Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Učim dušu da hoda bosa

Objavljeno prije

na

Ima tih nekih vidika koji se svedu na prozor…

 

Selidba. Pakujem se – ne pakujem se. Briga me više. Sve ću ostaviti ovde, kažem sebi, kao da sam malo puta samo ostavila sve te drangulije i otišla. Ionako je sve ovo ovde – sad, od šolja za kafu do veš mašine, neki prošli život. Kažem: „Priznaj sebi, ti voliš da stičeš sve ispočetka“. Vole ljudi da prećute suštinu priče da bi mogli komotnije da naprave senzaciju od sporednih detalja. Što bi se reklo, da skrenu sa glavnog puta u potok. Kad god se selim, uvek se pitam da li uđe nekad neki insekt u spakovane kutije i da li, kad izađe kao i svi mi, shvati da je otišao daleko od svih svojih, u neko novo mesto?

Držim ovaj list koji sam bezobzirno otkinula sa grane, oduzevši mu vreme i život koji mu pripada, i pitam se, jesam li, i koliko tuđih snova nesmotreno ukrala, ugasila… Osećam da odnekud, kao u Trumanu, neko sigurno gleda i prati šta radim, i kako oni gledaju na sva moja nadanja i maštanja, da li se lupaju po čelu i misle: „Mani se ćorava posla!“, ili mogu da vide srećan kraj… I kada sam prvi put čula za Zonu Zamfirovu mislila sam da je to naučna fantastika o začaranom polju nekakvog maga Zamfira. Ima tih nekih vidika koji se svedu na prozor…

Kad smo kod vidika ne mogu a da ne pomenem gospođu psihijatra, koja je komentarisala višestruko ubistvo na Cetinju i Crnogorce, sa akcentom na Cetinjane. Okarakterisala im je poseban temperament, nasilnički mentalitet, objasnila sve…  cetinjski humor i obrazovanost, gospodstvo… Samo da znate da je medicinu završila u Kragujevcu koji je ovih dana aktuelan zbog hapšenja oko korupcije i prodaje diploma.

Najveći problem na Balkanu su nevaspitanje i osionost koji se gaje od malih nogu. Vaspitanje da se sve dobija drekom i na silu. Odnos prema prirodi. Odnos prema drugim živim bićima. I nevaspitani su većina. Ako tome dodamo oštećenost ratovima i bedom, onda nije ni čudo što razni monstrumi žive, nije čudo, ali je mnogo strašno i tužno. I niko ne radi na prevenciji.

„Deca ne podnose vaspitavanje. Morate kriti od dece da ih vaspitavate. Pa ako na kraju i primete da su prevarena i vaspitana – biće im krivo, ali će tada već biti kasno.“ – Duško Radović

U životu me plaši samo to da neću stići, da neće biti dovoljno vremena da vidim sve što ovaj svet čini izuzetnim mestom. Nažalost, bilo je i previše vremena da vidim ono što ovaj svet čini lošim. Ipak, kao vrsta sposobni smo za izuzetne stvari bar jednako koliko i za košmare. Teši me da je za to potrebno hiljade ljudskih života. Najvažnije je da ne propustim svoj, jureći za zdanjima i lepotama koje su stvorene za vreme tuđih života.

P. S. MOSKVA U PANICI. SRBIJA SE OKREĆE ZAPADU! To je to. Kraj rata je iza ćoška Blic je veći informer od alo!

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Skidam svet sa sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jutros sam čula da na groblju u Đinđuši, selu pored Leskovca, žive paunovi  i čuju se po cijelu noć. Kakav felinijevski detalj iz male, anonimne srpske svakodnevice

 

 

Svakog jutra osvestim dve svetlosti: jednu od sijalice u sumaglici zore dok se pred razdanjivanje čovek sprema na neku obavezu (već prema fazi i uzrastu) i onu drugu –  od najsjajnijih letnjih podneva kroz proreze roletni, u tišini mira i odsustvu svake granice. Na kraju tamnog hodnika je nevidljivo teško prisustvo. A ti moraš da prođeš kroz njega i da nađeš bravu. Ako je ima, ako je nema moraš da je izmisliš i da otvoriš zid. Prepuštam se jutru i godinama.

Pesimizam je duh vremena, lako je sinhronizovati se s njim, samo se prepustiš. Istovremeno je bezveze, jer još nisi umro. Ko neke stepenike preskoči u detinjstvu, uvek će u potonjem životu zapinjati baš na tim mestima, koja su nekada davno preskočena. Neke stvari jednostavno moramo da doživimo pre nego što konačno odrastemo. Da bismo mogli da se pomirimo sa životom kad ostarimo.

Kaže sin za onog malog iz Doboja:  „Da li ga je sramota, pa neće moći na ulicu da izađe kad sve ovo prođe?!“ Pomislih na sve one koje znam i koji su odlično prošli u životu, a bili su mali iz Doboja, ali sam prećutala, malo iz vaspitnih pobuda, malo u nadi da će se stvari već jednom promeniti. Svako jutro prva misao – ovo ovako više ne može i onda ono nastavi da može.

Jutros sam čula da na groblju u Đinđuši, selu pored Leskovca, žive paunovi  i čuju se po celu noć. Kakav felinijevski detalj iz male, anonimne srpske svakodnevice.

Dobar džez leči sve. Koliko meni niko i nista ne treba kada slušam dobru muziku… samoj sebi ne trebam… ne umem da prevedem to stanje duše. Prosto nisi tu, nema prostora, nema vremena… nema ničega, samo smiraj i potreba za još. Ničega nema. Samo prosto pripadaš.

Obično pustim od sebe važne dane, da malo odleže, a evo sada već znam da živim uspomenu i malo vuče na vrtoglavicu.

„Kad budu svi roktali svojim svinjskim srcima, poslednji koji će još gledati ljudskim očima i osećati ljudskim srcem biće oni kojima ne bejaše strano iskustvo umetnosti.“ Danilo Kiš, Gorki talog iskustva.

Šta imate da kažete proleću koje nam stiže sutra? Novi je dan i svet se nije promenio. Budim se u nadi da sam bar ja drugačija.

P.S. Kad god je po svaku cenu, uglavnom je ispod vrednosti.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Prijatan ostatak rana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moderan čovjek je svom životu oduzeo dubinu i ljepotu u mjeri u kojoj je to nasilno radio gulag

 

Pustim svetlost da manipuliše prostorom, veze i igra se senkama stvarajući iluziju pljuska, pa dodam prstohvat sunca da upotpunim kompoziciju. Jutro korača. Lepo vreme je varalica stara, čini da poveruješ u sreću.

Kad deliš svoje strasti, ono što te pokreće, sa onima koje voliš, to obostrano proširuje vaše svetove i vidike. Nije pametovanje, u praksi je tako. Pola noći ne spavam zato što prebiram po glavi šta treba da uradim, onda uradim sve do podneva, a umor melje li melje, o neraspoloženju i praskanju da ne govorim. Postoje tačno dve osobe koje bih mogla da slušam, šta god da mi govore. Kada su srećne, kada su besne, nebitno. Postoji nešto u toj boji što dira u neuronsku mrežu. I jednostavno – prija. Prever kaže da zato što su žirafe neme, pesma ostaje zatvorena u njihovoj glavi. Ako želite da vidite da li one pevaju pogrešno ili tačno, treba da ih vrlo pažljivo gledate u oči. Ima jedna sličnost i između Kamijevog Stranca i Solženjicinovog Jednog dana u životu Ivana Denisoviča. Pisani su “ravno“, ni jednom ni drugom književnom liku, stvari nemaju dublja značenja. Moderan čovek je svom životu oduzeo dubinu i lepotu u meri u kojoj je to nasilno radio gulag.

Danas od vesti iz novina izdvajam nekoliko naslova koji dematuju jučerašnje, prostim izvlačenjem iz konteksta. Nismo to videli svojim očima, kontekst, kao mađioničarski šešir, nikad se ne zna šta će iz njega da bude izvučeno.

Isto ovako je tekao dan jednom dok sam odlazila. Ni okrenula se nisam. Teška sam kao nakovanj. Ne okrećem se lako, a žute dunje iz Stambola ni na vidiku, moja Fatma. Sećam se kako sam jednom, dok sam isto ovako imala temperaturu, pisala pismo tadašnjem draganu koji je bio u vojsci. Baš ga je nedavno pronašla jedna od mojih kćeri. Pišem: „Potresno je čitati Čehovljevu Tugu, gde se kočijaš jada konju, jer niko drugi neće da čuje njegovu muku, ali je potresno i što smo napravili društvo u kojem je to pravilo, gde ljudi samuju sa kućnim ljubimcem i njemu se ispovedaju, kao ja mom Beliši…“

Poruke danas nisu kao pisma. Pismo ima strukturu i stil, poruka samo informaciju. Kad gledamo zaostavštinu značajnih ljudi i uopšte ljudi, uvek su tu pisma, pisma, pisma. Od toga da nove generacije neće napisati nijedno neposlovno pismo, strašnije je samo to da naredna neće napisati baš ništa.

Sunčano i lepo i dalje. Kao kukavičje jaje podmetnuta je sreća.

P.S. Puno mi dvorište ljubičica i maslačaka. Poezija sredom.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Dani u lice sasuti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ljepota vremena je u saznanju da ga ne možeš unaprijed ni pokvariti ni potrošiti. Sve što je naredno, ćuti i čeka

 

 

Priroda me ponekad toliko fascinira da i sama činjenica da živim sa njenim tokom mi je zastrašujuće božanska. Zato ću danas da spremim dobru proju. Sin i kćeri će zbog toga sigurno da ulože protestnu notu, koju slobodno mogu da proslede upravi za vodovod i kanalizaciju.

Ponekad se čovek susretne sa svojom sudbinom baš na onom putu kojim je krenuo da bi je izbegao. Zato je ona sintagma, “igra sudbine“, naizgled beznačajna i nevažna, u stvari, izuzetno složena, suštinski određujuća i višeznačna. Savladaš sposobnost da budeš sam sa sobom i upoznaš i zavoliš sebe, preduslov je da savladaš sposobnost da zavoliš drugog, čak i proju. Drugačije ne ide. To je ono pra-davno: Ljubi bližnjega svoga (kao sebe sama). Bez ovog, u zagradama, ništa se ne važi.

U svakodnevnom opštenju sa ljudima sam veoma skromna, povučena i niko me ne viđa često. Ali čim ostanem sama, prate me grandiozne deluzije, tako da imam dva govora kad jave da sam dobila Nobelovu nagradu, bilo za mir, bilo za književnost.

Sve što je “obavilo“ posao i stoji beskorisno u nekom ćošku treba skloniti iz života. Al’ navikne se čovek da je to nešto tu, čuvaš svoje beskorisnosti, brišeš prašinu s njih, počinju da srastaju s tobom. I samo se čuješ kako kažeš: „Neka to tu“. Više ti i ne smeta. Kad pogledam unazad , strašno me povrede stare razglednice, postojanje neuspelih fotografija, bledi posteri koje još čuvam, sećanje na nadu u vazduhu. Vreme koga se sve teže sećam. Kao da nikada tako obično, a lepo, nije ni postojalo. Lepota vremena je u saznanju da ga ne možeš unapred ni pokvariti ni potrošiti. Sve što je naredno, ćuti i čeka. Nepokvareno, kao da ništa do tad nisi protraćio. Svaki naredni sekund možeš sve da promeniš, ako izabereš da hoćeš. Što narod više otvara oči, sve mu se manje gleda ogoljena istina. To mu dođe kao neka paradoksalna nuspojava višegodišnjeg žmurenja na jedno oko. I previše čitanja Trećeg oka. Valja sad te piksele iznivelisati, bajo moj, ali svakako će biti zabavno progledati.

4 jaja, šolja ulja (2 dl), šolja jogurta ili pavlake, 8 kašika brašna, 10 kašika kukuruznog brašna, prašak za pecivo, malo soli, 3-4 kriške sira (najbolje prevrelog, starog). Sve umutiti, staviti u podmazane modle ili pleh posut sa malo kukuruznog brašna i peći. Prijatno!

P. S. Sve što mi treba su duži dani i bose noge.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo