Početkom nedjelje iz Budve je stigla vijest: Boško Gardašević, vlasnik kafića Royal i višegodišnji zakupac dijela plaže Kamenovo, ranjen je sa dva metka, nakon što je nepoznata osoba, iz nepoznatih razloga, na njega ispalila više hitaca iz oružja, podrazumijeva se, nepoznate marke i kalibra. Da stvar bude kompletna, Gardašević – tako izvještavaju ovdašnji veterani crne hronike – nema dosije u policiji.
Dan ili dva kasnije, iz neke od podgoričkih sudnica stiže informacija da je Mirko Simonović, vlasnik lokala Garden, u potpunosti promijenio raniji iskaz kojim je Željka Bulatovića, Sašu Klikovca i Vidoja Stanišića (sudski potvrđeni ubica i nasilnici iz tzv. Zagoričkog klana) teretio za pokušaj iznude (globalno popularni i u Crnoj Gori sve popularniji reket). Simonović je, uglavnom, porekao da su optuženi pokušali da od njega iznude pet hiljada eura. Navodno ga je policija, naivnog i neiskusnog, zbunila i navela da okrivljene prijavi, nesvjesan da će epilog njegove priče biti sudski proces. Pride, požalio se Simonović sudu, ,,ono što ga je natjeralo da slučaj prijavi policiji jeste to što ga je Bulatović pred gostima uhvatio za nos”. Vlasnik Gardena se kaje, i sam sebe demantuje. Tako se svojevremeno pokajao i direktor Splendida Žarko Radulović. Na sudu je relativizovao i razvodnio priču o pokušaju iznude 2,5 miliona eura, koji je prethodio ubistvu policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića. Bilo je to prije devet godina. Pravosnažnu presudu optuženima za to ubistvo čekamo do danas.
Ništa ne bi smetalo ovom tekstu da je počeo i ovako: prije tačno nedjelju dana, u petak 31. oktobra, direktor Uprave policije Slavko Stojanović ozvaničio je odluku o smjeni šefa policije u Beranama Veselina Krgovića. Odluka o smjeni donijeta je manje od mjesec dana nakon što je Krgović napadnut ispred ulaza zgrade u kojoj živi. Dvojica, treba li naglašavati, još nepoznatih napadača nanijeli su načelniku lokalnog CB-a (sada već bivšem) više tjelesnih povreda nakon što su – svjedoče okolne kamere za video nadzor – malčice popričali. Ne zna se o čemu.
Možda je tema njihovog razgovora bio disciplinski postupak koji je ljetos pokrenut protiv Krgovića i šefa lokalne Stanice kriminalističke policije Miloša Stojanovića, jer je utvrđeno da su nesavjesno postupali nakon što je policija pod njihovom komandom, krajem aprila ove godine, oduzela više od 100 paketa cigareta na putu Berane-Rožaje. A oni o tome više od 20 dana nijesu obavijestili nadležnog tužioca. Disciplinski postupak je otvoren na prijedlog Unutrašnje kontrole.
Priča o eksploziji nasilja na crnogorskim ulicama mogla je započeti i podsjećanjem na prošlomjesečni napad na našeg proslavljenog kik boksera Ivana Strugara (višestrukog amaterskog i profesionalnog prvaka svijeta) koga je nepoznati napadač, pucajući iz pištolja, ranio ispred roditeljskog stana. U istoj ulici u kojoj je, nedjelju dana ranije, neko nožem izbo Podgoričanina Semira Kasumovića.
Istog dana kada se pucalo na Strugara, u utorak 14. oktobra, na ulicama Podgorice dogodile su se još dvije pucnjave. U centru grada, nepoznati napadač ranio je Mladena Lakušića. Nešto ranije, NN je ispucao rafal (devet metaka) na kafanu Vesna u Zagoriču. Nije bilo povrijeđenih. U nekoliko odvojenih incidenata, iste noći, na raznim stranama Podgorice izgorelo je manje od deset automobila. Ništa vrijedno pomena.
A i zašto bi? Sedmicu prije tog 14. prošlog mjeseca koji nam se, eto, nametnuo kao nekakav reper za lociranja nabujalog nasilja (prije i poslije) u Podgorici je ubijen Milovan Đukić. Od ranije poznat policiji. Njegov ubica i njegova, navodna, pomagačica uhapšeni su par dana nakon zločina.
Sve do sada pomenuto dogodilo se nepunih mjesec dana pošto je u Baru ubijen Armin Muša Osmanagić, kontroverzni biznismen i vođa jednog od moćnih kriminalnih klanova iz ovog lučkog grada, o kojima crnogorska javna i tajna policija podatke prikupljaju duže od deceniju unazad. Uzalud. Niti je Muša uhapšen, niti su njegove ubice identifikovane i zaustavljene. Makar poslije, ako već nijesu spriječene prije zločina u Baru.
,,Bez obzira na izazove sa kojima se Crna Gora suočava kada je riječ o organizovanom kriminalu i korupciji, stepen bezbjednosti je na nivou drugih država regiona, možda i Sjedinjenih Američkih Država”. Ovako je ministar unutrašnjih poslova Raško Konjević, početkom jeseni, na godišnjem sastanku sa ambasadorima država članica Evropske unije i NATO-a, komentarisao dešavanja na crnogorskim ulicama kojima sve otvorenije gospodare ubice, siledžije, plaćeni piromani i reketaši-povratnici iz zemlje i inostranstva. Njegovi sagovornici ostali su to dipomatski otćutali.
Podsjećanje: Još nema šest mjeseci kako je ,,u sačekuši na kućnom pragu” iz vatrenog oružja ranjen direktor Uprave za dijasporu, prethodno dugogodišnji direktor Uprave za sprječavanje pranja novca Predrag Mitrović. Nadležni su, u prvi mah, (ne)djelo do danas nepoznatog uličnog umjetnika kvalifikovali kao ,,izazivanje opšte opasnosti sa lakom tjelesnom povredom”!? Tek je naknadno, pošto je događaj analiziran a šteta procijenjena na organima vladajuće partije, ranjavanje Mitrovića prekvalifikovano u pokušaj ubistva. Iako su, ako je vjerovati upućenima, nadležni iz policije i tužilaštva, baš kao i njihovi partijski komesari DPSDP koalicije, znali da naum anonimnog pucača nije bio da Mitrovića ubije. Nego da njemu, ali i svima sličnima, skrene pažnju na to da svako činjenje povlači i konsekvence. A da ćutanje, u režimu organizovanog kriminala i korupcije, vrijedi koliko i život.
Dalje iščitavanje arhiva medija pokazuje kako su, prije jedva deset mjeseci, dva nepoznata napadača u ranu zoru ispred stana načelnika barske policije Miloša Radulovića u Bloku 9 u Podgorici, aktivirali ručnu bombu. Jedva pet mjeseci ranije, jednako anonimne delije dinamitom su oštetile Radulovićev automobile na parkingu ispred iste zgrade.
,,Ako je neko mislio da na ovakav način može da se obračuna sa državom, u ozbiljnoj je zabludi”, poručio je nakon decembarskog napada na načelnika CB Bar potpredsjednik Vlade i ministar pravde Duško Marković. Uskoro je i iz kabineta ministra Konjevića stiglo saopštenje u kome piše: ,,Napad na načelnika CB Bar napad je na sve pripadnike Ministarstva i u konačnom napad na državu”. Pa vi sad vidite u kakvoj je poziciji država čija policija i tužilaštvo nijesu u stanju da za godinu dana razriješe makar jedan od ovih napada.
,,Očigledno je da ulazimo u fazu sređivanja stanja u zemlji, gdje kriminalci imaju sve manje prostora”, bajao je ministar Marković. Ili je to bio cinizam svojstven čelnicima izvršnih vlasti u zemlji i kojoj je, od njenog ustoličenja, zabilježen krvav niz od blizu 50 nerazriješenih ubistava.
Crna serija nerasvijetljenih likvidacija započela je u septembru 1991. godine, kada je u Budvi ubijen Vlastimir Zečević, zvani Mićko Talijan. Do danas je u crnogorskoj prijestonici ljetnjeg turizma, registrovan niz od 14 nerazjašnjenih ubistava. Slijede Podgorica, pa Bar, Kotor, Herceg Novi… Beograd nije u konkurenciji iako je duže od decenije glavni grad Srbije bio svojevrsna pozornica zločina na kojoj su račune raščišćavali i prvaci crnogorskih kriminalnih grupa (krvavi niz započet je ubistvom Igora Ćosovića i Slavka Jovanovića u decembru 1996. godine)
Iz tog perioda je i sljedeća priča: ,,MUP Crne Gore, sa potpisanom garancijom ovlašćenog policijskog funkcionera, izdao je 1998. uredne dokumente lične karte sa prebivalištima u Podgorici i Mojkovcu, pasoše, vozačke dozvole Ljubiši Čumetu Buhi, Zoranu Dući Spasojeviću i Milanu Kumu Lukoviću. Iako su svi već tada prolazili kroz krivične evidencije, ovdje su dobili i dozvole za nošenje pištolja koje je za sve njih preuzeo ovlašćeni policijski funkcioner”, pisao je Monitor nakon ubistva Zorana Đinđića, pozivajući se na svjedočenja novinara i političara iz Beograda. Nije to nikoga u Podgorici nagnalo na javnu reakciju. Kad su prećutali ubistva kolega Gorana Žugića, Darka Raspopovića i Slavoljuba Šćekića, što ih onda briga za tamo nekakve zemunce, njihove dozvole i nedjela.
Drugi je sada problem. Pod pritiskom međunarodne zajednice Crna Gora je svoje visokoprofitne tranzicione biznise (od duvana, preko pranja novca do kokaina) svela na minimum. Nedovoljno da se finansira i kontroliše armija preduzetnika koja je svoje umijeće dokazivala i naplaćivala pod komandom braće Šarić, Safeta Kalića, Nasera Keljmendija ili pokojnih Dragana Dudića (o njegovom ubistvu pisao je i čuveni Ekonomist), Dejana Đukovića, Darka Bugarina, Muše Osmanagića…
Danas se umjesto u Beogradu, crnogorski žestoki momci obračunavaju na domaćem terenu (nerazjašnjena ubistva Vinetu Strugara, Stefana Đukića, Vidaka Vorotovića…). Istovremeno, nedostatak novca pokušavaju nadomjestiti napadima na biznismene. Trend započet 2008. kada je na Trebjesi metalnim šipkama pretučen vlasnik kompanije Neksan Miodrag Daka Davidović traje do danas. Prošle sedmice u centru Podgorice je po istom modelu (šipkama) izudaran i izvršni direktor NLB banke Slovenac Robert Kleindienst. Oba napada izvela su do danas nepoznati počinitelji. Ili neko, zna ko, kako i zašto. U Crnoj Gori se sve ranije smrkava.
Zoran RADULOVIĆ
Stav4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FELJTON3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
OKO NAS3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice