Povežite se sa nama

OKO NAS

Ubijen pa bačen u rijeku

Objavljeno prije

na

Više državno tužilaštvo u Bijelom Polju konačno je poslije četiri godine otvorilo istragu o smrti Miroslava Šoškića (22) iz Berana, a njegov otac Vladimir ovih je dana pred tužiocem još jednom optužio policiju da mu je ubila sina. Tužilaštvo je prije toga naložilo hapšenje dvojice inspektora iz Berana, Željka Bojića i Adnana Kožara zbog sumnje da su počinili ubistvo.

Vladimir Šoškić ne želi, kaže, nikog da optužuje i da osuđuje, ali očekuje da uhapšeni inspektori progovore šta se dešavalo te noći kada je nestao njegov sin. „Zavjera ćutanja trajala je četiri godine. Oni će sada morati da pričaju. Ja istinu znam od početka. Neko je moga sina ubio i bacio u Lim. Želim samo da čujem ko je to uradio i da svi u lancu odgovaraju” – kaže Vladimir za Monitor.

Nema više nikakve sumnje da je klupko počelo da se odmotava, ali se u ovom trenutku ne može pretpostaviti do koga će sve dovesti. Advokat porodice Šoškić Ranko Ivanović iz Beograda, vjeruje da će vrlo brzo biti novih hapšenja. „Vjerujem da će biti uhapšene barem još tri osobe” – kaže za Monitor Ivanović.

On zbog istrage ne želi u ovom trenutku da otkriva nove detalje ovog slučaja nad kojim se zgražava crnogorska javnost, ali potvrđuje da „nije bilo lako doći do ove stepenice u čitavoj priči, koja je izgledala kao naučna fantastika”.

„Do prije samo godinu govorili su da smo ludi i Vladimir i ja, kao njegov advokat. Sada je konačno jasno da se radi o klasičnom, teškom ubistvu. Imao bih šta da vam kažem, ali sačekaćemo da se podigne optužnica, pa ćemo onda pričati. Uostalom, ne želim da dajem braniocima materijal za odbranu” – napominje advokat porodice Šoškić.

Nesrećni Miroslav nestao je 17. decembra 2008. godine, bježeći pred policijom. On je, nakon što je zaustavljen u automobilu pred zgradom u kojoj je stanovao, u kasnim noćnim satima priveden u zgradu policije sa svojim drugom Božom Vukadinovićem.

Zvanična policijska verzija bila je da je pretresom Miroslavovog vozila pronađen gram i po heroina, a da je Miroslav iskoristio nepažnju policijskih službenika Željka Bojića i Adnana Kožara i pobjegao. Prema toj verziji on se uputio prema gradu, da bi jednom mračnom i uskom ulicom skrenuo u pravcu Lima, dok je za njim jurila policija. Miroslav je navodno pred potjerom ušao u rijeku i zaplivao, dok ga je policija od toga odvraćala. Od tada mu se izgubio trag. Na obali je ostala samo pocijepana jakna.

Nakon četiri dana njegovo beživotno tijelo, do pojasa golo, pronađeno je osamnaest kilometara nizvodno od Berana, u mjestu Brzava. Naknadno je utvrđeno da u krvi nesrećnog mladića nije bilo tragova alkohola ili narkotika, kako se sumnjalo.

Prvi nalaz, na osnovu spoljneg pregleda leša, dao je bjelopoljski doktor Milivoje Stijović. Poslije toga obdukciju je izvršila dr Dragana Čukić, koja je konstatovala da je smrt nastupila usljed utopljenja, a da su povrede nastale nakon ulaska u vodu „udarcima tijela o stijene i kamenje”.

„Ja sam onda počeo da lutam i da tražim kompetentnog stručnjaka. Vrijeme je prolazilo. Tada me je neko uputio na dr Zorana Stankovića u Beogradu. On je meni privatno odmah rekao da je Miroslav ubijen, ali u nedostatku dokumentacije, jer je, zamislite, nestala fotodokumentacija s obdukcije, nije mogao da da konačno mišljenje” – priča Vladimir.

Stanković je, naime, zatražio da se otklone „nedosljednosti koje se nalaze u medicinskoj dokumentaciji”, koju su napisala dva ljekara vještaka, dr Stijović i prof. dr Čukić, da se ta dva izvještaja usaglase, kao i da se pribavi foto elaborat i druga kriminalističko-tehnička dokumentacija, kako bi mogao da pruži potpuno mišljenje o uzroku Miroslavove smrti.

„Ja ne znam gdje je sva ta dokumentacija bila. Ili je skrivana, ili meni nije data. Ako je skrivana, ili stvarno izgubljena, neko će sada morati da odgovara” – dodaje Vladimir.

Tek nakon toga, sudsko-medicinski odbor u Podgorici uzeo je sva tri nalaza i ocijenio da je potrebna ekshumacija. Ekshumaciju i novu obdukciju je, nakon upornog insistiranja porodice, na predlog Višeg državnog tužioca, a po naredbi Višeg suda, obavio dr Miodrag Šoć 12. aprila ove godine.

U zvaničnom nalazu on je jasno i nedvosmisleno konstatovao da je smrt izazvana nasilno, pri čemu je do detalja opisao povrede glave koje su, kako je utvrdio, nastupile od „jako zamahnutog mehaničkog oruđa, nakon čega mladić više nije bio pri svijesti niti u stanju da hoda ili pliva”.

„Više državno tužilaštvo opet je oklijevalo i tražilo super vještačenje. I to je konačno završeno. Sada čekamo epilog” – kaže otac stradalog mladića.

Vladimir se prisjeća kako je dan nakon što je Miroslav nestao došao u stanicu policije u Beranama i jednom tadašnjem visokom policijskom starješini kazao da mu je dijete ubila policija. Ovaj mu je, navodno, odgovorio – „sve znam, ali su to goveda koja je zaposlio moj prethodnik”.

Vladimir Šoškić se prisjeća: „Pogledao sam ga u čudu. Nijesam moga da vjerujem šta priča. Alo, kažem mu podignutim glasom, nijesu ta tvoja goveda meni poarala djetelinu, nego su mi dijete ubili” – kaže Vladimir.

Šoškić priča da je poslije nekoliko dana u Berane stigao direktor policije Veselin Veljović i saopštio zvaničnu verziju prema kojoj se Miroslav udavio u Limu. Vladimir od tada počinje da obija pragove državnih institucija i ni jednog trenutka, čak ni onda kada su ga iz tih institucija gledali sa čuđenjem i posmatrali sa sažaljenjem, kao nekog ko je u bolu za djetetom ostao bez razuma, nije gubio nadu da će stvari istjerati do kraja.

Njegovo obijanje pragova državnih institucija sada je okončano. Nema tih državnih vrata na koja nije zakucao. Neka su ostala zatvorena, iza nekih je ostalo ćutanje, a iza pojedinih je naišao samo na sažaljenje.

„Pričam ja sa jednom osobom u njenom kabinetu, ona počne da plače. Ja joj kažem, ne treba vi da plačete za mojim sinom. Za njim ću ja da plačem, a vi samo radite svoj posao. I danas mi ne preostaje ništa drugo već da vjerujem u državu. Ja druge države nemam, pa da tražim da se istraga vodi tamo. Očekujem da se otkriju svi u lancu, do nalogodavaca” – priča Vladimir Šoškić.

On je tek sada mlađeg sina, koga je iz straha da se i njemu nešto ne desi, bio sklonio u inostranstvu, vratio u Berane. Ali porodica Šoškić više nikada neće biti na okupu. Miroslava nijedna istraga ne može vratiti. Ostaje samo da se zadovolji pravda.

Slučaj Šoškić, mnogi smatraju, biće težak ispit, i nakon ovoga ništa više neće biti isto ni u policiji, ni u tužilaštvu, niti u sudstvu. Bez prejudiciranja bilo čije krivice, sigurno je da je previše ljudi bilo upleteno u četvorogodišnju zavjeru ćutanja.

I neke nevladine organizacije ranije su zbog ovog predmeta tražile da se ispita odgovornost tužilaca i policajaca „koji nedjelotvornim istragama suštinski pomažu izvršiocima krivičnih djela i zloupotrebljavaju službeni položaj”, i istakle da istina o slučaju smrti dvadesetdvogodišnjeg Miroslava Šoškića ne bi bila utvrđena da je zavisila od državnog tužioca.

Mnogi postavljaju pitanje da li je isto tužilaštvo koje je četiri godine izbjegavalo da pokrene istragu u stanju da sada tu istragu objektivno vodi.

Tufik SOFTIĆ

Vladimir Šoškić se prisjeća: „Pogledao sam ga u čudu. Nijesam moga da vjerujem šta priča. Alo, kažem mu podignutim glasom, nijesu ta tvoja goveda meni poarala djetelinu, nego su mi dijete ubili

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo