Približno tri i po mjeseca (sto dana) nakon 16. oktobra i događaja koji su obilježili ne samo godinu za nama nego, moguće je, i budućnost ove zemlje, Milo Đukanović nam je ponudio svoju verziju tih, i dalje kontroverznih, događaja.

Po starom, mada nepisanom pravilu, bivši predsjednik i premijer Crne Gore „podanicima” se obratio uz pomoć stranih medija. Ali, da ne dangubimo – 16. oktobar 2016. Šta se desilo?

„Politički gledano, to je bio pokušaj preuzimanja vlasti protivno demokratskoj volji crnogorskih građana”, edukuje nas predsjednik DPS-a: „Dakle, meta nije bio Milo Đukanović kao osoba, već kao legitimni premijer i zagovornik politike evroatlantskih integracija”.

Istog momenta javili su se i Đukanovićevi oponenti, prisjećajući se kako je „legitimni zagovornik politike integracija” istovremeno i čovjek čija je politika od Crne Gore proizvela prvu evropsku zemlju kojoj su uvedene ekonomske i političke sankcije Ujedinjenih nacija (kao dijela SRJ Slobodana Miloševića). Isti, dalje, tvrde da bivši premijer ne mora biti „na meti” samo zbog svojih političkih stavova, već i kao neko ko je sinonim crnogorske tranzicije i tranzita koji su doveli do prvobitne akumulacije kapitala. A, potom, proizveli more finansijski motivisanih prijatelja i neprijatelja – zavisno od računa da li im je Đukanovićeva vlast dala ili uzela ono što im, navodno, pripada.

„Nije nikakva tajna i nije ništa novo da je Milo Đukanović prevario mnoge od tih partnera, pa ne bi bilo nikakvo iznenađenje da pojedini od njih žele da znaju gdje se on u svakoj sekundi nalazi”, stoji u jednom od saopštenja Demokratskog fronta o ovoj temi.

Da i to pitanje za sada ostavimo po strani. Šesnaesti oktobar. „To je bio posljednji pokušaj da se osujeti ulazak Crne Gore u NATO, a vjerujem i njena evropska integracija”, tvrdi Đukanović, objašnjavajući novinarima Jutarnjeg lista prethodna saznanja o tome da mu je život u opasnosti.

„Nekoliko dana uoči izbora naše su sigurnosne agencije došle do saznanja da se priprema jedan takav scenario za sam izborni dan. Tome smo pristupili vrlo ozbiljno, jer su se te informacije poklapale s tadašnjim aktivnostima opozicije. No, moram reći da o zlokobnosti cijelog plana nisam znao dok te informacije Specijalno tužiteljstvo nije saopštilo i cijeloj javnosti”, citira Jutarnji Đukanovića. Bez potpitanja. Izgleda da se svuda na Balkanu podrazumijeva da aktivnosti opozicije ne mogu biti drugačije do zlokobne.

Ovdje je, ipak, važnije primijetiti da smo uz pomoć hrvatskih medija saznali kako je Đukanović nekoliko dana prije izbora znao da se „priprema jedan takav scenario”. Podsjetimo, u svojoj izjavi datoj ovdašnjim medijima na dan izbora, tadašnji premijer je tvrdio da o događajima u kojima je, navodno, glavna meta planiranog udara zna koliko i svi ostali građani, ono „što se za sada pojavilo putem medija”. Zapravo, zeru više: „Od državnih organa sam dobio potvrdu da je postupak pripreme saopštenja u završnoj fazi”. Tek da se zna – to saopštenje državnih organa nikada nije ugledalo svjetlost dana.

Prije Đukanovićevog istupa vijesti o spriječenom puču stigle su u formi nezvanično od TV Pink, Portala Analitika i Antene M. Potom se oglasilo Specijalno tužilaštvo. Oni su nas, u pisanoj formi, obavijestili o hapšenju 20 ljudi koji su, navodno, planirali da „u vrijeme proglašenja rezultata izbora, uz upotrebu oružja, napadnu okupljene građane ispred Skupštine i službenike Uprave policije, a da potom zauzmu prostorije Skupštine. Takođe se sumnja da je plan kriminalne organizacije bio lišavanje slobode premijera Crne Gore”. (citat iz saopštenja). Specijalni državni tužilac Milivoje Katnić je, koji dan kasnije, objašnjavao da je saopštenje objavljeno „kako bi Mila Đukanovića upozorio na opasnost koja mu prijeti”. Prema vlastitim tvrdnjama, na isti način – iz medija – o pripremanim napadima na narod, političare, državne institucije i vojsku i policiju obaviješteni su i tadašnji ministri MUP-a i vojske Goran Danilović i Milica Pejanović-Đurišić.

Ko su, onda, državni organi od kojih je Đukanović „dobio potvrdu”. Do danas ne znamo. Kao što ne znamo da li se ozbiljnost tih prijetnji, zaista, može mjeriti onim što je, u vidu stenograma snimljenih telefonskih razgovora zavjerenika, objavljeno u dijelu „patriotske štampe”. Dnevne novine i CDM su objavile navodne snimke razgovora između Aleksandra Sinđelića (postao svjedok saradnik) i Bratislava Dikića (prema prvoj verziji objavljenih razgovora), odnosno Mirka Velimirovića (koji je crnogorskoj policiji prijavio terorističku operaciju u kojoj je i sam imao bitnu ulogu):

SINĐELIĆ: „Ovi su rekli ako dođe do gužve i ako se on pojavi da izađe slučajno na trg među narod, nagrada se daje ko ga uhvati… Bukvalno da ga tu uhapsite.”

VELIMIROVIĆ: „Da uhapsimo Mila?”

SINĐELIĆ: „Znači to… Bili bi nagrađeni do kraja.”

VELIMIROVIĆ: „Reci mi koja bi bila nagrada, brate?”

SINĐELIĆ: Nagrada… Reci šta hoćeš…”

VELIMIROVIĆ: „Važi, brate.”

SINĐELIĆ: „Vidiš ti kakav sam ja čovek…”.

Da pritvrdimo. Dakle, plan je bio sljedeći: ako „dođe do gužve” pa se Milo Đukanović pojavi „na trgu”, među ljudima koji demonstriraju protiv njega – angažovani zavjerenici trebalo bi da ga uhapse. I da to snime. Pa da onda kažu šta hoće za nagradu. „Do kraja”.

Još jedno podsjećanje. Danima nakon 16. oktobra niko nije pominjao plan ubistva crnogorskog premijera. Milivoje Katnić o tom naumu zavjerenika govori naknadno, naglašavajući da je to dio „alternativnog plana”, sačinjenog nakon što je ideja „izbornog puča” propala.

Tek kasnije ubistvo premijera Đukanovića postaje centralna tačka cijelog plana. U interpretaciji Đukanovića i njegovih saradnika iz DPS-a. Istovremeno, Katnić se sa navodnim ubicama sporazumijeva. Oni priznaju (ne znamo šta) i za uzvrat dobijaju kazne od 5-6 mjeseci zatvora. Uslovno i bezuslovno.

Neumjesna je paralela, ali: prema predloženim izmjenama Kaznenog zakonika, onima koji komentarišu ili kritikuju i tako, po mišljenju predlagača, ometaju rad pravosudnih organa prijeti kazna zatvora do godinu dana. Ljudi koji su imali naum da pucaju na građane, vojsku i policiju, zauzmu Skupštinu, uhapse/ubiju premijera idu kući poslije šest mjeseci. Ili samo uz uslovnu kaznu. Da li ovo zvuči normalno i pravedno?

,,Zaslužujem orden da mi se dodijeli, jer sam spasio crnogorski narod i državu, a ne da mi se sudi”, izjavio je Mirko Velimirović zvani Pajo, član Ravnogorskog četničkog pokreta i zavjerenik koji je od Sinđelića uzeo 30 hiljada da kupi oružje, pa cijelu akciju prijavio crnogorskim vlastima. Po jednoj verziji, koju je Velimirović ispričao istražiteljima, oružje nije kupio, već je u Podgorici fotografisao „unaprijed spremljene” puške. Po drugoj, takođe njegovoj priči pred sudijom, on je oružje kupio pa potom rastavio i bacio u neko jezero na Kosovu. „Iz patriotskih razloga sam ovo uradio, da bih se odužio crnogorskom narodu koji je spasio srpsku vojsku. Oni koji znaju istoriju znaju o čemu pričam”.

Zatečeni, valjda, ovolikom ljubavlju i patriotizmom, sudije su propustile da Velimirovića pripitaju: od koga je (eventualno) kupio 50 automata i 3.500 metaka? Ako ih nije kupio – gdje su mu Sinđelićeve pare? Ili ovako: kako se zove jezero u koje je bacio kupljeno oružje? Odnosno, postoji li neko iz crnogorskih snaga bezbjednosti ko bi mogao da posvjedoči da je to oružje uništeno („pod kontrolom Specijalnog tužilaštva”, kako je objašnjavao Katnić) a ne, recimo, preprodano nekom od balkanskih krijumčara oružja?

Na drugu dimenziju ovog pitanja ukazao je Zoran Vujičić, koordinator programa vladavine prava u Građanskoj alijansi, podsjećajući da se, prema zakonu, Sporazum o priznanju krivice ne dozvoljava licima koja su osumnjičena za terorizam. To je, možda, jedan od razloga zbog koga vlast – i izvršna i zakonodavna i sudska – pažljivo bira riječi opisujući sporne događaje.

Tužilaštvo osumnjičenim, uhapšenim i osuđenim ne spočitava terorizam, ubistvo u pokušaju, nasilno preuzimanje vlasti… već „stvaranje kriminalne organizacije”. Jednako obzirno djeluju i predstavnici izvršne vlasti. Iako opozicija uporno ponavlja da je riječ o državnom udaru, to nije tačno insistira, u ime vladajuće partije, Predrag Sekulić: „Niko od predstavnika DPS-a nije upotrijebio termin ‘državni udar’, pa je sasvim jasno da opozicija svojim izjavama pokušava da zbunjuje javnost, kao i da opravda svoj poraz na izborima”. Da se razumijemo – ova izjava je nastala kao odgovor na činjenicu da je crnogorski 16. oktobar u svijetu jedinstven po tome što su istog dana, u istoj zemlji, održani i parlamentarni izbori i pokušaj državnog udara. I da ista politička grupacija pokušava i jedan i drugi događaj da iskoristi za ostvarenje vlastitih ciljeva.

Valja znati da retorika DPS-a nije slučajna. ,,U jednom trenutku protest je sinoć prerastao u otvoreno u brutalno nasilje, u pokušaj zauzimanja državnih institucija, dakle, u pokušaj definitivno nasilnog rušenja vlasti zbog promjene kursa državne politike i onda je naravno moralo doći do odgovora policije koji je po mom sudu bio u skladu sa Ustavom i zakonom i onim što su policijska ovlašćenja predviđena za postupanje u takvim situacijama”. Ovako je premijer Đukanović, na HTV-u, opisivao podgorički 24. oktobar 2015. godine. A epiloga – nema.

U martu prošle godine Više državno tužilaštvo u Podgorici podnijelo je Višem sudu optužni predlog protiv funkcionera DF-a Slavena Radunovića i Andrije Mandića, zbog krivičnog djela pozivanje na nasilnu promjenu ustavnog uređenja. Okrivljenima je stavljeno na teret da su, u oktobru ’15.-te ,,u namjeri ugrožavanja ustavnog uređenja države, pozivali da se silom promijeni ustavno uređenje, svrgnu najviši državni organi i predstavnici tih organa”. Ne nazire se ni prvostepena presuda u ovom procesu. A već imamo novi „udar”. I stare interpretacije.

Vlastodršci su se, ponovo, zaogrnuli nacionalnim interesom kupujući tako dokaze vlastite nevinosti. I nedodirljivosti. Novitet je samo Đukanovićeva ideja da se, koristeći aktuelna međunarodna trvenja, prikaže kao autentični interpretator i čuvar interesa ne samo Crne Gore i njenih građana već i EU i NATO-a.

Jedna podgorička dosjetka kaže „digni ga visoko da bolje pane”. Đukanović, sva je prilika, sada u nebesa diže samoga sebe. Ali – pad nije let.

Spin se spinom spinuje

Baš kako ne treba a, opet, sasvim očekivano – ono što su 16. oktobra prošle godine započeli za to nadležni državni organi preuzeli su, produbili i proširili, takođe nadležni, paravladini mediji (oni što ih izvršna vlast, našim novcem, održava u životu a isti, zauzvrat …, da ne psujemo ovdje). Tako Dnevne novine (DN), jedan od ovdašnjih medija koji nemaju dilemu o „političkoj gupaciji” koja stoji iza (ne)izvršenog državnog udara, ne propuštaju priliku da Milanu Kneževiću spočitaju kako je na predizbornoj konvenciji u Podgorici jasno poručio: ,,Vrhovna komanda Demokratskog fronta će narediti juriš!” I uzalud predsjednik Demokratske narodne partije ponavlja kako je na podgoričkom predizbornom skupu pristalicama naredio „juriš na biračka mjesta”, a ne na državu i njene institucije. Presuda – kriv je – već je objavljena na naslovnoj strani DN. I to ne jednom. A samo za one izuzetno nepovjeriljive i sumnjičave, DN otkrivaju još jedan neoboriv dokaz zavjere citirajući Andriju Mandića (izgleda sa istog, podgoričkog skupa DF). „Haosa 16. oktobra neće biti nigdje. Jedino će biti haosa u kabinetu premijera Đukanovića. On će morati te večeri da razmišlja o svojoj budućnosti”. Gdje je zločin u ovoj izjavi? Analitičari DN to nam ne objašnjavaju. Umjesto toga, direktno otkrivaju poentu: „Otkud ovakve poruke ako lideri Fronta nijesu znali da se priprema krvoproliće?” Kraj citata. Hajde da odgovor na postavljeno pitanje prepustimo nadležnim institucijama. Do tada, čitaocima Monitora predočimo još nekoliko jednako zanimljivih citata. Na istom mjestu (Podgorica) i u isto vrijeme (završne predizborne konvencije) svoju vidovitost demonstrirali su i čelnici DPS-a. ,,Hoćemo li stabilnu i prosperitetnu državu ili državu nasilja i beznađa? Hoćemo li da budemo evropska država ili ruska kolonija na Balkanu?”, pitao se 13. oktobra premijer Đukanović jednako poručujući: „Ne damo državu. To treba da znaju svi koji bi htjeli da je sruše ili ugrade u neku drugu državu”. Poruku za Rusiju imao je i njegov nasljednik na mjestu predsjednika Vlade. „Ne udarajte na Crnu Goru jer mi ćemo i to izdržati. Mi smo voćka čudnovata iako vam se iz daljine čini da smo mali. Branićemo svoju kuću”, kliktao je Duško Marković. Čudi da se analitičari nijesu dosjetili da i iza ovih citata postave već pomenuto pitanje: Otkud ovakve poruke ako lideri (DPS) nijesu znali da se priprema krvoproliće? Ili, ipak, ne čudi.

Kad od miša praviš slona…

Na početku priče o državnom udaru, pred kamerama TV Vijesti, Milivoje Katnić je insistirao da on „nema saznanja ko su političari za koje je planirano da zavjerenici uđu u Skupštinu” (naglašavamo: ne zna, a ne nema dokaza). ,,Ko kaže da to (organizovanje napada na parlament) ne bi mogao da odradi neko iz njegovog (Đukanovićevog – prim. Monitora) okruženja”, odgovorio je Katnić na primjedbe da je Specijalno tužilaštvo konstatacijom da su zavjerenici radili u korist neimenovane političke grupacije, praktično optužilo opoziciju za pripremu državnog udara. Tri nedjelje kasnije – sasvim druga priča. Nakon što su u Beogradu prikupljeni dokazi koje je srpskim bezbjednjacima (kažu dobrovoljno) predao Aleksandar Sinđelić, a premijer Srbije Aleksandar Vućić ustvrdio: „Dobra je vest da u svemu nismo naišli na umešanost bilo kog političara iz Srbije, a ni iz Crne Gore”, Katnić pred novinarima obznanjuje ,,mi smo identifikovali o kojoj političkoj grupaciji se radi”, odnosno , „utvrđeno je koja je to politička struktura”. U istom obraćanju, samo koji minut kasnije, Milivoje Katnić priznaje nevjerovatan propust za nekoga ko nosi titulu specijalnog državnog tužioca: ,,Ako sam kazao da je utvrđeno, izvinjavam se – postoji osnovana sumnja”. Priča je, konačno, zaključena sljedećom tvrdnjom: „Posjedujemo dokaze da je u sve ovo na određen način i u određenom obimu bila involvirana određena politička grupacija, odnosno njeno rukovodstvo”. Zvanično, priča je na tome završena. Sada Katnićeve riječi svako interpretira onako kako mu to najviše odgovara. Tako u jednim novinama čitamo kako je ovdašnja opozicija naručila puč. „Katnić je, dakle, izričito rekao da posjeduju dokaze”, pišu te novine, pa optužuju opozicione lidere: „Zašto su zloupotrijebili sastanak sa srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem podmećući mu da je kazao kako nijedan političar nije umiješan u organizovanje kriminalne grupe i pokušaj terorizma?” Bez namjere da dajemo alibi bilo kome (previše je sumnjivih u ovoj priči) na znanje stavljamo činjenicu da se na Jutjubu može naći snimak Vučićeve izjave o „nevinosti” srpskih i crnogorskih političara. Druga je priča može li se tom čovjeku vjerovati „na neviđeno”.

Zoran RADULOVIĆ