Ono što je Specijalna antiteroristička jedinica (SAJ) u subotu veče – nakon rasturenog zvaničnog dijela protesta ispred Skupštine Crne Gore – radila građanima po ulicama Podgorice, to su mediji bliski režimu radili istini i profesionalnom izvještavanju. Ustala je sva Đukanovićeva propaganda – predvođena Javnim servisom i Pinkovim Minut, dva… – da, po svaku cijenu, diskredituje protest koji je organizovao Demokratski front, a koji je, zapravo, bio revolt građana – bez obzira na opoziciono političko opredjeljenje – na brutalnu policijsku torturu, sedmicu ranije.
Režimski mediji su, pred proteste, imali zadatak isti kao i SAJ-ovci: da rastjeraju što više plašljivih i kolebljivih, da im ulije strah od nasilja, kako se ne bi pojavili pred Skupštinom. Tako, recimo, Dnevne novine na dan protesta, objavljuju udarnu vijest naslovljenu DF pripremio baklje, suzavce, fantomke. Ne pada im na pamet, nakon rasturanja protesta, da se udarno pozabave video materijalima, koji cure na sve strane, o tome kako su zapravo fantomke to veče bile ekskluzivitet režimskih provokatora. Ne pada im na pamet da udarno pišu o ogromnoj količini Đukanovićevog suzavca, šok bombama.
Naprotiv. U prvom broju nakon protesta, od ponedjeljka, Dnevne novine – bilten jednog od omiljenih Đukanovićevih stranih investitora Petra Statisa – udarno: Od sumraka do svitanja, i, nadnaslov: Podgorica u režiji DF. Kreira Đukanovićev Statis njihovu „istinu”: prebijanja prolaznika, nenaoružanih građana, brutalno rastjerivanje starih, žena i djece uz prekomjernu upotrebu hemijskih sredstava i sile, sve je to režija DF-a, nikako onih koji su prebijali, šamarali, šutirali nedužne. SAJ, te moderne crnogorske Crvene beretke – koje, vidjeli smo, funkcionišu iznad Ustava – nijesu režiseri, nikako.
Tako to biva u mreži koju kontroliše Đukanovićev spin majstor, Vladimir Beba Popović (nekadašnji šef Biroa za komunikacije u Vladi Zorana Đinđića i ,,ključni medijski savjetnik Stanka Subotića Caneta”, citat Aleksandra Tijanića), propagandna štafeta ne staje dok ne prođe sve instance: Informer, Pobjeda, Dnevne novine, Analitika, Javni servis…
Onda, takođe Statisova Pobjeda, dan pred proteste donosi Đukanovića na naslovnoj strani: Jedino rješenje je rasplet u institucijama. Oni se u podjeli posla, vidimo, odlučuju za sofisticirani pristup, dan uoči demonstracija. Za taj dan, Pobjeda u podjeli posla: kumi. Onda, nakon protesta, razumije se, ni riječi o torturi policije, već o tome „Kako su srpski i ruski ekstremisti pripremali logistiku za podršku protestima Demokratskog fronta”. Ništa Pobjeda o pretučenim građanima, važnije je ono što kaže Đukanović: „Pokušaj nasilnog rušenja vlasti”. Ništa Statis udarno o skandaloznom prebijanju Mija Martinovića, od strane desetine krvožednih policajaca, važnije je: ,,STROJ i OBRAZ izazvali haos”.
Đukanovićeva i Bebina štampa u stopu prati televizije. Javni servis, o trošku građana, danima pred proteste sije strah za državu i demokratiju (kako je naslovljen vanredni serijal emisija). Poređali se: rektorka Radmila Vojvodić, istoričar i nekadašnji Đukanovićev savjetnik Živko Andrijašević, prvi čovjek Matice crnogorske Dragan Radulović, neki poželjni „analitičar” iz Beograda i neki poželjni mladi predavač na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore. U pozadini, na video bimovima u studiju, vijore se crnogorske zastave (u pitanju su temelji države!), ton – smrtno ozbiljan, pogledi – ledeni i važni, pitanja – voleji, riječju: vijeće mudraca brine nad sudbinom zemlje.
Sudbinu države uzdrmao je i Mijo Martinović, poručuje TVCG, a prenosi, razumije se, Analitika.
,,Mijo Martinović je, nezvanično saznaje Portal RTCG, ipak bio učesnik protesta. U noći kada su se dogodili incidenti, kako saznajemo, probio je policijski kordon kod restorana Maša, upravljajući mercedesom iz pravca Mareze, ugrožavajući živote policijskih službenika. Nepristojno je gestikulirao ka policijskim službenicima i velikom brzinom se udaljio, krećući se automobilom prvo unazad, a zatim je odjurio Ulicom Svetozara Markovića ka Ulici Vasa Raičkovića. Policajci su o tome obavijestili druge kolege navodeći da to vozilo treba zaustaviti”. Neka su ga, onda, umalo ubili od batina!
Ako je TVCG zadužena za ozbiljno strašenje i nešto upakovaniju (time i: pokvareniju, perfidniju, opasniju) propagandu, Minut, dva… odrađuje posao na fonu propagandnih niskih strasti: brutalno, SAJ-ovski. Tu nije bilo ni polusitina, tu je sve bila gola laž i spin. Kadrovi i izjave (ukoliko se, čudom, dese) kritički nastrojenih pojedinaca potpuno izvučeni iz konteksta, besprizorna jednostranost, režimska ostrašćenost, do kosti ogoljena medijska Đukanovićeva sila.
Štampu, portale i televizije, u tom lancu žurnalističke odbrane režima, prate i „nezavisna” novinarska tijela. Tako čitamo da Medijski savjet za samoregulaciju, na čijem je čelu Ranko Vujović, ,,najoštrije osuđuje neprofesionalno, tendenciozno i u osnovi ratno huškačko novinarstvo” koje, kako kažu, dio novinara i vlasnici medijske kuće Vijesti, zajedno sa tabloidima iz Srbije, prikazuju prethodnih dana. Pa ide:
,,Crna Gora još od početka devedesetih ne pamti ovakvu vrstu novinarstva. Plasiranjem neobjektivnih, selektivnih, pristrasnih i netačnih informacija, ovi mediji su prethodnih dana podizali tenzije u ionako zapaljivoj atmosferi. Ironijom sudbine, ova medijska kuća (Vijesti – prim. aut.) se ovog puta našla u zajedničkom kolu sa Vojislavom Šešeljem, srpskim Dverima i tabloidom Kurir, čija današnja naslovna strana najbolje svjedoči o kakvom se novinarstvu radi”.
Na koncu: ,,Politički događaji dođu i prođu, ali medijsko beščašće ostaje da se pamti”. Očigledno: ne pamti se i ne treba da se pamti – to treba predati zaboravu – jedino medijsko beščašće Đukanovićevih glasila. Neće Vujović i ekipa ,,nezavisnih” o Đukanovićevim medijima. Ako i hoće: tek usput, bez oštrih kvalifikacija, smireno. Đukanovića ako i kritikuju, kritikuju – prijateljski, sa tapšanjem po ramenu.
Medijski SAJ-ovci, na permanentnom zadatku. To se zove podjela posla: policajac – pendrekom od gume, režimski urednik – pendrekom od papira.
Na istom zadatku.
Marko MILAČIĆ