona kartezijanska inertna masa u inercijskom kretanju, no mnogo složenije čudo unutrašnjeg smisla. Kad pogriješi, zna da je pogriješila. Svojoj pogreški ne da priliku da se dugo ruga njezinoj tvoračkoj savršenosti, no je nekako ukida.

Ima neko doba, i Crna Gora pristupila je velikom popravnom ispitu. U novijoj istoriji iz gomile predmeta bješe slaba. Da u sebi nije našla neku neslućenu snagu da vidi kud je grdno bila zabasala, ubile bi je vlastite pogreške, baš kao što su mnogi iščezli narodi i propala carstva obršili tako zato što su pobrkali pogrešno i ispravno. Još je prepunana crnogorska vreća grdnoga taloga pogrešaka. Ima ga od svake moguće vrste. Ima istorijskih promašaja teških poput zemlje. Ima takvih golemih gluposti koje će sva siva moždana masa Crne Gore dugo i mučno morati da popravlja i ublažava. Ima stranputica tako bizarno utabanih da bi mogle u svaki svjetski zbornik zapanjujućih kurioznosti. Ima i tako smiješnih da mogu nasmijati do suza. Neki su cnogorski avetluci tako tragični da ih je moguće podnijeti samo ako se gurnu u najdublju dubinu pamćenja, tamo đe i najhrabriji nerado slaze.

Došlo je vrijeme, to se i u vazduhu ośeća, da se Crna Gora počne oslobađati neshvatljivih stvari kojima je prepunila svoju noviju istoriju. U mnogome je ona još okupirana ili okupira samu sebe. Iako je raskovala mnoge ružne i bolne okove, jedan se još drži kao da misli vjekovati. I više je posramljujući, nego bilo koji drugi, jer je okov porobljenosti u vjerskom identitetu! Crnogorci su ga konačno počeli ozbiljno ośećati. Zato zri vrijeme za rješenje crkvenog pitanja! Svakome je već znano o čemu se radi: Dok nije uništena 1918. godine crnogorska je država bila vlasnik cijelog pravoslavnog sakralnog imetka; Povjeravala ga je na upravu Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi; I dolazi vrijeme da joj ga mora vratiti!

Oni što su 1918. satrli crnogorsku državu i ukinuli Crnogorsku crkvu smatrali su, a njihovi nasljednici i danas smatraju, da to nije dovoljno. Smatrali su, a tako su i radili, da stalno treba iznalaziti načine ponižavanja Crnogoraca, da se ovi ne bi ohrabrili da traže nazad ono što im je oteto. Godine 1925. do kraja su razvalili napola razvaljenu Njegoševu kapelu. Na njeno mjesto posadili su kapelu posvećenu Karađorđeviću. Sedamdesetih godina Crnogorci su imali hrabrosti i moralne snage da maknu s Lovćena taj teški sigurnum crnogorskog poniženja! Još teža uvreda zadata je Crnogorcima, ali i višenacionalnoj Crnoj Gori kad je pop Radović helikopterom nakatunio na Rumiju savardak od lastre. Ovoga puta crnogorski demokrati nijesu imali ni hrabrosti ni moralne snage da mu to grdilo lagumaju niz rumijske strane.

Doduše, velika je nervoza uhvatila popa Radovića na samu pomisao da bi na mjestu njegovog „graditeljstva” valjalo graditi nešto što spaja i okuplja ljude i religije. Zna pop da nema apsolutno nikakvih argumenata ni protiv stava da je SPC okupaciona crkva u Crnoj Gori, ni protiv stava da se SPC u Crnoj Gori raširila na tuđemu, ni protiv činjenice da sve što je ta Crkva načinila u Crnoj Gori podigla je nezakonito i bespravno.

Pop nema argumenata! Zato ljuto i preventivno kune svakoga ko bi mu turnuo u rumijski satanluk. Nema on drugog izbora, nego da blefira kletvama, uklinima i bacanjima anatema. Pošto je jedan dio Crne Gore ipak sretno izašao iz Srednjeg vijeka, blefom računa na sujevjerje Crnogoraca. Kao u vudu-magiji pop hoće da ih prestraši kletvom. Ipak, nov je u tom poslu, pa je zaboravio da ritualno zakolje kokota!

Milenko A. PEROVIĆ