Crnogorska svakodnevica: Budvanin Goran Đuričković ubijen je u utorak veče na pragu svog lokala Fišermans. Nepoznati počinilac usmrtio ga je hicima iz snajperske puške, dok je bio u društvu prijatelja, ličnog obezbjeđenja i pod nadzorom policije.

Dan ranije u Višem sudu u Podgorici Južnoafrikanac Gregori Majkl Feraris i Cetinjanin Aleksandar Marković negirali su optužbe prema kojima su proljetos planirali ubistvo Đuričkovića ili nekog od članova njegove najbliže familije (navodno je kod jednog od osumnjičenih pronađena fotografija pokojnikovog brata).

Dan kasnije trebalo je početi ponovljeno suđenje za brodolom barke Mis Pat (čamac registrovan za ribolov, odnosno, prevoz šest putnika i dva člana posade) kada je, sredinom avgusta 1999. u crnogorskim vodama stradalo makar 35 osoba romske nacionalnosti. Pretpostavlja se da je još makar toliko ljudi nestalo u jadranskim dubinama. Svi oni su platili od hiljadu (djeca) do 2,5 hiljade maraka (muškarci i žene) da bi ih ilegalno prebacili iz Crne Gore u Italiju. Mis Pat ih je odnijela u smrt. Goran Đuričković bio je jedan od optuženih saučesnika ovog posla.

U prvoj nepravosnažnoj presudi, koja je donijeta 2014, odnosno, petnaest godina nakon zločina, vijeće sudije Predraga Tabaša oslobodilo je sve optužene. ,,Nije utvrđeno ko je ukrcao unesrećene ljude u brodić, koliko je osoba tačno ukrcano, niti ko je organizovao ilegalan transport raseljenika s Kosova”, kazao je sudija Tabaš obrazlažući presudu koju je, odlučujući po žalbi tužilaštva, Apelacioni sud ukinuo u maju ove godine. I naložio novo suđenje.

Goran Đuričković tada je već imao mnogo većih problema.

Njegov prijatelj iz djetinjstva, kum i nekadašnji poslovni partner Saša Marković ubijen je u Budvi, 17. aprila. Nepoznati ubica sasuo je rafal u automobil kojim je upravljao nekadašnji poslanik LSCG-a, dok je ovaj bio na prilazu kući. Nakon boravka u – Fišermansu.

Policija vjeruje da je meta ovog napada bio Đuričković. On se u Budvi obreo krajem prošle godine, kada se vratio iz Španije. Od tada je, po jednima, stanovao u Markovićevoj kući. Dok drugi kažu da je tamo, samo, provodio mnogo vremena. Markovićeva smrt nije rasvijetljena, vjeruje se da je posljedica zamjene identiteta.

Kako tvrde upućeni – motiv za pomenuta ubistva ali i čitav niz kriminalnih obračuna koji traju od početka godine jeste nestanak nekoliko stotina kilograma kokaina u jednoj španskoj luci. Različiti izvori pominju 200 do 300 kilograma droge. Izgleda da su ovdašnji nasljednici (osvajači?) kokainskih puteva koje su za sobom ostavili Darko Šarić (u Beogradu nepravosnažno osuđena na 20 godina zatvora) i Dragan Dudić Fric (ubijen u Kotoru u maju 2010) prošvercovali makar jednu veliku pošiljku iz Južne Amerike. Neko se polakomio i droga je, nakon bezbjednog istovara na špansku obalu, nestala iz šteka u kome je bila privremeno uskladištena.

Krajem februara ove godine, u razmaku manjem od 12 sati, u Podgorici je usred dana, u neposrednoj blizini dječjeg vrtića u Bloku V, dignut u vazduh blindirani audi Milana Vujotića. Iste večeri je u Beogradu, na kućnom pragu, ubijen Cetinjanin Goran Radoman Gero. Prema podacima policije Vujotić i pokojni Radoman bili su pripadnici škaljarskog klana. A Škaljarci su, izgleda, bili dio međunarodne kriminalne ekipe koja je dopremila, pa izgubila kokainski tovar vrijedan desetine miliona eura. Među osobama koje je policija ispitivala nakon ovih zločina bio je i Đuričković.

Pripadnici škaljarskog klana pod lupom ovdašnje policije našli su se lani u septembru nakon ubistva Armina Muše Osmanagića (vođa jedne od krimi ekipa iz Bara, dovođen u vezu sa ubistvom vlasnika i urednika Dana Duška Jovanovića), pa krajem decembra, kada je pred kapijom ZIKS-a ubijen Osmanagićev prijatelj i tjelohranitelj Andrija Mrdak. Policija se na škaljarski klan fokusirala i nakon ubistva Saše Markovića, da bi im jedan događaj iz maja ove godine poslužio kao ozbiljna potvrda ,,operativnih saznanja”. Riječ je, naime, o pomenutom hapšenju G. M. Ferarisa i A. Markovića. Nezavisno od toga da li je do ovog hapšenja došlo ,,efikasnom akcijom policije, uz koordinaciju tužilaštva”, kako glasi zvanična verzija, ili sasvim slučajno – nakon što je saobraćajni policajac uočio da Feraris upravlja vozilom sa lažnim tablicama, policija je došla do dokumenata koja povezuju Ferarisa sa ljudima iz škaljarskog klana. To, međutim, nije bilo dovoljno za optužnice.

Drugi krak krvave priče. Deset dana prije ubistva Gorana Đuričkovića u Mostaru je ubijen Božidar Cicmil, vlasnik firme Moj taxi. Prve informacije govorile su da ga za Crnu Goru veže samo porijeklo – rođen je u Plužinama. Onda je Svetlana Đokić, novinarka TV Vijesti, otvorila pandorinu kutiju. Iz njenog priloga smo saznali da je Cicmil, inače bivši pripadnik crnogorske policije, prema saznanjima policija iz regiona bio umiješan u više zločina. Policijska saznanja govore da je on u Budvi zapalio automobil kojim je transportovano oružje korišćeno u ubistvu Muše Osmanagića. Da je vozio motor kojim je ubica Andrije Mrdaka (policija ga je identifikovala kao Darka Geislera, ranije Nedeljkovića) pobjegao sa mjesta zločina, ispred spuškog zatvora. Sumnja se da je isti tandem odgovoran i za ubistvo Vidaka Vorotovića, iz decembra 2013. Vjeruje se da je Vidak ubijen u znak odmazde protiv njegovog brata Marka, koji je kao pripadnik klana Darka Šarića potpisao sporazum o priznanju krivice. Policija vjeruje da je Cicmil učestvovao i u ubistvu Vinetua Strugara (još jedan pripadnik crnogorskog podzemlja povezivan – kao svjedok odbrane – sa ubistvom Duška Jovanovića) i Milutina Radovića koji su ubijeni u Podgorici, u maju prošle godine.

Policija nije uspjela da svoja saznanja potkrijepi materijalnim dokazima, pa je još jedan potencijalno važan svjedok krvavih obračuna balkanskog podzemlja zauvijek ućutkan. Krvave slagalice, umjesto nadležnih, otkrili su mediji.

Dodatno, saznali smo da je Cicmil, prije Mostara živio u Kotoru. Taj grad je napustio nakon ubistva njegovog prijatelja Dejana Đukovića, vlasnika kotorkog Red taksija, koji je ubijen u oktobru 2009. godine, približno u vrijeme kada je počela međunarodna policijska operacija Balkanski ratnik, protiv Šarićevog narko klana. Policija je kao naručioca Đukovićevog ubistva označila Dragana Dudića, ali tek nakon što je penzionisani kapetan duge plovidbe dovođen u vezu sa velikim narko poslovima – ubijen. Cicmil je svjedočio na suđenju Dudićevom ubici, Ivanu Vračaru. Iako je Vračar tvrdio kako je Dudića ubio iz straha, sumnja se da je Dudićevo ubistvo naručeno, zbog njegove spremnosti da srpskom tužilaštvu otkrije piramidu Šarićevog kartela.

U junu ove godine u Kotoru je, na ulazu zgrade u kojoj je živio, ubijen Ivan Lopičić, sestrić ubijenog Dejana Đukovića. I Lopičića je policija smatrala za pripadnika škaljarskog klana. Policijski analitičari iz regiona sada izvode zaključak kako su Đuković, Radoman, Lopičić i Cicmil ubijeni po istom obrascu. Znači li to i da je nalog za njihovo ubistvo stigao sa iste adrese?

Teško da će nam na to pitanje crnogorska policija u sadašnjem sastavu i sa sadašnjom ekipom na čelu, ponuditi odgovor potkrijepljen materijalnim dokazima.

Mora da brine: unazad godinu dana u Crnoj Gori su ubijene makar dvije osobe (Osmanagić i Đuričković) iako je policija imala najave o njihovom ubistvu.

Još četiri ovogodišnja ubistva (Marković, Radoman, Lopičić i Cicmil) dovode se u vezu sa švercom narkotika ogromnih razmjera o kome se naši policajci, izgleda, informišu preko štampe. ,,Nalogodavci, organizatori i izvršioci najvećeg dijela nerasvijetljenih ubistava u trouglu su Crna Gora – Srbija – Bosna i Hercegovina”, vizionarski nas je uputio ministar Raško Konjević sredinom maja, objašnjavajući da policija mora da obezbijedi dokaze za svoja operativna saznanja. Od direktora Uprave policije Slavka Stojanovića ni toliko.

Niz najavljenih ubistava se nastavlja. I pitanje je – zbog čega se bilo ko od nas osjeća bezbjedno?

Zoran RADULOVIĆ