Povežite se sa nama

MONITORING

ĐUKANOVIĆ I BULATOVIĆ, OPET: Novi povod, stare podjele

Objavljeno prije

na

,,Na našim rukama nema nevine krvi!” Ovo je na prošlonedjeljnom anti-NATO protestu u Podgorici izgovorio Momir Bulatović, bivši predsjednik Crne Gore i bivši premijer Miloševićeve SRJ.

Momir Bulatović je bio predsjednik Crne Gore od 1990. do 1997. godine. Do tada su vođeni ratovi u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH u kojima su izginule stotine hiljada ljudi.Mnogi među njima su bili civili i djeca. Raseljeni su milioni. Sve te godine premijer je bio Milo Đukanović, ,,taj divni mladi, čovjek”.

Nastup na skupu dijela Demokratskog fronta bio je prvi Bulatovićev politički govor nakon 15 godina. Postoje realni pokazatelji da će odnos prema priključenju NATO-u, čija je pozivnica nedavno stigla, obilježiti naredenu godinu i naredne izbore. Crna Gora će se, po svemu sudeći, ponovo dijeliti oko jednog pitanja, a sve druge teme biće gurnute u stranu.

Bulatović i Đukanović su kao vodeći ljudi vladajuće partije i države, godinama vodili našu zemlju u haos i propadanje. Kad su se 1997. godine razišli, podijelili su i svoju partiju i Crnu Goru s krova do temelja. Blokovski podijeljena Crna Gora bila je lak plijen manipulatora. Sve se svodilo na izjašnjavanje – za Momira ili Mila. Oni koji su ukazivali da se u suštini radi o vrijednosno lažnom sukobu, bili su u izrazitoj manjini, izloženi svakovrsnom šikaniranju.

Đukanović je iz sukoba 1997. godine izašao jači. Bijeg od Miloševića na zalasku bila je dobitna kombinacija. Bulatović je do posljednjeg daha ostao vjeran Miloševiću. ,,Apsolutno sam ubijeđen da Slobodan Milošević nije bio ratni zločinac i bila mi ja čast da sarađujem sa njim”, izjavio je nedavno gostujući na beogradskoj televiziji N1.

Govor na anti-NATO skupu, u čijem je središtu laž grandioznih dimenzija, ukazuje da se u suštini iza priče o NATO-u krije nova tura svirepe borbe za vlast. Zato se treba prisjetiti Đukanovićevog i Bulatovićevog pređenog puta. Za Crnu Goru su bili opasni i kad su se družili i kad su se svađali.

Obojica su od početka predano služili Slobodanu Miloševiću i njegovoj ratnoj politici. Da su ostvareni njihovi zajednički ratni ciljevi Crna Gora bi završila put kao jedna od provincija velike Srbije. Bulatović i Đukanović su se posebno istakli u organizovanju crnogorskih rezervista i policijskih snaga u pohodu na Dubrovnik. Tu je izginulo 166 crnogorskih rezervista. Na Hrvatskoj strani tokom agresije na Dubrovnik poginula su 92 civila, više od 430 branitelja tog grada, a ranjeno je više od 1.500 osoba. U logore, od kojih je jedan bio u Morinju, odvedene su 423 osobe, a bilo je više od 33.000 prognanih i izbjeglih. I Crnoj Gori je ostala vječna sramota.

Na vanrednoj sjednici Predsjedništva i Vlade Crne Gore, drugog oktobra 1991. godine, kad je već otpočelo ,,oslobađanje Dubrovnika” Bulatović je pozivao u ,,antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva”.  Đukanović je u to vrijeme ,,zamrznuo šah zbog šahovnice” i obećavao da će završiti zajednički život sa Hrvatima za sva vremena i povući pravilnije granice nego što su to učinili ,,priučeni boljševički kartografi”. Bulatović je 13. oktobra 1991. sa Brankom Kostićem, tadašnjim potpredsjednikom Predsjedništva SFRJ, obišao dubrovačko-hercegovački front. Potom je priznao da crnogorskim ratnicima u okolini Dubrovnika nije jasan ratni cilj, ali ništa nije preduzeo.

U intervjuu splitskoj Slobodnoj Dalmaciji, jula 1996, ovako je govorio o razlozima pohoda crnogorskih rezervista i JNA na Dubrovnik: ,,Meni je (Veljko) Kadijević doslovno rekao: Momire, trideset hiljada ustaša ide na Crnu Goru, a ljudi se neće odazvati na mobilizaciju, ako ih ti u to ne uvjeriš”.  Đukanović se u to vrijeme već pripremao da se proglasi mirotvorcem i Miloševića i Bulatovića okrivi za sve.

Bulatović, Đukanović i glavni ideolog DPS-a Svetozar Marović trudili su se da u stopu prate svaki Miloševićev potez. Na vlast ih je i 1989. godine u prevratu zvanom antibirokratska revolucija instalirao Milošević. Cilj je bio razaranje temelja avnojevske Jugoslavije. Za početak je trebalo ukinuti autonomiju Kosova, a o istom trošku Crnu Goru pretvoriti u bezglavi privjezak Beograda. Mnogi su neuspješno upozoravali da je to uvod u seriju krvavih ratova. Svi u Crnoj Gori koji su se protivili ratnoj politici (LSCG,SDP, Monitor) bili su progonjeni i žigosani kao izdajnici.

Crnogorska vlast je 1992. godine pokušala da se iskobelja iz Miloševićevog zagrljaja. Neuspješno. Bulatović je, pod pritiskom iz Beograda, prosrpskih partija i svog DPS-a, povukao saglasnost koju je u Hagu dao na Karingtonov plan o savezu suverenih jugo-država. Rijeke krvi su nastavile da teku Bosnom, a Crna Gora je na tragikomičnom referendumu postala dio SRJ. To je olakšalo Miloševiću da pod firmom čuvanja Jugoslavije osvaja teritorije preko Drine. Na kongresu jedinstvenog DPS-a 1994. godine usvojen je stav da se udovolji ,,vjekovnoj težnji Hercegovaca” – da se ujedine sa Crnom Gorom. Taj ratni cilj kasnije su skoro svi zaboravili.

Izgovor za napad na Dubrovnik bila je Prevlaka, pusti poluotok. Nebrojene su izjave s vrha da ,,ni po cijenu rata, Prevlaku nećemo dati Hrvatskoj”. O iznevjerenim očekivanjima Momir Bulatović zapisao je u svojoj knjizi Pravila ćutanja: ,,Bio sam siguran da se ništa više ne može ispriječiti na ovom putu. Nažalost, nisam bio u pravu. Ispriječio se Ričard Holbruk”. Sad se čeka međunarodna arbitraža o Prevlaci. Kad je prevrnuo ploču Đukanović je izrazio žaljenje za sve što je snašlo susjede. Veliku paradu, povodom dobijanja nagrade za doprnos miru Đukanoviću i Maroviću, kojoj su trebali da prisustvuju uglednici iz regiona i Evrope, pokvarila je grupa od 19 crnogorskih intelektualaca, antiratnih aktivista, svojim javnim protestnim ukazivanjem na činjenice o ratnom učinku novih mirotvoraca. Đukanović ih je u bijesu nazvao – sramotni ljudi. Od tada kreće pojačana hajka na kritičare režima, jer se pokazalo da, i kad su u manjini, dok god postoje mogu biti nezgodni.

Dok su njih dvojica kao tandem upravljali Crnom Gorom, 1992. godine su deportovane bosansko-hercegovačke izbjeglice jedinicama Radovana Karadžića. Smrtno ih je stradalo najmanje osamdeset. Niko nije osuđen. Momir Bulatović je na suđenju policijskim funkcionerima u maju 2010. svjedočio da je to bio zločin u državnoj režiji. Potvrdio je da su on i Đukanović, koji je formacijski najodgovorniji za upravljanje policijom, o svemu bili uredno obaviještavani. Đukanović ne priznaje ni toliko. Naprotiv, režimske službe su sve učinile da to pitanje njegove odgovornosti proglase za tabu. Krivicu za ovaj zločin uz neviđenu hajku pokušali su da podmetnu Slobodanu Pejoviću. Penzionisanom policijskom inspektoru, koji je o tom zločinu godinama hrabro svjedočio.

Za vrijeme Bulatovićevog predsjednikovanja i Đukanovićevog premijerstva formiran je logor Morinj i etnički očišćena Bukovica.

U udžbenicima istorije, kao što je Monitor već pisao, nema lekcija o ,,oslobađanju” Dubrovnika, deportaciji izbjeglica, etničkom čišćenju, hapšenjima premlaćivanju i progonu neistomišljenika. Udžbenik koji tvrdi drugačije, a koji su pripremili istoričari Šerbo Rastoder, Dragutin Papović i Sait Šabotić, zabranjen je. U njemu se moglo pročitati da su Bulatović, Đukanović i Marović gurnuli Crnu Goru u rat.

Bulatović i Đukanović imaju zajedničke ozbiljne razloge da se zatrpa istina o crnogorskoj strani rata. U to vrijeme oni su se hvalili da ne čitaju Monitor. Da jesu pročitali bi brojna upozorenja da će Milošević na kraju krajeva isprovocirati vojnu intervenciju.

Nakon troipogodišnje opsade Sarajeva, u kojem je ubijeno i preko dvije hiljade djece, nakon Srebrenice i Račka, stigli su avioni NATO-a. Prvo su u Bosni, u avgustu 1995. godine, gađali ciljeve bosanskih Srba. Onda 1999. na Kosovu, u Srbiji i u Crnoj Gori. Strašne su bile posljedice tog bombardovanja. Ali, Momir Bulatović i ostali tadašnji Miloševićevi sljedbenici nemaju ni političko pokriće u svom djelovanju, ni moralno pravo da upotrebljavaju sudbinu nedužnih žrtava u bilo kakve svrhe. Oni su uzrok stradanja, a ne svjedoci.

Na prošlonedjeljni protest protiv ulaska Crne Gore u NATO, prema našim izvorima, Bulatovića je pozvao Andrija Mandić, lider Nove. Tome se navodno protivio Predrag Bulatović i, kako kaže naš izvor, između Bulatovića i Mandića pale su teške riječi.

Nastup Momira Bulatovića i njegove izjave o ,,čistim rukama” su uvreda za istinske anitimilitarističke zagovornike vojne neutralnosti Crne Gore. Dobro su došle njegovom starom drugu Milu Đukanoviću u još jednom pohodu na vlast. Za početak, Momir Bulatović se pokazao kao veoma uspješan NATO promoter.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

POLITIČKA KRIZA JOŠ BEZ RJEŠENJA: Blokadom na blokadu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok obesmišljavaju demokratske principe i institucije, neko na državnom nivou, neko u lokalu, zavisno od interesa, partije se spremaju za izbore u Nikšiću koji su zakazani za 13. april.  Za još jedan, što bi rekli, „praznik demokratije“

 

 

“Parlamentarce koji vole podijum i blokade – da pošaljemo na par dana nezasluženog odmora. Mi jesmo za dijalog i kompromis – ali zbog prestanka mandata sutkinje Dragane Đuranović (koja je pritom uzela pozamašnu naknadu) ostaće na hiljade penzionera koji nemaju novca za grijanje i hranu i ne mogu više da čekaju njihovu milost kao fatamorganu”, tvitnuo je krajem sedmice premijer Milojko Spajić. Nije pojasnio šta konkretno znači mjera “par dana nezasluženog odmora” za opoziciju, koja blokira rad parlamenta otkako je penzionisana sutkinja Ustavnog suda Dragana Đurović. Opozicija tvrdi da je na djelu  “ustavni puč”.  U pozadini bojkota, ali i penzionisanja sutkinje Đuranović, o čemu je Monitor već više puta pisao,  priča je o političkoj borbi za prevlast u Ustavnom sudu, tokom koje Ustav i vlast i opozicija tumače kako im kad odgovara. DPS želi da stvari vrati u pređašnje stanje kada su tri njihova partijska vojnika u Ustavnom sudu mogla da blokiraju sve.

Predsjednik parlamenta Andrija Mandić još nije pojasnio koju je kaznu namijenio poslanicima opozicije koji su prethodne sedmice blokadom Skupštine blokirali i usvajanje budžeta. Mandićevi partijski saborci smatraju da je “previše tolerantan”, kako je to ove sedmice kazao poslanik Jovan Vučurović. Prema poslovniku, predsjednik parlamenta može poslaniku koji ometa rad plenarne sjednice oduzeti riječ, izreći opomenu i udaljiti ga iz plenarne sale na 15 dana. Moguće da je Spajić  mislio na udaljenje poslanika na 15 dana.

Mandić još nije zakazao nastavak sjednice Skupštine na kojoj bi trebalo da se raspravlja o budžetu.  U video obraćanju saopštio je da će Skupština  odluku o rješenju blokade parlamenta donijeti kroz dijalog parlamentarne većine i opozicije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KRIZA U BUDVI: Sjednica parlamenta pod znakom pitanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rok za konstitusanje skupštine opštine Budva ističe 12. februara. Održavanje nove sjednice na kojoj se do ponoći  toga dana mora izabrati predsjednik parlamenta, trenutno je krajnje neizvjesno

 

 

Na vanrednoj elektronskoj sjednici Vlade u kasnim večernjim satima 27. januara, pred isticanje zakonskog roka, zakazana je nova sjednica budvanskog parlamenta za 11. februar ove godine, sa početkom u 9 časova. Već sjutradan, 12. februara, ističe rok za konstitusanje skupštine opštine Budva, kojim je propisano da ukoliko se do tog dana parlament ne uspostavi, na redu je raspisivanje novih, trećih lokalnih izbora u ovoj  opštini za manje od  godinu dana.

Održavanje  sjednice na kojoj se do ponoći  toga dana mora izabrati predsjednik parlamenta, krajnje je neizvjesno.

Iz koalicije Za budućnost Budve, lidera Mladena Mikelja, pozvali su nadležne da smijene Nikolu Jovanovića sa mjesta potpredsjednika Opštine. Kao uslov za održavanje sjednice traže od  Ministarstva javne uprave da sprovede svoj nalaz iz decembra prošle godine, po kojem je Jovanović nezakonito imenovan na potpredsjedničku funkciju, bez obavezujuće saglasnosti Skupštine .

Jovanovića je na mjesto potpredsjednika opštine Budva imenovao predsjednik Milo Božović iz pritvora u Spužu, smijenivši prethodno potpredsjednicu Jasnu Dokić. Ministar Ministarstva javne uprave (MJU) Maraš Dukaj donio je rješenje po kojem je imenovanje Jovanovića nezakonito, ali se na tome sve završilo. Nijesu preduzeti naredni koraci.  Ministar je takođe tražio razješenje Božovića u martu prošle godine, ali se ni po tom pitanju nije ništa desilo.

Iz koalicije Za budućnost Budve  mogu se čuti optužbe da ministar Dukaj potezima u poslednja dva mjeseca, odrađuje posao za povratak DPS-a na vlast u Budvi nakon osam godina.

Nemoć ili opstrukcija Ministarstva javne uprave u slučaju Budve, doveli su do toga da Budvom danas upravljaju osobe koje u uređenom društvu to nikako ne bi mogle. U aprilu se navršavaju dvije godine od kada se opštinom rukovodi iz Spuža. Predsjedniku najpoznatije crnogorske turističke opštine potvrđena je optužnica za teška krivična djela, kriminalno udruživanje i trgovina narkoticima.

Drugi uslov Mikeljeve koalicije da se sjednica uopšte održi jeste da njoj prisustvuju isključivo odbornici. Ukoliko bi se ispunio zahtjev da Jovanović bude smijenjen, on neće moći prisustvovati odlučujućoj sjednici, jer nije odbornik, što može pokolebati njegove sledbenike u namjeri da glasaju za opciju vraćanja DPS-a na vlast.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRŽAVNA KASA I POLITIČKE IGRE: Budžet za potkusurivanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za razliku od nekih drugih zemalja, Crna Gora nema propis koji predviđa pad vlade ukoliko budžet ne bude usvojen u nekom propisanom roku. Isto važi i za parlament. Bez zakona o vladi i Skupštini, političarima je sve dato na volju. Građanima preostaje da se uzdaju u njihov zdrav razum i strah od budućih izbora

 

Propao je još jedan pokušaj skupštinske većine da usvoji predloženi Zakon o budžetu za 2025. godinu. Opozicione  snage predvođenje DPS-om onemogućile su održavanje zasijedanja. Utisak je da se vladajuće partije  nijesu zbog toga baš potresle. Politika, izgleda, ima primat nad ekonomijom, posebno pred lokalne izbore u Nikšiću i Herceg Novom koji će se održati 13. aprila. Neki skeptici sumnjaju da neusvajanje budžeta može vlastima  poslužiti kao pokriće za dolazeće probleme u crnogorskoj ekonomiji.

Uglavnom,  u Vladi je usvojena Odluka o privremenom finansiranju. I njena primjena je započela, uz već poslovično kašnjenje od nekoliko dana. Zbog toga  su kasnile isplate takozvanih socijalnih davanja (penzije to nijesu).

Ministar finansija Novica Vuković poručuje kako njih u Ministarstvu “vrlo uznemirava” iščekivanje da predloženi budžet bude usvojen. I naglašava kako su oni dali sve od sebe da budžet bude usvojen u redovnoj proceduri, krajem prošle godine.

To i nije sasvim tačno.  Zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti  (član 33) propisuje da “predlog zakona o budžetu države utvrđuje Vlada i do 15. novembra ga dostavlja Skupštini”, Vlada Milojka Spajića nije obavezu obavila u propisanom roku. Zakasnili su tri dana i nijesu se, ni riječju, potrudili da to kašnjanje obrazlože. Da je Vlada svoj posao završila na vrijeme  postojala je mogućnost da ovogodišnji budžet bude usvojen prije decembarskog sukoba vlasti i opozicije. I blokade parlamenta.

Susjedne Srbija i Hrvatska ovogodišnje budžete usvojili su u novembru. Istog mjeseca je i EU dobila zajednički budžet za 2025. godinu. U Crnoj Gori to se tradicionalno obavi zadnjih dana decembra. Na brzinu. Naknadno, građani i njihovi narodni predstavnici čude se stavkama koje su našle svoje mjesto u budžetu. Ili nijesu.

Sad smo se uvjerili kako uvijek može gore. Odnosno, da je možda bolje imati bilo kakav budžet nego nemati nikakav. Možda.

Privremeno finasiranje ima ograničene domete. Prema pomenutom Zakonu o budžetu i fiskalnoj odgovornosti ovako je:  “Ako se zakon o budžetu države ne donese do 31. decembra tekuće, za narednu fiskalnu godinu, Ministarstvo finansija, do njegovog donošenja, potrošačkim jedinicama mjesečno odobrava sredstva do iznosa 1/12 (jedne dvanaestine) stvarnih izdataka u prethodnoj fiskalnoj godini”. To znači da Vlada može imati tehnički/administrativni problem sa budućom isplatom plata i penzija. Novac, trenutno, nije problem. Ali jeste to što su potrebni iznosi, nakon primjene programa Evropa sad 2 i očekivanog redovnog januarskog usklađivanja penzija, veći od prošlogodišnjeg prosjeka.

“Vlada sve finansijske obaveze može servisirati bez problema do kraja prvog kvartala ove godine”, smatra ekonomski analitičar Mirza Mulešković, uz ocjenu da bi se problemi mogli pojaviti krajem prvog kvartala (april) kada državu očekuje otplata dijela duga u iznosu od 500 miliona. “Mi nemamo taj novac. To znači da bismo morali da se zadužimo novim kreditom, kako bi pokrili, to jest refinansirali stari”.

Problem je dvostruk. Prije nego Skupština odobri njen plan zaduženja u 2025., Vlada ne može tražiti nove kredite. Pride, i sama činjenica da budžet i paket pratećih zakona nijesu usvojeni u redovnom roku, državu dovodi u cajtnot i utiče na cijenu neophodnih zaduženja (veća kamata).

Na taj dio priče fokusira se Miloš Vuković, izvršni direktor Fideliti konsaltinga. Po njegovom mišljenju, država će teško održati obećanje da novim kreditima neće finansirati tekuće rashode i rashode fondova zdravstva i penziono-invalidskog osiguranja. Oni su značajno uvećani nakon odluke Vlade da značajno smanji, odnosno ukine, doprinose za PiO i zdravstveno osiguranje. I to već stvara ozbiljan deficit u državnoj kasi.

„Predloženo zaduženje Crne Gore, gdje je plan da se u naredne tri godine zadužimo tri milijarde, od čega dvije milijarde za vraćanje starih dugova, zapravo znači da su se stare prakse nastavile”, kazao je Miloš Vuković.

Ministar finansija reaguje na takve analize. “Da bi se davali komentari, mora se poznavati dinamika isplata po mjesecima. Da su došle na naplatu obveznice u januaru pitam analitičare kako bi se to servisiralo. Proces servisiranje duga je sada zaustavljen i neizvjesno je servisiranje tih obaveza u narednom periodu. Mogu se servisirati iz depozita, a prioritet su mandatorni troškovi (plate, penzije, socijalna davanja)”, objašnjavao je Novica Vuković u parlamentu, ne baveći se onim što se podrazumijeva – da država, bez novih zaduženja, nema novca za redovne troškove i otplatu/refinansiranje dugova koji dospijevaju za vraćanje. Samo je upozorio: “Ako se ne plati jedna rata, sve dospijeva na otplatu. Recimo, ako ne platimo ratu za autoput dospjelo bi 650 miliona eura”.

Treba primijetiti da su se analitičari bavili realnim podacima o očekivanim prihodima i rashodima državne kase, a ne hipotetičkim šta bi bilo da je bilo. Otuda i njihova ocjena da, ukoliko su vladini podaci o postojećim depozitima i očekivanim budžetskim prihodima tačni, Vlada do proljeća – i u modu prvremenog finansiranja – neće imati problema sa izmirenjem svojih obaveza. Ukoliko bi, međutim, u privremenom stanju  dočekali kraj marta i april, državi bi zaprijetio bankrot.

Političari su se radije fokusirali na ono što bi im kod glasača moglo donijeti  poene, prije svega na (ne)mogućnost uredne isplate penzija i plata. I najavljene povišice koje, dijelom, zavise i od usvajanja paketa zakona koji čekaju normalizaciju stanja u državnom parlamentu.

Prije svega to se odnosi na izmjene Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO). Bez njega, potvrdio je ministar socijalnog staranja, brige o porodici i demografiji Damir Gutić nema obećanih penzija od 450 eura za blizu četiri hiljade srazmjernih penzionera. Mada smo , između redova, shvatili i da novac potreban za tu namjenu nije precizno opredijeljen u predloženom budžetu za ovu godinu. “Da bi se isplatile minimalne penzije za srazmjerne penzionere, potrebno je da se zakon usvoji u Skupštini. Budžet je takođe ograničavajući faktor, ali bi se novac za isplatu našao kada bi Zakon o PIO bio usvojen u Skupštini, uprkos privremenom finansiranju”, konstatovao je ministar Gutić.

Redovna povišica penzionerima koji imaju penzije veće od 450 eura ne bi trebala doći u pitanje. Očekuje se da će ona biti realizovana već uz februarske isplate, nakon što Monstat zvanično saopšti  podatke o rastu zarada i inflaciji, na osnovu kojih će se izvršiti redovno januarsko usklađivanje penzija. Tu bi problem mogao biti političke, a ne finansijske prirode, ukoliko se obistine pesimističke prognoze da će očekivano povećanje biti manje od najavljenih 50-60 eura za svakog penzionera koje je obećavao premijer Spajić. Te računice biće poznate najkasnije do kraja naredne nedjelje.

Dodatno pitanje glasi: treba li predloženi budžet da, prije usvajanja, pretrpi izmjene koje nijesu samo kozmetičke prirode? Recimo, u prijedlogu ovogodišnjeg budžeta za rad MUP-a i Uprave policije predviđeno je blizu četiri miliona manje nego za 2024. godinu. To, kazao je  tadašnji direktor UP Zoran Brđanin, znači da neće biti novca za angažovanje novih policajaca, pa čak ni za zapošljavanje svršenih polaznika policijske akademije (nezvanično, riječ je o približno 200 osoba). „To nam je nekih milion i po“, rekao  je Brđanin. Vlada  je, u međuvremenu, pokrenula proceduru zapošljavanja više od 800 policajaca. Njima, kada budu primljeni u policiju, treba dati platu, uniformu, opremu i naoružanje… Obučiti neobučene. Tih para, a riječ je o makar 500 hiljada eura mjesečno samo za plate, u ovom budžetu nema.

Budžetskih stavki koje će, vjerovatno, zahtijevati više novca od planiranog ima još. Kao i onih, na strani prihoda, gdje bi priliv novca mogao biti manji od očekivanog. Najvažnije je ipak  pitanje:  šta ako ovogodišnji budžet ne bude usvojen u, sve kraćem, periodu koji će državi omogućiti relativno normalno funkcionisanje?

Za razliku od nekih drugih zemalja, Crna Gora nema propis koji predviđa pad vlade ukoliko budžet ne bude usvojen u nekom propisanom roku. Isto važi i za parlament. Bez zakona o vladi i Skupštini, političarima je sve dato na volju. Građanima preostaje da se uzdaju u njihov zdrav razum i strah od budućih izbora.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo